Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4177/16 (D.D.)
Odluka donesena 23. 10. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4177/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 10. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić, Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 23. oktobra 2018. godine u predmetu broj AP-4177/16, rješavajući apelaciju D.D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.D. podnesena protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 013808 16 Gž 2 od 22. avgusta 2016. godine i broj 68 0 Mal 013808 16 Gž 2 od 8. jula 2016. godine , zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, podnijela je 1. novembra 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjâ Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Mal 013808 16 Gž 2 od 22. avgusta 2016. godine i broj 68 0 Mal 013808 16 Gž 2 od 8. jula 2016. godine.
2. JP Komunalno d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 9. oktobra 2014. godine podnio Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv apelantice radi duga v.sp. 131,85 KM.
3. Postupajući u navedenom predmetu, Općinski sud je, 2. septembra 2015. godine donio rješenje broj 68 0 Mal 013808 14 Kom kojim se tužba smatra povučenom. Istim rješenjem je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari „zakazao ročište za glavnu raspravu za 1. septembar 2015. godine sa početkom u 13 i 30 sati. Također je navedeno da je termin održavanja glavne rasprave „određen na pripremnom ročištu u dogovoru sa strankama“. S obzirom da na ročište za glavnu raspravu nije pristupio tužilac iako je uredno obaviješten o terminu ročišta, a svoj izostanak nije opravdao, Općinski sud je zaključio da su ispunjeni uslovi za donošenje rješenja da se tužba smatra povučenom shodno odredbama člana 97. stav 3. Zakona o praničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je pozivajući se na odredbe člana 396. stav 1. i 2. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Odlučujući o prijedlogu tužitelja za povrat u prijašnje stanje, Općinski sud je donio rješenje broj 68 0 Mal 013808 16 Kom 2 od 8. marta 2016. godine kojim je odbijen navedeni prijedlog tužitelja. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da tužitelj nije pristupio na ročište od 1. septembra 2015. godine iako je bio uredno obaviješten, niti je dokazao da je izostanak sa ročišta bio iz opravdanih razloga. Stoga Općinski sud je primjenom odredaba člana 333. ZPP-a donio odluku kojom je odbio navedeni prijedlog.
5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelantice donio rješenje broj 68 0 Mal 013808 16 Gž 2 od 8. jula 2016. godine, kojim je uvažio žalbu i prvostepeno rješenje od 2. septembra 2015. godine, u dijelu odluke o troškovima postupka, preinačio tako da je, umjesto da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, obavezao tužitelja da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 47,10 KM.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantica podnijela žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 2. septembra 2016. godine u dijelu kojim je odlučano da svaka stranka snosi svoje troškove postupka“. Kantonalni sud je potom ukazao da je odredbom člana 390. stav 1. ZPP-a propisano da „tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu tuženika“. Kantonalni sud je također naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je apelantica imala troškove učinjene tokom postupka u smislu odredaba član 383. stav l. ZPP-a, te da je tokom postupka postavila zahtjev za naknadu troškova postupka, shodno odredbama člana 396. ZPP-a. S tim u vezi, Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbe člana 387. stav 1. ZPP-a, dosudio apelantici iznos od 47,10 KM na ime troškova postupaka koji se odnose na troškve poštarine sa priznanicama pošte od po 2,90 KM, te troškove prijevoza za dolazak na pripremno ročište od po 19,20 KM (na relaciji Mostar-Livno i obratno). Također, Kantonalni sud je naveo da apelantici nisu dosuđeni troškovi prevoza (na relaciji Mostar-Livno i obratno) za dolazak na ročište koje je zakazano 1. septembra 2015. godine „iz razloga što je na zapisniku suda od 1. septembra 2015. godine konstatirano da na ročište za tužitelja i tuženika (apelanticu) nije pristupio niko, dostava uredno iskazana, pa je na istom ročištu i doneseno rješenje da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom“. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je žalba apelantice osnovana, te je odlučio kao u izreci rješenja shodno dredbama člana 235. stav 1 tačka 3 ZPP-a.
7. Apelantica je Kantonalnom sudu podnijela prijedlog za dopunu rješenja broj 68 0 Mal 013808 16 Gž 2 od 8. jula 2016. godine, koji je rješenjam broj 68 0 Mal 013808 16 Gž 2 od 22. avgusta 2016. godine odbijen kao neosnovan. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je apelantica podnijela prijedlog za dopunu rješenja tog suda od 8. jula 2016. godine u kojem je između ostalog navela „da sud nije odlučio o svim njenim troškovima postupka te da predmet žalbe nisu bili samo troškovi postupka“. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je svojim rješenjem od 8. jula 2016. godine odlučivao o apelanticinoj žalbi kojom se žalila protiv prvostepenog rješenja od 8. marta 2016. godine „samo u dijelu odluke o troškovima postupka“. Iz stanja spisa proizilazi da su apelantici dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 47,10 KM, te da nisu priznati troškovi prevoza (na relaciji Mostar-Livno i obratno) za dolazak na ročište koje je zakazano pred prvostepenim sudom 1. septembra 2015. godine, jer na istom za tuženu (apelanticu) nije bio niko prisutan“. Cijeneći da je taj sud svojim rješenjem od 8. jula 2016. godine odlučio o „svim žalbenim navodima apelantice protiv rješenja od 2. septembra 2015. godine, a koji su se odnosili „samo na odluku prvostepenog suda o troškovima postupka“, Kantonalni sud je, shodno odredbama člana 192. stav 2., u vezi sa članaom 202. st. 1. ZPP-a, zaključio da je apelanticin prijedlog za dopunu rješenja od 8 . jula 2016. godine, neosnovan.
8. Apelantica smatra da joj osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelantica smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporenih odluka, proizvoljno zaključio da joj ne pripadaju troškovi prevoza za ročište koje je održano 1. septembra 2015. godine, pri čemu je proizvoljno primijenio odredbe ZPP-a. Apelantica je navela da je na zakazano ročište od 1. septembra 2015. godine došla ali je usmeno obavještena da je zakasnila.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je odluka Kantonalnog suda o troškovima postupka donesena u skladu sa relevantnim odredbama ZPP-a (član 383, 387. i 396.) za što je dato detaljno obrazloženje, pri čemu je jasno obrazloženo i zbog čega je odbijen zahtjev za naknadu troškova prijevoza na ročište zakazano pred prvostepenim sudom 1. septembra 2015. godine, jer na isto nije nitko pristupio. Imajući u vidu sadržaj relevantnih odredba ZPP-a koje je Kantonalni sud primijenio u konkretnom slučaju, pri čemu je dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud, nasuprot apelanticinim navodima, ne nalazi da je primjena relevantnih odredaba ZPP-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njenih ustavnih prava na koja se pozvala osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević