Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4007/16 (B.O.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Otpremnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4007/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4007/16, rješavajući apelaciju B. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija B. O.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011473 14 Uvp od 29.

juna 2016. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantici B. O. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija B. O. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 011473 14 Uvp od 29. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 011473 13 U od 19. juna 2016. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-417-4/10 od 11. januara 2013. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152) Zakona o radu Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 05/5-10813/JC od 13. novembra 2009.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. O. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke podnijela je 17. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 11 0 U 011473 14 Uvp od 29. juna 2016. godine (u apelaciji je očitom omaškom kao broj osporene presude naveden broj 001- 0-Gž-06-001561), Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 011473 13 U od 19. juna 2016. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-417-4/10 od 11. januara 2013. godine i Rješenja Komisije za implementaciju člana 182. (152) Zakona o radu Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-10813/JC od 13. novembra 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2563/14 od 6. novembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 3741/14 koju je apelantica podnijela 12. augusta 2014. godine protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 011473 13 U od 19. juna 2014. godine jer je apelantica protiv navedene presude Okružnog suda podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Ministarstva zatraženo je 2. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud i Ministarstvo su u periodu od 4. do 20. aprila 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. S. O. (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug) podnio je 3. januara 2000. godine Komisiji zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu.

7. Rješenjem Komisije broj 05/5-10813/JC od 13. novembra 2009. godine odbijen je zahtjev apelanticinog supruga.

8. U obrazloženju rješenja Komisija je navela da je apelanticinom suprugu rješenjem poslodavca od 22. jula 1992. godine prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla duže od pet radnih dana uzastopno u skladu sa Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa. Imajući u vidu navedeno, Komisija je zaključila da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu odredbe člana 182. (152) Zakona o radu, već o prestanku radnog odnosa zbog neopravdanog izostanka s posla duže od pet radnih dana uzastopno u skladu sa Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa.

9. Kako je apelanticin suprug u međuvremenu umro, apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Komisije, koja je odbačena zaključkom Komisije od 22. januara 2010. godine jer ju je izjavilo neovlašteno lice. Apelantica je podnijela žalbu, koja je odbijena rješenjem Ministarstva od 16. aprila 2010. godine. Apelantica je zatim pokrenula upravni spor tužbom, koja je odbijena presudom Okružnog suda od 25. maja 2011. godine. Međutim, postupajući po apelanticinom zahtjevu za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud je presudom od 25. jula 2012. godine usvojio apelanticin zahtjev i preinačio presudu Okružnog suda tako da je tužba uvažena i poništeno rješenje Ministarstva.

10. U ponovnom postupku, Ministarstvo je Rješenjem broj 16-126-417-4/10 od 11. januara 2013. godine odbilo apelanticinu žalbu podnesenu protiv rješenja Komisije od 13. novembra 2009. godine.

11. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da se, u smislu člana 152. Zakona o radu, nezakonitost prestanka radnog odnosa ocjenjuje u formalno-pravnom smislu, odnosno da li je odluka (rješenje) o prestanku radnog odnosa zasnovana na važećim zakonskim odredbama i da li je radniku uručeno predmetno rješenje, dok je pobijanje rješenja o prestanku radnog odnosa u materijalno-pravnom smislu moguće samo u radnom sporu. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, Ministarstvo je utvrdilo da se u konkretnom slučaju radilo o zakonitom prestanku radnog odnosa u smislu člana 152. Zakona o radu.

12. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 011473 13 U od 19. juna 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelanticin suprug od svog poslodavca dobio odluku o prestanku radnog odnosa, iz koje je utvrđeno da mu je radni odnos kod poslodavca prestao na osnovu zakonskog osnova i da mu je rješenje dostavljeno. U vezi s tim, istaknuto je da je apelanticin suprug imao mogućnost, po proteku ratnih okolnosti, osporavati navedeno rješenje, bilo prigovorom kod poslodavca, bilo tužbom u radnom sporu. Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni organ pravilno zaključio da se ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u formalno-pravnom smislu, kakav prestanak radnog odnosa podrazumijeva odredba člana 152. Zakona o radu. Kako apelantica u žalbi pobija to rješenje u razlozima prestanka radnog odnosa njenog supruga, Okružni sud je ocijenio da je Ministarstvo pravilno postupilo kada je žalbu odbilo jer se takvi prigovori mogu isticati samo u radnom sporu.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 011473 14 Uvp od 29. juna 2016. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da ostvarenje prava na otpremninu na način kako je to predviđeno članom 182. Zakona o radu podrazumijeva postojanje radnog odnosa koji je radniku nezakonito prestao, a ta nezakonitost pretpostavlja nepostojanje zakonskog osnova za prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika, odnosno nepostojanje odluke poslodavca kojom se utvrđuje postojanje jednog ili više zakonom predviđenih osnova prestanka. U vezi s tim, obrazložio je da je u konkretnoj upravnoj stvari taj osnov neopravdano izostajanje s posla određeni broj radnih dana uzastopno, a utvrđen je rješenjem poslodavca od 22. jula 1992. godine. Vrhovni sud je istakao da nije sporna činjenica da je navedeno rješenje dostavljeno apelanticinom suprugu (u presudi omaškom navedeno „tužiocu“), koje je on potpisao 30. jula 1992. godine. Vrhovni sud je istakao da je apelanticin suprug, ukoliko je smatrao da mu je radni odnos nezakonito prestao, imao mogućnost da u konkretnom slučaju po proteku ratnih okolnosti osporava rješenje o prestanku radnog odnosa prigovorom kod poslodavca i tužbom u radnom sporu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nema dokaza da je apelanticinom suprugu onemogućen pristup u prostorije poslodavca, te da je to razlog njegovog izostajanja s posla. Dalje je naveo da i ostali osnovi za preispitivanje iznijeti u zahtjevu ne dovode u pitanje zakonitost presude Okružnog suda, kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da joj u toku vođenja upravnog i sudskog postupka upravni i sudski organi nisu omogućili da prezentira svoj slučaj davanjem izjave, odnosno svjedočenjem o činjenicama i okolnostima koje su se dešavale u kritičnom periodu, iako je zakonodavac odredbom člana 189. Zakona o radu navedeno omogućio. Apelantica smatra da su na taj način upravni i sudski organi izvršili povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja uključuje ravnopravnost stranaka i pravo na kontradiktornost postupka. Posebno ističe da je nedolazak njenog supruga na posao izazvan ratnim dešavanjima i strahom za vlastitu sigurnost. U pogledu prava na imovinu, apelantica ističe da je, cijeneći zakonitim prestanak radnog odnosa apelanticinog supruga, lišena prava na novčanu kompenzaciju koja se može smatrati njenom imovinom.

17. U pogledu prava na suđenje u razumnom roku, apelantica ističe da je postupak trajao više od 15 godina i da ni na koji način nije doprinijela dužini, te se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 2336/13 od 7. juna 2016. godine. Traži naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 4.500,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud navodi da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojim se rukovodio prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu, kao i obrazloženju razloga odbijanja zahtjeva, pri kojima ostaje. Smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava i predlaže da se apelacija odbije.

19. Okružni sud navodi da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude od 19. juna 2014. godine, te smatra da njenim donošenjem nije došlo do kršenja apelanticinih prava.

20. Ministarstvo navodi da u cijelosti ostaje pri svim navodima datim u drugostepenom rješenju od 11. januara 2013. godine i dosadašnjem toku postupka. Također navodi da apelantica osporava apelaciju i u dijelu koji se odnosi na zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku. U vezi s tim, Ministarstvo navodi da Komisija zbog velikog broja zaprimljenih zahtjeva, oko 60.000, nije u mogućnosti da ih riješi u razumnom roku, što je imao u vidu i zakonodavac i iz tih razloga i izmijenio odredbu člana 158. Zakona o radu tako što je ukinut rok u kojem je Komisija dužna da riješi zahtjeve. Posebno ističe da Komisija intenzivno radi na rješavanju zahtjeva i da je do sada riješila oko 32.000 zahtjeva, s napomenom da je prva Komisija formirana krajem 2003. godine kada je počela s radom i kada su donesena i prva rješenja. Ministarstvo navodi da bi se, pojedinačno gledano, i moglo reći da rješavanje zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu i nije komplicirano pitanje, ali ako se uzme u obzir broj zaprimljenih zahtjeva, činjenicu da 90% zahtjeva nije kompletirano, vrijeme koje je potrebno za kompletiranje, te probleme u vezi s tim (neažurnost i nemar većine bivših poslodavaca, činjenicu da mnogi poslodavci više ne postoje, promjene adresa podnosilaca zahtjeva itd.), onda sve to zajedno postaje i komplicirano i složeno. Na osnovu izloženog, prema mišljenju Ministarstva, ne može se reći da je Republika Srpska propustila da pruži adekvatnu institucionalnu zaštitu imovine apelantice jer se na ovim zahtjevima intenzivno radi, iz čega nedvosmisleno proizlazi da je i apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja rješenja u razumnom roku i neosnovan i nerazuman. S obzirom na to da je predmetni zahtjev svakako odbijen kao neosnovan i da apelantica nije pretrpjela nikakvu štetu što zahtjev nije ranije riješen, Ministarstvo ne vidi nikakvog osnova za naknadu štete. Zbog svega navedenog, Ministarstvo – Komisija predlaže Ustavnom sudu da apelaciju odbije u cijelosti kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 182. stav 1.

Radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).

Član 189. stav 1.

U postupku rješavanja o zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu, komisija može tražiti sve neophodne podatke i informacije od radnika i poslodavaca o radu radnika, uzimati izjave od fizičkih lica, vršiti uvid u poslovne knjige i evidencije poslodavaca i preduzimati druge radnje koje su neophodne za utvrđivanje činjeničnog stanja i prava radnika na otpremninu.

22. Zakon o općem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07, 50/10 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.

23. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ br. 109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

U upravnim sporovima sud rješava po sudiji pojedincu ili u sjednici vijeća.

Zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava. Sud može održati usmenu raspravu i u slučaju kad je neka od stranaka u tužbi, odnosno blagovremenom odgovoru na tužbu predložila da se rasprava održi.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 011473 14 Uvp od 29. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 26. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 17. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je apelanticin suprug podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu, a koji je međuvremenu umro, a kako se radi o određenom imovinskom pravu koje može biti predmet nasljeđivanja, postupak je nastavila apelantica. Dakle, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)U odnosu na suđenje u razumnom roku

32. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

33. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

34. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 3. januara 2000. godine i da je pravomoćno okončan 29. juna 2016. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao oko 16 i po godina. Nadalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na ostvarivanje prava na otpremninu, koji se rješava na osnovu dokaza u spisu predmeta. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da se u ukupnoj dužini trajanja postupka izdvaja postupak pred Komisijom koja je o zahtjevu apelanticinog supruga odlučila tek 13. novembra 2009. godine, tj. oko devet godina i 10 mjeseci nakon podnošenja zahtjeva. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da su uslijedili postupci pred Ministarstvom, Okružnim sudom i Vrhovnim sudom, koji su okončani u relativno kratkim rokovima. U odgovoru na navode iz apelacije Ministarstvo je osporilo apelaciju i apelacioni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, a kao opravdanje za predmetnu dužinu, između ostalog, navodi činjenicu da je zaprimilo oko 60.000 zahtjeva, što u smislu navedenih načela nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3184/15 od 20. decembra 2017. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da je postupak pred Komisijom, kojoj je trebalo oko devet godina i 10 mjeseci da donese odluku, u odlučujućoj mjeri utjecao na ukupnu dužinu konkretnog postupka. Nadalje, Ustavni sud smatra da se ne može se zaključiti da su Ministarstvo, Okružni sud i Vrhovni sud svojim postupanjem doprinijeli prekomjernom trajanju postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.

35. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku po zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

36. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

37. Budući da je po predmetnoj apelaciji utvrđeno kršenje prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da apelantici pripada pravo na naknadu nematerijalne štete koju je nesumnjivo pretrpjela zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

38. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

39. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i da joj organi uprave i redovni sudovi nisu omogućili da prezentira svoj slučaj davanjem izjave u skladu s odredbom člana 189. Zakona o radu i na taj način povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka i kontradiktornosti postupka.

40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen zahtjev apelanticinog supruga za ostvarivanje prava na otpremninu prema članu 182. Zakona o radu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u osporenim odlukama ukazano da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u formalno-pravnom smislu, kakav prestanak radnog odnosa podrazumijeva odredba člana 182. Zakona o radu, kao i da je pobijanje predmetnog rješenja o prestanku radnog odnosa u materijalno-pravnom smislu moguće samo u radnom sporu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja navoda koje je isticala u žalbi, tužbi i zahtjevu i koje je u konačnici ispitao Vrhovni sud, te dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. U datim obrazloženjima, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2290/08 od 22. februara 2011. godine i već spomenuta Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3184/15 od 20. decembra 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, uzimajući u obzir činjenična utvrđenja iz kojih proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o zakonitom prestanku radnog odnosa u smislu člana 182. Zakona o radu, te relevantne odredbe propisa na kojima su upravni organi i redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u njihovom postupanju.

42. U pogledu apelanticinih navoda da su organi uprave i redovni sudovi povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka i kontradiktornosti postupka, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode obrazlaže na način da joj nije omogućeno da prezentira svoj slučaj davanjem izjave u skladu s odredbom člana 189. Zakona o radu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je članom 189. stav 1. Zakona o radu propisano da u postupku rješavanja o zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu, Komisija može tražiti sve neophodne podatke i informacije od radnika i poslodavaca o radu radnika, uzimati izjave od fizičkih lica, vršiti uvid u poslovne knjige i evidencije poslodavaca i preduzimati druge radnje koje su neophodne za utvrđivanje činjeničnog stanja i prava radnika na otpremninu. Imajući u vidu navedeno, dokaze izvedene u toku postupka i utvrđeno činjenično stanje, kao i okolnost da Komisija, u smislu odredbe člana 182. Zakona o radu, ocjenjuje zakonitost prestanka radnog odnosa samo u formalno-pravnom smislu, Ustavni sud smatra da je Komisija očito smatrala dovoljnim dokaze koje je imala u spisu za utvrđivanje činjeničnog stanja i donošenje odluke. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dostavila dokaze, niti to proizlazi iz stanja spisa da je tražila održavanje javne rasprave u upravnom sporu pred redovnim sudom, niti je redovni sud smatrao potrebnim to uraditi, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima (član 25). Stoga, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.

Ostali navodi

44. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u segmentu suđenja „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvenciji jer je postupak po zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu trajao 16 i po godina od dana podnošenja zahtjeva, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snosi Komisija.

46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava, niti prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su organi uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4007/16 (B.O.) | Sudska praksa | Aktio