Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3684/16 (vlasnPetar Vidović)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3684/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3684/16, rješavajući apelaciju Petra Vidovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Petra Vidovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000 544 16 Rev 2 od 30. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 000544 15 Gž 3 od 25.

decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 000544 13 P 2 od 26. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Petar Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 7. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 000 544 16 Rev 2 od 30. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 000544 15 Gž 3 od 25. decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 000544 13 P 2 od 26. maja 2015. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelantovoj apelaciji broj AP 1062/16 kojom je osporena presuda Okružnog suda, precizirana u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud je Odlukom broj AP 139/15, između ostalih, odbacio i apelantovu apelaciju kao preuranjenu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 139/15 od 7. juna 2016. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog Mirka Gajića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 22. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. maja do 8. juna 2016. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je podnio tužbu 3. decembra 2007. godine.

7. Osnovni sud je Presudom broj 75 0 P 000544 13 P 2 od 26. maja 2015. godine odbio u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je na osnovu kupoprodajnog Ugovora broj Ov-15194/7 od 11. oktobra 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) stekao pravo svojine i posjeda sa 1/1 dijela, u naravi kuća i zgrada, površine 115 m2, i dvorište, površine 360 m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelant na osnovu presude upiše kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka - PJ Šipovo (u daljnjem tekstu: RUGIPP) kao sopstvenik i posjednik sa dijelom 1/1 na predmetnim nepokretnostima i, shodno tome, predaju u posjed zauzetog zemljišta koje je označeno na dopunskoj skici lica mjesta broj 1 vještaka geodetske struke, koja je sastavni dio presude, te da se tuženi obaveže da poruši građevinski objekat izgrađen na dijelu zauzetog apelantovog zemljišta i vrati mu ga u posjed, uz istovremeno odbijanje i dijela tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da tuženi trpi da se izvrši cijepanje u izreci precizirane parcele, koja će potom dobiti posebnu topografsku oznaku i na kojoj će se apelant upisati kao sopstvenik i posjednik kod RUGIPP-a, a apelant je obavezan na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

8. Na osnovu velikog broja sprovedenih dokaza, koje je sud taksativno pobrojao na str. 3 i 4 obrazloženja, i to uvidom u brojne materijalne dokaze, uviđajem na licu mjesta, vještačenjem vještaka geodetske struke, dopunama vještačenja, kao i saslušavanjem svjedoka, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku, Osnovni sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan, a razloge za takav stav taj sud je obrazložio na stranama od 5 do 13 presude.

9. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je, između ostalog, pojasnio da kupac stiče pravo svojine na nepokretnosti u onom stanju i obimu kako mu je prodavac pokazao u času uvođenja u posjed, pa pošto je mjerodavna stvarna volja stranaka, kupac se naknadno ne može pozivati na neslaganje faktičkog stanja sa katastarskim planom, jer ta dokumenta ne jemče za površinu. Shodno tome, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 24 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) kojom je propisano da lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu na zemljištu na kojem drugo lice kao graditelj ima pravo svojine stiče pravo svojine na zemljištu na kojem je izgrađen objekat, kao i zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, ako nije znalo, niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a sopstvenik zemljišta je znao za izgradnju i odmah se tome nije protivio. Shodno citiranoj odredbi, pošto u konkretnom slučaju tuženi nakon što je ugovorom o poklonu stekao parcelu i pribavio odobrenje za gradnju 1. aprila 1998. godine, urbanističku saglasnost i upotrebnu dozvolu, za tuženog se, prema ocjeni Osnovnog suda, ne može reći da je bio nesavjestan prilikom izgradnje. Isto tako, kako je naglasio Osnovni sud, apelantov prednik nakon donošenja presude po osnovu priznanja do zaključenja službene zabilješke o uređenju međa tuženom nije osporio ni svojinu, niti posjed parcele koja je predmet spora budući da je apelantov prednik lično potpisao službenu zabilješku.

10. Ocjenjujući da apelant izvedenim dokazima nije dokazao relevantne činjenice koje se tiču osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je primjenom odredaba člana 24 stav 1 a u vezi sa članom 37 stav 2 ZOSPO-a odbio tužbeni zahtjev.

11. Odlučujući o apelantovoj žalbi Okružni sud je donio Presudu broj 75 0 P 000544 15 Gž 3 od 25. decembra 2015. godine, žalbu odbio, te prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio uz odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.053,00 KM.

12. Okružni sud je prilikom razmatranja žalbenih prigovora uzeo u obzir da apelant dovodi u sumnju činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda koji je izražen u prvostepenoj presudi.

13. U vezi s takvim prigovorima, Okružni sud se, prije svega, pozvao na rješenje Vrhovnog suda od 21. avgusta 2012. godine kojim je usvojena žalba tuženog i rješenje Okružnog suda ukinuto u dijelu odluke kojom je potvrđen dosuđujući dio prvostepene presude da je apelant sopstvenik i posjednik predmetnih nepokretnosti sa dijelom 1/1, pa je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Shodno tome je navedeno da je Vrhovni sud zauzeo takav stav jer je procijenio da se svojina na predmetnim nepokretnostima ne može utvrditi tek na osnovu upisa u katastar, makar i na cjelokupnoj površini od 475 m2, a posebno ne posjeda, jer je nesporno da tu površinu apelant nikada nije držao u svom posjedu, posebno kod nejasnog nalaza vještaka geodetske struke. U pogledu tog dijela tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je nižestepenim sudovima ukazao da su propustili da, u smislu člana 8 ZPP, ocijene ostale dokaze tuženog koji se odnose na dozvolu za gradnju i dokumenta vezana za postupak uređenja međa između njega i prodavca Katice Šmanja, a što sve datira iz vremena prije nego što je apelant zaključio predmetni kupoprodajni ugovor. U revizijskoj odluci je dalje ukazano da ugovor o kupovini nepokretnosti predstavlja samo osnov za sticanje svojine, a pravo svojine na nepokretnostima stiče se predajom te nepokretnosti u posjed i upisom kupca u javne knjige, shodno članu 33 ZOSPO-a, a da iz stanja spisa proizilazi da apelantu nije predata u posjed površina od 475 m2, već samo njen dio, jer kupac stiče pravo svojine na nepokretnostima u onom stanju i obimu kako mu je to prodavac pokazao u času uvođenja u posjed, pa kako je mjerodavna stvarna volja stranaka, kupac se kasnije ne može pozivati na neslaganje faktičkog stanja sa katastarskim planovima, jer oni ne jemče za površinu.

14. Shodno navedenom, Okružni sud je pojasnio da je u ponovnom postupku izvršen ponovni uviđaj na licu mjesta uz identifikaciju predmetnih nepokretnosti novoangažovanog vještaka geodetske struke koji je, pored osnovnog pismenog nalaza i mišljenja od 25. jula 2014. godine, izvršio i pismene dopune nalaza, te konačno razjasnio svoj nalaz na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. marta 2015. godine. Okružni sud je nadalje pojasnio da je prvostepeni sud na osnovu svih izvedenih dokaza pravilno utvrdio da za ovo područje nije na snazi zemljišna knjiga i da je predmetnim ugovorom prodavac Katica Šmanja prodala apelantu kao kupcu svoje nepokretnosti upisane u katastarskom operatu ukupne površine 475 m2 sa dijelom 1/1, ali da, prema rezultatima dokaznog postupka, apelantu nije predana u posjed ta površina, nego površina koja, prema podacima novog premjera, predstavlja dio parcele površine 203 m2, koja, prema listu nepokretnosti, ima površinu od 234 m2, jer je tuženi u momentu kupoprodaje bio u faktičkom posjedu preostale parcele. U vezi s tim, Okružni sud je imao u vidu da je prodavac Katica Šmanja u svom iskazu tokom postupka potvrdila postojanje njenog potpisa i na sporazumu o uređenju međa sa tuženim, ali je još navela da je međa uređena onako kako je to tuženi htio i da je na to bila prisiljena, ali da takav sporazum naknadno nije pobijala.

15. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je usvojio stanovište da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije kupio, niti mu je prodavac mogao prodati onu površinu koju ni sâm nije imao u posjedu, a koju je tuženi u momentu zaključenja ugovora držao u faktičkom posjedu i da samim tim apelant nije ni mogao postati sopstvenik one površine koja mu nije predata u posjed prilikom kupoprodaje, pa samim tim nema ni ovlašćenje da, u smislu odredbe člana 37 ZOSPO-a, traži predaju u posjed sporne površine. Okružni sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni prigovor da je prvostepeni sud uporište za svoju odluku našao u materijalnim dokazima tuženog, umjesto na drugim relevantnim dokazima koje je on predložio, jer se iz tih dokaza, kako je pojasnio Okružni sud, ne može zaključiti koju je površinu prodavac držao u posjedu u momentu prodaje.

16. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Rješenjem broj 75 0 P 000544 16 Rev 2 od 30. juna 2016. godine reviziju odbacio kao nedozvoljenu. U vezi s tim, Vrhovni sud se pozvao na izmjene ZPP koje su stupile na snagu 27. jula 2013. godine kojima je izmijenjen stav 2 člana 237 ZPP tako što je propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM, dok je stavom 3 istog člana propisano da stranka, ukoliko revizija nije dozvoljena, može izjaviti reviziju ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, dok je članom 4 istog člana propisano da revizija koja se podnosi sa pozivom na stav 3 stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog koga je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koja se na njega odnose i sl.

17. Potom je Vrhovni sud pojasnio da, kada se zahtjev ne odnosi na novčani iznos, kao što je to u konkretnom slučaju, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju tužilac naznači u tužbi (član 321 stav 2 ZPP). U konkretnom slučaju prvostepena presuda u predmetnom postupku donesena je 26. maja 2015. godine, nakon što su navedene izmjene ZPP stupile na snagu, zbog kog razloga se pravo na izjavljivanje revizije ima ocijeniti prema cenzusu od 30.000,00 KM. Podnoseći tužbu prvostepenom sudu 3. decembra 2007. godine apelant je vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 10.000,00 KM da bi u kasnijem toku postupka vrijednost označio u iznosu od 10.001,00 KM, što je manje od propisanog cenzusa, pa je zbog tog razloga revizija nedozvoljena.

18. Vrhovni sud je posebno naglasio da se apelant u reviziji nije pozvao na odredbu člana 237 stav 3 ZPP pa se taj sud nije ni mogao upustiti u ocjenu da li odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji iznose se brojni prigovori, prije svega u vezi sa stavom Vrhovnog suda da ne razmatra reviziju iako je postupak pokrenut prije izmjena na koje se Vrhovni sud poziva u svojoj odluci, pa se u tom pravcu poziva na kršenje prava na pristup sudu. Posebno ukazuje da je Vrhovni sud već odlučivo u predmetnom slučaju, što ga je obavezivalo da ponovo meritorno odluči o reviziji, jer je upravo uloga Vrhovnog suda da usaglašava praksu i da pazi na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti. U vezi s tim, apelant ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 237 posebno kada se uzme u obzir da je prvostepena presuda, na koju se poziva taj sud, donesena u ponovnom postupku tokom 2015. godine, pa u tom pravcu apelant ukazuje i na proizvoljnu primjenu odredbe člana 456 ZPP. U vezi sa meritornim odlučenjem nižestepenih sudova, apelant tvrdi da su sudovi postupali suprotno načelu jedinstvene primjene zakona, jer su na osnovu istog činjeničnog utvrđenja donosili različite odluke kršeći na taj način pravila parničnog postupka i ustavnih principa vladavine prava. U tom pravcu se apelant poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 1392/12 od 16. septembra 2015. godine smatrajući je primjenjivom u konkretnom slučaju, jer su redovni sudovi zanemarili činjenicu da zemljišna knjiga u Šipovu ne postoji jer nije uspostavljena, pa apelant svoje pravo nije ni mogao upisati u zemljišnu knjigu, niti mu se to može staviti na teret. Potom, apelant citira dijelove iz osporenih odluka sa kojima se ne slaže sugerišući kako su sudovi trebali da postupe i koje pravo da primijene, odnosno koje dokaze da ocijene. Naime, apelant ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, te u vezi s tim dovodi u pitanje i kvalitet dokaza koje je sud ocijenio, odnosno tvrdi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje na koje su proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe ZOSPO-a na apelantovu štetu, što je dovelo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju pojasnio zbog kog razloga je apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena ocijenivši da su svi apelantovi prigovori koje je u apelaciji iznio potpuno neosnovani, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Okružni sud je prigovore ocijenio neosnovanim uz naglasak da taj sud ostaje kod razloga datih u osporenoj presudi.

22. Osnovni sud je istakao da ne postoje povrede prava na koje se apelant u apelaciji neosnovano pozvao predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim jer smatra da je apelant tokom postupka imao sva procesna prava da u postupku ravnopravno učestvuje, da predlaže dokaze, da se o njima izjašnjava i sl., pri čemu nezadovoljstvo osporenim odlukama ne znači i da je apelantu u predmetnom postupku povrijeđeno neko od prava na koja se u apelaciji pozvao.

V.Relevantni propisi

24. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio prije izmjena i dopuna, relevantne odredbe glase:

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Revizija Član 237.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima 15 dana.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka, a u privrednim sporovima 20.000,00 KM.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Republike Srpske može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Član 456.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, u postupku po pravnim lijekovima u predmetima u kojima je donijeta prvostepena odluka prije stupanja na snagu ovog zakona, umjesto odredbi članova 362. do 364., čl. 369. do 373. i čl. 394. do 397. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list SFRJ”, br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90, i 35/91, te “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 17/93, 14/94, i 32/94) primjenjivaće se odredbe čl. 217. do 220., 227. do 229. i 249. do 251. ovog zakona.

Ako po stupanju na snagu ovog zakona bude ukinuta prvostepena odluka iz stava 1. ovog člana, dalji postupak sprovešće se po ovom zakonu.

25. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 49.

U članu 237. stav 2. mijenja se i glasi:

"Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM."

Dosadašnji stav 3. mijenja se i glasi:

"U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa."

Poslije stava 3. dodaje se novi stav 4, koji glasi:

"U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.“

Član 108.

Poslije člana 456. dodaje se novi član 456a, koji glasi:

„Član 456a.

Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastaviće se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončaće se prema odredbama ovog zakona.“

26. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/08) relevantne odredbe glase:

2. Sticanje prava svojine Član 20.

Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasleđivanjem. Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 24.

Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vreme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vreme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrednost zemljišta u visini njegove prometne cene u vreme donošenja sudske odluke. Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

3. Zaštita prava svojine Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 75 0 P 000544 16 Rev 2 od 30. juna 2016. godine, dakle, procesno rješenje jer revizija u konkretnom slučaja nije bila djelotvoran pravni lijek, ali budući da apelant osporeno rješenje osporava sa aspekta prava na pristup sudu, ta okolnost obavezuje Ustavni sud da taj prigovor ispita, pa će u tom pravcu ispitati i blagovremenost apelacije u odnosu na to rješenje. Dakle, iz raspoloživih dokumenata proizilazi da je apelantov punomoćnik osporeno rješenje primio 22. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud, takođe, podsjeća da je apelant u svakom slučaju obezbijedio pravo na podnošenje predmetne apelacije podnošenjem apelacije broj AP 1062/16 protiv drugostepene presude koja je odbačena kao preuranjena.

30. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. U konkretnom slučaju apelant je u predmetom postupku tražio zaštitu svojih imovinskih prava, pa se, shodno tome, radilo o postupku građanskopravne prirode, tako da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu apelantove prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu u kontekstu procesnog rješenja Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne pominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uslovljeno, odnosno otežano. Evropski sud je, takođe, u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. god.) zauzeo stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili određenih njegovih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uslovom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, takođe, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidjeti, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. god.). Evropski sud je u specifičnim okolnostima građanskog predmeta Tolstoj Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva usvojio stanovište da obaveza plaćanja 124.900 engleskih funti, kao kaucija za troškove žalbenog postupka, nije ispunila taj zahtjev.

37. Konačno, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud pravo na pristup sudu vezuje za niže sudske instance, dok je usvojio stanovište da se pristup najvišoj sudskoj instanci može suziti na različite načine, ali se i tada, kao što je već naglašeno, vodi računa o odnosu ograničenja sa njegovom svrhom i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava, te da li je ono neophodno, u obimu potrebnom da se svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajemčenog prava.

38. Shodno iznesenim principima, apelant pravo na pristup sudu veže za procesnu odluku Vrhovnog suda koji je reviziju odbacio, shodno članu 237 stav (2) ZPP. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud na taj način postupio proizvoljno, u prvom redu, što je taj sud već odlučivao o reviziji, pa je ta okolnost nalagala tom sudu da postupi i u konkretnom slučaju kršeći na taj način princip kontinuiteta i što je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 456a) ZPP zanemarivši okolnost da je prvostepena presuda donesena u ponovnom postupku. Apelant, takođe, smatra da je Vrhovni sud bio u obavezi da razmotri reviziju sa aspekta stava 3 člana 237 ZPP, jer mu je to njegova uloga nalagala. Imajući u vidu iznesene prigovore u kontekstu obrazloženja Vrhovnog suda datog u osporenom rješenju, a posebno imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP na koje apelant ukazuje tvrdeći da su proizvoljno primijenjene, Ustavni sud ne uočava nikakvu proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda, niti opravdanost apelantovih iznesenih prigovora.

39. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju detaljno pojasnio da je tokom postupka, odnosno krajem 2013. godine, došlo do izmjene člana 237 ZPP kako u pogledu imovinskog cenzusa za dopuštenost revizije, tako i u kontekstu stava 3 koja stranci omogućava podnošenje revizije u slučaju kada revizija nije dopuštena po stavu 2, „ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“, ali se stranka u tom slučaju stavom 4 citirane odredbe obavezuje „da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“. Ustavni sud, takođe, zapaža da je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP iz 2013. godine članom 456a) propisano da „postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda nastaviće se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda okončaće se prema odredbama ovog zakona“.

40. Dovodeći navedena zakonska rješenja u vezu sa predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je prvostepena presuda donesena 26. maja 2015. godine, što je, shodno citiranoj odredbi člana 456a) ZPP iz 2013. godine, obavezivalo Vrhovni sud da dopuštenost revizije razmotri shodno izmijenjenoj i dopunjenoj odredbi člana 237 ZPP upravo onako kako je to učinio Vrhovni sud, jer navedeno upravo korespondira sa odredbom člana 456a) ZPP. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se apelantov punomoćnik u reviziji nije pozvao na stav 3 ZPP pa stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, takva okolnost je shodno novom zakonskom rješenju (stav 4 člana 237 ZPP) onemogućila Vrhovni suda da shodno svom diskrecionom ovlašćenju ispituje reviziju i sa aspekta stava 3 člana 237 ZPP.

41. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja odbacivanjem revizije, shodno izmijenjenoj odredbi člana 237 stav 2 ZPP, nije došlo do kršenja apelantovog prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

42. U vezi sa ostalim prigovorima kojima apelant osporava meritorne odluke redovnih sudova u kontekstu proizvoljne ocjene dokaza, odnosno pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

43. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

44. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

45. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud kao prvo zapaža da se radilo o vrlo složenom predmetu kako sa aspekta sprovedenih dokaza, tako i sa aspekta postavljenog tužbenog zahtjeva u kojem je sproveden veliki broj dokaza, uključujući i vještačenja više vještaka geodetske struke, dopune vještačenja, uviđaj na licu mjesta i druge dokaze. Potom, Ustavni sud zapaža da je apelant u žalbi iznio sumnje u ocjenu dokaza i činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, dovodeći u sumnju i primjenu prava, tako da se Okružni sud tim prigovorom detaljno bavio u svojoj odluci utvrdivši da u tom segmentu nije bilo propusta prvostepenog suda. U takvim okolnostima, s obzirom na svoju nadležnost, Ustavnom sudu ostaje vrlo malo prostora za suprotan zaključak, posebno ako se uzme u obzir da je Okružni sud svoj stav o neosnovanosti identičnih žalbenih prigovora koje apelant u apelaciji ponavlja detaljno i argumentovano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

46. U kontekstu apelantovog pozivanja na stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj AP 1392/12 od 16. septembra 2015. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1392/12 od 16. septembra 2015. godine, stav 53, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud smatra da nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je u citiranom predmetu, odlučujući o ništavosti kupoprodajnog ugovora, između ostalog, iznio stav da je tokom tog postupka utvrđeno da za područje Rogatice nisu bile formirane zemljišne knjige, te da je apelant bio upisan kao posjednik u katastarskoj evidenciji, što su redovni sudovi zanemarili tokom postupka, te da redovni sudovi činjenicu da nije postojala zemljišnoknjižna evidencija u tom postupku nisu mogli staviti na teret apelantu, što je dovelo do kršenja prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu da za područje Šipova nije bila na snazi zemljišna knjiga, ali da tu okolnost nisu stavili na teret apelantu. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka bila sporna površina predmetnih nepokretnosti koje je apelant kupio, odnosno postojalo je neslaganje podataka u vezi sa površinom nepokretnosti upisanih u katastarskim evidencijama sa stvarnim stanjem na terenu, pa su u tom smislu redovni sudovi imali u vidu da zemljišne knjige za to područje ne postoje, i to isključivo u kontekstu površine predmetne nepokretnosti i činjenice da u takvim okolnostima ne postoji relevantna evidencija o površini predmetne nepokretnosti. Pri tome su jasno naglasili da podaci iz katastra nisu pouzdani kada je u pitanju površina nepokretnosti. Upravo navedeno proizilazi iz činjeničnih okolnosti konkretnog slučaja iz kojih proizilazi da je apelant predmetne nepokretnosti kupio od prodavca koji u svom posjedu nije držao predmetne nepokretnosti površine navedene u katastarskoj evidenciji, već upola manju površinu, tako da prodavac apelantu nije mogao ni predati u posjed predmetne nepokretnosti površine naznačene u katastarskoj evidenciji. Ustavni sud, takođe, zapaža da je tokom postupka utvrđeno da sporni dio predmetne nepokretnosti tuženi drži u posjedu, i to na osnovu rješenja kojim je uređena međa između prodavca i tuženog koje prodavac nikada nije osporio, pri čemu je takav sporazum postignut prije nego što je apelant zaključio kupoprodajni ugovor. U takvim okolnostima apelantovo pozivanje na praksu usvojenu u citiranom predmetu čini se neosnovanim.

47. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, posebno činjenicu da apelant, osim prigovora vezanih za proizvoljnu ocjenu dokaza, odnosno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, zapravo ničim ne ukazuje da mu je tokom postupka bilo uskraćeno neko od procesnih prava, da u postupku učestvuje ravnopravno sa tuženim, da predlaže dokaze i da se izjašnjava o dokazima suprotne strane, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje.

48. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a što je Ustavni sud ispitao u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru prava na pravično suđenje, utvrdivši da proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant ukazao nije bilo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

50. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud, shodno praksi Evropskog suda, podsjeća da, kada je riječ o pravu na pristup sudu, zahtjevi iz člana 13 Evropske konvencije apsorbovani su onima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Ganci protiv Italije, 2003. god.). Budući da je Ustavni sud prethodno detaljno obrazložio apelantove prigovore vezane za kršenje prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da su i navodi o kršenju prava iz člana 13 Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazivao, pri čemu nije došlo ni do kršenja prava na pristup sudu u situaciji kada je Vrhovni sud odbacio reviziju kao nedozvoljenu postupivši u skladu sa izmijenjenim odredbama ZPP.

52. Nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada zaštita koju pruža član 6 stav 1 u segmentu pristupa sudu, zapravo, apsorbuje onu koju pruža član 13 Evropske konvencije, pri čemu je detaljno obrazloženo zašto nije došlo do kršenja prava na pristup sudu.

53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3684/16 (vlasnPetar Vidović) | Sudska praksa | Aktio