Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2550/18 („Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2550/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2550/18, rješavajući apelaciju „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 120594 14 Pž od 24. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Tehnograd-Company“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 30. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 120594 17 Rev od 23. januara 2018. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 120594 14 Pž od 24. januara 2017. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-1401/17 od 15. juna 2017. godine, Ustavni sud konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda od 24. januara 2017. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tuženog Š. Ć. je uvažena te je Presuda Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 120594 12 Ps od 8. novembra 2013. godine preinačena tako da je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime duga isplati određeni novčani iznos u cijelosti odbijen.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je, između ostalog, istakao da prema podacima spisa i utvrđenju tog suda slijedi da su apelant kao proizvođač i tuženi kao udružilac, 26. jula 2001. godine zaključili Ugovor o udruživanju sredstava radi finansiranja i izgradnje stambenog poslovnog objekta „Blok 5“ u Živinicama (u daljnjem tekstu: Ugovor). Naime, Ugovorom se tuženi obavezao da će kod apelanta udružiti određena novčana sredstva radi finansiranja izgradnje stambenog prostora – stana u navedenom objektu, te da će određeni novčani koji treba udružiti, doznačiti na račun proizvođača odmah po potpisivanju ugovora. Nadalje, istaknuto je da se apelant kao proizvođač stambenog prostora, obavezao se da će sa gradnjom stambenog prostora početi 1. juna 2000. godine, te da će se gradnja objekta završiti u skladu sa investiciono - tehničkom dokumentacijom najkasnije do 30. novembra 2001. godine (član 5. Ugovora). Također, ukazano je da su se ugovorne strane sporazumjele da će tuženi platiti eventualne poreze i druge obaveze ukoliko ih bude prilikom potpisivanja konačnog Ugovora o predaji u posjed i na raspolaganje predmetnog stambenog prostora nakon završetka objekta (član 3. stav 2. Ugovora). Isto tako, navedeno je da je članom 8. Ugovora regulisano da se apelant obavezuje da će pismeno pozvati tuženog na zaključenje Ugovora o predaji u posjed i na raspolaganje predmetnog stambenog prostora najkasnije osam dana prije dana određenog za zaključenje ugovora uz osiguranje dokaza da je pismena obavijest dostavljena tuženom. Nadalje, istaknuto je da među parničnim strankama nije ni bilo sporno da je tuženi izmirio obaveze iz Ugovora, odnosno da je platio cijenu na ime udruženih sredstava za kupovinu predmetnog stana, a da je apelant platio ukupan dug za porez na promet nekretninastambenog prostora koji je bio predmet udruživanja sredstava radi finansiranja izgradnje stambenog prostora. U vezi s tim, ukazano je da na osnovu toga u ovoj parnici apelant od tuženog i traži povrat tih sredstava, smatrajući da je tuženi bio u obavezi na osnovu člana 3. Ugovora platiti porez na promet predmetnog stana. S druge strane, ukazano je da tuženi tu obavezu odbija smatrajući da odredba člana 3. stav 2. i člana 8. predmetnog Ugovora, od strane apelanta nije ispoštovana, jer da nikad nije zaključen konačan ugovor o predaji stana po ugovorenoj proceduri, koji ugovor bi i bio osnov za eventualni razrez poreza na promet nekretnina, i da nikad nije proveden postupak primopredaje predmetnog stana u posjed tuženom. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je Ugovor, s obzirom na njegov sadržaj, u suštini ugovor o kupoprodaji iz člana 454. Zakona o obligacionim odnosima, kojim su stranke odredile cijenu i površinu stana, rokove ispunjenja i međusobna prava i obaveze, pa da takav ugovor ima karakteristike ugovora o prodaji. Zatim, ukazano je da je apelant ispunio svoju zakonsku obavezu uplate poreza na promet nepokretnosti, te da to tuženog ne oslobađa obaveze iz Ugovora da plati porez kako se i obavezao članom 3. istog, te je zbog toga prvostepeni sud i obavezao tuženog na plaćanje poreza na promet predmetne nepokretnosti u određenom novčanom iznosu, pozivajući se na odredbe člana 208. i 454. Zakona o obligacionim odnosima.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da se osnovano žalbom tuženog ukazuje da je zbog pogrešnog pravnog stava prvostepenog suda, koji se odnosi na eventualnu obavezu tuženog za plaćanje poreza na promet nekretnina na predmetni stan, pobijana presuda nezakonita, jer prvostepeni sud nije imao dovoljno uporište u izvedenim dokazima za svoj zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta. Naime, ukazano je da su parnične stranke odredbom člana 3. stav 2. Ugovora ugovorile da će tuženi platiti eventualne poreze i druge obaveze ukoliko ih bude prilikom potpisivanja konačnog ugovora o predaji u posjed i na raspolaganje predmetnog stambenog prostora nakon završetka objekta. Isto tako, istaknuto je da se navedenom odredbom apelant obavezao pismeno pozvati tuženog na zaključenje ugovora o predaji u posjed i raspolaganje predmetnog stambenog prostora, najkasnije osam dana prije dana određenog za potpisivanje ugovora. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant u toku postupka nije ni tvrdio da je u skladu sa članom 8. stav 1. Ugovora, pozvao tuženog na zaključenje ugovora o predaji u posjed i na raspolaganje predmetnog stambenog prostora, niti da su takav ugovor i zaključili u smislu člana 3. stav 2. Ugovora, na čemu tuženi i temelji svoje prigovore u toku postupka, a iste opravdano ponavlja i u žalbi. Dakle, ukazano je da tek zaključenjem takvog ugovora, kako su ugovarači i ugovorili, bit će izvjesno da li postoji obaveza plaćanja poreza na promet nepokretnosti, jer samo takav ugovor o prometu nepokretnosti je podoban za odluku porezne uprave da li takav promet nekretnina podliježe plaćanju poreza na pomet nepokretnosti, na čemu žalba opravdano insistira. Kantonalni sud je naglasio da sve do zaključenja takvog ugovora obaveza tuženog iz ovog osnova je neizvjesna, jer su stranke i ugovorile da će udružilac platiti eventualno porez i druge obaveze ukoliko ih bude prilikom potpisivanja konačnog ugovora o predaji u posjed i raspolaganje predmetnog stambenog prostora, a koji ugovor nije nikad zaključen. Prema tome, navedeno je da apelant, dakle, opravdano prigovara dosudi naknade apelantu za plaćeni porez na promet nekretnine, jer kao udružilac sredstava, bi tek nakon zaključenja konačnog ugovora o predaji u posjed i raspolaganje stambenog prostora po ugovorenoj proceduri, bio dužan platiti eventualni porez na promet i druge troškove ukoliko ih bude bilo. Kantonalni sud je istakao da se u takvoj situaciji u najmanju ruku pokazuje preuranjenim zahtjev apelanta za plaćanje ove naknade u određenom novčanom iznosu, bez obzira što je apelant u sasvim drugoj proceduri i to kao obveznik poreza na promet nekretnina, platio predmetni iznos po tom osnovu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević