Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3631/16 (G. B.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Kleveta
- Miješanje u privatni život
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Proporcionalnost
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3631/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3631/16, rješavajući apelaciju Gorana Bošnjaka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Bošnjaka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 035651 16 Gž od 13. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 035651 13 P od 14. oktobra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, podnio je 30. avgusta 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 035651 16 Gž od 13. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 035651 13 P od 14. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Radeta Tešića i ID „Euroblic Press“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 16. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 28. do 30. maja 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 035651 13 P od 14. oktobra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu i solidarno mu na ime štete, zbog povrede ugleda usljed širenja neistinitih navoda objavljenih u dnevnom listu „Euro Blic“ od 23. februara 2013. godine pod nazivom „Uz dilere uhapšeni i iznuđivači“, isplate iznos od 5.000,00 KM uz zateznu kamatu utvrđenu zakonom i uz troškove postupka.
6. Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete prema tuženim utemeljio na tvrdnjama da su tuženi, i to prvotuženi kao novinar, a drugotuženi kao izdavač, 23. februara 2013. godine u dnevnom listu „Euro Blic“ objavili članak pod nazivom „Uz dilere uhapšeni i iznuđivači“ u kome je navedeno da je „Goran Bošnjak (apelant) kao vlasnik roštiljnice 'Gurman' koristio objekat kao idealan paravan za preprodaju i distribuciju narkotika u Doboju“, da je pomenuti članak sačinjen tendenciozno s ciljem da se apelant diskredituje, da roštiljnica „Gurman“ nije u njegovom, već u svojini njegove supruge, da apelant nema nikakve veze sa preprodajom narkotika, što je potvrdio Okružni sud u Doboju rješenjem od 26. februara 2013. godine puštajući ga da se brani sa slobode zbog nedostatka osnovane sumnje za krivično djelo nedozvoljen promet i prodaja narkotika, da navodi spornog izražavanja kojima je okarakterisan kao „diler i vlasnik objekta u kome se prodaju narkotici“ narušavaju njegov ugled i štete njegovoj profesionalnoj karijeri, da je drugotuženom podnio zahtjev za demanti po kojem nikada nije postupljeno, da je sporno izražavanje tuženih lišeno bilo kakvog osnova i da je plod neistina koje su imale cilj da apelantu nanesu štetu i naruše ugled, zbog čega je od tuženih zatražio naknadu nematerijalne štete.
7. Tuženi su osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ukazujući da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji činjenično-pravni osnov na temelju kog bi se utvrdilo postojanje klevete. Naime, tuženi su istakli da u spornom tekstu, čijim sadržajem apelant smatra da mu je narušen ugled, tuženi nisu iznosili svoje mišljenje, već podatke iz CJB Doboj i Okružnog tužilaštva Doboj kojim je preneseno obavještenje organa gonjenja i pisanja drugih medija ranije objavljenih u dnevnim listovima u BiH („Press RS“, „Nezavisne novine“ i „Glas Srpske“), da je identična informacija o apelantu već postojala i bila dostupna čitaocima i prije objavljivanja drugotuženog, da apelant nije uputio zahtjev za demanti na pravu adresu – drugotuženom, već distributeru, da je sporno izražavanje apelant doživio subjektivno tvrdeći da ono predstavlja klevetu iako s aspekta procesa koji se protiv njega vodio pred Okružnim tužilaštvom u Doboju ima značajan uticaj na pitanja od javnog interesa pod čim podrazumijeva hapšenje lica koja se dovode u vezu sa distribucijom i korišćenjem opojnih droga u Doboju, da je sporni tekst urađen profesionalno, odnosno u skladu sa pravilima novinarske etike, kao i iz razloga što je sporno izražavanje u granicama prihvatljive kritike koja je, u svakom slučaju, znatno šira kada su u pitanju lica protiv kojih se vode krivični postupci zbog nabavke i preprodaje narkotika nego kada se radi o privatnim licima, te da sloboda izražavanja predstavlja jednu od najvažnijih osnova demokratskog društva, što znači da se primjenjuje kako na informacije i ideje koje su prihvatljive, tako i na one koje su uvredljive, šokantne i uznemirujuće.
8. Osnovni sud je, nakon ocjene izvedenih dokaza u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), između ostalih, uvidom u sporni novinski tekst od 23. februara 2013. godine, Rješenje Okružnog suda broj 13 0 K 002245 12 K od 26. februara 2013. godine i saopštenja za javnost CJB Doboj od 21. februara 2013. godine, koje je poslao e-mailom portparol CJB Doboj svim medijima, zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan. S tim u vezi je navedeno sljedeće: da je 23. februara 2013. godine u dnevnom listu „Euro Blic“ objavljen novinski članak pod nazivom „Uz dilere uhapšeni i iznuđivači“, da se navedeni članak po svom sadržaju ne razlikuje od saopštenja CJB Doboj od 21. februara 2013. godine, koje je poslao portparol CJB Doboj svim medijima putem e-maila, da iz ispisa Internet-stranice „Nezavisnih novina“ i „Glasa Srpske“ od 21. februara 2013. godine proizilazi da su navedena glasila objavila članak iste sadržine, da je apelant bio lišen slobode (u pritvoru) 2-3 dana zbog sumnje u izvršenje krivičnog djela nedozvoljeni promet i prodaja narkotika i da je pušten na slobodu nakon donošenja rješenja Okružnog suda od 26. februara 2013. godine zbog nedostatka osnovane sumnje, da niko od tuženih prije objavljivanja spornog izražavanja nije kontaktirao sa apelantom i da je vlasnik roštiljnice „Gurman“ apelantova supruga, a ne on. Navedene činjenice su, kako je konstatovao prvostepeni sud u obrazloženju presude, nesporne među parničnim strankama. Spornim se postavilo pitanje: Da li je sadržajem spornog izražavanja apelantu narušen ugled i da li su tuženi zbog toga odgovorni i dužni da apelantu nadoknade potraživani iznos na ime nematerijalne štete?
9. S tim u vezi, Osnovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, naveo relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis i kojim su, između ostalog, propisani osnovi odgovornosti za štetu usljed iznošenja neistinitog izražavanja, kao i izuzeci od ove odgovornosti. Zatim su navedene relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisana objektivna odgovornost za štetu. S tog aspekta je, shodno principu „pretpostavljene krivice“, Osnovni sud ukazao na obavezu suda koji odlučuje o tužbenom zahtjevu da, prije svega, napravi razliku između činjeničnih tvrdnji (mogućnost provjere) i mišljenja, te da zatim utvrdi postojanje povrede zakonom zaštićenog dobra i postojanje štete, pri čemu se tužena strana može osloboditi odgovornosti samo u slučaju ako dokaže da nema njene krivice, odnosno da se radi o informaciji koja predstavlja javni interes (hitna društvena potreba).
10. Imajući u vidu sadržaj spornog teksta objavljenog 23. februara 2013. godine u dnevnim novinama „Euro Blic“ u kojem je apelant označen kao vlasnik roštiljnice „Gurman“, koja je bila idealan paravan za preprodaju i distribuciju narkotika, da apelant nije vlasnik navedenog objekta, već njegova supruga, da apelantu, prema njegovom iskazu i uvidom u rješenje Okružnog suda od 26. februara 2013. godine, nije stavljeno na teret krivično djelo nedozvoljeni promet i prodaja narkotika iako je za to djelo bio osumnjičen i lišen slobode 2-3 dana nakon čega je pušten na slobodu, da se navedeno sporno izražavanje ne razlikuje od saopštenja za javnost CJB Doboj broj 09-P-12/13 od 21. februara 2013. godine, koje je poslao svim medijima putem e-maila portparol CJB Doboj, da iz ispisa Internet-stranica „Nezavisnih novina“ i „Glasa Srpske“ od 21. februara 2013. godine proizilazi da su navedena glasila prije objave spornog teksta objavila tekst iste ili slične sadržine iz čega proizilazi da se radi o informaciji koja je dva dana ranije bila dostupna čitaocima, Osnovni sud je zaključio da ne postoji odgovornost tuženih za štetu, jer sporno izražavanje u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja klevetu. Pri tome je Osnovni sud imao u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete čiji je sadržaj naveo u obrazloženju presude, podsjetivši da u konkretnom slučaju ključnu okolnost pri utvrđivanju odgovornosti za štetu predstavlja ocjena da li je izražavanje izneseno ili proneseno namjerno, ili usljed nepažnje, te da li iz spornog teksta proizilazi da je sadržaj teksta usmjeren na nanošenje štete apelantu namjerno ili usljed nepažnje. U konkretnom slučaju je ocijenjeno da je sadržaj spornog teksta sačinjen i objavljen na isti način kao što je učinjeno u ranije objavljenim tekstovima u drugim glasilima („Nezavisne novine“, „Glas Srpske“) prema saopštenju dobivenom od CJB Doboj od 21. februara 2013. godine, koje je portparol CJB dostavio svim medijima putem e-maila. Osim toga, Osnovni sud je naglasio da se sadržaj teksta tiče pitanja koja su prema opštem shvatanju značajna za javnost, jer se tiču rada organa gonjenja pri hapšenju lica koja se dovode u vezu s distribucijom i korišćenjem narkotika u Doboju, iz čega proizilazi zaključak da se sporni tekst ne tiče apelantovog privatnog života. U tom kontekstu Osnovni sud je podsjetio da ugled podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj i zajednici u kojoj živi, te da u okolnostima konkretnog slučaja nije sporno da apelant živi u Doboju, u sredini u kojoj se, uglavnom, većina ljudi međusobno poznaje. Međutim, kako je dalje navedeno, apelant niti jednim izvedenim dokazom nije dokazao da mu je sporni tekst, koji je već ranije objavljen (kako je prethodno navedeno) prema saopštenju CJB, narušio ugled u sredini u kojoj je živio i da mu je zbog toga nanesena šteta. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, Osnovni sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni potrebni uslovi za naknadu nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda klevetom, zbog čega je tužbeni zahtjev u cjelini odbijen kao neosnovan.
11. Okružni sud je Presudom broj 85 0 P 035651 16 Gž od 13. juna 2016. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, dok je dopune žalbe od 27. januara i 29. februara 2016. godine odbacio kao neblagovremene. Okružni sud je, nakon ispitivanja osporene presude u granicama razloga navedenih u žalbi i u smislu člana 221 ZPP, ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja prvostepenog suda koji je, kako je navedeno, ocjenjujući sve izvedene dokaze pri čemu je imao u vidu sve relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, izveo zaključak da apelant nije dokazao da su mu tuženi pričinili štetu koja se ogleda u narušavanju ugleda klevetom. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na obrazloženje prvostepene presude iz kojeg proizilazi da, iako je apelant u spornom tekstu identifikovan kao vlasnik objekta („Gurman“) koji je poslužio kao paravan za preprodaju i distribuciju narkotika, u postupku nije dokazao da je njegov ugled postupanjem tuženih povrijeđen i da je zbog toga pretrpio štetu. U tom kontekstu Okružni sud je ponovio da je prvostepeni sud u postupku koji je prethodio donošenju presude ocijenio sve izvedene dokaze i pri tome imao u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete ( čl. 1, 2 stav (1) tačka a), 4 stav 1, 5, stav (1), te 3, 6 i 11) koje je doveo u vezu sa odredbom člana 123 ZPP i izveo zaključak da apelant nije dokazao da su mu tuženi pričinili štetu narušavanjem ugleda klevetom. Takođe je u pogledu neosnovanosti apelantovih navoda kojima je on ukazao na nezakonitost prvostepene presude Okružni sud ponovio sadržaj odredbe člana 200 ZOO i člana 5 ZZK prema kojima se pravična naknada dosuđuje ako okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha to opravdavaju, odnosno da je za odštetnu odgovornost učinjenu klevetom odgovorno „svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica“.
12. U konkretnom slučaju, kako je dalje obrazložio Okružni sud, naknada štete se može dosuditi samo ako to okolnosti slučaja, odnosno utvrđena nastala šteta i zahtijeva, što znači da se te činjenice utvrđuju u svakom konkretnom slučaju sprovođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu člana 8 ZPP. Iz dokaza sprovedenih u postupku pred prvostepenim sudom, kako je dalje obrazloženo, ne proizilazi da je apelant dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva na način koji predviđa član 123 stav 1 ZPP, jer se na osnovu njih nije na nesumnjiv način moglo utvrditi da je nematerijalna šteta za tužioca zaista i nastupila, što bi imalo kao posljedicu dosuđenje adekvatne novčane naknade. Ovo zbog toga što iz stanja spisa i osporene presude ne proizilazi da je izvedenim dokazima apelant dokazao klevetu kao uzrok i duševne bolove kao posljedicu štete nastale klevetom zbog narušenog ugleda, tako da bi prihvatanjem samo apelantovih navoda da mu je objavljivanjem spornog teksta prouzrokovana nematerijalna šteta, bez ijednog dokaza sprovedenog u vezi s tim i zasnivanjem odluke na takvim navodima, bilo neutemeljeno na citiranim zakonskim propisima. Okružni sud je podsjetio da sve navedeno jasno ukazuje da je prvostepeni sud pobijanu presudu donio na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava na koje se i pozvao u obrazloženju svoje odluke, zbog čega su apelantovi žalbeni prigovori ocijenjeni kao neosnovanim u smislu člana 226 ZPP, te je prvostepena presuda potvrđena. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže navodima koji se, u suštini, tiču njegovog prava na ugled zaštićenog odredbom člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije, te s tim u vezi ukazuje na kontradiktornosti obrazloženja osporenih odluka. Naime, apelant smatra da su sudovi u obrazloženjima istakli uopštene definicije ljudske časti i dostojanstva, kao i slobode novinarstva, ali da te zakonske formulacije nisu doveli u kontekst izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi, ističe da su sudovi potpuno zanemarili rješenje Okružnog suda u kojem je utvrđeno da ne postoji dovoljan stepen sumnje da su „osumnjičeni Trajković i Bošnjak [apelant] vršili dalju distribuciju opojne droge prodajući istu nekim trećim licima pod nadimcima...“, te da je navedena činjenica (nepostojanje dovoljnog stepena sumnje) ključna za konkretan predmet. Iz navedene činjenice, kako je apelant dalje obrazložio, proizilazi jedini mogući zaključak o neistinitosti sadržaja iznesenog u spornom tekstu, odnosno obavezi tuženih da dokazuju suprotno. U tom kontekstu navodi da su se tuženi u postupku pasivno ponašali i da nisu nastojali dokazivati istinitost svojih tvrdnji, a da sudovi takvo ponašanje opravdavaju „interesom javnosti“ o navedenoj temi, što je, po njegovom mišljenju, apsurdno. U pogledu navedenih tvrdnji, apelant ukazuje na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 2043/12 u kojoj je izražen stav da je tuženi dužan dokazivati istinitost svojih tvrdnji. Smatra da mu je neosnovano uskraćeno pravo na naknadu nematerijalne štete kako iz navedenih razloga, tako i iz razloga što iz izvedenih dokaza, prije svega njegovog iskaza datog u svojstvu parnične stranke, proizilazi osnov tužbenog zahtjeva. Konkretno, iskazom je dokazao da živi u maloj društvenoj zajednici u kojoj se ljudi međusobno poznaju i da je, zbog spornog izražavanja (neistinitih činjenica), pretrpio štetu. U tom smislu je ponovo podsjetio na rješenje Okružnog suda u kojem je utvrđeno da se pušta na slobodu jer ne proizilazi da je u svojstvu osumnjičenog vršio daljnju distribuciju opojne droge prodajući je trećim licima, što je, po njegovom mišljenju, ključno za zaključak da su spornim izražavanjem iznesene neistinite činjenice.
b) Odgovori na apelaciju
14. Okružni sud je naveo da je, odlučujući povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, ocijenio da ona nije osnovana, jer navodima žalbe nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude, da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze i materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o zaštiti od klevete koje se odnose na odgovornost za štetu nastalu iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog. Takođe je navedeno da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na koje je apelacijom ukazao.
15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan zbog razloga koji su navedeni u obrazloženju presude, te da je takav zaključak proizašao iz utvrđenog činjeničnog stanja proizašlog iz svih izvedenih dokaza koji su u postupku ocijenjeni savjesno i brižljivo.
16. Tuženi su posredstvom advokata Radmile Plavšić u odgovoru na apelaciju istakli da je apelacija neosnovana, prije svega zato što je nerazumljiva i zato što apelant u apelaciji ne dovodi u pitanje ispravnost osporenih odluka. U tom smislu je pojašnjeno da zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a da je apelant očigledno nezadovoljan, jer smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Predloženo je da se apelacija odbaci ili odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire;
v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama.
Član 5. st. (1), (2) i (3) Odgovornost za klevetu (1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.[...] Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 035651 16 Gž od 13. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 30. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
25. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda, koja je, prema njegovim tvrdnjama, prouzrokovana spornim izražavanjem objavljenim u novinskom članku drugotuženog čiji je autor prvotuženi. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li je Okružni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba ) , odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.
Pravo na privatni život
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
27. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
28. Suština apelacionih prigovora se odnosi na apelantovo nezadovoljstvo stavovima sudova izraženim u osporenim presudama da sporno izražavanje ne predstavlja klevetu, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženih.
29. Evropski sud je u svojoj dosadašnjoj praksi, koju slijedi Ustavni sud, utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu sa lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27-29, 14. oktobar 2008. godine). Osim toga, kako bi član 8 Evropske konvencije uopšte bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštivanje privatnog života (vidi, Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05, st. 22-26, 31. maj 2016. godine). S obzirom na to da je u spornom sadržaju, između ostalog, navedeno da je „apelant kao vlasnik roštiljnice 'Gurman' koristio objekat kao idealan paravan za preprodaju i distribuciju narkotika u Doboju“, Ustavni sud smatra da su ovi navodi dostigli „određen stepen težine“ za primjenu člana 8 Evropske konvencije koji štiti pravo pojedinca na poštivanje „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana.
30. Dalje, osporena odluka kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev nesumnjivo predstavlja miješanje u njegovo pravo iz člana 8 Evropske konvencije, koje je i zakonito i koje ima legitiman cilj – zaštitu prava drugih, odnosno zaštitu slobode izražavanja novinara iz člana 10 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud će, dalje, ispitati da li je Okružni sud u osporenoj odluci postigao pravičnu ravnotežu između ova dva navedena prava.
32. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (broj 2). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kome je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, tač. 108-113). Ustavni sud smatra da su ovi kriterijumi, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.
33. U odnosu na pitanje da li je sporni tekst predstavljao doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da je sporni tekst objavljen povodom hapšenja lica koja su dovedena u vezu sa distribucijom i korišćenjem opojnih droga u Doboju iz čega nesumnjivo proizilazi opšti interes da se javnost, odnosno društvena sredina u kojoj se taj događaj desio obavijesti o tome. U pogledu načina pribavljanja informacija i njihove istinitosti, Ustavni sud konstatuje da iz obrazloženja prvostepene presude, koju je drugostepeni sud potvrdio kao pravilnu i zakonitu, jasno proizilazi da je sporno izražavanje od 23. februara 2013. godine kojim je apelant doveden u kontekst „dilera droge i iznuđivača“ po svom sadržaju isti kao i saopštenje CJB Doboj od 21. februara 2013. godine (dva dana prije objavljenog spornog izražavanja) koje je portparol CJB Doboj dostavio e-mailom svim medijima povodom hapšenja određenih lica pod inicijalima i koji je kao takav dva dana ranije objavljen u drugim glasilima („Nezavisne novine“ i „Glas Srpske“). Iz navedenog je za redovne sudove proizašao zaključak da nije u pitanju „nova“ vijest, budući da je putem drugih medija već bila dostupna javnosti i da se, osim toga, sporno izražavanje ne razlikuje od saopštenja koje je sačinio nadležni organ (CJB Doboj) povodom hapšenja lica zbog sumnje da su izvršila krivično djelo nedozvoljen promet i prodaja narkotika.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zauzeli stav da sporno izražavanje ne predstavlja sadržaj koji ima elemente klevete, prije svega zato što je ista informacija objavljena u drugim medijima dva dana prije objave u novinskom tekstu drugotuženog (uvidom u ispis Internet-stranica od 21. februara 2013. godine „Nezavisnih novina“ i „Glasa Srpske“) na osnovu obavještenja portparola CJB Doboj. U tom kontekstu redovni sudovi nisu posebno obrazlagali činjenicu da je apelant povodom navedenog događaja bio lišen slobode (prema njegovom iskazu 2-3 dana) i da je Rješenjem Okružnog suda broj 002245 12 Kv od 26. februara 2013. godine pušten na slobodu zbog nedostatka osnovane sumnje da je počinio krivično djelo nedozvoljen promet i prodaja narkotika, već su se u kontekstu djelatnosti tuženih i sadržaja spornog izražavanja ograničili na vrijeme sačinjavanja teksta i nemogućnost saznanja tuženih za kasnija događanja (puštanje iz pritvora). Ustavni sud pri tome zapaža da se redovni sudovi prilikom izvođenja zaključka da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji odgovornost tuženih za naknadu štete zbog toga što apelant nije dokazao da mu je zaista nastala šteta i u čemu se sastoji, odnosno da ne postoje osnovi odgovornosti tuženih u smislu člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, nisu bavili pravnom kvalifikacijom spornog sadržaja teksta, dakle, nisu ocijenili da li je u pitanju činjenična tvrdnja ili vrijednosni sud u smislu odredbe iz člana 6 Zakona o zaštiti od klevete (izuzeci od odgovornosti za klevetu) koje apelant, kako je istakao u apelaciji, smatra ključnom okolnošću za zaključak da su spornim izražavanjem iznesene neistinite činjenice, jer je 2-3 dana nakon objavljivanja spornog teksta pušten iz pritvora zbog nedostatka osnovane sumnje za izvršenje krivičnog djela nedozvoljen promet i prodaja narkotika.
35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu i praksu Evropskog suda prema kojoj se mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz izvedenih dokaza i činjeničnog stanja koje su redovni sudovi utvrdili i ponovili u obrazloženjima svojih odluka proizilazi da su sporni sadržaji teksta zasnovani na određenoj dokumentaciji (saopštenju portparola CJB), dakle činjeničnoj osnovi, prethodno dostupnoj široj javnosti (dva dana ranije saopštenje je objavljeno u drugim medijima), te da u tom kontekstu, a imajući pri tome u vidu kako obim, tako i sadržaj teksta (saopštenja), nije ni bilo potrebe da se sudovi bave pravnom kvalifikacijom činjenica i vrijednosnih sudova, jer je nesporno u pitanju činjenica zasnovana na dokumentaciji. U tom smislu Ustavni sud smatra da upravo dokaz na kom apelant insistira u žalbi i apelaciji, a tiče se njegovog lišavanja slobode na dan objave spornog izražavanja i njegovog puštanja na slobodu tri dana nakon objavljivanja spornog izražavanja (u kontekstu tvrdnji da su o njemu iznesene neistinite činjenice), ukazuje, pored onih već navedenih (između ostalog, dokumentacija i saopštenje CJB Doboj), na postojanje razumne i dovoljne osnove za sporno izražavanje, jer puštanje na slobodu usljed nedostatka osnova sumnje ne može samo po sebi ići u prilog neistinitosti iznesenih tvrdnji pogotovo u situaciji kada je nastupilo nakon objavljivanja spornog teksta, već se navedeno može ocijeniti u vezi sa svim ostalim okolnostima konkretnog slučaja.
36. U tom smislu Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi kojima je ukazao na stav Ustavnog suda u kojem je, kako tvrdi, tuženoj strani „uspostavljena obaveza dokazivanja istinitosti tvrdnji“ izražen u Odluci broj AP 2043/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), budući da je u tački 34 navedene odluke, između ostalog, navedeno da se „sudovi nisu u obrazloženjima svojih odluka bavili pitanjem istinitosti objavljenih informacija, pa čak ni načinom pribavljanja informacija o apelantovom imovnom stanju, niti pitanjem poštivanja profesionalnih standarda od strane novinara, na osnovu čega bi se, između ostalog, moglo zaključiti jesu li tuženi objavili istinite informacije ili jesu li prilikom objavljivanja spornog članka postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle jesu li postupali u 'dobroj namjeri', što bi, kako je već navedeno, mogla biti njihova odbrana od klevete i u slučaju objavljivanja neistinitih informacija“. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da su se sudovi u apelantovom slučaju, za razliku od navedenog predmeta, upravo bavili načinom pribavljanja informacija, sadržajem spornog izražavanja i javnim interesom, dovodeći sporno izražavanje u cjelokupan kontekst i specifične okolnosti povodom kojih je napisan sporni tekst. Te okolnosti su, zatim, dovedene u kontekst relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete kojima su propisani osnovi odgovornosti za klevetu uz zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda učinjenog iznošenjem neistinitih činjenica (klevetom), nalazeći da apelant, u smislu člana 123 ZPP, nije dokazao činjenice na kojima je zasnovao svoj zahtjev, odnosno da nije dokazao štetu. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, zapravo, kao nesporno proizilazi da apelant nije dokazao, u smislu člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, odgovornost tuženih za klevetu budući da iz utvrđenja redovnih sudova na proizilazi da su tuženi, u smislu navedene odredbe, iznijeli ili pronijeli izražavanje „nečeg neistinitog“, što se pojavljuje kao preduslov za naknadu štete apelantu.
37. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno sadržaj spornog izražavanja i način na koji je sporno izražavanje preneseno, Ustavni sud smatra da tuženi nisu prekoračili granicu slobode izražavanja, te da je u okolnostima konkretnog slučaja postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Apelant je, kako proizilazi iz navoda apelacije, ukazao i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, kako je već rečeno, navodi koji su izneseni u tom pravcu, u suštini, tiču se prava iz člana 8 Evropske konvencije koje je analizirano i povodom kog su zaključci o neosnovanosti izneseni u prethodnom tekstu ove odluke. Ostali navodi koje je apelant iznio u pogledu prava na pravično suđenje (da su pogrešno ocijenjeni dokazi i stoga izvedeni pogrešni zaključci) tiču se, u suštini, apelantovog nezadovoljstva u pogledu primijenjenog materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi kontinuirano isticao da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, između ostalih, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4778/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 24, objavljeno na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primijenjenog materijalnog i procesnog prava, jer su u obrazloženju navedene relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete kojima je propisana odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, kao i one koje se tiču „prihvatljivih ograničenja slobode izražavanja“, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti neadekvatnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije jer je u okolnostima konkretnog slučaja presudom Okružnog suda postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na ugled iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.
40. Takođe, nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan i u pogledu pravilne primjene materijalnog prava naveo jasno obrazloženje koje se ni u jednom dijelu ne doima proizvoljnim.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević