Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-289/18 (Pravobranilaštvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika Banjaluka)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-289/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-289/18, rješavajući apelaciju Pravobranilaštva Republike Srpske - Sjedište zamjenika Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pravobranilaštvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika Banjaluka protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 042567 17 Gž od 23. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Pravobranilaštvo Republike Srpske - Sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 042567 17 Gž od 23. novembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba drugotužene (N. B.) i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen u Banjaluci 23. jula 2003. godine između prvotuženog (Grad Banjaluka) kao prodavca i prednika drugotužene (J. P.) kao kupca.
3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku proizlazi da se prednik drugotužene J. P. 24. jula 1999. godine obratila prvotuženom (SO Banjaluka – Sekretarijat za stambene poslove) sa zahtjevom za prenos stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je prvotuženi rješenjem od 3. marta 2003. godine utvrdio da prednik drugotužene J. P. ima pravo da nastavi sa korišćenjem predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva i da je imenovana dužna da u roku od 15 dana od pravosnažnosti rješenja zaključi ugovor o zakupu. Takođe, utvrđeno je da je ugovor o zakupu zaključen 6. marta 2003. godine između prvotuženog i prednika drugotužene J. P.. Osim toga, navedeno je da iz rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 26. septembra 2000. godine i od 31. avgusta 2001. godine proizlazi da je prednik drugotužene J. P. bila korisnik predmetnog stana, te član porodičnog domaćinstva (kćerka) umrlog M. P. (nosioca stanarskog prava). S tim u vezi, nadalje je utvrđeno da je navedenim rješenjima Ministarstva dozvoljeno predniku drugotužene J. P. vraćanje u posjed predmetnog stana, te da je utvrđen prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana umješaču (N. M.). Nadalje je utvrđeno da je nakon smrti M. P., njegova kćerka, odnosno prednik drugotužene J. P. ishodovala odluku Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 13. juna 2000. godine, kojom je potvrđeno da je M. P. 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, na osnovu koje odluke je prednik drugotužene J. P. 2. marta 2001. godine podnijela Ministarstvu zahtjev za izvršenje predmetne odluke, a na osnovu kojeg zahtjeva je donesen zaključak o dozvoli izvršenja od 26. novembra 2001. godine. Takođe je utvrđeno da je ovim Zaključkom dozvoljeno administrativno izvršenje i zakazano je izvršenje za 27. novembar 2001. godine kada je prednik drugotužene J. P. uvedena u posjed predmetnog stana. Nadalje je utvrđeno da je ugovor o otkupu predmetnog stana zaključen 23. jula 2003. godine između prvotuženog i prednika drugotužene J. P., koju je po osnovu pravosnažnog rješenja prvostepenog suda od 23. avgusta 2007. godine naslijedila kćerka N. B., ovdje drugotužena i da se na temelju tog rješenja upisala kao vlasnik stana. Zatim, utvrđeno je da iz rješenja Ministarstva od 28. aprila 2006. godine, proizlazi da je odbijena žalba umješača izjavljena protiv rješenja istog Ministarstva od 31. avgusta 2001. godine (kojim je potvrđeno da je prednik drugotužene J. P. bila korisnik stana i član porodičnog domaćinstva), kao i da je rješenjem Ministarstva od 28. aprila 2006. godine odbijena žalba umješača protiv zaključka od 26. novembra 2001. godine (kojim je, između ostalog, naloženo umješaču da preda stan mirnim putem). S obzirom na to, Okružni sud je istakao da je blagovremenim podnošenjem zahtjeva CRPC od strane M. P. kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te podnošenjem zahtjeva za izvršenje odluke CRPC nastavljen kontinuitet stanarskog prava u smislu odredbe člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Okružni sud je ukazao da je o pravu prednika drugotužene da nakon smrti M. P., kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, nastavi korištenje predmetnog stana kao član njegovog porodičnog domaćinstva, čiji je davalac stana Grad Banjaluka, odlučeno pravosnažnim rješenjem 3. marta 2003. godine temeljem odredbe člana 21. stav 1. Zakona o stambenim odnosima, a u vezi sa članom 6. stav 1. istog zakona, u upravnom postupku, slijedom čega odluka o tom pravu tužene veže sud tako da ono ne može biti drugačije rješeno od toga kako je riješeno u upravnom postupku (član 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku). S obzirom na to, Okružni sud je istakao da su osnovani navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešeno zaključio da prednik drugotužene J. P. u vrijeme otkupa stana nije imala stanarsko pravo na stanu. Apelacioni navodi
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje, tvrdeći da je drugostepeni sud zanemario činjenicu da se u momentu otkupa stana pred nadležnim Ministarstvom vodio postupak vezano za prava na predmetnom stanu, te da je u momentu otkupa predmetnog stana bilo sporno stanarsko pravo, kao i da isti nije mogao biti otkupljen, čime je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnosi isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navod, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević