Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3741/16 (R. M.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Suvlasništvo
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3741/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3741/16, rješavajući apelaciju Rajka Manojlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rajka Manojlovića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 002920 16 Gž 3 od 8. juna 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rajko Manojlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnio je 9. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 002920 16 Gž 3 od 8. juna 2016. godine.

2. Apelant je 3. januara 2017. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju, koja je registrovana pod brojem AP 51/17, kojom je osporio u međuvremenu doneseno Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 P 002920 16 Rev od 1. novembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Budući da predmetne apelacije pokreću identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3741/16 i AP 51/17, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3741/16.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i od Pravobranilaštva Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine kao pravnog zastupnika Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Apelacioni sud i tuženi su 4. i 6. juna 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 96 0 P 002920 15 P 3 od 8. oktobra 2015. godine kojom je utvrdio da su apelant i ostali tužioci (Mihajlo Manojlović, Mitar Manojlović, Milka Manojlović, Đorđe Manojlović i Ruža Simikić rođ. Manojlović; u daljnjem tekstu: ostali tužioci) suvlasnici i suposjednici nepokretnosti označenih kao k. č. br. 1161/1 KO Sandići, u površini od 26.592 m (u daljnjem tekstu:

predmetna nepokretnost), svaki s dijelom pobliže označenim u izreci presude, što je tuženi dužan trpjeti i priznati, te dozvoliti im da se upišu kao suvlasnici i suposjednici na tim nepokretnostima s navedenim idealnim dijelom svaki u zemljišnoknjižnim evidencijama. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu i ostalim tužiocima nadoknadi troškove parničnog postupka.

8. Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi od 11. juna 2008. godine istaknuo da je sin pokojnog Mitra Manojlovića, koji je rješenjem Skupštine opštine Brčko od 7. februara 1969. godine dobio zemljište koje je u arondacionom postupku ponovo postalo društveno vlasništvo i u zamjenu za to zemljište dobio drugo zemljište, odnosno šumu, a sve u skladu s tim rješenjem. Međutim, rješenjem opštinskog organa uprave od 11. jula 1989. godine za predmetnu nepokretnost je utvrđeno pravo raspolaganja u korist Skupštine opštine Brčko, a pravo korišćenja u korist „Šipada“ Sarajevo JUR ,,Šumarstvo“ Brčko s dijelom 1/1. Apelant je u tužbi naveo da je njegov otac, na osnovu rješenja Opštinskog suda u Brčkom od 28. aprila 1969. godine, bio upisan u zemljišnu knjigu tog suda, a u katastarskom operatu nije upisan kao posjednik te nepokretnosti, niti je to pravo stekao u upravnom postupku, već je zaključkom Odjeljenja za javni registar od 7. maja 2008. godine postupak prekinut i apelant upućen na parnicu radi utvrđenja prava vlasništva na predmetnoj nepokretnosti. Osnovni sud je naveo da je apelant tokom postupka uredio tužbu u subjektivnom i objektivnom pogledu tako što je kao tužioce označio i ostale tužioce (svi unuci i praunuci, odnosno svi nasljednici pokojnog Mitra Manojlovića). Tužbenim zahtjevom su zatražili da sud svojom presudom utvrdi da su svi oni suvlasnici i suposjednici predmetne nepokretnosti s odgovarajućim dijelom, a da se tuženi obaveže da to trpi i prizna i dozvoli da se oni upišu kao suvlasnici na toj nepokretnosti u zemljišnoknjižnim evidencijama.

9. Tuženi je u odgovoru na tužbu, između ostalog, istaknuo da u cijelosti osporava osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, pa je predložio da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije. Tuženi je naveo da nije sporno da je apelantov prednik bio upisan kao vlasnik predmetne nepokretnosti 1969. godine, međutim, rješenjem Vijeća za izlaganje podataka na nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima od 11. jula 1989. godine na predmetnoj nepokretnosti je utvrđeno pravo raspolaganja u korist Skupštine opštine Brčko i pravo korišćenja u korist „Šipada“ Sarajevo JUR „Šumarstvo“ Brčko s dijelom 1/1. Dakle, morao je postojati razlog zbog čega je izvršen takav upis u katastarsko-knjižni uložak jer bez valjanog pravnog osnova sigurno ne bi bilo upisa takvog prava raspolaganja i korišćenja.

10. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je taj sud, u dva navrata, presudama od 14. novembra 2011. godine i 15. januara 2014. godine usvajao tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je Apelacioni sud rješenjima od 10. oktobra 2012. godine i 1. aprila 2015. godine usvajao žalbe tuženog i predmet vraćao prvostepenom sudu na ponovno raspravljanje.

11. Osnovni sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je zaključkom Odjeljenja za javni registar od 7. maja 2008. godine prekinut postupak pokrenut po apelantovom zahtjevu za upis prava vlasništva u katastarskom operatu na predmetnoj nepokretnosti, dok se to pitanje ne riješi kao prethodno pitanje, a apelant je upućen da pokrene postupak pred Osnovnim sudom radi utvrđivanja vlasništva na tim nepokretnostima. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu svih izvedenih dokaza, prije svega vještačenjem koje je obavio vještak geodetske struke, utvrdio da je predmetna nepokretnost upisana u katastarsko-knjižni uložak s pravom raspolaganja u korist tuženog s dijelom 1/1 i pravom korišćenja u korist JUR „Šumarstvo“ Brčko sa dijelom 1/1, da je prije provođenja i stupanja komasacije na snagu u katastarskom operatu predmetna nepokretnost bila upisana kao društveno vlasništvo – korisnik Uprava za šumarstvo Brčko, a toj katastarskoj parceli odgovarala je gruntovna parcela s upisanim pravom vlasništva u korist apelantovog prednika s dijelom 1/1. Osnovni sud je takođe utvrdio da je u postupku arondacije zemljišta rješenjem Skupštine opštine Brčko od 7. februara 1969. godine apelantovom predniku kao dobrovoljcu iz prošlih ratova dato u vlasništvo određeno zemljište (pobliže označeno u obrazloženju presude), ali da je u postupku arondacije zemljišta, na osnovu rješenja Komisije za arondaciju od 2. jula 1954. godine, to zemljište ponovo postalo društveno vlasništvo, dok je u zamjenu za te arondirane parcele apelantovom predniku dodijeljeno drugo zemljište koje je bilo u društvenom vlasništvu (upis izvršen u korist apelantovog prednika na osnovu rješenja Opštinskog suda u Brčkom od 28. aprila 1969. godine).

12. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da rješenje Skupštine opštine Brčko od 7. februara 1969. godine nije provedeno u katastarskom operatu, zbog čega je predmetna nepokretnost u periodu od 1968. do 1989. godine bila upisana kao društveno vlasništvo u korisnik „Šipada“ Sarajevo RO „Konjuh“ Živinice, OOUR „Šumarstvo Majevica“ Lopare, JUR „Šumarstvo“ Brčko, s dijelom 1/1, dok je rješenjem Komisije za izlaganje podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima od 11. jula 1989. godine utvrđeno pravo raspolaganja u korist tuženog, a pravo korišćenja u korist „Šipada“ Sarajevo JUR „Šumarstvo“ Brčko s dijelom 1/1. U vezi s tim, Osnovni sud je utvrdio da ni apelant niti jedan od ostalih tužilaca nije bio pozivan da učestvuje u postupku izlaganja podataka o nepokretnostima, niti im je dostavljeno rješenje Komisije za izlaganje podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na nepokretnostima od 11. jula 1989. godine. Osnovni sud je utvrdio i to da su prava na predmetnoj nepokretnosti utvrđena i upisana u korist tuženog samo na osnovu podataka iz katastarskog operata u postupku izlaganja nepokretnosti i izjava ovlašćenih službenih lica „Šipada“ Sarajevo JUR „Šumarstvo“ Brčko, bez postojanja pravosnažne odluke nadležnog upravnog organa ili pravno valjanog pravnog posla, odnosno bez postojanja valjanog pravnog osnova za upis prava u korist tuženog.

13. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca zasnovan na odlukama upravnih organa pravnog prednika tuženog (rješenju Komisije za arondaciju bivšeg Narodnog odbora sreza brčanskog od 2. jula 1954. godine i rješenju Skupštine opštine Brčko od 7. februara 1969. godine), te da su time ispunjeni zakonom propisani uslovi za sticanje prava vlasništva na predmetnoj nepokretnosti u korist apelanta i ostalih tužilaca, a da je upis prava vlasništva u korist tuženog izvršen samo na osnovu podataka iz katastarskog operata u postupku izlaganja nepokretnosti. U vezi s tim, Osnovni sud je istaknuo da je u postupku provedenom pred nadležnim organom uprave pravnog prednika tuženog utvrđeno da, iako postoji pravosnažno rješenje o arondaciji zemljišta, to rješenje zbog određenih grešaka nije moglo da se provede, pa je doneseno novo, kojim je u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje i na osnovu njega utvrđeno pravo vlasništva pravnog prednika apelanta i ostalih tužilaca na predmetnoj nepokretnosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je pravni prednik apelanta i ostalih tužilaca na zakonom propisan način (pravosnažnom odlukom nadležnog upravnog organa pravnog prednika tuženog) stekao predmetnu nepokretnost, zbog čega je ispunjen zakonski uslov da sud apelanta i ostale tužioce proglasi suvlasnicima i suposjednicima s odgovarajućim suvlasničkim i suposjedničkim dijelovima na predmetnoj nepokretnosti. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je, na osnovu čl. 22, 34 i 36 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca.

14. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 002920 16 Gž 3 od 8. juna 2016. godine usvojena je žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca. Istom presudom apelant i ostali tužioci obavezani su da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka.

15. Nakon što je ispitao prvostepenu presudu u dijelu koji se pobija žalbom, Apelacioni sud je ocijenio da prvostepena presuda nije zahvaćena povredama postupka, ali da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da je predmet odlučivanja i raspravljanja u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev apelanta i ostalih tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su vlasnici-suvlasnici predmetne nepokretnosti koju je njihov prednik stekao odlukom nadležnog organa i upis tog prava u zemljišnoknjižnim evidencijama, dok se s druge strane tuženi protivi tom zahtjevu, između ostalog, navodima da je vlasnik predmetne nepokretnosti čije je pravo (vlasništva) priznato u postupku komasacije, kao i da je u postupku restitucije rješenjem nadležnog organa od 3. marta 2000. godine apelantu i ostalim tužiocima vraćeno zemljište u površini od 83,600 m .

16. Apelacioni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda, istaknuvši da tuženi žalbom osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno cijenio rješenje Komisije za izlaganje podataka o nepokretnostima od 11. jula 1989. godine i isprave koje su prethodile donošenju tog rješenja i time pogrešno izveo zaključak da je promjena vlasništva u zemljišnoknjižnim evidencijama izvršena samo na osnovu podataka katastarske evidencije. U vezi s tim, Apelacioni sud je na osnovu dokaza provedenih pred prvostepenim sudom utvrdio da je predmetna nepokretnost nakon što je predniku apelanta i ostalih tužilaca dodijeljena odlukom nadležnog organa (rješenjem iz 1969. godine) kasnije u provedenom postupku komasacije isključivo pripala tuženom, koji je na osnovu rješenja Opštinske komisije za komasaciju od 6. juna 1983. godine u postupku izlaganja nepokretnosti i upisan u zemljišnim knjigama kao isključivi titular – vlasnik predmetne nepokretnosti. Naime, iz spisa opštinskog organa uprave proizlazi da je „Šumarstvo“ Brčko bio faktički posjednik predmetne nepokretnosti u vrijeme provođenja postupka komasacije, koju je unio u komasacionu masu (apelant i ostali tužioci nisu dokazali suprotno) i da je (što proizlazi iz rješenja o raspodjeli komasacione mase od 17. jula 1985. godine) predmetna nepokretnost upisana, odnosno dodijeljena u tom postupku korisniku „Šipad Sarajevo“ JUR „Šumarstvo“ Brčko kao društveno vlasništvo. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da je, na osnovu rješenja Opštinske komisije za komasaciju od 6. juna 1983. godine, Komisija za izlaganje podataka o nepokretnostima i utvrđenja na nepokretnostima (a nakon provedenog postupka izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava na nepokretnostima) utvrdila pravo raspolaganja u korist tuženog i pravo korišćenja u korist „Šipada Sarajevo“ JUR „Šumarstvo“ Brčko s dijelom 1/1.

17. Apelacioni sud je ukazao na odredbe čl. 1˗19 Zakona o komasaciji – opšte odredbe kojima je propisano da se komasacija poljoprivrednog zemljišta vrši da bi se stvaranjem većih i pravilnih zemljišnih parcela omogućila ekonomična obrada poljoprivrednog zemljišta i da bi se stvorili povoljniji uslovi za razvoj naselja u tačno određenim slučajevima (član 2), da kao osnov za provođenje komasacije služe podaci planova i katastarskog operata izrađeni na osnovu novog predmjera (član 14), kao i da se odredbe tog zakona shodno primjenjuju i pri komasaciji šuma i šumskog zemljišta (član 19). Osim toga, Apelacioni sud je ukazao na odredbu člana 55 Zakona o komasaciji kojom je propisano da komisija za komasaciju izlaže rješenje o raspodjeli komasacione mase na javni uvid, za vrijeme od 30 dana, u sjedištu naseljenog mjesta na čijem se području vrši komasacija, s tim što je pored toga dužna i svakom učesniku komasacije (član 56) dostaviti izvod iz rješenja o komasaciji, a po završenom postupku komasacije komisija izvršava rješenje, odnosno uvodi u posjed korisnika-vlasnika dodijeljenog zemljišta.

18. Prema ocjeni Apelacionog suda, komasacija predstavlja originarni način sticanja prava vlasništva, gdje se vlasništvo stiče bez obzira na vlasništvo prednika, iz čega proizlazi da su apelant i ostali tužioci, čak iako su ranije kao pravni sljednici bivšeg vlasnika stekli pravo vlasništva (suvlasništva), to pravo izgubili provedenom komasacijom, odnosno donošenjem rješenja o raspodjeli komasacione mase (koje se objavljuje na javni uvid) i nakon što ga komisija uvede u posjed, pa bi ga pod takvom pretpostavkom trebali ponovo steći po nekom drugom osnovu (a što apelant i ostali tužioci nisu dokazali), da bi se smatrali prijašnjim vlasnikom. U vezi s tim, Apelacioni sud je istaknuo da je tuženi, nakon donošenja odluke na kojoj apelant i ostali tužioci zasnivaju svoj zahtjev, odlukom nadležnog upravnog organa stekao pravo vlasništva na predmetnoj nepokretnosti na osnovu rješenja o komasaciji i upisao se kao isključivi vlasnik predmetne nepokretnosti, odnosno da je tuženi stekao pravo vlasništva na osnovu odredbe člana 20 stav 2 Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, u vezi sa članom 205 stav 3 i članom 207 stav 2 Zakona o vlasništvu. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je zaključio da žalba tuženog osnovano ukazuje da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno budući da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je tuženi upisan kao vlasnik predmetne nepokretnosti samo na osnovu katastarskih podataka, zbog čega je izveo pogrešan zaključak o osnovanosti zahtjeva.

19. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 P 002920 16 Rev od 1. novembra 2016. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanta i ostalih tužilaca izjavljenu protiv presude Apelacionog suda od 8. juna 2016. godine, shodno članu 364 stav 3 ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Apelant navodi da je Apelacioni sud zaključio da komasacija predstavlja originarni način sticanja prava vlasništva, pozivajući se na odredbe Zakona o komasaciji SRBiH, Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o vlasništvu. U vezi s tim, apelant je naveo da vlasništvo na predmetnoj nepokretnosti nije stečeno u komasaciji niti u postupku izlaganja, niti je to moguće, posebno imajući u vidu da se u komasacionu masu mora nešto unijeti da bi se iznijelo, a u konkretnom slučaju je drugostepeni sud pomiješao postupak komasacije i postupak izlaganja predmetne nepokretnosti. Nadalje, apelant smatra da je Apelacioni sud nezakonito postupio kada je nakon održane sjednice vijeća u drugom ponovljenom postupku otvorio raspravu i rješenjem ukinuo presudu iz procesnih razloga, mada je, prema apelantovom mišljenju, morao donijeti odluku, raspraviti sva sporna, činjenična i pravna pitanja. Apelant ističe da je Apelacioni sud tek u ponovljenom postupku nakon što je postupljeno prema njegovim uputstvima odlučio da preinači presudu prvostepenog suda primjenom materijalnog prava zaključivši da je vlasništvo na predmetnoj nepokretnosti stečeno u postupku komasacije. Apelant je istaknuo i da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je prvostepenu presudu u tri navrata ukidao iz različitih razloga.

b) Odgovor na apelaciju

21. Apelacioni sud je naveo da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje da je tuženi tek u postupku izlaganja nepokretnosti (rješenjem od 11. jula 1989. godine) upisan kao titular prava vlasništva, pa da je „drugostepeni sud pomiješao postupak komasacije i postupak izlaganja nepokretnosti“, s obzirom na to da je osporena odluka zasnovana na činjeničnom utvrđenju da je predmetna nepokretnost u postupku komasacije dodijeljena korisniku „Šipad Sarajevo“ JUR „Šumarstvo“ Brčko (apelantovom predniku), te da je na osnovu rješenja Komisije za komasaciju Komisija za izlaganje podataka o nepokretnostima izvršila upis u zemljišnoknjižnim evidencijama na način pobliže naveden u obrazloženju presude. Apelacioni sud je istaknuo da komasacija predstavlja originarni način sticanja prava vlasništva, bez obzira na vlasništvo prethodnika, što znači da, iako su apelant i ostali tužioci ranije stekli pravo vlasništva (prije provedenog postupka komasacije), da su to pravo vlasništva izgubili provedenom komasacijom. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi da je taj sud postupio nezakonito kada je u postupku odlučivanja po izjavljenoj žalbi ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, te u vezi s tim ukazao na odredbe člana 333 stav 1 tačka 3 u vezi sa članom 336 stav 1 Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP).

22. Tuženi je naveo da su apelantovi navodi neosnovani. Naime, predmetna nepokretnost koja je bila predmet utvrđivanja prava vlasništva je bila predmet postupka izlaganja nepokretnosti kojem je prethodio postupak komasacije. Prije postupka komasacije predmetna nepokretnost se vodila kao društveno vlasništvo, dok se po starom premjeru vodila u zemljišnim knjigama kao vlasništvo apelantovog prednika, a po rješenju Sekretarijata za finansije Skupštine Brčko od 7. februara 1969. godine, koja zamjena je samo formalno provedena u zemljišnim knjigama jer nije ni bila predmet arondacije iz 1954. godine. Nadalje, tuženi je naveo da su predmet arondacije bile nepokretnosti označene kao k. č. 645/7 i 645/9 koje su dijelom bile izuzete od apelantovog prednika, a za njih mu je isplaćena naknada. Apelantu su na ime te naknade u postupku restitucije rješenjem Komisije za vraćanje nepokretnosti Brčko od 3. marta 2000. godine vraćene druge nepokretnosti u površini od 83.640 m , te je na takav način apelant obeštećen dvostruko za iste nepokretnosti jer mu je data naknada u novcu, a istovremeno u postupku restitucije su mu vraćene nepokretnosti. Osim toga, tuženi je naveo da nisu osnovani ni apelantovi navodi da je Apelacioni sud „pomiješao“ postupak komasacije i izlaganja podataka. U vezi s tim, tuženi je istaknuo da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke naveo članove od 1 do 19 Zakona o komasaciji – opšte odredbe, kao i član 55 tog zakona, kojima je propisan način na koji se provodi komasacija i razloge takvog postupka, te naglasio da Komisija za komasaciju izlaže rješenje o raspodjeli komasacione mase na javni uvid, i to za vrijeme od 30 dana, što znači da zainteresovanim licima nikako ne može ostati nepoznato da se provodi postupak komasacije, te da se u njemu pojave kao eventualni učesnici.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 11/01, 8/03 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22.

Pravo vlasništva može se steći na osnovu zakona, pravnog posla, odluke suda ili drugog organa Distrikta i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

Član 34. stav 1.

Pravo vlasništva na nekretninama stiče se upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan, ako zakonom nije drugačije određeno. Savjesnost sticaoca se podrazumijeva.

Član 205. stav 3.

Stupanjem na snagu ovog zakona Distrikt postaje vlasnik izgrađenog i neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta, te poljoprivrednog i šumskog zemljišta koje je bilo u društvenom/državnom vlasništvu.

Član 207. stav 2.

Sticanje, promjena, pravni efekti i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih efekata.

24. Zakon o komasaciji („Službeni list SRBiH“ broj 14/74) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Komasacija poljoprivrednog zemljišta može se vršiti da bi se stvaranjem većih i pravilnijih zemljišnih parcela omogućila ekonomičnija obrada poljoprivrednog zemljišta i da bi se stvorili povoljniji uslovi za razvitak naselja.

Član 14. stav 1.

Kao osnova za provođenje komasacije služe podaci planova i katastarskog operata izrađeni na osnovu novo premjera.

Član 19.

Odredbe ovog zakona shodno će se primjenjivati i pri komasaciji šuma i šumskog zemljišta.

Član 55.

Komisija za komasaciju izlaže na javni uvid, za vrijeme od 30 dana, rješenje o raspodjeli komasacione mase u sjedištu naseljenog mjesta na čijem se području vrši komasacija. Izlaganje na javni uvid mora se objaviti na uobičajen način. Član 56.

Komisija za komasaciju, pored izlaganja ja javni uvid rješenja iz člana 54. ovog zakona, dužna je da svakom učesniku i drugoj stranci u komasacionom postupku dostavi izvod iz rješenja o komasaciji zemljišta, koji sadrži dio odlučenja (dispozitiva), a odnosi se na tog učesnika odnosno stanku, sa kratkim obrazloženjem.

25. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi:

Sticanje prava svojine Član 20. stav 2.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je apelant izjavio reviziju Apelacionom sudu protiv presude Apelacionog suda od 8. juna 2016. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga (rješenjem Apelacionog suda od 1. novembra 2016. godine), slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Apelacionog suda od 8. juna 2016. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Apelacionog suda od 8. juna 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 9. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o tužbenom zahtjevu apelanta i ostalih tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su apelant i ostali tužioci suvlasnici i suposjednici predmetne nepokretnosti, te da im tuženi dozvoli da se upišu kao suvlasnici i suposjednici na toj nepokretnosti. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv u konkretnom postupku.

34. Apelant, prije svega, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba; te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

36. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud presudom usvojio tužbeni zahtjev, odnosno utvrdio da su apelant i ostali tužioci suvlasnici i suposjednici predmetne nepokretnosti, svaki s dijelom pobliže označenim u izreci prvostepene presude, što je tuženi dužan trpjeti i priznati, te dozvoliti im da se upišu kao suvlasnici i suposjednici na tim nepokretnostima u zemljišnoknjižnim evidencijama. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude zaključio da je pravni prednik apelanta i ostalih tužilaca na zakonom propisan način stekao predmetne nepokretnosti u smislu čl. 22, 34 i 36 Zakona o vlasništvu.

37. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Apelacioni sud žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca. Iz obrazloženja presude Apelacionog suda slijedi da je predmetna nepokretnost (nakon što je rješenjem Skupštine opštine Brčko od 7. februara 1969. godine dodijeljena predniku apelanta i ostalih tužilaca) kasnije u provedenom postupku komasacije isključivo pripala tuženom, koji je na osnovu rješenja Opštinske komisije za komasaciju od 6. juna 1983. godine u postupku izlaganja nepokretnosti i upisan u zemljišnim knjigama kao isključivi titular – vlasnik predmetne nepokretnosti u smislu člana 20 stav 2 Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, u vezi sa članom 205 stav 3 i članom 207 stav 2 Zakona o vlasništvu.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odluci Apelacionog suda, odnosno ne nalazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u predmetnom postupku bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, niti u načinu na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdi da je drugostepeni sud postupio nezakonito kada je u postupku odlučivanja po izjavljenoj žalbi (prije donošenja osporene odluke) nakon održane rasprave pred tim sudom rješenjem ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o procesnom rješenju Okružnog suda donesenom u postupku po žalbi protiv prvostepene presude, kojim je žalba tuženog usvojena i ukinuta prvostepena presuda Osnovnog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje (jer prvostepeni sud nije odlučio u okviru tužbenog zahtjeva). Prema tome, podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 289/04 od 30. novembra 2004. godine), Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku u kojem je doneseno osporeno procesno rješenje nisu utvrđivana apelantova građanska prava i obaveze na način koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

Ostali navodi

40. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istaknuo u vezi s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a dato obrazloženje ne djeluje proizvoljno i u potpunosti zadovoljava standarde prava na pravično suđenje.

42. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3741/16 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio