Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-753/18 (F. M.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-753/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-753/18, rješavajući apelaciju Fadile Mušeta, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fadila Mušeta protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 487948 15 Gži od 7. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadila Mušeta (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 6. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 487948 15 Gži od 7. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda djelimično je uvažena žalba izvršenika (Federacije Bosne i Hercegovine) i Rješenje Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 I 487948 15 I od 25. avgusta 2015. godine preinačeno na način što se prijedlog za izvršenje u dijelu naplate potraživanja za iznos 3.717,00 KM na ime neusklađenih primanja sa rastom prosječne plate u FBiH za period od 1. juna 1996. do 31. jula 1998. godine, za iznos od 3.084,00 KM na ime neisplaćene ivalidnine za period od 1. avgusta 1998. do 31. marta 1999. godine i iznos od 2.056,00 KM na ime izuzetnog materijalnog obezbjeđenja za period od 1. avgusta 1998. do 31. marta 1999. godine odbacuje zbog nenadležnosti suda.

3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja prijedlog za izvršenje podnijela na osnovu Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 007358 13 U od 21. aprila 2014. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se iz izvršne isprave vidi da je apelantkinja podnijela tužbu za poništenje upravnog akta i to rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata od 29. novembra 2012. godine, kao i rješenja Kantonalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida, Odjeljenje za boračku-invalidsku zaštitu Bihać od 17. juna 2009. godine, a kojim je apelantkinji u upravnom postupku priznato pravo na porodičnu invalidninu iz člana 19. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Kantonalni sud je naveo da je Kantonalni sud u Bihaću odlučio da meritorno riješi o zahtjevu, te je u navedenoj presudi i naveo da „ova presuda zamjenjuje rješenje u upravnom postupku i ista predstavlja izvršni naslov za pokretanje izvršnog postupka“. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je članom 39. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, koji je u ovom postupku lex specialis, propisano da rješenja o pravima na naknade iz člana 19. (između ostalog porodične invalidnine) po službenoj dužnosti izvršava nadležni prvostepeni organ, što znači da je izvršenje u ovoj pravnoj stvari u nadležnosti prvostepenog upravnog organa, a ne u nadležnosti suda. Kantonalni sud je naveo da odluka koja je dostavljena uz izvršni prijedlog i čije se izvršenje traži je odluka kojom se u upravnom postupku provodi, odnosno izvršava rješenje kojom je apelantkinji utvrđeno pravo na porodičnu invalidninu, pa sud po istom nije nadležan da postupa shodno navedenoj odredbi Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju izvršenje porodične invalidnine nije u nadležnosti suda, te prvostepeni sud nije ni mogao cijeniti dopuštenost prijedloga za izvršenje u tom dijelu, zbog čega je Kantonalni sud prvostepeno rješenje preinačio kao u izreci, a na osnovu člana 235. stav (1) tačka 3) Zakona o parničnom postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelantkinja navodi da nema nikakav pravni instrument da pred organima uprave ostvari svoje prava na naplatu porodične invalidnine u skladu sa Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantkinjinim navodima, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda u predmetnom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreće ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-753/18 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio