Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3813/18 ("EURO-AUTO" d.o.o. Vitez, VODOSKOK d.o.o. Tomislavgrad i Mala Group d.o.o. Visoko)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3813/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3813/18, rješavajući apelacije "EURO-AUTO" d.o.o. Vitez i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"EURO-AUTO" d.o.o. Vitez protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Pr 116506 18 Pžp od 8. maja 2018.
godine;
VODOSKOK d.o.o. Tomislavgrad protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Pr 115573 18 Pžp od 11. maja 2018. godine;
MALA GROUP d.o.o. Visoko protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 Pr 068234 18 Pžp od 4. juna 2018. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-3813/18
1. "EURO-AUTO" d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vesna Rujević advokat iz Banjaluke, podnio je 11. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Pr 116506 18 Pžp od 8. maja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, apelant je oglašen odgovornim da je u 2015. godini koristio više ulaznog PDV-a u iznosu od 2.081,00 KM, čime je počinio prekršaj iz člana 32. Zakona o porezu na dodatu vrijednost, pa mu je uz primjenu člana 67. stav 1. tačka 5. i stava 2. navedenog Zakona i člana 25. Zakona o prekršajima FBiH izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena novčana kazna u iznosu od 2.081,00 KM, te istovremeno određeno da se utvrđena kazna neće naplatiti ukoliko apelant ne počini istu vrstu prekršaja u roku od 12 mjeseci. Također, obavezan je apelant da plati troškove prekršajnog postupka.
3. Općinski sud u Travniku je, na osnovu provedenih dokaza (uvida u materijalne dokaze i saslušanjem svjedoka i vještaka), savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima zaključio da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da se u žalbi ni na koji način ne ukazuje ne neku od bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka i na koji način je prvostepeni sud počinio te povrede, pa su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani. Osim toga. Kantonalni sud je naveo da se u smislu odredbe člana
84. Zakona o prekršajima FBiH prvostepeno rješenje ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa je žalba u tom dijelu nedopuštena. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pravilno postupio kada je radnje iz izreke rješenja pravno okvalifikovao kao prekršaj iz člana 32. Zakona o porezu na dodatu vrijednost koji je kažnjiv po članu 67. stav 1. tačka 5. i stava 2. navedenog Zakona. Osim toga, Kantonalni sud je uzeo u obzir i cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje se odnose na sami prekršaj i okrivljenog kao počinioca prekršaja, pa je u vezi sa tim utvrdio da je utvrđena zakonom propisana kazna, kao i da je u okviru izrečene uvjetne osude određeno adekvatno vrijeme provjeravanja.
AP-4136/18
4. VODOSKOK d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Pr 115573 18 Pžp od 11. maja 2018. godine.
5. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim da je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, počinio prekršaj iz člana 5. stav 3. Zakona o cestovnom prijevozu FBiH, pa mu je primjenom člana 95. stav 1. tačka 1. navedenog Zakona i člana 19. Zakona o prekršajima FBiH izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM koju je apelant dužan da plati u roku od 15 dana od po pravosnažnosti rješenja. Istim rješenjem apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 40,00 KM.
6. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije počinio bitne povrede odredaba prekršajnog postupka na koje se žalbom ukazuje. Ovo iz razloga što je prvostepeni sud u cijelosti proveo prekršajni postupak u skladu sa Zakonom o prekršajima FBiH i navedeni postupak nije rezultirao značajnom štetom po interes žalitelja-apelanta, zbog čega je ovaj žalbeni navod neosnovan. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani i žalbeni navodi apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno povrede odredbe člana 86. stav 2. Zakona o prekršajima (postojanje okolnosti koje isključuju odgovornost za prekršaj). Naime, u obrazloženju žalbe nisu navedene posebne okolnosti i razlozi koji bi u konkretnom slučaju isključile odgovornost apelanta za počinjeni prekršaj niti je na bilo kakav način naznačeno u čemu se sastoji povreda materijalnog propisa o prekršaju, tj. apelant samo paušalno navodi da se prvostepeno rješenje pobija iz osnova pogrešne primjene materijalnog prava. Ispitujući prvostepeno rješenje u odluci o kazni, Kantonalni sud je naveo da je uzeo u obzir i cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, koje se odnose na sami prekršaj i apelanta kao počinioca prekršaja, pa je zaključio da je apelantu za učinjeni prekršaj prvostepeni sud primjenom odredbe člana 19. Zakona o prekršajima FBiH izrekao novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM, što je ispod minimuma propisanog za navedeni prekršaj. Kantonalni sud je istakao da je izrečena kazna adekvatna i primjerena prirodi i težini počinjenog prekršaja, okolnostima pod kojim je prekršaj počinjen, stepenu ispoljene krivnje apelanta, te da se u konkretnom slučaju izrečenom kaznom može postići kako opća tako i posebna svrha kažnjavanja.
AP-4314/18
7. Mala Group d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 30. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 Pr 068234 18 Pžp od 4. juna 2018. godine.
8. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je oglašen odgovornim da je u vrijeme, na mjestu i način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja, počinio prekršaj iz člana
33. Zakona o fiskalnim sistemima FBiH, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM koju je apelant dužan da plati u roku od 30 dana od po pravosnažnosti rješenja. Istim rješenjem apelant je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM.
9. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da, ispitujući pobijano rješenje u vezi sa prigovorima žalbe na odluku o sankciji, taj sud smatra da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja vrste i visine sankcije imao u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća. Od otežavajućih okolnosti prvostepeni sud je uzeo u obzir težinu učinjenog prekršaja jer se radi o oštećenju budžeta Federacije BiH, te je zaključio da se izrečenom kaznom može postići svrha kažnjavanja da se ubuduće ne čine ovakvi ili slični prekršaju. Vezano za žalbeni prigovor na visinu izrečene kazne, Kantonalni sud je istakao da je članom 59. stav 2. Zakona o prekršajima FBiH propisano da: „Kada okrivljeni zahtijeva sudsko odlučivanje, sankcije određene u prekršajnom nalogu smatrat će se ništavim. Sud može izreći bilo koju sankciju koju zakon dozvoljava, uključujući i strožiju sankciju od sankcije izrečene prekršajnim nalogom“. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja.
Spajanje predmeta
10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3813/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
11. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u suštini smatraju da je u konkretnim slučajevima pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Pored navedenog, apelant u predmetu AP-3813/18 navodi da je došlo i do povrede principa in dubio pro reo.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, u odnosu na navode apelanta u predmetu AP-3813/18 da je u predmetnom prekršajnom postupku došlo i do povrede principa in dubio pro reo, Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu, svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila prekršaj koji joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist okrivljenom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da analiza provedenih dokaza koju su redovni sudovi dali u obrazloženju osporenih odluka, ne ostavlja sumnju u zaključak suda da je apelant, na način opisan u izreci rješenja, počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se apelanti pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević