Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2635/18 (Novi Poljoprivrednik d.o.o. Sokolac)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2635/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2635/18, rješavajući apelaciju "Novi Poljoprivrednik" d.o.o. Sokolac, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Novi Poljoprivrednik" d.o.o. Sokolac protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 000927 14 Rev od 26. novembra 2014.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Novi Poljoprivrednik d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 000927 14 Rev od 26. novembra 2014. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tužene (Opština Sokolac i Republika Srpska) da mu solidarno na ime naknade materijalne štete isplate iznos od 48.210,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je na području Opštine Sokolac, gdje se nalaze apelantovi objekti padao obilan snijeg u februaru 2005. godine, da je zbog količine snijega na apelantovim objektima (hangaru, skladištu i magacinu) urušen krov, te da je Komisija Opštine Sokolac izvršila procjenu štete i utvrdila da pričinjena šteta iznosi 48.120,00 KM. Takođe, utvrđeno je da Skupština Opštine Sokolac nije prihvatila izvještaj ove Komisije jer su predmetni objekti stari preko 38 godina i da su im krovovi već bili urušeni zbog snježnih padavina 1999. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da ne postoji osnov odgovornosti tuženih za štetu nastalu rušenjem krova na apelantovim objektima. Naime, Vrhovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije sporno među strankama da je predmetna šteta nastala tokom februara 2005. godine usljed obilnih snježnih padavina zbog čije količine se urušio krov na skladištu, hangaru i magacinu čiji vlasnik je bio prednik apelanta (ODP Poljoprivrednik Sokolac). Vrhovni sud je ukazao da snježne padavine predstavljaju događaj na koji ljudski faktor ne može uticati i ulaze u krug prirodnih nepogoda koje se nisu mogle spriječiti (viša sila) i zbog kojih tuženi niti bilo ko drugi ne može snositi odgovornost. Isto tako, ne postoji obaveza organa tuženih ustanovljena zakonom ili drugim propisom u pogledu uklanjanja posljedica vremenskih nepogoda na imovini fizičkih ili pravnih lica, zbog čega ne postoji ni odgovornost tuženih za naknadu štete utemeljene na odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO; koja reguliše odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ). Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je Opština Sokolac bila dužna kao zakupac ukloniti snijeg sa njegovih objekata radi otklanjanja opasnosti od urušavanja. Naime, Vrhovni sud je ukazao da prema utvrđenom činjeničnom stanju (Ugovor o zakupu zemljišta od 30. maja 2003. godine) prednik apelanta i Opština Sokolac su zaključili ugovor o zakupu čiji je predmet bilo samo zemljište (neidentifikovano) namijenjeno za “Buvlju” pijacu, ali ne i bilo kakvi objekti. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 132. stav (2) Zakona o civilnoj zaštiti propisano da Opština finansira saniranje dijela šteta nastalih prirodnom ili drugom nesrećom u skladu sa svojim materijalnim mogućnostima, a odredbom člana 133. stav (4) istog zakona da Republika finansira pružanje materijalne pomoći kod uklanjanja posljedica prirodnih i drugih nesreća... Međutim, navedene odredbe ne mogu predstavljati osnov za obavezu naknade štete od strane tuženih budući da su civilna zaštita i druge djelatnosti zaštite od prirodnih i drugih nesreća humanitarne i nevojne prirode (član 2. stav (1) Zakona o civilnoj zaštiti), što u krajnjem znači da pravo i obaveza pružanja pomoći po navedenom zakonu od strane tuženih nema obligaciono-pravni karakter, nego je samo humanitarne prirode i zavisi od materijalnih mogućnosti tuženih, što podrazumijeva pomoć pri spašavanju ljudi i dobara i uspostavljanju osnovnih uslova za život nakon prirodnih i drugih nepogoda, ali ne i saniranje svih šteta nastalih fizičkim i pravnim licima u takvim nepogodama.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je u predmetnom postupku nesporna odgovornost tuženih za štetu koju je pretrpio, s obzirom da Opština Sokolac, kao zakupac objekata na kojima je nastala šteta, nije postupila u skladu sa članom 577. ZOO (reguliše prava i obaveze iz zakupa) te na sjednici Skupštine Opštine nije usvojila ni Zapisnik o procjenjenoj šteti. Apelant navodi da je na ovaj način spriječen da ostvari pravo na materijalnu pomoć u vezi sa nastalom štetom, a sve u skladu i sa relevantnim odredbama Zakona o civilnoj zaštiti.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji pozvao apelant odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u reviziji, a koje navode je u konačnoj odluci u predmetnom postupku detaljno razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2635/18 (Novi Poljoprivrednik d.o.o… | Sudska praksa | Aktio