Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1013/16 (M. R., E. R. i E. R.)
Odluka donesena 29. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Eksproprijacija
- Građevinsko zemljište
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada
- Kamata
- Građanski postupak
- Zastara
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1013/16
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1013/16, rješavajući apelaciju Mustafe Ramića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 29. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Ramića, Ešefa Ramića i Esada Ramića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 000967 13 Rev od 23. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mustafa Ramić, Ešef Ramić i Esad Ramić (u daljnjem tekstu: apelanti), koji trenutno žive u Sloveniji, koje zastupa Mirsad Imamović, advokat iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnijeli su 4. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 000967 13 Rev od 23. decembra 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Apelacionog suda, kao i od tuženog Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. marta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
2. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. marta 2018. godine, Apelacioni sud 21. marta 2018. godine, a tuženi 26. marta 2018. godine.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Apelanti su dugi vremenski period sve do 1997. godine bili nositelji prava trajnog korištenja na zemljištu i nositelji prava vlasništva na stambenim objektima izgrađenim na tom zemljištu, koje sada teritorijalno pripada tuženom. Zbog izbijanja ratnih dejstava u Bosni i Hercegovini apelanti su napustili svoju imovinu i od tada žive u Sloveniji.
5. Rješenjem Sekretarijata za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo Opštine Brčko (pravni prednik tuženog) od 15. maja 1997. godine određeno je rušenje stambenih objekata apelanata jer su „napušteni i predstavljaju opasnost po život i zdravlje ljudi“.
6. Nakon rušenja navedenih objekata, a na zahtjev JP Zavod za izgradnju od 20. augusta 1997. godine, u katastarskoj i zemljišnoknjižnoj evidenciji je izvršeno brisanje upisanih objekata apelanata, brisano trajno pravo korištenja zemljišta, te je zemljište dobilo karakter neizgrađenog građevinskog zemljišta.
7. Rješenjem Skupštine opštine Brčko od 24. septembra 1997. godine od apelanata je oduzeto navedeno „neizgrađeno građevinsko zemljište“, a drugim rješenjem donesenim istog dana to je zemljište dodijeljeno trećem subjektu. Apelanti su podnijeli tužbu radi poništenja ovih rješenja, koju je Osnovni sud prihvatio, navedena rješenja poništio i predmet vratio na ponovni postupak. Ponovni postupak nije proveden.
8. Apelanti su podnijeli tužbu protiv tuženog kojom su tražili predaju zemljišta u posjed, ali je tužba odbijena kao neosnovana pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 2. februara 2005. godine.
9. Nakon toga, apelanti su 26. februara 2008. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade štete. U tužbi je navedeno da je tuženi nezakonitim postupanjem nanio materijalnu štetu apelantima, te na osnovu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima traže da ga sud obaveže da štetu naknadi (tužbeni zahtjev je preciziran u toku postupka). Apelanti su u tužbi zatražili da sud dosudi zakonske zatezne kamate na novčani iznos naknade od dana podnošenja tužbe. Tuženi je osporavao osnov i visinu tužbenog zahtjeva apelanata. Osnov tužbenog zahtjeva je osporen jer nije proveden ponovni upravni postupak u kojem bi nadležni organ donio pravosnažno rješenje o izuzimanju neizgrađenog građevinskog zemljišta ili o eksproprijaciji. Tuženi je istakao i prigovor zastare jer je tužba podnesena nakon više od 10 godina od štetnog događaja i da nije bilo prekida zastarijevanja jer se prethodne radnje apelanata nisu odnosile na naknadu štete već na poništenje upravnih akata.
10. Osnovni sud je 20. februara 2012. godine donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da im isplati određeni iznos novčane naknade sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni novčani iznos počevši od 26. februara 2008. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate.
11. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno da je pravni prednik tuženog nezakonito preuzeo od apelanata neizgrađeno građevinsko zemljište, prethodno porušivši stambene objekte čime je prouzrokovana šteta apelantima, pa ju je tuženi kao pravni sljednik bivše Opštine Brčko dužan naknaditi prema članu 172. Zakona o obligacionim odnosima. U vezi s prigovorima tuženog, „sud je zaključio da ti prigovori nisu osnovani i da se ne mogu prihvatiti“. Sud je konstatovao da je od izuzimanja nekretnina protekao period od 14 godina i da bi se, gledajući samo protekli period, mogao usvojiti prigovor zastare potraživanja, ali naknada za izuzeto neizgrađeno građevinsko zemljište nikada nije utvrđena. Imajući u vidu i činjenicu da je pravosnažnom presudom odbijen tužbeni zahtjev apelanata za povrat nekretnina, te „imajući u vidu neodgovornost upravnih organa tuženog“, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Odluka o zakonskim zateznim kamatama nije posebno obrazložena.
12. Apelacioni sud je presudom od 7. maja 2013. godine odbio žalbu tuženog kao neosnovanu u dijelu koji se odnosi na isplatu novčane naknade, dok je u dijelu koji se odnosi na troškove postupka žalbu usvojio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu. U žalbi je tuženi, između ostalog, naveo da je sud „dao primat odredbama Zakona o obligacionim odnosima umjesto da primjenjuje Zakon o eksproprijaciji, Zakon o vanparničnom postupku i Zakon o upravnom postupku i sam odredio osnov tužbenog zahtjeva i nazvao ga naknada, a ne naknada za štetu kako bi izbjegao prigovor tuženog o zastari potraživanja naknade štete, koji je očigledan“. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da su tvrdnje tuženog neosnovane jer „sud nije vezan pravnom kvalifikacijom spora koju su dali tužitelji, već je dužan tužiteljima pružiti pravnu zaštitu u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva u onom obimu u kome to, s obzirom na činjenične navode i činjenice utvrđene u postupku, omogućuju propisi materijalnog prava“. Odluka o zakonskim zateznim kamatama nije posebno obrazložena.
13. Apelacioni sud je presudom od 23. decembra 2015. godine djelimično usvojio reviziju tuženog i presude Osnovnog suda i Apelacionog suda preinačio u dijelu kojim je dosuđena zakonska zatezna kamata na iznos novčane naknade, tako da se ona dosuđuje od 20. februara 2012. godine kao dana donošenja prvostepene presude umjesto od 26. februara 2008. godine kao dana podnošenja tužbe. U ostalom dijelu revizija je odbijena i presuda Apelacionog suda potvrđena.
14. U obrazloženju ove presude je, između ostalog, navedeno „kako je zahtjev tužitelja u ovom sporu (prema činjeničnim navodima za koje je sud vezan) zahtjev za isplatu naknade za nekretnine tužitelja koje su im faktički eksproprisane tako što je javna vlast, bez formalne eksproprijacije, preuzela zemljište na kojem su tužitelji imali pravo korištenja, čemu je prethodila odluka o rušenju objekata tužitelja“. Dalje, „na ostvarivanje zaštite njihovih prava ne primjenjuju se pravila o zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima jer se sporno pravno pitanje ne rješava kroz institut naknade štete, kod toga da je osnov tužbenog zahtjeva tužitelja zahtjev za povrat prava koja su imali, a s obzirom na to da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nije moguća i da pravo zahtijevati pravo vlasništva ne zastarijeva, kao i zahtjev za određivanje pravične naknade za eksproprisane nekretnine“. U pogledu prihvatanja revizije i preinačavanja presude u dijelu dosuđivanja zakonske zatezne kamate, u obrazloženju presude je navedeno: „[…] ovo stoga što je u ovom sporu naknada tužiteljima koja im pripada u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine i određena prvostepenom presudom, pa zakonska zatezna kamata, u smislu odredbe člana 227. Zakona o obligacionim odnosima, može početi teći od 20. februara 2012. godine kao dana kada je donesena prvostepena presuda kojom je utvrđena novčana obaveza tuženog i nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zakonsku zateznu kamatu na iznos novčane naknade dosudili od 26. februara 2008. godine, odnosno prije donošenja prvostepene presude“.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
16. Apelanti su istakli da je „sud proizvoljno primijenio materijalno pravo jer se Zakonom o eksproprijaciji nekretnina u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine uređuje pitanje eksproprijacije nekretnina i utvrđivanje naknade za nekretnine koje se imaju eksproprisati, a u konkretnom slučaju nekretnine apelanata su oduzete još davne 1997. godine i u to vrijeme oduzimanje nekretnina nije se moglo vršiti prema odredbama Zakona o eksproprijaciji, već prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu. Dakle, primjena Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine nema nikakve veze sa slučajem i predmetom apelanata“.
17. Dalje, „da bi revizioni sud konkretnu pravnu situaciju doveo u vezu sa Zakonom o eksproprijaciji i na takav način dao pravno uporište za svoju odluku u pogledu vremena početka računanja zatezne kamate, u obrazloženju svoje odluke navodi i koristi termin faktički eksproprisane nekretnine. Ovakvo pravno određenje događaja nema nikakvog pravnog uporišta i jedini adekvatan termin za ovu nezakonitu radnju je nezakonito oduzimanje imovine apelanata“.
18. Na osnovu navedenog, u apelaciji se zaključuje „da je revizioni sud prilikom odlučivanja o reviziji arbitrarno odlučivao usljed čega je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te povrijeđeno pravo apelanata na mirno uživanje imovine“.
b) Odgovori na apelaciju
19. Osnovni sud smatra da je predmetna odluka, kao i sve odluke koje su prethodile njenom donošenju, donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog propisa i da u tim odlukama sudovi nisu povrijedili prava apelanata garantirana kako Evropskom konvencijom tako i Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Apelacioni sud je naveo da apelantima pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od donošenja prvostepene presude u smislu odredbe člana 277. ZOO-a kada je prvostepena presuda donesena i utvrđena novčana obaveza tuženog. Slijedom navedenog, odlukom revizionog vijeća nisu povrijeđena prava apelanata na koja ukazuju apelacijom i apelanti navodima apelacije ne dovode u pitanje pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci koju je donijelo reviziono vijeće.
21. U odgovoru tuženog se navodi da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ u predmetnoj apelaciji, pa je predloženo da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovanu.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje treće licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Ispunjenje obaveze i posljedica neispunjenja Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio. (....)
ZATEZNA KAMATA
Kad se duguje Član 277.
(1) Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate, ona teče i poslije dužnikove docnje.
Član 324.
Kad dužnik dolazi u docnju (1) Dužnik dolazi u docnju kad ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje. (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
23. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Vlasnik ima pravo da svoju stvar drži, da je koristi i da njome raspolaže, u granicama određenim zakonom.
Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava svojine drugog lica.
Član 8.
Pravo svojine se može oduzeti ili ograničiti u skladu sa ustavom i zakonom.
24. U Zakonu o eksproprijaciji Distrikta Brčko („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 26/04, 19/07, 2/08, 19/10 i 15/11) relevantne odredbe glase:
Naknada za eksproprisanu nekretninu Član 33.
Naknada za eksproprisanu nekretninu određuje se u novcu u visini tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine ili davanjem druge odgovarajuće nekretnine u vrijednosti ne većoj od tržišne vrijednosti eksproprisane nekretnine u vrijeme zaključenja sporazuma o naknadi. Tržišnu vrijednost nekretnina utvrđuje Direkcija za finansije Distrikta (u daljnjem tekstu: Direkcija), na zahtjev Odjeljenja.
Ako se ekspropriše stambeni objekat ili poseban dio stambenog objekta, prijašnjem vlasniku obezbijedit će se naknada za eksproprisanu nekretninu prije rušenja eksproprisanog objekta.
Član 50.
Postupak po prijedlogu za eksproprijaciju koji nije pravosnažno okončan do dana stupanja na snagu ovog zakona, okončat će se po odredbama ranijih Zakona o eksproprijaciji (“Službeni list SRBiH” br. 12/87), te Zakona o eksproprijaciji (“Službeni glasnik RS” br. 8/96), osim u slučajevima kada su predmet eksproprijacije poslovni i stambeni objekti, koji postupci će se voditi po odredbama ovog zakona.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost u kome, do dana stupanja na snagu ovog zakona, nije zaključen sporazum o naknadi, odnosno donesena pravomoćna sudska odluka okončat će se po odredbama ovog zakona.
25. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) relevantne odredbe glase: Član 5.
Pravo vlasništva i druga stvarna prava mogu se protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo pod uslovima i na način određen zakonom.
Član 21.
(1) Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva. Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Statutom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i pod uslovima određenim zakonom.
(2) U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 000967 13 Rev od 23. decembra 2015. godine. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15. januara 2016. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
[…]
32. Odlukom redovnog suda, koja se osporava apelacijom, odlučeno je o postojanju pravnog osnova i visini naknade za gubitak nekretnina apelanata i u vezi s tim i o početku toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni novčani iznos naknade, što je zapravo i osnov apelacije. Dakle, podržavajući svoju ustaljenu praksu, Ustavni sud zaključuje da se nesporno radi o sporu o građanskim pravima iz čega proizlazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjivi.
33. Apelanti u suštini smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je „revizioni sud prilikom odlučivanja o reviziji arbitrarno odlučivao“, a što se odnosi na odluku tog suda u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos novčane naknade.
34. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi u prvostepenom i drugostepenom postupku usvojili tužbeni zahtjev apelanata, nalazeći pravni osnov za svoje odluke u institutu naknade štete. Oba suda su se pozvala na ustavno pravo na imovinu koje garantuje zaštitu od lišavanja imovine od strane javne vlasti bez odgovarajućeg pravnog osnova i odgovarajuće naknade. Svoje odluke u vezi s početkom toka dosuđene zakonske zatezne kamate nisu posebno obrazlagali, a kamata je dosuđena prema postavljenom tužbenom zahtjevu od dana podnošenja tužbe. Treba podsjetiti i da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude, odbijajući prigovor zastare koji je podnio tuženi, naveo „da je od izuzimanja nekretnina protekao period od 14 godina i da bi se, gledajući samo protekli period, mogao usvojiti prigovor zastare potraživanja, ali naknada za izuzeto neizgrađeno građevinsko zemljište nikada nije utvrđena“. Dakle, očigledno je da odluka o odbijanju prigovora zastare nije jasno i precizno obrazložena.
37. S druge strane, Apelacioni sud je u presudi o reviziji na jasan i precizan način obrazložio svoj stav kako je zahtjev tužitelja u ovom sporu zahtjev za isplatu naknade za nekretnine tužitelja koje su im faktički eksproprisane. Prema tome, „na ostvarivanje zaštite njihovih prava ne primjenjuju se pravila o zastarjelosti potraživanja iz Zakona o obligacionim odnosima jer se sporno pravno pitanje ne rješava kroz institut naknade štete, kod toga da je osnov tužbenog zahtjeva tužitelja zahtjev za povrat prava koja su imali, a s obzirom na to da povrat i uspostava prijašnjeg stanja nije moguća i da pravo zahtijevati pravo vlasništva ne zastarijeva, kao i zahtjev za određivanje pravične naknade za eksproprisane nekretnine“. Također, „u ovom sporu naknada tužiteljima koja im pripada u skladu s odredbama Zakona o eksproprijaciji nekretnina u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine određena prvostepenom presudom, pa zakonska zatezna kamata, u smislu odredbe člana 227. Zakona o obligacionim odnosima, može početi teći od dana kada je donesena prvostepena presuda kojom je utvrđena novčana obaveza tuženog“.
38. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi odlučivao o apelacijama koje su pokretale pitanje „faktičke eksproprijacije“ (vidi, npr. odluke broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine, AP 4312/12 od 21. jula 2015. godine, AP 4875/13 od 15. septembra 2016. godine i druge). U svim ovim odlukama je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva. Ustavni sud podsjeća i na to da su redovni sudovi prilikom raspravljanja tog spornog pitanja na panelima imali u vidu da pravo zahtijevati povrat vlasništva ne zastarijeva, pa da shodno tome ni zahtjev za traženu naknadu ne zastarijeva. U takvim okolnostima kada povrat nekretnina, odnosno povrat u prijašnje stanje više nije bio moguć, kada je u postupku faktičke eksproprijacije vlasnik i/ili posjednik nesporno lišen svoje imovine, ni zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti.
39. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu apelanata za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine u pogledu toka zakonske zatezne kamate na iznos dosuđen na ime naknade zbog eksproprijacije nekretnina, Ustavni sud podsjeća na stabilnu sudsku praksu prema kojoj kamate teku od dana donošenja odluke o utvrđivanju naknade (vidi, npr. odluke br. AP 4240/14 od 19. aprila 2017. godine, AP 5522/14 od 10. maja 2017. godine, AP 5331/14 od 15. jula 2017. godine i AP 5464/15 od 20. decembra 2017. godine).
40. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u revizionoj presudi dao jasno i precizno obrazloženje svoje odluke zasnovano na utvrđenom činjeničnom stanju i relevantnom materijalnom pravu, koje prije svega zadovoljava standard obrazložene odluke kao segment prava na pravično suđenje, te da se takvo obrazloženje ne može smatrati arbitrarnim. Dakle, u konkretnom slučaju se ne radi o izuzetku kada bi bilo potrebno da Ustavni sud odluku i obrazloženje redovnog suda zamijeni svojom odlukom s ciljem zaštite ustavnih prava apelanata. Ostali navodi
41. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava zasnivaju na arbitrarnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
42. Redovni sud je u apelacijom osporenoj presudi obrazložio da se sporno pravno pitanje ne rješava kroz institut naknade štete, već kao naknada za izvršenu faktičku eksproprijaciju nekretnina apelanata, pa zakonska zatezna kamata na dosuđenu novčanu naknadu teče od dana donošenja prvostepene presude kojom je prvi put utvrđena novčana obaveza tuženog. Ustavni sud je zaključio da u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na arbitrarnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata, pa nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Margarita Caca-Nikolovska, te sudije Tudor Pantiru i Seada Palavrić su dali izjave o neslaganju s odlukom većine.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević