Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2919/16 („Vigprom“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2919/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2919/16, rješavajući apelaciju „Virgoprom“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Virgoprom“ d.o.o. Bijeljina protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 010020 16 Rev 2 od 6. aprila 2016.
godine, presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 010020 12 Pž od 24. juna 2013. godine i presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 010020 08 Ps od 10. jula 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Vigprom“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu apelant), kojeg zastupa Dejan Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 010020 16 Rev 2 od 6. aprila 2016. godine, presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 59 0 Ps 010020 12 Pž od 24. juna 2013. godine i presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 59 0 Ps 010020 08 Ps od 10. jula 2012. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 59 0 Ps 010020 08 Ps od 10. jula 2012. godine, koja je potvrđena presudom Višeg suda broj 59 0 Ps 010020 12 Pž od 24. juna 2013. godine, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana je „Baukompanija – AG“ Velika Obarska (u daljnjem tekstu: prvotužena) da isplati apelantu ukupan iznos od 177.963,00 KM na ime naknade protuvrijednosti za tri stana bliže opisana u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporni stanovi), sa kamatama i troškovima postupka. U odnosu na „LD“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: drugotuženi), apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen.
3. Okružni sud je utvrdio da su prvotužena i Verica Jokić (u daljnjem tekstu: suinvestitorica) zaključili 25. augusta 2002. godine ugovor o gradnji kojim su regulisali međusobne odnose, te aneks tog ugovora 27. augusta 2003. godine. Dalje, apelant je kao kupac zaključio sa prvotuženom kao prodavcem tri ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju tri sporna stana. Ovim ugovorima se prvotužena obavezala da za apelanta izgradi tri stana do ugovorenog roka, a apelant se obavezao da joj za to plati fiksni, ugovoreni iznos naknade kompenzacijom, kroz isporuku građevinskog materijala i izvođenjem dijela radova. Prvotužena i suinvestitorica su 7. jula 2008. godine zaključili ugovor o raskidu ugovora o gradnji i aneksa ugovora zbog nemogućnosti prvotužene da završi ugovorenu gradnju. Suinvestitorica je zatim, 11. jula 2008. godine, zaključila ugovor sa drugotuženim, kojim je ugovoren dovršetak gradnje stambeno poslovne zgrade u kojoj se nalaze i sporni stanovi. Drugotuženi je, 15. augusta 2008. godine, dopisom pozvao kupce stanova radi regulisanja njihovog dotadašnjeg i budućeg učešća u finansiranju izgradnje stanova, ali se apelant nije tom pozivu odazvao. Na osnovu svih provedenih dokaza, uključujući i vještačenja u odnosu na visinu spora, Okružni sud je utvrdio da prvotužena nije ispunila svoju ugovornu obavezu prema apelantu, a da je apelant svoju obavezu u cijelosti ispunio. Stoga je zaključio da su tri ugovora koje su međusobno zaključili apelant i prvotužena ex lege raskinuti i da apelantu pripada pravo na naknadu štete u vidu isplate protuvrijednosti tih stanova. Na osnovu toga, primjenom odredaba čl. 124, 125. stav 1), 132. i 189. stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Okružni sud je obavezao prvotuženu da apelantu isplati iznos od 177.963,00 KM, što je vještačenjima utvrđeno kao tržišna vrijednost spornih stanova. U odnosu na drugotuženog, tužbeni zahtjev je odbijen, zato što „do zaključenja glavne rasprave nije izveden dokaz da je drugotuženi u solidarnoj obavezi da tužiocu naknadi protuvrijednost 3 stana, koja su bila predmet ugovora zaključenih između [apelanta i prvotužene]“. Naime, Okružni sud je naveo da je zbog neispunjenja ugovornih obaveza prvotužene prema apelantu, došlo do raskida ugovora po zakonu, a nije dokazano da je između prvotužene i drugotuženog došlo do ugovornih obaveza u odnosu na ugovore koje je prvotužena zaključila sa apelantom.
4. Dalje, Okružni sud je naveo da apelant neosnovano traži od drugotuženog da mu solidarno sa prvotuženom naknadi protivvrijednost spornih stanova, te da bi „eventualno, u konkretnoj situaciji mogao postaviti zahtjev za naknadu-povrat onoga što je dao u ispunjenju svoje ugovorne obaveze kompenzacionim plaćanjem isporukom građevinskog materijala i određenim zanatskim građevinskim radovima“, ali da takav zahtjev apelant nije postavio ni u odnosu na prvotuženu, niti u odnosu na drugotuženog. Također, Okružni sud je istakao i da je vještačenjem utvrđeno da u dovršenoj zgradi „nema stanova koji su bili predmetom ugovora zaključenih između tužioca i prvotuženog, jer niti jedan sadašnji stan ne odgovara projektu iz vremena gradnje objekta od strane prvotuženog već je objekat dovršen u skladu sa novim projektom.“
5. Viši sud je presudom broj 59 0 Ps 010020 12 Pž od 24. juna 2013. godine, odbio sve izjavljene žalbe i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju svoje odluke, Viši sud je, između ostalog, naveo da je Okružni sud pravilno zaključio da apelant i drugotuženi nisu bili u bilo kakvom odnosu u vezi sa izgradnjom spornih stanova, te da je stoga pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Protiv ove odluke, apelant i prvotužena su izjavili revizije. Vrhovni sud je, presudom broj 59 0 Ps 010020 13 Rev od 17. septembra 2014. godine, odbio reviziju prvotužene, dok je apelantovu reviziju usvojio i preinačio drugostepenu presudu tako što je obavezao drugotuženog da, solidarno sa prvotuženom, isplati apelantu utuženi iznos, kako je to detaljno navedeno u izreci navedene presude Vrhovnog suda.
6. Drugotuženi je protiv ove presude podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4490/14 od 21. januara 2016. godine (objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 12/16, dostupna i na web stranici Ustavnog suda: www.ccbh.ba), utvrdio da je osporenom presudom Vrhovnog suda, u dijelu kojim je preinačena drugostepena presuda, prekršeno pravo drugotuženog iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, Ustavni sud je zaključio da je „Vrhovni sud, obavezujući i „[drugotuženog] da solidarno s prvotuženim [apelantu] isplati protivvrijednost stanova koji su bili predmet raskinutih ugovora koje je prvotuženi kao dužnik zaključio s [apelantom] i koji su zbog toga što ih prvotuženi nije ispunio u ugovorenom roku kao fiksni pravni poslovi ex lege raskinuti tri, četiri, odnosno pet godina prije nego je [drugotuženi] preuzeo posao legalizacije do tada bespravno građenog i dovršenja stambeno-poslovnog objekta, proizvoljno primijenio materijalno pravo, i to relevantne odredbe ZOO-a o raskidu ugovora i djelovanju raskida, obavezi naknade štete i pristupanja dugu.“ Stoga je Ustavni sud navedenom odlukom predmet vratio Vrhovnom sudu s nalogom da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
7. Vrhovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, donio osporenu presudu broj 59 0 Ps 010020 16 Rev 2 od 6. aprila 2016. godine, kojom je odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude. U obrazloženju ove odluke, Vrhovni sud je naveo da je, temeljem odluke Ustavnog suda broj AP-4490/14, u ponovljenom revizionom postupku drugostepena odluka sporna samo u dijelu kojim je odbijena apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Vrhovni sud je, između ostalog, obrazložio da je drugostepena presuda u navedenom dijelu pravilna zato što su apelant i prvotužena zaključili tri ugovora za izgradnju spornih stanova, da je apelant na ime cijene tih stanova isporučio prvotuženoj građevinski materijal jer je bilo ugovoreno plaćanje kompenzacijom, te da je tim ugovorima bilo ugovoreno ispunjenje obaveze u roku, što je bitan sastojak zaključenih ugovora. S obzirom da ugovori nisu izvršeni u roku krivicom prvotužene, došlo je do raskida tih ugovora ex lege. S obzirom na to, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, u vrijeme kada je drugotuženi zaključio ugovor sa suinvestitoricom o dovršetku gradnje stambeno poslovnog objekta u kojem se nalaze i sporni stanovi, već su nastupile posljedice raskida ugovora o izgradnji koji su bili zaključili apelant i prvotužena u odnosu na tri sporna stana.
8. Vrhovni sud je dalje naveo da je raskidom navedenih ugovora „došlo do oslobađanja ugovornih strana od njihovih ugovornih obaveza (član 132. stav 1. ZOO), a kako je [apelant], kao ugovorna strana, izvršio ugovor potpuno, ima pravo (u odnosu na drugu ugovornu stranu) da mu se vrati ono što je u ispunjenju ugovora dao (član 132. stav 2. ZOO) i na naknadu štete koju je usljed toga pretrpio (član 262. stav 2. i 266. stav 1. istog zakona).“ Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant tokom postupka provodio dokaze na okolnosti da je između prvotužene i drugotuženog zaključen ugovor o prenosu prava i obaveza prvotužene u vezi sa izgradnjom sporna tri stana za apelanta, niti da je apelant pristao na takav prenos, kako to predviđa član 446. ZOO. Stoga je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da su tuženi zaključili ugovor o regulisanju međusobnih odnosa i da je time došlo do sukcesije, odnosno da je drugotuženi stupio na mjesto prvotužene u ugovornom odnosu sa apelantom, budući da to nije dokazano. Nasuprot tome, kako je obrazložio Vrhovni sud, iz ugovora o raskidu ugovora o gradnji koji su zaključili prvotužena i suinvestitorica jasno proizlazi da je prvotuženi preuzeo obavezu da reguliše „sve dužničko-povjerilačke odnose sa licima koja su prvotuženoj uplatila avans za kupovinu nekretnina pa kasnije odlučila da ne žele nastaviti svoje učešće u dovršetku gradnje“. Dakle, budući da između tuženih nije zaključen ugovor prema kome bi drugotuženi zajedno sa prvotuženom bio solidarni dužnik u konkretnom slučaju, Vrhovni sud je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za solidarnu odgovornost drugotuženog kako to propisuje odredba člana 413. ZOO.
9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju, apelant navodi da je Vrhovni sud u svojoj ranijoj odluci zaključio da se drugotuženi nalazi u pravnom odnosu prema apelantu i da je na osnovu člana 452. ZOO odgovoran za naknadu protivvrijednosti spornih stanova zajedno sa prvotuženom. Međutim, tu je odluku ukinuo Ustavni sud i vratio predmet Vrhovnom sudu, koji je onda u ponovnom postupku donio sasvim drugačiju odluku od prijašnje. Apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno odbio apelantovo pozivanje na odredbu člana 452. ZOO, te da je o tome dao nejasno i protivrječno obrazloženje. Naime, kako navodi apelant, ako sporni stanovi nisu činili dio imovinske cjeline u smislu člana 452. ZOO, „opravdano se postavlja pitanje šta je bilo sa tim stanovima, gdje su, koji to dio imovinske cjeline čine, gdje su završili, da li su porušeni?“ Također, apelant navodi da je tačno da su raskidom fiksnih ugovora između apelanta i prvotužene „prestale sve obaveze po osnovu ispunjenja tih ugovora, ali šta je sa naknadom štete koja nesporno pripada oštećenoj strani, apelantu po članu 262. ZOO i šta je sa povratom apelantu onoga što je dao po osnovu raskinutog ugovora?“ Apelant je također naveo da se „poziva i na izdvojeno mišljenje dvoje sudija Ustavnog suda BiH, koji su u odluci AP-4990/14 od 21. januara 2016. godine zauzeli identičan pravni stav kao i apelant u ovom predmetu.“
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud naročito ukazuje na to da je već Okružni sud dao odgovore na pitanja koja apelant ponavlja u apelaciji. Naročito, prvostepeni sud je istakao da je apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženu postavio zahtjev za naknadu protivvrijednosti spornih stanova koji su bili predmetom ugovora koji je zaključio sa prvotuženim, te da je tako „praktično prema prvotuženom istakao zahtjev za naknadu štete i to zbog neispunjenja ugovora“, a Ustavni sud zapaža da mu je traženi iznos dosuđen u cijelosti. Također, Okružni sud je istakao da apelant nije u konkretnom slučaju postavljao zahtjev za vraćanje onoga što je u ispunjenju ugovora dao, pa se apelacijom ne može osporavati ono što nije bilo predmet tužbenog zahtjeva. Osim toga, Okružni sud je utvrdio i da je nesporno da je drugotuženi nastavio sa gradnjom sporne stambene poslovne zgrade i da ju je dovršio, te da je vještačenjem utvrđeno da u dovršenoj zgradi „nema stanova koji su bili predmet ugovora zaključenih između [apelanta] i prvotuženog, jer niti jedan sadašnji stan ne odgovara projektu iz vremena gradnje objekta od strane prvotuženog već je objekat dovršen u skladu sa novim projektom.“ Stoga je na apelantovo pitanje „šta je bilo sa [spornim] stanovima“ već dat jasan odgovor u prvostepenoj presudi.
15. Osim toga, Ustavni sud također naglašava da je u odluci AP-4990/14, u kojoj je utvrdio da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud također dao odgovor na ovo pitanje tako što je zaključio sljedeće: [...] pitanje da li su tu imovinsku cjelinu činili i stanovi koji su trebali biti izgrađeni izvršenjem tri ugovora koja je tužitelj zaključio s prvotuženim. Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i žalbeni sud u odgovoru na to pitanje jasno kazali da stanovi čiju je izgradnju tužitelj ugovorio s prvotuženim nisu činili tu imovinsku cjelinu, budući da je raskid sva tri ugovora nastupio ex lege odmah protekom rokova za izgradnju stanova s djelovanjem ex tunc, dakle od njihovog zaključenja, a posljednji je zaključen 28. novembra 2005. godine. Dakle, najkasnije 28. novembra 2005. godine u odnosu na treći ugovor kao posljednji ex lege nastupio je raskid ugovora, čije je djelovanje, prema članu 132. ZOO-a, dovelo do toga da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza izuzev obaveze na naknadu eventualne štete, te, ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. To znači, prema mišljenju Ustavnog suda, a takav stav su usvojili i prvostepeni i drugostepeni sud, da je obaveza prvotuženog kao dužnika iz ugovora koji su ex lege raskinuti da izgradi za tužitelja tri stana u izvršenju navedenih ugovora tog dana prestala, a to dalje znači da predmetni stanovi i nisu činili dio imovinske cjeline koju je apelant [u ovom apelacionom predmetu označen kao drugotuženi] preuzeo 11. jula 2008. godine ugovorom zaključenim s prvim suinvestitorom. Preostalo je tužiteljevo pravo da traži naknadu eventualne štete, što je on učinio tužbom od 30. decembra 2008. godine, ali kojom je obuhvatio i apelanta koji niti je dužnik niti štetnik u smislu stava 1. člana 132. ZOO-a, te pravo da traži da mu se vrati ono što je dao, što tužitelj, prema utvrđenju sudova na sve tri instance, nije učinio, a mogao je tražiti vraćanje datog od onoga kome je dao, a to je u konkretnom slučaju njegov saugovarač prvotuženi. (vidi, op. cit. AP-4990/14, tačka 69).
16. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u konkretnom slučaju zapaža da sudovi razjasnili sva pitanja koja apelant smatra spornim i da su svoje zaključke dovoljno jasno obrazložili pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, tim prije što je Vrhovni sud osporenu odluku donio poštujući i slijedeći stavove i zaključke Ustavnog suda iz konačne i obavezujuće odluke broj AP-4990/14. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama na bilo koji način prekršeno neko od ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević