Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2684/18 (M. D.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Javni interes
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2684/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2684/18, rješavajući apelaciju Milorada Dakića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Milorada Dakića i Saše Kojadinovića podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 055226 17 Rev od 25. januara 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 055226 16 Gž od 8.
septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 055226 13 P od 23. decembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Dakić (u daljnjem tekstu: apelant Dakić) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. maja 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 055226 17 Rev od 25. januara 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 055226 16 Gž od 8. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 055226 13 P od 23. decembra 2015. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2684/18. Apelant Dakić je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo daljnje provođenje izvršenja u predmetu Osnovnog suda broj 77 0 I 044322 16 I 2 do donošenje konačne odluke o podnesenoj apelaciji.
2. Saša Kojadinović (u daljnjem tekstu: apelant Kojadinović ili zajedno s apelantom Dakićem apelanti), kojeg zastupa Sonja Dujaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. maja 2018. godine apelaciju kojom je osporio iste presude koje su navedene u prethodnoj tački ove odluke. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2685/18. Apelant Kojadinović je iz istog razloga kao i apelant Dakić zatražio donošenje privremene mjere.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, a kojima se osporavaju iste odluke redovnih sudova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2684/18 i AP 2685/18, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2684/18.
4. Odlukom Ustavnog suda broj AP 4802/16 odbijena je apelacija apelanta Dakića u odnosu na kršenje prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom postupku (koji u tom trenutku još uvijek nije bio okončan jer se predmet nalazio kod Vrhovnog suda po reviziji apelanata), dok su apelacije apelanata protiv prvostepene i drugostepene presude odbačene kao preuranjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4802/16 od 1. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, kao i od punomoćnika tuženih Predraga Panića i Zdenke Panić-Vučković ( u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena, odnosno svi u daljnjem tekstu tuženi, uključujući apelanta Dakića kao trećetuženog) zatraženo je 30. augusta 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
6. Vrhovni sud, Osnovni sud, prvotuženi i drugotužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 2. do 20. augusta 2018. godine. Okružni sud i apelanti nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
8. Apelanti su 14. marta 2011. godine međusobno zaključili notarski obrađen kupoprodajni ugovor kojim je apelant Dakić, kao prodavac, apelantu Kojadinoviću, kao kupcu, prodao svoje nekretnine (zemljište) u k. o. Lamovita (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) za iznos od 3.000,00 KM. Apelant Kojadinović kupoprodajni ugovor nije proveo u javnim evidencijama, tako da se na predmetnim nekretninama u javnim evidencijama još uvijek vodi prodavac, odnosno apelant Dakić (trećetuženi u predmetnom postupku). Iz navoda apelacije proizlazi da je apelant Dakić po zaključenju navedenog kupoprodajnog ugovora apelantu Kojadinoviću predmetne nekretnine predao u posjed.
9. Pravomoćnom Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 075984 09 P od 6. maja 2011. godine apelant Dakić i Aleksandra Dakić su obavezani da prvotuženom i drugotuženoj solidarno isplate iznos od 22.995,17 KM na ime duga, zajedno s kamatama i troškovima postupka.
10. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da su prvotuženi i drugotužena, kao tražioci izvršenja, pokrenuli izvršni postupak na osnovu pravomoćne presude iz prethodne tačke ove odluke protiv apelanta Dakića i Aleksandre Dakić, kao izvršenika.
11. Osnovni sud je Rješenjem broj 77 0 I 044322 12 I od 18. februara 2013. godine dozvolio predloženo izvršenje prodajom predmetne nekretnine koja se u javnim evidencijama još uvijek vodi na apelantu Dakiću.
12. Apelant Kojadinović je u izvršnom postupku, kao treće lice, uložio prigovor na navedeno rješenje, nakon čega je Osnovni sud donio zaključak kojim je apelanta Kojadinovića uputio na parnicu radi dokazivanja da je vlasnik predmetne nekretnine koja je predmet izvršenja. Osporene odluke
13. Apelant Kojadinović je 12. decembra 2013. godine tužbom pokrenuo parnični postupak protiv prvotuženog, drugotužene i apelanta Dakića (trećetuženi) radi utvrđenja da je jedini i isključivi nosilac prava vlasništva sa 1/1 na predmetnim nekretninama po osnovu zaključenog ugovora o prodaji od 14. marta 2011. godine, što su svi tuženi dužni priznati, trpjeti i dozvoliti da se apelant Kojadinović na osnovu presude upiše u zemljišne knjige i katastarsku evidenciju kao vlasnik predmetnih nekretnina, te utvrđenja da predmetne nekretnine ne mogu biti predmet izvršenja, uz naknadu troškova postupka.
14. Apelant Kojadinović je istovremeno zatražio i donošenje mjere osiguranja radi odlaganja izvršenja na predmetnim nekretninama.
15. Odlučujući prvo o mjeri osiguranja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 77 0 P 055226 13 P od 6. novembra 2015. godine kojim je određena mjera izvršenja, te je odloženo izvršenje na predmetnim nekretninama. Navedeno rješenje je ukinuto Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 066226 16 Gž od 8. septembra 2016. godine jer je žalba tuženih (prvotuženog i drugotužene) protiv tog rješenja uvažena.
16. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 055226 13 P od 23. decembra 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 055226 16 Gž od 8. septembra 2016. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta Kojadinovića, a istom presudom apelant Kojadinović je obavezan na naknadu troškova parničnog postupka.
17. Nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporno da li je apelant stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama i da li je izvršenje na predmetnim nekretninama dopušteno. Osnovni sud se prilikom odlučenja pozvao i citirao relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima (čl. 23, 24. i 53) na osnovu kojih je zaključeno da apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, već samo valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama. U tom pravcu je Osnovni sud pojasnio da se pravo vlasništva na osnovu pravnog posla stječe upisom u zemljišne knjige, što proizlazi iz odredbe člana 53. Zakona o stvarnim pravima. Shodno tome, prema ocjeni Osnovnog suda, nije bilo mjesta da se udovolji tužbenom zahtjevu u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je apelant Kojadinović stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Osnovni sud nije našao opravdanim prigovor apelanta Kojadinovića da upis prava vlasništva u javnim evidencijama nije izvršio jer nije imao novca za upis i zbog činjenice što je postojala zabilježba spora jer je uvidom u zk. uložak vidljivo da je zabilježba spora evidentirana tek u februaru 2013. godine, dakle skoro dvije godine od zaključenja kupoprodajnog ugovora (mart 2011. godine). Osim toga, kako je naveo Osnovni sud, apelant Kojadinović provedenim dokazima nije dokazao da mu pripada pravna zaštita kao pretpostavljenom vlasniku, u smislu člana 131. Zakona o stvarnim pravima, kao savjesnom i zakonitom držaocu predmetnih nekretnina jer za to nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbama člana od 127. do 129. Zakona o stvarnim pravima.
18. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nedopuštenost izvršenja na predmetnim nekretninama Osnovni sud je zaključio da je i taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan. U vezi s tim Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 72. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koje u stavu (1) propisuju da će se po službenoj dužnosti izvršiti zabilježba izvršenja čim sud donese rješenje o izvršenju, odnosno da tom zabilježbom tražilac izvršenja stječe pravo da svoje potraživanje namiri iz nekretnine, a lice koje nakon upisa zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nekretninom dužno je trpjeti prvenstvo ostvarivanja prava namirenja tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom (stav 2). U vezi s tim je još pojašnjeno da zabilježba izvršenja u izvršnom postupku predstavlja sredstvo izvršenja i njen učinak je da tražilac izvršenja stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine i u slučaju kad bi treće lice kasnije steklo vlasništvo na nekretnini. Zabilježba izvršenja je vezana za nekretninu, a ne za ličnost, pa stoga promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika nekretnine, kao izvršenika do visine vrijednosti nekretnine i sve radnje prije toga ostaju na snazi kako to proizlazi iz odredbe člana 72. stav (3) ZIP-a. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je utemeljio primjenom člana 386. ZPP.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 055226 17 Rev od 25. januara 2018. godine revizija apelanta Kojadinovića je odbijena, a revizija apelanta Dakića odbačena zbog nepostojanja pravnog interesa za pobijanje odluke suda koja je u odnosu na njega odbijena.
20. Vrhovni sud je nakon ispitivanja revizionih prigovora apelanta Kojadinovića zaključio da su oni neosnovani jer su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, i to odredbe čl. 22, 23. i 53. Zakona o stvarnim pravima, zatim odredbe člana 26, člana 28. stav 3. i člana 53. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredaba čl. 70. i 86. Zakona o notarima. Revizioni sud se složio sa stavom nižestepenih sudova da predmetni kupoprodajni ugovor formalno-pravno ispunjava uvjete za valjanost i da je stoga apelant Kojadinović stekao valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, ali s obzirom na to da se u javnim evidencijama na njima nije upisao kao vlasnik, nije stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te da stoga nije bilo osnova da se udovolji tužbenom zahtjevu u tom dijelu.
21. Vrhovni sud je prilikom odlučenja uzeo u obzir odredbu člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima koja propisuje da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe uknjižbom u zemljišne knjige ako zakonom nije drugačije određeno, pri čemu je taj sud pojasnio da se tom zakonskom odredbom utvrđuje konstitutivnost upisa u zemljišne knjige za slučaj stjecanja prava vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla, a da se citirana odredba odnosi na sve pravne poslove koji za predmet imaju prenos ili stjecanje prava vlasništva. Još je naglašeno da valjan pravni posao predstavlja samo osnov (titulus) za stjecanje vlasništva, dok se vlasništvo stječe upisom u zemljišne knjige.
22. Zatim se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 52. stav 5. ZIP-a zaključivši da shodno citiranoj odredbi apelant Kojadinović nije dokazao da na predmetu izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje, pa je shodno tome, prema ocjeni tog suda, pravilno odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se sporno izvršenje proglasi nedopuštenim. Vrhovni sud nije prihvatio opravdanim prigovore apelanta Kojadinovića da mu je u predmetnom postupku uskraćena pravna zaštita u smislu odredbe člana 131. Zakona o stvarnim pravima, odnosno kao pretpostavljenom vlasniku jer primjena citirane odredbe ima mjesta po zahtjevu pretpostavljenog vlasnika za predaju u posjed nekretnina od lica kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Osim toga, Vrhovni sud je pojasnio da je za ostvarivanje pravne zaštite po navedenom zakonskom osnovu, odnosno po osnovu vanknjižnog vlasništva bilo potrebno dokazati ispunjenje uvjeta iz odredaba člana od 127. do 129. Zakona o stvarnim pravima, u kojem pravcu apelant Kojadinović nije izvodio dokaze (državina stvari, savjesnost državine i sl.), niti su se redovni sudovi tokom postupku bavili utvrđenjem navedenih činjenica.
23. U vezi s revizijom apelanta Dakića Vrhovni sud je naveo da apelant Dakić u predmetnoj parnici ne spori pravo apelanta Kojadinovića na predmetnim nekretninama, već to pravo osporavaju prvotuženi i drugotužena, kao tražioci izvršenja, pa je stoga zaključkom izvršnog suda apelant Kojadinović upućen na parnicu protiv tražilaca izvršenja (prvotuženi i drugotužena) radi dokazivanja prava na predmetu izvršenja, a apelant Dakić zapravo, prema ocjeni tog suda, nije ni trebao biti označen kao tuženi u predmetnoj parnici (čl. 51. i 53. ZIP-a), već je on trebao biti obuhvaćen tužbom samo u slučaju da je osporavao pravo trećeg lica odnosno apelanta Kojadinovića. Kako prema zakonu apelantu Dakiću ne pripada položaj stranke u predmetnoj parnici jer on ne spori pravo apelanta Kojadinovića to je bespredmetno usvajanje tužbenog zahtjeva u odnosu na njega. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant Kojadinović nema pravni interes da u predmetnoj parnici učestvuje u postupku, pa time ni da izjavljuje reviziju protiv drugostepene presude. Pored toga, kako je pojasnio Vrhovni sud, apelant Dakić nema pravni interes ni da pobija odluku suda kojom je tužbeni zahtjev u odnosu na njega odbijen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelanti u iscrpnim apelacijama osporavaju stavove redovnih sudova smatrajući da oni krše njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pri čemu apelant Dakić smatra da osporene presude krše i njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
25. Apelant Kojadinović, između ostalog, prigovara da su osporene presude donesene na osnovu proizvoljne primjene prava, posebno Zakona o stvarnim odnosima. Zatim tvrdi da je stekao de facto i de iure posjed predmetnih nekretnina na zakonit način i po osnovu valjanog pravnog osnova, te da je samim tim stekao i pravo da predmetnu nekretninu zadrži u posjedu po osnovu jačeg prava na posjed u odnosu na sva treća lica. Smatra da su redovni sudovi svojim odlukama povrijedili njegovo nesporno vanknjižno vlasništvo. Osim toga, smatra da apelant Dakić u vrijeme nastanka založnog prava, donošenjem rješenja o izvršenju, nije imao ovlaštenje da na bilo kakav način raspolaže predmetnom nekretninom koju mu je prodao i predao u posjed, te da je činjenica zemljišno-knjižnog upisa vlasništva oboriva pravna pretpostavka povodom koje je apelant Kojadinović i pokrenuo predmetni postupak, sve s ciljem zaštite vanknjižnog vlasništva koje je zagarantirano odredbama člana 23. u vezi sa članom 131. Zakona o stvarnim pravima.
26. Apelant Dakić u iscrpnoj apelaciji, između ostalog, detaljno prezentira odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slaže, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja. Smatra da su izneseni stavovi redovnih sudova suprotni Zakonu o stvarnim pravima jer su se sudovi neovlašteno umiješali u pravo apelanta Kojadinovića na savjestan posjed predmetnih nekretnina. Smatra da su tražioci izvršenja propustili da tokom postupka traže da se iz predmetnog ugovora isključi pravo kupca do namirenja njihovog potraživanja, niti su istakli takav protivtužbeni zahtjev, pa su redovni sudovi na taj način grubo povrijedili odredbu člana 182. ZPP i odredbe Zakona o stvarnim pravima.
27. Oba apelanta su zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se zaustavilo sporno izvršenje na predmetnim nekretninama do donošenja konačne odluke o predmetnoj apelaciji, pri čemu nisu naveli posebne razloge za to, osim što tvrde da bi im u suprotnom mogla nastupiti nenadoknadiva šteta. Zbog kršenja njihovih prava u predmetnom parničnom postupku zatražili su i naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
28. Vrhovni sud je sve prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacije odbiju kao neosnovane.
29. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju detaljno opisao tok postupka pojasnivši da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, predloživši da se apelacije odbiju kao neosnovane.
30. Prvotuženi i drugotužena su u odgovoru na apelaciju naveli da je bilo kakvo pozivanje apelanata na navodnu povredu ljudskih prava potpuno besmisleno i predstavlja vrhunac licemjerja kako od strane apelanata u situaciji kada su jedino ugrožena ljudska prava prvotuženog i drugotužene koji ni nakon osam godina ne mogu naplatiti svoja potraživanja utvrđena sudskom odlukom zbog protivpravnih radnji apelanata. U konkretnom slučaju ugovor o prodaji predmetne nekretnine predstavlja simuliran pravni posao zaključen isključivo kako bi se onemogućila realizacija potraživanja prvotuženog i drugotužene. Da je to tako može se zaključiti i po tome što su apelanti sinhronizirano preduzimali pravne radnje tokom predmetne parnice. Smatraju da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke predloživši da se apelacije odbiju kao neosnovane. V.Relevantni propisi
31. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16) relevantne odredbe glase:
Sticanje svojine Član 23. st (1), (2) i (4) (1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom. (2) Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.
(4) Odlukom suda ili drugoga organa stiče se svojina u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom. Sticanjem prava svojine, odlukom suda ili drugog organa ne prestaju stvarna prava koja su drugim licima pripadala na odnosnoj stvari, koja su određena odlukom ili zakonom, te onih koja po prirodi stvari ne mogu dalje postojati.
1.1. Sticanje na osnovu pravnog posla Sticanje uknjižbom Član 53.
(1) Pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakonom nije drukčije određeno.
(2) Pravni posao iz stava 1. ovog člana zaključuje se u obliku propisanim posebnim zakonom.
(3) Svojina se prenosi na osnovu valjano izjavljene volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerene na to da njegova svojina pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos svojine ili u posebnoj ispravi, koja mora biti sačinjena u zakonom propisanom obliku za prijenos svojine na nepokretnostima.
(4) Provedena uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu.
Sticanje predbilježbom Član 54.
(1) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje pravila zemljišnoknjižnog prava zahtijevaju za uknjižbu prava svojine, može se tražiti predbilježba sticanja prava svojine.
(2) Predbilježbom će svojina biti stečena pod uvjetom naknadnog opravdanja predbilježbe. Opravdanjem se predbilježba pretvara u uknjižbu, a počinje djelovati od časa kad je prijedlog za predbilježbu bio podnesen.
(3) Predbilježba izvršena zbog toga što isprave ne sadrže sve elemente za upis prava ili kada je prijenos svojine uvjetovan ispunjenjem određenih pretpostavki, opravdana je naknadnim podnošenjem potpunog zahtjeva za upis prijenosa svojine na sticaoca ili ispunjavanjem drugih propisanih pretpostavki u određenom roku.
(4) Ako je zahtijevana zbog nedostatka clausule intabulandi, predbilježba se smatra opravdanom, podnošenjem clausule intabulandi.
Zaštita povjerenja u zemljišne knjige Član 55.
(1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nepokretnosti, pa ko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od vanknjižnog stanja, uživa u pogledu tog sticanja zaštitu prema odredbama ovog zakona.
(2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku zaključenja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga da sumnja u to da stvar pripada otuđiocu.
(3) Nedostatak dobre vjere ne može se prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.
Vlasnička tužba za vraćanje stvari Član 127.
(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.
Prigovori držaoca Član 128.
(1) Držalac ima pravo odbiti predaju stvari njenom vlasniku ako ima pravo na državinu.
(2) Ako vraćanje stvari traži lice koje je svojinu i posrednu državinu steklo prijenosom zahtjeva za vraćanje stvari, tuženi može prema tom licu istaći sve prigovore prava na državinu koje je imao prema ranijem vlasniku.
(3) Ako je tuženi nesamostalni držalac, on se od zahtjeva da preda državinu stvari može braniti imenovanjem posrednog samostalnog držaoca čiju višu vlast priznaje i iz čije državine izvodi svoju državinu.
Savjestan držalac Član 129.
(1) Lice čija je državina savjesna (savjestan držalac) dužno je vratiti stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu obrani.
(2) Savjestan držalac ne odgovara za pogoršanje i propast stvari koje su nastale za vrijeme njegove savjesne državine, niti je dužan dati naknadu za upotrebu i korist koju je imao od stvari.
(3) Savjestan držalac ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.
(4) Savjestan držalac ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari samo ukoliko je njena vrijednost povećana (korisni troškovi). Ako se ono što je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, savjestan držalac ima pravo to odvojiti i zadržati za sebe.
(5) Savjestan držalac ima pravo zadržavanja stvari dok mu se ne nadoknadi iznos nužnih i korisnih troškova koje je imao u vezi sa njenim održavanjem.
(6) Vrijednost plodova i drugih koristi koje je držalac imao od stvari odbit će se od troškova koje držalac osnovano traži.
(7) Troškovi i vrijednost plodova obračunavaju se prema cijenama u vrijeme donošenja presude.
Tužba iz pretpostavljene svojine Član 131.
(1) Savjesni držalac individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu pogodnom za sticanje prava svojine i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo zahtijevati vraćanje stvari i od savjesnog držaoca kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
(2) Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako oba lica to mogu, ili ne može ni jedan, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo prava ima lice kod koga se stvar nalazi, odnosno lice kome je stvar prvom predata.
(3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da je stvar koju zahtijeva u državini tuženog. (4) Pretpostavka svojine ne djeluje u korist lica koje nije bilo savjesni držalac. (5) Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog držaoca na odgovarajući način shodno se primjenjuju odredbe čl. 127-129. ovog zakona.
32. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) relevantne odredbe glase:
Utvrđivanje dužnikove imovine Član 37. st (1) i (2) (1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica odnosno upravnih i drugih organa i organizacija, da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.
(2) Ovakav zahtjev se može istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo.
Pretpostavke za prigovor Član 51.
(1) Lice koje tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim u obimu u kojem su prava tog trećeg lica zahvaćena izvršenjem.
(2) Prigovor se može podnijeti do dovršetka izvršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprečava sprovedba izvršenja i ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud će prigovor dostaviti tražiocu izvršenja i izvršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana izjasne o prigovoru.
Odluke suda po prigovoru trećeg lica Član 52.
(1) Sud će o prigovoru trećeg lica odlučiti u izvršnom postupku ili će podnosioca prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.
(2) Izvršni sud će o prigovoru odlučiti u izvršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a naročito ako podnosilac prigovora dokazuje opravdanost svoga prigovora pravosnažnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerenom privatnom ispravom.
Upućivanje na parnicu Član 53.
(1) Upućivanje na parnicu iz stava 1. člana 52. ovog zakona, ne sprečava provedba izvršenja niti ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja.
(2) U parnici iz stava 1. člana 52. ovog zakona podnosilac prigovora iz člana 51. ovog zakona može tražiti odlaganje izvršenja, pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera obezbjeđenja.
(3) Ukoliko donese rješenje o odlaganju izvršenja, parnični sud će odrediti i vrijeme na koje se ono odlaže te ga po službenoj dužnosti dostaviti nadležnom izvršnom sudu na provođenje.
(4) Izvršni sud će po prijemu rješenja iz stava 3. ovog člana zaključkom odgoditi dalje izvršenje, i nastavit će ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke kojom parnični sud stavlja van snage rješenje o odgodi izvršenja ili odbacuje tužbu podnosioca prigovora, odnosno odbija njegov tužbeni zahtjev. Do nastavka izvršnog postupka, preduzete izvršne radnje ostaju na snazi. (5) Ako prvostepeni parnični sud usvoji tužbeni zahtjev trećeg lica da se izvršenje proglasi nedopuštenim i ukine rješenje o izvršenju, naložiće i obustavu izvršnog postupka. Nakon pravosnažnosti ove odluke parničnog suda, izvršni sud će rješenjem konstatovati da je izvršni postupak obustavljen i njime ukinuti sve provedene radnje.
(6) Odlukom o prigovoru trećeg lica koju izvršni sud donese na osnovu stava 2. člana 52. ovog zakona ne dira se u prava tog lica da i nakon te odluke ostvaruje svoja prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika u posebnoj parnici.
(7) Treće lice se može koristiti pravima predviđenim stavom 2. ovog člana samo ako je parnica radi ostvarenja njegovih prava protiv tražioca izvršenja, odnosno izvršenika pokrenuta na osnovu zaključka u upućivanju na parnicu iz stava 1.
člana 52. ovog zakona.
Dokaz o svojini izvršenika Član 70.
(1) Uz prijedlog za izvršenje na nepokretnosti tražilac izvršenja je dužan podnijeti izvod iz zemljišne knjige kao dokaz o tome da je nepokretnost upisana kao svojina izvršenika.
(2) Ako je pravo na nepokretnosti iz stava 1. ovog člana upisano u zemljišnoj knjizi na drugo lice, a ne na izvršenika, prijedlogu se može udovoljiti samo ako su, po utvrđenju izvršenikove imovine u skladu sa članom 37. ovog zakona, ispunjeni uslovi za promjenu zemljišnoknjižnog stanja.
Zabilježba izvršenja Član 72.
(1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.
(2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje) a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom.
(3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.
33. U Zakonu o zemljišnim knjigama RS („Službeni glasnik RS“ br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08) relevantne odredbe glase:
Konstitutivno djejstvo Član 5. stav 1.
(1)Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišne knjige, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog Zakona.
Obaveza upisa Član 8.
Upis prava na nekretninama, kao i upis svih promjena koje se tiču podataka u zemljišnoj knjizi je obavezan.
Javno povjerenje Član 9.
(1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.
(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 055226 17 Rev od 25. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 9. marta 2018. godine, a apelacije su podnesene 8. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelanti tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pri čemu apelant Dakić smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
39. Budući da su apelanti u predmetnom postupku imali različit procesni položaj, Ustavni sud smatra svrsishodnim da apelacione navode apelanata razmatra odvojeno.
Apelacioni prigovori u odnosu na apelanta Kojadinovića Pravo na imovinu
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu;
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
41. Prije razmatranja predmetne apelacije u svjetlu iznesenih prigovora Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmet koji je pokretao pitanje povjerenja u zemljišne knjige u okolnostima kada je zbog neprovođenja kupoprodajnog ugovora o kupovini nekretnine na toj nekretnini pokrenut izvršni postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2326/18 od 17. jula 2018. godine, st. 60-88, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je u citiranom predmetu (parnični postupak nakon što je pokrenut izvršni postupak na stanu na kojem apelantica nije imala upisano pravo vlasništva u javnim evidencijama, ali je imala zaključen pravno valjan ugovor o kupoprodaji, posjed stana i pravomoćnu presudu u kojoj je utvrđeno da je na osnovu kupoprodajnog ugovora postala vlasnik stana, pri čemu je apelantica platila porez na promet nekretnine, te podnijela zahtjev za uknjižbu stana) sporno pitanje bilo da li je takav stan, koji se u javnim evidencijama još uvijek vodio na prodavcu, mogao biti predmet izvršenja.
42. Ustavni sud je nakon detaljne analize svih relevantnih okolnosti tog konkretnog slučaja zaključio da „miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, iako zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelanticu stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njenim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka i uknjiži kao vlasnik predmetnog stana“. Ustavni sud je u citiranom predmetu, između ostalog, naveo „da se iz relevantnih okolnosti tog slučaja ne može izvesti zaključak da bi proglašenjem nedopuštenog izvršenja na predmetnom stanu na tražioca izvršenja bio stavljen pretjeran teret u ostvarivanju potraživanja koje ima prema izvršeniku“. Ovo posebno, kako je naglasio Ustavni sud u citiranom predmetu, „imajući u vidu da je apelantica u postupku pred redovnim sudovima tvrdila i da je predmetni stan i njen jedini dom, a koju činjenicu su redovni sudovi ocijenili bez značaja jer apelantica nije stekla pravo vlasništva upisom u odgovarajući registar, pri tome potpuno zanemarivši nespornu činjenicu da je na osnovu valjanog pravnog posla u posjedu predmetnog stana, kao i da ovo njeno pravo nije prestalo ni zabilježbom rješenja o izvršenju“ (op. cit. AP 2326/18, st. 84. i 85).
43. Dakle, Ustavni sud je u citiranom predmetu, provodeći test imovine, zaključio da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu uzeli u obzir sve relevantne okolnosti tog predmeta jer se nisu bavili pitanjem proporcionalnosti u konkretnom slučaju i da stoga miješanje u apelanticino pravo na imovinu, iako zakonito i u javnom interesu, nije bilo proporcionalno cilju kojem se težilo.
44. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant Kojadinović s apelantom Dakićem 14. marta 2011. godine zaključio kupoprodajni ugovor kojim je apelant Dakić svoje nekretnine (zemljište) prodao apelantu Kojadinoviću koji je apelantu isplatio iznos od 3.000,00 KM na ime kupoprodajne cijene, a apelant Dakić je prema apelacionim navodima apelantu Kojadinoviću predmet kupoprodaje predao u posjed. Ustavni sud zapaža i to da se predmetne nekretnine u javnim evidencijama još uvijek vode na prodavcu odnosno apelantu Dakiću, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant Kojadinović od momenta zaključenja ugovora (mart 2011. godine) do donošenja rješenja o izvršenju na predmetnim nekretninama (februar 2013. godine), period od skoro dvije godine, preduzimao bilo kakve procesne radnje (plaćanje poreza na promet, podnošenje zahtjeva za uknjižbu ili predbilježbu) kako bi kupoprodajni ugovor proveo u javnim evidencijama i na taj način ishodio upis prava vlasništva u javnim evidencijama na svoje ime. Ustavni sud zapaža da se problem zapravo i pojavio kada su prvotuženi i drugotužena pokrenuli izvršni postupak na osnovu pravomoćne presude Općinskog suda od 6. maja 2011. godine kojom su apelant Dakić (prodavac) i Aleksandra Dakić obavezani na isplatu duga, označivši kao predmet izvršenja predmetne nekretnine, što je Osnovni sud prihvatio donoseći rješenje o izvršenju 18. februara 2013. godine, nakon čega je u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini evidentirana zabilježba izvršenja. Upravo je navedena okolnost navela apelanta Kojadinovića da u svojstvu trećeg lica izjavi prigovor na rješenje o izvršenju, nakon čega je, u smislu člana 53. ZIP-a, upućen na parnicu. Ustavni sud, također, zapaža da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant Kojadinović tražio utvrđenje da je isključivi i jedini vlasnik predmetnih nekretnina na osnovu kupoprodajnog ugovora i da je nedopušteno izvršenje na predmetnim nekretninama. Apelant Kojadinović predmetnom apelacijom osporava presude redovnih sudova smatrajući da se njima krši njegovo pravo na imovinu.
45. Shodno navedenim činjeničnim okolnostima, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelantovoj imovini i da je osporenim presudama došlo do miješanja u pravo apelanta Kojadinovića na imovinu, te je stoga potrebno ispitati da li je u konkretnom slučaju miješanje bilo predviđeno zakonom, u službi zakonitog cilja, u javnom interesu, te proporcionalno proglašenom cilju radi uspostavljanja pravične ravnoteže između prava pojedinca i općeg javnog interesa.
46. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da apelant Kojadinović nije mogao steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu kupoprodajnog ugovora budući da odredba člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima izričito propisuje da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakonom drugačije nije određeno, pri čemu su redovni sudovi naglasili da valjan pravni posao predstavlja samo osnov (titulus) za stjecanje prava vlasništva, a iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant kupoprodajni ugovor proveo u zemljišno-knjižnim i katastarskim evidencijama, što je suštinski i bio razlog da se taj dio zahtjeva odbije.
47. U vezi s drugim dijelom zahtjeva kojim je apelant Kojadinović tražio da se utvrdi da predmetne nekretnine ne mogu biti predmet izvršenja, redovni sudovi su i taj zahtjev ocijenili neosnovanim imajući u vidu da apelant, shodno odredbi člana 52. stav (5) ZIP-a, tokom postupka nije dokazao da na predmetu izvršenja ima takvo pravo koje sprečava izvršenje. Redovni sudovi su također naglasili da je za ostvarivanje pravne zaštite po osnovu vanknjižnog vlasništva apelant Kojadinović tokom postupka bio u obavezi da dokaže ispunjenost uvjeta iz čl. 127-129 ZIP-a, a apelant Kojadinović tokom postupka nije pružio dokaze u vezi s tim, niti su se takvi dokazi tokom postupka izvodili (posjed stvari, savjesnost posjeda i sl.). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i odredbe čl. 70. i 72. ZIP-a prema kojima, uz prijedlog za izvršenje na nekretnini, mora biti predočen i izvod iz odgovarajućeg registra kao dokaz da je nekretnina upisana kao vlasništvo izvršenika, odnosno da sud po službenoj dužnosti rješenje kojim se dozvoljava izvršenje na nekretnini izvršenika dostavlja radi zabilježbe zemljišnoknjižnom uredu, odnosno da se upisom rješenja u zemljišnu knjigu konstituira pravo namirenje na nekretnini u korist izvršenika, koje egzistira i prema svakom budućem vlasniku za slučaj da do takve promjene dođe u toku izvršnog postupka. Tom zabilježbom, kako to proizlazi iz stava 2. člana 72. ZIP-a „tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpjeti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom“, dok stav 3. člana 72. ZIP-a propisuje da „promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo“.
48. Shodno takvom zakonskom okviru, budući da se radi o jasnim zakonskim odredbama i činjenici da apelant nema stečeno pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, shodno Zakonu o stvarnim pravima, te da citirane odredbe ZIP-a štite tražioca izvršenja, shodno kojima i eventualna promjena vlasništva (nakon zabilježbe izvršenja) na nekretninama nije od značaja, Ustavni sud smatra da su navedene odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZIP-a u službi osiguranja pravne sigurnosti u stjecanju, ostvarivanju i zaštiti prava koja pripadaju pojedincu, a što svakako predstavlja zakoniti cilj u javnom interesu. Dakle, u konkretnom slučaju miješanje je bilo predviđeno zakonom i u službi legitimnog cilja.
49. Konačno, potrebno je odgovoriti na pitanje da li u okolnostima konkretnog slučaja miješanje zadovoljava i razuman odnos proporcionalnosti između općeg interesa i interesa pojedinaca. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u spomenutom predmetu broj AP 2326/18 prilikom odlučenja uzeo u obzir da je apelantica nesporno bila u posjedu spornog stana (na te okolnosti su tokom postupka izvođeni dokazi) i da je apelantica preduzimala određene radnje u smislu uknjižbe svog prava na stanu u zemljišnim knjigama, odnosno da je izvršila predaju ugovora Poreznoj upravi radi reguliranja poreza, da se taj postupak odužio iz razloga koji se mogu pripisati Poreznoj upravi, te da je apelantica konačno i predala zahtjev za uknjižbu samo nekoliko dana nakon što je na spornom stanu izvršena zabilježba izvršenja u knjizi položenih ugovora. Ustavni sud, također, zapaža da je prilikom odlučenja uzeo u obzir činjenicu da je apelantica ishodila pravomoćnu presudu kojom je utvrđeno da je na osnovu kupoprodajnog ugovora stekla pravo vlasništva na spornom stanu, kao i činjenicu da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu uzeli u obzir da sporni stan predstavlja apelanticin dom. Sve navedene, kao i druge relevantne okolnosti koje su pratile taj predmet, opredijelile su Ustavni sud na zaključak da je u takvim posebnim okolnostima bila narušena proporcionalnost između općeg interesa i interesa pojedinca.
50. Vraćajući se na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da ni u predmetnom slučaju nije sporno da je apelant Kojadinović propustio da se, u skladu sa članom 53. Zakona o stvarnim pravima, na osnovu valjanog pravnog posla u javnim evidencijama uknjiži kao vlasnik na predmetnim nekretninama, niti je sporno da je apelant Kojadinović zaključio pravno valjan kupoprodajni ugovor, koji predstavlja zapravo tek valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva. Ustavni sud, također, zapaža da se ni apelant Kojadinović nije koristio mogućnošću da u smislu člana 54. Zakona o stvarnim pravima zatraži predbilježbu stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama (dok se ne ispune sve pretpostavke zemljišnoknjižnog prava za uknjižbu prava vlasništva). Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanta Kojadinovića kojim je tražio da se utvrdi da je na osnovu kupoprodajnog ugovora postao jedini i isključivi vlasnik predmetne nekretnine. Uz to, Ustavni sud zapaža da se tokom predmetnog postupka uopće nisu razmatrale okolnosti u vezi s ispunjenošću uvjeta iz čl. od 127. do 129. Zakona o stvarnim pravima (vidi Relevantne propise), što je Vrhovni sud u svojoj odluci posebno naglasio (vidi tačku 22. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je upravo Vrhovni sud na navedenim okolnostima i zasnovao neosnovanost prigovora apelanta Kojadinovića kojim je tvrdio da mu je u predmetnom postupku bila uskraćena pravna zaštita u smislu člana 131. Zakona o stvarnim pravima. Ustavni sud, također, zapaža da apelant Kojadinović nije preduzeo niti jednu procesnu radnju na provođenju kupoprodajnog ugovora (npr. prijava kupoprodajnog ugovora nadležnom organu radi procjene vrijednosti nekretnine zbog plaćanja poreza na promet nekretnina) od momenta njegovog zaključenja (14. mart 2011. godine) do pokretanja izvršnog postupka od strane tuženih (18. februara 2013. godine kada je doneseno rješenje o izvršenju na predmetnoj nekretnini koja se u javnim evidencijama i dalje vodi na prodavcu, apelantu Dakiću).
51. Ustavni sud podsjeća na jedno od osnovnih načela zemljišno-knjižnog prava, a to je načelo upisa koje je sadržano u članu 5. stav (1) Zakona o zemljišnim knjigama prema kojem se vlasništvo i druga prava na nekretninama stječu upisom u zemljišne knjige. Upis se odnosi na uknjižbu (konačan upis prava na nekretninama) kojim se bezuvjetno stječu, prenose, ograničavaju ili prestaju prava na nekretninama kao način pribavljanja stvarnih prava na nekretninama. Uknjižba predstavlja trenutak u kome sticalac pribavlja pravo vlasništva i drugo stvarno pravo na nekretninama i tek se uknjižbom stječe (konstituira) pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo na nekretninama. Zatim odredba člana 8. Zakona o zemljišnim knjigama propisuje obaveznost upisa prava na nekretninama u zemljišnim knjigama, uključujući i sve promjene podataka na nekretninama. U uskoj vezi s ovim načelom je i načelo povjerenja u zemljišne knjige koje je sadržano u odredbi člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama, a koje suštinski znači da je sadržaj zemljišnih knjiga tačan (istinit i potpun). Isto načelo je propisano i u odredbi člana 55. Zakona o stvarnim pravima koja u stavu (3) propisuje da se nedostatak dobre vjere ne može prebaciti nikome iz razloga što nije istraživao vanknjižno stanje.
52. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne može izvesti zaključak da je miješanjem u pravo apelanta Kojadinovića na imovinu stavljen pretjeran teret koji bi se mogao opravdati propustom apelanta Kojadinovića da se prije pokretanja izvršnog postupka i uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina s obzirom na potpunu pasivnost apelanta Kojadinovića na preduzimanju bilo kakvih procesnih radnji s ciljem uknjižbe svog prava na predmetnoj nekretnini, na koji način bi provedba izvršenja na njoj bila onemogućena. Ustavni sud, također, zapaža da apelant tokom postupka nije pružio niti jedan relevantan razlog koji ga je spriječio da kupoprodajni ugovor provede u javnim evidencijama. Prigovore apelanta Kojadinovića da upis prava vlasništva u javnim evidencijama nije izvršio jer nije imao novca za upis i zbog činjenice što je postojala zabilježba spora redovni sudovi nisu smatrali opravdanim uz obrazloženje da iz zk. uloška proizlazi da je zabilježba spora evidentirana tek u februaru 2013. godine, dakle skoro dvije godine od zaključenja kupoprodajnog ugovora (mart 2011. godine), pri čemu je apelant propustio da u smislu člana 54. Zakona o stvarnim pravima zatraži predbilježbu stjecanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, na koji način bi svoje pravo na predmetnoj nekretnini zaštitio. Uz to, Ustavni sud smatra da se pitanje proporcionalnosti u okolnostima konkretnog slučaja treba sagledati i u kontekstu prava prvotuženog i drugotužene koji u periodu dužem od osam godina nisu u mogućnosti da naplate svoje potraživanje, što je također segment koji dovodi u pitanje pravnu sigurnost u kontekstu pozitivne obaveze nadležnih organa vlasti da pravomoćnu presudu provedu. Navedeno posebno u svjetlu okolnosti da apelant Kojadinović nije preduzeo niti jednu radnju s ciljem zaštite svog prava na predmetnim nekretninama uknjižbom u zemljišnu knjigu na koji način bi osporeni postupak bio bespredmetan i konačno nepotreban, pri čemu apelant Kojadinović nije pružio niti jedan relevantan razlog koji ga je u tome spriječio.
53. Konačno, Ustavni sud naglašava da je u okolnostima konkretnog slučaja dosljedna primjena relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima, ZIP-a, koje su redovni sudovi primijenili, ali i Zakona o zemljišnim knjigama u interesu pravne sigurnosti i pravilnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim interesima apelanta Kojadinovića. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoje ni naznake da ključne zakonske odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZIP-a, na osnovu kojih su donesene osporene presude, per se nameću pretjeran teret na apelanta Kojadinovića, kao što ne postoje ni bilo kakvi drugi argumenti na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je na apelanta Kojadinovića u konkretnom slučaju stavljen „pretjeran teret“.
54. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava apelanta Kojadinovića na imovinu iz člana II/3.k) Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
56. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
57. U konkretnom slučaju postupak se ticao apelantovog imovinskog prava na predmetnim nekretninama, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
58. U vezi s istaknutim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
59. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
60. Ustavni sud podsjeća da je u okviru prigovora vezanih za kršenje prava na imovinu obrazložio da je miješanje u pravo apelanta Kojadinovića na imovinu bilo zakonito budući da su redovni sudovi detaljno pojasnili neosnovanost tužbenog zahtjeva primijenivši relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima i ZIP-a, u čijoj primjeni Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost, niti apelant Kojadinović u apelaciji iznosi relevantnu argumentaciju koja bi mogla dovesti do drugačijeg zaključka. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim prigovore apelanta Kojadinovića kojim nastoji da diskreditira obrazloženja redovnih sudova u vezi s primjenom prava. Ustavni sud, također, podsjeća da nezadovoljstvo osporenim odlukama redovnih sudova per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje.
61. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije došlo do kršenja prava apelanta Kojadinovića na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Apelacioni prigovori u odnosu na apelanta Dakića
62. Ustavni sud zapaža da apelant Dakić kršenje prava na koja se pozvao u apelaciji vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud reviziju apelanta Dakića odbacio jer je taj sud zaključio da apelant Dakić zapravo nema pravni interes za izjavljivanje revizije protiv odluke drugostepenog suda (kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta Kojadinovića), pri čemu je taj sud također istakao da apelant Dakić zapravo nije ni trebao biti označen kao tuženi u predmetnom postupku budući da ni na koji način nije osporio pravo trećeg lica (apelanta Kojadinovića). Stoga se u takvim okolnostima postavlja pitanje na koji način je apelant „pogođen“ osporenim presudama i na čemu zasniva status „žrtve“ u konkretnom predmetu.
63. Shodno navedenom, a imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke u odnosu na apelanta Dakića, koji je u predmetnoj parnici imao status tuženog i u odnosu na kojeg je tužbeni zahtjev odbijen, dovoljno jasno obrazložili, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant Dakić u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje ili prava na imovinu ili prava na nediskriminaciju, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka u odnosu na apelanta Kojadinovića.
64. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta Dakića o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
65. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanta Kojadinovića na imovinu budući da je nesporno miješanje u imovinu apelanta Kojadinovića bilo predviđeno zakonom i u javnom interesu, te u okolnostima konkretnog slučaja proporcionalno cilju kojem se težilo.
66. Nema kršenja prava apelanta Kojadinovića na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je tužbeni zahtjev neosnovan uz obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnost u segmentu primjene prava, na što je apelant Kojadinović neosnovano ukazao.
67. Ustavni sud zaključuje da ni u odnosu na apelanta Dakića nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda kojima je u odnosu na apelanta Dakića, kao tuženog u predmetnom postupku, tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, ne proizlazi ništa što bi opravdalo iznesene prigovore.
68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.
70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević