Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4216/16 (I. Z.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada
- Građanski postupak
- Aktivna legitimacija
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4216/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4216/16, rješavajući apelaciju Igora Zelenike, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. studenog 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Igora Zelenike podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008945 16 Rev 2 od 28. srpnja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 008945 15 Gž 3 od 8. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 008945 14 P 2 od 26. veljače 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Igor Zelenika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Sesar-Ćurić-Miletić“ iz Mostara, podnio je 4. studenog 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 008945 16 Rev 2 od 28. srpnja 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 008945 15 Gž 3 od 8. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 008945 14 P 2 od 26. veljače 2015. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Slavka Tomića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 30. svibnja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj (kao i njegov pravni zastupnik) dostavili su u razdoblju od 6. lipnja do 12. srpnja 2018. godine odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, te dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete. U tužbi je naveo da je 1998. godine od Vahida Halilhodžića kupio poslovni prostor u prizemlju zgrade površine 68 m² + 24 m² galerije (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji je apelant koristio bez pravne osnove, kao i da on nije mogao ući u njegov posjed sve do 27. studenog 2005. godine. Stoga je tužitelj tražio od apelanta da mu na ime korištenja ukupne površine predmetnog poslovnog prostora (92 m²) isplati mjesečni iznos od 1.800,00 KM (20,00 KM za m²) za razdoblje od 27. studenog 2000. godine do 27. studenog 2005. godine.
6. U odgovoru na tužbu apelant je naveo da je predmetni poslovni prostor koristio na temelju odluke nadležnog općinskog organa. Nadalje je istaknuo da prostor koji je koristio pripada zgradi, a na kojem je Vahid Halilhodžić imao samo pravo privremenog korištenja do 1993. godine. Smatra da tužitelj nema aktivnu legitimaciju jer je primopredaja predmetnog poslovnog prostora izvršena punomoćniku Vahida Halilhodžića. Također navodi da je tužitelj promašio i pasivnu legitimaciju jer on nije koristio dio predmetnog poslovnog prostora, kao i da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo.
7. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 008945 14 P 2 od 26. veljače 2015. godine djelomično je usvojen zahtjev tužitelja koji se odnosio na razdoblje od 15. rujna 2003. godine do 27. studenog 2005. godine, dok je u preostalom dijelu tužiteljev zahtjev odbijen.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je prvenstveno istaknuo da je među parničnim strankama sporna tužiteljeva aktivna legitimacija, apelantova pasivna legitimacija i je li tužiteljevo potraživanje zastarjelo. Naime, iz zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo je da je tužitelj upisan kao vlasnik poslovnog prostora koji se sastoji od podne površine i galerije. Prema kupoprodajnom ugovoru (od 1. srpnja 1998. godine) na temelju kojeg je tužitelj stekao pravo vlasništva od Vahida Halilhodžića, podna površina predmetnog poslovnog prostora je 68 m², a površina galerije je 24 m². Gabaritna površina od 68 m² utvrđena je i geodetskim vještačenjem Karmele Božić, a ukupna površina od 92 m² i nije sporna. Nadalje je Općinski sud naveo da je nesporno da je predmetni poslovni prostor prije rata korišten kao kafić „Vaha“.
9. Općinski sud je dalje naveo da je odlukom o dodjeli poslovnog prostora na korištenje od 7. listopada 1996. godine i rješenjem od 15. rujna 1998. godine Općine Mostar – jugozapad apelantu dodijeljen na privremeno korištenje poslovni prostor na adresi koja odgovara adresi kafića „Vaha“, a koja je navedena i u ugovoru koji su 27. kolovoza 1991. godine zaključili Vahid Halilhodžić i SOKO Mostar. U navedenim ispravama istaknuto je da je taj poslovni prostor vlasništvo općine, što je bilo netočno, jer iz rješenja Zemljišnoknjižnog ureda proizlazi da je navedeni poslovni prostor bio vlasništvo Vahida Halilhodžića. Međutim, Općinski sud je naveo da apelant to nije morao znati i za njega je odluka o dodjeli predmetnog poslovnog prostora na privremeno korištenje bila valjan pravni akt, čiju valjanost ni sud nije ovlašten preispitivati. Također, rješenjem od 15. rujna 1998. godine apelantu je produženo pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora na rok od pet godina, odnosno do 15. rujna 2003. godine, a koji je apelant koristio sve do 27. studenog 2005. godine kada je predmetni poslovni prostor predan punomoćnici Vahida Halilhodžića po osnovi izvršenja odluke CRPC-a iz 1998. godine, odnosno zaključka nadležnog organa o dozvoli izvršenja navedene odluke iz 2003. godine kojim je određeno da apelantu prestaje pravo korištenja predmetnog poslovnog prostora, te da ga je dužan napustiti. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da je apelantu isteklo pravo privremenog korištenja predmetnog poslovnog prostora, te da se on smatra bespravnim korisnikom od 15. rujna 2003. godine do 27. studenog 2005. godine, pri čemu nije od značaja kome je predan posjed, jer se tužiteljeva aktivna legitimacija temelji na okolnosti da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora, te na odredbi članka 219. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojoj pravo na naknadu ima imalac stvari, a to je u navedenom razdoblju bio tužitelj. Naknadu je dužna isplatiti osoba koja je tuđu stvar upotrijebila u svoju korist. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao da je na temelju očevida utvrđeno da je apelant terasu nekadašnjeg kafića „Vaha“ zatvorio aluminijskom bravarijom, a magazin starog kafića koristio je kao sanitarnu prostoriju za svoj kafić, a prostor starog kafića za odlaganje svojih stvari.
10. U odnosu na apelantov istaknuti prigovor zastare potraživanja, Općinski sud je naveo da je tužitelj zahtjev za isplatu tražene naknade postavio u podnesku od 10. travnja 2007. godine, a ona zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, prema članku 371. ZOO-a. Dakle, zastarjelo bi mjesečno potraživanje koje se odnosi na razdoblje prije 10. travnja 2002. godine. Kako se tužiteljevo najstarije utemeljeno potraživanje odnosi na rujan 2003. godine, Općinski sud je istaknuo da je navedeni prigovor neutemeljen. Budući da je apelant bespravno koristio predmetni poslovni prostor (čija je ukupna površina 92 m²) u razdoblju od 15. rujna 2003. godine do 27. studenog 2005. godine, Općinski sud je istaknuo da je on dužan, u smislu odredbe članka 219. ZOO-a, tužitelju naknaditi korist koju je imao od upotrebe njegove stvari, a visina naknade u navedenom slučaju izražava se mjesečnom vrijednošću zakupnine koju bi apelant plaćao da je koristio predmetni poslovni prostor na zakonit način. Prihvaćajući objektivnim nalaz vještaka ekonomske struke Slavice Aničić o procjeni vrijednosti mjesečne zakupnine za predmetni poslovni prostor u iznosu od 1.840,00 KM, Općinski sud je istaknuo da je apelant obvezan isplatiti ovu mjesečnu naknadu za navedeno razdoblje nezakonitog korištenja.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 008945 15 Gž 3 od 8. prosinca 2015. godine odbijene su žalbe parničnih stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj kupoprodajnim ugovorom, sklopljenim s Vahidom Halilhodžićem 1. srpnja 1998. godine, kupio predmetni poslovni prostor. Sporna je bila tužiteljeva aktivna legitimacija, apelantova pasivna legitimacija i je li tužiteljevo potraživanje zastarjelo. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud cijenio sve relevantne dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, za svoju prvostupanjsku odluku dao jasno, valjano i koncizno obrazloženje koje nije u suprotnosti s izrekom. Nadalje, pravilno je raspravljen i prigovor aktivne i pasivne legitimacije, pa su apelantovi žalbeni razlozi u tom pravcu neutemeljeni. Naime, iz zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo je da je tužitelj upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji se sastoji od podne površine i galerije. Prema kupoprodajnom ugovoru na temelju kojeg je tužitelj stekao pravo vlasništva od Vahida Halilhodžića, podna površina je 68 m², a površina galerije je 24 m². Gabaritna površina od 68 m² utvrđena je i geodetskim vještačenjem Karmele Božić, a ukupna površina od 92 m² i nije sporna. Osim navedenog, u konkretnom slučaju, pri činjenici da je nesporno da je tužitelj od ranijeg vlasnika kupio ovaj prostor, nije ni nužno da tužitelj mora biti upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik prostora. S obzirom na to da je tužiteljev prethodnik (Vahid Halilhodžić) bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, što se u ovom postupku i ne osporava, može se zaključiti (bez obzira na upis u zemljišnu knjigu) da tužitelj kupnjom od vlasnika može uživati sudsku zaštitu koja pripada i vlasniku. Prema tome, tužitelj u ovoj pravnoj stvari, ukoliko dokaže utemeljenost svog tužbenog zahtjeva, može tražiti pripadajuću naknadu i aktivno je legitimiran.
13. S obzirom na to da je apelant površinu tužiteljevog predmetnog poslovnog prostora (kafića) bespravno koristio na način kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske presude, Kantonalni sud je naveo da je apelant pasivno legitimiran u ovoj parnici. Zatim je Kantonalni sud ukazao da su neutemeljeni apelantovi žalbeni navodi o utemeljenosti prigovora zastarjelosti potraživanja jer se radi o potraživanju po osnovi članka 219. ZOO-a koje zastarijeva u općem zakonskom roku od pet godina (članak 371. ZOO-a), pa kako je tužitelj zahtjev za isplatu postavio u podnesku od 10. travnja 2007. godine, najstarije utemeljeno tužiteljevo potraživanje odnosi se na rujan 2003. godine, to je prigovor zastare neutemeljen, a kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud. Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da apelant nije morao znati da je tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora iz razloga što ga je koristio po odluci Općine Mostar – jugozapad koji mu je ustupljen na privremeno korištenje od 7. listopada 1996. godine kao vlasništvo navedene općine, te da je tuženi imao pravo privremenog korištenja sve do 15. rujna 2003. godine. Kod pravilno utvrđenog činjeničnog stanja da je rješenjem Općine Mostar – jugozapad od 15. rujna 1998. godine apelantu predmetni poslovni prostor dodijeljen na privremeno korištenje na razdoblje od pet godina, Kantonalni sud je istaknuo da to znači da ga je apelant koristio bez pravne osnove od 15. rujna 2003. godine, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud.
14. Također, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi žalbeni prigovori na visinu dosuđenog iznosa naknade koristi, a koju je on ostvario od upotrebe tuđe stvari (članak 219. ZOO-
a) – tužiteljevog predmetnog poslovnog prostora nakon 15. rujna 2003. godine pa do njegove predaje tužitelju 27. studenog 2005. godine. Za sporno razdoblje tužitelju je dosuđena naknada u visini zakupnine utvrđene nalazom vještaka financijske struke, a na temelju odluke Općine Mostar – jugozapad prema kojoj za ugostiteljske objekte za 1 m² naknada iznosi 20,00 KM, što za 92 m² iznosi 1.840.00 KM mjesečno. Utvrđena visina naknade odgovara visini koja je u vrijeme korištenja predmetnog poslovnog prostora bila propisana za prostore kakav je predmetni.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 008945 16 Rev 2 od 28. srpnja 2016. godine odbijene su revizije parničnih stranaka izjavljene protiv drugostupanjske presude.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, te da je u cijelosti pravilna i zakonita odluka drugostupanjskog suda. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da pri razmatranju revizijskih prigovora pogrešne primjene materijalnog prava treba poći od toga postoji li aktivna i pasivna legitimacija parničnih stranaka, za koje razdoblje postoji obveza na naknadu štete, te je li nastupila zastarjelost potraživanja, kao i koliki mjesečni iznos naknade štete pripada tužitelju. Vrhovni sud je ukazao na odredbu članka 219. ZOO-a, navodeći da iz njezinog sadržaja nesumnjivo proizlazi da pravo na naknadu koristi pripada imaocu stvari, a to u svakom slučaju ne mora biti i vlasnik. Tužitelj je zaključenjem pismenog ugovora o kupoprodaji (iz 1998. godine), koji je ovjeren u nadležnom sudu, postao imalac i vlasnik predmetnog poslovnog prostora, pa je time aktivno legitimiran i na podnošenje tužbe za naknadu štete u obliku izgubljene koristi. Stoga je Vrhovni sud istaknuo da nije utemeljen apelantov prigovor o nedostatku tužiteljeve aktivne legitimacije.
17. Nadalje je Vrhovni sud istaknuo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je apelant u utuženom razdoblju koristio predmetni poslovni prostor, te on ne može u revizijskom postupku osporavati ovakva činjenična utvrđenja po pitanju pasivne legitimacije, odnosno netočnost činjenice o njegovom korištenju (članak 240. stavak 2. ZPP). U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je apelantu rješenjem Općine Mostar – jugozapad od 15. rujna 1998. godine dan na privremeno korištenje predmetni poslovni prostor na razdoblje od pet godina, dakle zaključno sa 15. rujnom 2003. godine. Kako navedeno općinsko rješenje nije stavljeno izvan snage, apelant je imao pravnu osnovu za korištenje predmetnog poslovnog prostora za to razdoblje, bez obzira na to što je bio vlasništvo druge osobe, pa su stoga pravilno postupili nižestupanjski sudovi kada su početak roka za apelantovu obvezu na naknadu štete odredili vrijeme od isteka vremena određenog rješenjem o privremenom korištenju predmetnog poslovnog prostora.
18. Dakle, u situaciji kada je utvrđeno da je apelant za dio utuženog razdoblja (od 15. rujna 2003. godine do 27. studenog 2005. godine) bespravno koristio tuđi poslovni prostor, u smislu članka 219. ZOO-a, Vrhovni sud je naveo da apelant ima obvezu imaocu nadoknaditi štetu u visini koristi koju je imao od njegove upotrebe. Kada je u pitanju visina mjesečne naknade (izgubljene koristi), Vrhovni sud je istaknuo da se o njoj izjasnio vještak ekonomske struke (u svom nalazu i mišljenju od 17. prosinca 2007. godine), utvrdivši da mjesečna zakupnina na lokalitetu gdje se nalazi predmetni poslovni prostor iznosi 20,00 KM za 1 m². Imajući u vidu utvrđenje nižestupanjskih sudova da se radi o poslovnom prostoru ukupne korisne površine od 92 m², Vrhovni sud je istaknuo da mjesečna naknada iznosi 1.840,00 KM, pritom ističući da nalaz navedenog vještaka nije doveden u sumnju „pitanjima“, odnosno apelantovim revizijskim tvrdnjama o korisnoj površini predmetnog poslovnog prostora.
19. Također je Vrhovni sud istaknuo da nije utemeljen ni apelantov prigovor o zastari potraživanja. Imajući u vidu predmet tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da se u svezi s rokovima zastare primjenjuju odredbe članka 371., a ne članka 372. ZOO-a, kako to pogrešno smatra apelant, s obzirom na to da se ne radi o potraživanjima koja dospijevaju povremeno (godišnje ili u kraćim razmacima), nego se radi o novčanom potraživanju po osnovi korištenja tuđe stvari, u visini mjesečnog iznosa zakupnine.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant, prije svega, ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u odnosu na njegov prigovor zastare potraživanja, budući da se po apelantovoj ocjeni u konkretnom slučaju radilo o povremenim potraživanjima iz članka 372. ZOO-a, pa stoga nije bio primjenjiv opći zastarni rok, kako su to zaključili redovni sudovi. Stoga su, prema apelantovom mišljenju, tužiteljeva predmetna potraživanja zastarjela. Nadalje ukazuje da je pogrešno činjenično utvrđenje redovnih sudova da je terasa sastavni dio predmetnog poslovnog prostora, navodeći da je njezin stvarni vlasnik RO SOKO Mostar, a ne tužitelj. Navedeno, prema apelantovom mišljenju, proizlazi iz sadržaja ugovora o zakupu iz 1991. godine zaključenog između RO SOKO Mostar i Vahida Halilhodžića. Također navodi da nikad nije koristio predmetni poslovni prostor, već samo dio terase. U svezi s tim, apelant ističe da u ovoj pravnoj stvari u odnosu na njega postoji nedostatak pasivne legitimacije, kao i tužiteljeve aktivne legitimacije. Pri tome, apelant ukazuje da je visina izgubljene dobiti pogrešno obračunata, imajući u vidu površinu predmetnog poslovnog prostora i cijene po m² definirane općinskim odlukama. Slijedom navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji predmetnu apelaciju, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i naloži tom sudu da donese novu presudu utemeljenu na zakonu.
II.Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da je vezan činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova koji su ocjenom izvedenih dokaza utvrdili da je apelant držao u posjedu i koristio tužiteljeve nekretnine, zbog čega je pasivno legitimiran za isplatu utuženog iznosa. Kako je apelant u utuženom razdoblju nezakonito koristio predmetni poslovni prostor (čiji je vlasnik bio tužitelj), Vrhovni sud je istaknuo da je apelant obvezan, u smislu odredbe članka 219. ZOO-a, naknaditi štetu tužitelju. Dakle, Vrhovni sud je ukazao da se ovdje ni na koji način ne radi o povremenim mjesečnim potraživanjima, te da apelant pogrešno smatra da je trebalo primijeniti članak 372. ZOO-a. Stoga je Vrhovni sud naveo da ostaje pri svom stavu iz osporene odluke da se u svezi s istaknutim prigovorom zastare, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, a posebno predmet spora, trebaju primijeniti opće odredbe o zastarjelosti propisane člankom 371. ZOO-a. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
22. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.
23. Općinski sud je naveo da je dao jasno obrazloženje za osporenu odluku tog suda, te da nisu povrijeđena apelantova prava, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije.
24. Tužitelj (osobno) naveo je da su svi navodi apelacije „laži“, pa je predložio da se ona odbije.
25. Tužiteljev pravni zastupnik je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena. Nadalje je istaknuo da osoba na čiji je račun upotrijebljena stvar, koja se kvalificira kao tuđa (osiromašeni), može, ali ne mora, biti vlasnik te stvari. Ona može biti zakupac stvari ili korisnik stvari po nekoj drugoj pravnoj osnovi. Stoga je drugostupanjski sud pravilno zaključio da se naknada dosuđuje prema pravilima iz članka 210., a u svezi sa člankom 219. ZOO-a, slijedom čega je neutemeljen apelantov razlog da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim, neutemeljeni su apelantovi prigovori aktivne i pasivne legitimacije, kao i prigovor na visinu utvrđene mjesečne naknade, s obzirom na kvadraturu korištene površine koju je apelant upotrebljavao.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.
Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Povremena potraživanja Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2. stavak 3.
(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.
Članak 7. stavak 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123. stavak 1.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 008945 16 Rev 2 od 28. srpnja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantov pravni zastupnik je primio 6. rujna 2016. godine, a apelacija je podnesena 4. studenog 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo u predmetnom postupku. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24).
37. U konkretnom slučaju, predmet ovog spora je tužiteljev zahtjev da se apelant obveže na isplatu zbog neovlaštenog korištenja predmetnog poslovnog prostora koji je on 1998. godine kupio od ranijeg vlasnika (Vahida Halilhodžića), a koji je apelant koristio u razdoblju od 1996. godine do 27. studenog 2005. godine. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi na svim sudskim instancama ukazali da se kao sporna pitanja u ovoj pravnoj stvari postavljaju pitanja aktivne i pasivne legitimacije parničnih stranaka, pitanje zastare potraživanja i pitanje utvrđene visine naknade koju je apelant dužan isplatiti tužitelju. Dakle, radi se o pitanjima koja apelant ponavlja i u predmetnoj apelaciji u svojim apelacijskim navodima.
38. Kada je u pitanju tužiteljeva aktivna legitimacija za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, suprotno apelantovom shvaćanju, zaključili da tužiteljeva aktivna legitimacija proizlazi iz njegovog vlasničkopravnog statusa koji je stekao po osnovi sudski ovjerenog ugovora o kupoprodaji zaključenog 1998. godine s ranijim vlasnikom predmetnog poslovnog prostora. Činjenica da tužitelj nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora nije, prema ocjeni redovnih sudova, od utjecaja na prava koja on uživa u kontekstu sudske zaštite svojih vlasničkih prava, s obzirom na to da je on zaključenjem navedenog kupoprodajnog ugovora postao vlasnik i imalac predmetnog poslovnog prostora. Također, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi stav redovnih sudova da za pitanje aktivne legitimacije nije od značaja činjenica kome je u konačnici predmetni poslovni prostor predan u posjed (2005. godine), s obzirom na utvrđenje da je tužitelj njegov vlasnik. Pri tome, iz obrazloženja konačno osporene odluke slijedi i stav Vrhovnog suda da aktivna legitimacija za podnošenje tužbe (iz članka 219. ZOO-a) općenito pripada imaocu stvari, odnosno da nije nužno da to mora biti nužno i vlasnik te stvari.
39. S druge strane, kada je riječ o postojanju pasivne legitimacije na apelantovoj strani, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi ovo pravno pitanje raspravili u smislu dokazanosti činjenice apelantovog korištenja predmetnog poslovnog prostora, te samog postojanja pravne osnove kod apelanta da ga koristi. Ovo iz razloga što je nadležni općinski organ 1996. godine navedeni poslovni prostor prvobitno dodijelio apelantu na privremeno korištenje, a zatim je rješenjem od 15. rujna 1998. godine to njegovo pravo produljeno na razdoblje od pet godina, tj. do 15. rujna 2003. godine. Dakle, redovni sudovi su na temelju izvedenih dokaza, suprotno apelantovim tvrdnjama, utvrdili da on jeste držao u posjedu i koristio tužiteljev poslovni prostor (čija je ukupna korisna površina 92 m²), kao i da je u određenom razdoblju imao pravnu osnovu, neovisno o vlasničkopravnom statusu samog predmetnog poslovnog prostora, da ga koristi, odnosno da se nije radilo o neovlaštenom korištenju. Međutim, budući da je naknadno (2003. godine) donesena odluka nadležnog organa (u postupku implementacije odluke CRPC-a) kojom se predmetni poslovni prostor ima vratiti ranijem vlasniku, redovni sudovi su zaključili da je u svakom slučaju isteklo, odnosno došlo do prestanka apelantovog prava na korištenje predmetnog poslovnog prostora. Stoga, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da se apelant ima smatrati bespravnim korisnikom predmetnog poslovnog prostora od 15. rujna 2003. godine (kada mu je isteklo petogodišnje pravo korištenja) do 27. studenog 2005. godine kada ga je konačno napustio, iz čega ujedno proizlazi postojanje pasivne legitimacije na apelantovoj strani za to razdoblje.
40. Odlučujući o materijalnopravnom prigovoru zastarjelosti predmetnog potraživanja, Ustavni sud konstatira da apelant smatra da se u konkretnom slučaju imao primijeniti trogodišnji rok zastarjelosti (članak 372. ZOO-a), budući da se radilo o zakupnini kao povremenom potraživanju. Međutim, suprotno apelantovom shvaćanju, redovni sudovi su zaključili da se na tužiteljev zahtjev (konačno opredijeljen 10. travnja 2007. godine) ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina (članak 371. ZOO-a). Iako je apelant svoj tužbeni zahtjev opredijelio kao naknadu štete, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je predmetni zahtjev suštinski materijalnopravno raspravljen u smislu odredbe članka 219. ZOO-a. Dakle, u ovom slučaju nije relevantno materijalno pravo koje regulira zakupni odnos, već se radi o potraživanju koje ima u vidu navedena zakonska odredba, odnosno „upotreba tuđe stvari u vlastitu korist“. Kako je nespornim utvrđeno da je za jedan dio utuženog razdoblja otpala pravna osnova po kojoj je apelant upotrebljavao predmetni poslovni prostor u tužiteljevom vlasništvu, iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da se na taj način, u smislu odredbe članka 219. ZOO-a, uspostavila njegova obveza da tužitelju naknadi korist u visini mjesečne zakupnine za razdoblje bespravnog korištenja (od 15. rujna 2003. godine do 27. studenog 2005. godine).
41. Konačno, kada je riječ o visini dosuđene naknade, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je mjesečni iznos od 1.800,00 KM utvrđen na temelju financijskog vještačenja, uzimanjem u obzir ukupne površine predmetnog poslovnog prostora (koja je utvrđena geodetskim vještačenjem i na temelju sudski ovjerenog kupoprodajnog ugovora iz 1998. godine; 92 m² ˗ 68 m² podne površine i 24 m² galerije) i cijene mjesečne zakupnine po m² na lokalitetu gdje se nalazi i predmetni poslovni prostor.
42. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama naveli jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Slijedom navedenog, Ustavni sud nalazi da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantovu štetu.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
44. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u biti veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u svezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, također, neutemeljeni i navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada obrazloženja osporenih odluka zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili pravo.
46. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević