Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3250/16 (F. R.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nasljedstvo
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Aktivna legitimacija
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3250/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3250/16 rješavajući apelaciju Fadila Rašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadila Rašića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 182681 15 Gž od 9. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 182681 13 P od 15. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadil Rašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Jelena Todić advokat iz Banja Luke, podnio je 29. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 182681 15 Gž od 9. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 182681 13 P od 15. oktobra 2014. godine.
2. Osnovni sud je odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv tuženog Grada Banja Luka zastupanog po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja prava na nasljeđe, presudom broj 71 0 P 182681 13 P od 15. oktobra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, odbio apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da mu kao zakonskom nasljedniku iza umrlog Derviša Hadžišabića (u daljnjem tekstu: ostavitelj) pripada pravo na nasljedstvo na nekretninama upisanim u k.o. Banja Luka (brojevi k.č. navedeni u izreci presude) i da je tuženi dužan trpiti da se na predmetnim nekretninama uknjiži apelant sa dijelom 1/1. Također je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne odnose naloži da u skladu s utvrđenjem iz presude izvrši brisanje tuženog i izvrši upis apelanta u predmetnim zemljišno knjižnim ulošcima.
3. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno: da je apelant tužbeni zahtjev zasnovao na činjeničnim tvrdnjama prema kojima je zakonski nasljednik svog ujaka – ostavitelja, koji je umro 22. novembra 1992. godine; da je ostavinski postupak iza ostavitelja okončan rješenjem Osnovnog suda broj O-1583/92 od 25. aprila 1996. godine u kom je evidentirana ostavinska masa ali nije pravilno utvrđen nasljedni red; da apelantu kao sestriću ostavitelja pripada pravo na nasljeđe i to po pravu predstavljanja iza svoje majke, budući da ostavitelj nije imao potomaka. Imajući u vidu da je nasljedstvo ostavitelja prešlo u imovinu tuženog, apelant je predložio da se tužbeni zahtjev usvoji. Tuženi je osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev te je istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja.
4. Osnovni sud je na okolnosti i tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu proveo dokazni postupak, nakon čega je zaključio da su prigovori nedostatka aktivne legitimacije i zastare potraživanja osnovani. S tim u vezi je istaknuto sljedeće: da je uvidom u rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda broj O-1583/92 od 25. aprila 1996.godine utvrđeno da je smrtovnicom SO Banja Luka po službenoj dužnosti pokrenut ostavinski postupak za raspravljanje zaostavštine iza ostavitelja; da je u postupku utvrđena zaostavština ostavitelja; da je u tom postupku utvrđeno da ostavitelj nije imao nasljednika; da je sud oglasom od 12. februara 1993. godine pozvao sve eventualne nasljednike ostavitelja da | prijave svoje nasljedno pravo; da se do dana donošenja rješenja o nasljeđivanju iza ostavitelja 25. aprila 1996. godine nije prijavio niko pa je utvrđena zaostavština ostavitelja predata tuženom; da je Osnovni sud nakon donošenja ovog rješenja ponovno raspravljao o zaostavštini ostavitelja i donio rješenje broj 71 0 O 168990 13 O od 16. septembra 2013. godine kojim je konstatovao da je ostavinski postupak iza ostavitelja završen, da zaostavštinu umrlog čine nekretnine upisane u posjedovni list broj 682 k.o. Banja Luka sa dijelom 1/1 te je za zakonskog nasljednika proglašen apelant, sestrić ostavitelja, nakon čega je istim rješenjem nalaženo Katastru nekretnina da navedeno rješenje provede.
5. Imajući u vidu osnov tužbenog zahtjeva i primarni zadatak da se u ostavinskom postupku utvrde nasljednici i zaostavština, Osnovni sud je zaključio da nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju iz aprila 1996. godine, protekom 17 godina od donošenja tog rješenja, sud u ostavinskom postupku nije mogao ponovno raspravljati zaostavštinu ostavioca (u septembru 2013. godine), već je po ocjeni Osnovnog suda, apelant trebao biti upućen na parnicu kako bi u njoj ostvario svoje eventualno pravo, što apelant nije učinio. Imajući to u vidu, Osnovni sud je zaključio da apelant nije mogao biti proglašen nasljednikom iza ostavitelja i da stoga nema ni aktivnu legitimaciju da tužbom zahtijeva pravo na nasljeđe. Osim toga, Osnovni sud je raspravio i o istaknutom prigovoru zastare potraživanja u smislu člana 151. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN) zaključivši da je i taj prigovor osnovan. U tom kontekstu je prije svega naveden sadržaj odredbe člana 151. ZN kojim je propisan rok od 10 godina za predaju zaostavštine nasljednicima. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje iz kog proizilazi da je ostavitelj umro 1992. godine, da je ostavinski postupak pravosnažno okončan 26. juna 1996. godine i da je apelant tužbu kojom traži da mu kao zakonskom nasljedniku pripadne pravo na nasljeđe podnio 23. decembra 2013. godine, proizašao je zaključak da je apelant protekom od 17 godina izgubio pravo da u sudskom postupku ostvaruje ovo svoje pravo.
6. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 182681 15 Gž od 9. juna 2016. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je presudu ispitao u granicama razloga iznesenih u žalbi i u smislu čl. 209. i 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nakon čega je zaključio da žalba nije osnovana. S tog aspekta, Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja prvostepenog suda te je zaključio da je neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije ali da je prigovor zastare potraživanja osnovan. U tom smislu, Okružni sud je istakao da se pravna priroda tužbenog zahtjeva procjenjuje prema sadržaju tužbe, da u konkretnom slučaju apelant faktički traži izručenje pripadajućeg nasljednog dijela u zaostavštini ostavitelja iz čega proizilazi da je pokrenut spor o nasljeđu; da zahtjev iz tužbe ima stvarno pravni karakter i temelji se na pravu na nasljeđe; da je u momentu smrti ostavitelja u smislu člana 73. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) apelant postao posjednik nekretnina ostavitelja i da je stekao pravo u parnici zahtijevati svoje pravo na zaostavštinu ostavioca koje nije određeno posebnim rokovima, ali koje u smislu člana 142. ZN može zastarjeti. Okružni sud je zatim naveo sadržaj odredbe člana 142. ZN ukazujući da pravo zahtijevati zaostavštinu kao nasljednik ostavioca zastarijeva prema savjesnom posjedniku za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i posjednika stvari zaostavštine, a najkasnije za 10 godina od smrti ostavioca odnosno od proglašenja testamenta. Prema nesavjesnom posjedniku ovo pravo zastarijeva za 20 godina. Imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, Okružni sud je podsjetio da se kod zakonskog nasljeđivanja početak rokova zastarijevanja računa od momenta smrti ostavitelja, pri čemu se rok prekida samo ako je pred sudom od strane pretendenta (nasljednika) poduzeta pravna radnja radi ostvarenja nekog prava. Slijedom navedenog, Okružni sud je za razliku od prvostepenog suda ocijenio da je apelant aktivno legitimisan u konkretnoj parnici da zahtijeva ostvarenje svog prava na nasljeđe ali da je njegovo pravo kao nasljednika za predaju zaostavštine zastarjelo, jer je proteklo 10 godina od smrti ostavitelja, računajući da je apelant postao savjestan posjednik predmetne imovine danom donošenja rješenja o nasljeđivanju iza ostavitelja, dakle 26. juna 1996. godine. Apelantovo pravo je zastarjelo i u slučaju nesavjesnog držanja predmetnih nekretnina, jer je tužbu za predaju zaostavštine podnio 21 godinu nakon smrti ostavitelja. Okružni sud je na temelju iznesenog apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u smislu odredbe iz člana 226. ZPP-a.
Apelacioni navodi
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Svoje navode zasniva na neslaganju sa razlozima koje su sudovi naveli u prilog odbijanja njegovog tužbenog zahtjeva i primjenom materijalnog prava. U tom smislu, apelant je ukazao da u konkretnom slučaju nije pokrenut spor o pravu na nasljeđe, kako je pogrešno zaključio Okružni sud, jer ta činjenica nije sporna i proizilazi iz rješenja donesenog povodom raspravljanja zaostavštine ostavitelja u septembru 2013. godine kojom je apelant proglašen zakonskim nasljednikom. Apelant suštinski ukazuje da su sudovi pogrešno primijenili odredbe o zastari potraživanja na njegovu štete, budući da pravo nasljednika da zahtijeva zaostavštinu ne zastarijeva u smislu člana 162. ZN. Relevantni propisi
8. U Zakonu o nasljeđivanju – prečišćeni tekst („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:
Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine Član 142.
Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarjeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta.
Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.
9. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni glasnik RS“ br. 1/09 i 55/09) relevantne odredbe glase:
Član 151.
(1)Ako nije poznato da li ima nasljednika, sud će oglasom pozvati lica koja polažu pravo na nasljeđe da se prijave sudu.
(2)Ako se po isteku jedne godine od objave oglasa ne pojavi nijedan nasljednik, zaostavština se predaje nadležnoj skupštini općine, ali se s tim nasljednik koji bi se javio najkasnije u roku od deset godina od predaje zaostavštine ne lišava prava da mu se preda zaostavština ili dio koji mu pripada. Član 162.
(1)Pravo nasljednika da zahtijeva zaostavštinu ne zastarjeva.
(2)Time se ne dira u pravila o održaju, sticanju od nevlasnika i zastarjelosti potraživanja.
Član 171.
(1)Nasljeđa otvorena prije stupanja na snagu ovog zakona raspravit će se po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.
(2)Na zavještanja, ugovore o doživotnom izdržavanju i ugovore o ustupanju i raspodjeli imovine za života, koji su sačinjeni do dana stupanja na snagu ovog zakona, primijenit će se propisi koji su važili u vrijeme njihovog sačinjavanja.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant u apelaciji poziva odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, apelant svoje navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu zasniva na tvrdnji da osnov njegovog tužbenog zahtjeva predstavlja nasljeđe iza ostavitelja prema rješenju o nasljeđivanju iz 2013. godine i da su u osporenim presudama potpuno proizvoljno primijenjene odredbe o zastari potraživanja na njegovu štetu. U tom smislu, apelant je ukazao na odlučnu činjenicu iz koje proizilazi da je on zakonski nasljednik ostavitelja i da pravo nasljednika da zahtijeva zaostavštinu ne zastarijeva.
14. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je pravno pitanje zastarjelosti prava na nasljedstvo rješavao u predmetu AP-69/09 u kojem je usvojena apelacija i utvrđeno kršenje prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-69/09 od 23. februara 2012. godine, dostupna na web adresi Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu, Ustavni sud je analizirao osporeno rješenje doneseno u vanparničnom (ostavinskom) postupku iza ostaviteljice kojim je, osim proglašenja zakonskih nasljednika i utvrđenja zaostavštine, u ostavinskom postupku utvrđeno da je pretendent na nasljeđe (apelant) izgubio pravo nasljeđa usljed zastarjelosti. Imajući to u vidu, Ustavni sud će ispitati da li je praksa iz navedenog predmeta primjenjiva na konkretan slučaj.
15. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da je apelant u konkretnom slučaju pokrenuo parnični postupak nakon okončanja ostavinskog postupka iza ostavitelja u kojem je proglašen zakonskim nasljednikom u kojem je tuženi istakao dva prigovora, prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Okružni sud je raspravljajući o navedenim prigovorima u žalbenom postupku dao jasno, iscrpno i argumentovano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud imao u vidu razloge koje je prvostepeni sud naveo u obrazloženju svoje odluke u prilog neosnovanosti tužbenog zahtjeva i navode žalbe kojima je apelant ukazao na neosnovanost navedenih prigovora koje je prvostepeni sud prihvatio i tužbeni zahtjev odbio, ukazujući pri tom na sadržaj odredbe člana 162. stav 1. ZN prema kojoj pravo nasljednika da zahtijeva nasljeđe ne zastarijeva. U tom kontekstu je Okružni sud, upravo izražavajući stav u pogledu pogrešnog zaključka prvostepenog suda koji se tiče nedostatka apelantove aktivne legitimacije da u sudskom postupku zahtijeva ostvarenje svog prava na zaostavštinu, jasno naglasio da apelant kao zakonski nasljednik iza ostavitelja (prema rješenju iz ostavinskog postupka) ima aktivnu legitimaciju za podnošenje navedene tužbe, da zakonom nisu propisani posebni rokovi za podnošenje tužbe ali da navedeno pravo (pravo na zaostavštinu) može zastarjeti. Okružni sud je kroz analizu apelantovih žalbenih razloga i pravnih zaključaka iz prvostepene presude, odgovorio na sve apelantove žalbene prigovore ukazujući pri tom da pogrešan stav prvostepenog suda koji se tiče apelantove aktivne legitimacije nije mogao uticati na pravilnost i zakonitost te presude kojom je pravilno raspravljeno o prigovoru zastare potraživanja. U tom smislu su u obrazloženju presude navedene relevantne odredbe ZN, kako one koje su bile na snazi od 1980. do donošenja novog ZN 2009. godine, koje su na potpuno identičan način regulisale ostvarenje prava nasljedstva sudskim putem. Pri tome je Okružni sud, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u odnosu na prigovor zastare potraživanja u smislu člana 142. ZN ponovio zaključke iz obrazloženja te presude iz kojih proizilazi da je apelant kao zakonski nasljednik ostavitelja protekom 17 godina od pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju iza ostavitelja (26. juni 1996. godine), dakle kao savjestan i protekom roka od 21 godinu kao nesavjestan posjednik (od smrti ostavitelja 1992. godine do proglašenja apelanta zakonskim nasljednikom 2013. godine) izgubio pravo da u sudskom parničnom postupku ostvaruje svoje pravo na nasljeđe odnosno da je njegovo potraživanje u okolnostima konkretnog slučaja zastarjelo. Ustavni sud smatra da je Okružni sud, nasuprot apelantovom shvatanju, dao jasno obrazloženje u pogledu primjene odredbe člana 162. ZN prema kojoj pravo nasljednika da zahtijeva zaostavštinu ne zastarijeva (stav 1.) ali se tim ne dira u pravila o održaju, sticanju od nevlasnika i zastarjelosti potraživanja (stav 2.), iz čega proizilazi pravo (aktivna legitimacija) da se u sudskom postupku zahtijeva ostvarenje navedenog prava ali da na njegovo ostvarenje utiču okolnosti iz stava 2. navedene odredbe. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj presudi pažljivo razmotrio sve žalbene razloge apelanta, te je imajući u vidu da je u prvostepenoj presudi pravilno raspravljen prigovor zastarjelosti potraživanja zbog čega je žalba odbijena, za svoju odluku naveo jasne i razumljive razloge s posebnim osvrtom na ključnu okolnost koja se tiče zastarjelosti potraživanja odnosno nemogućnosti ostvarivanja prava nasljedstva sudskim putem protekom rokova propisanih u ZN a koji u konkretnim okolnostima predstavlja protek perioda od 17 godina (kao savjestan posjednik) odnosno 21 godinu (kao nesavjestan posjednik). U tom kontekstu, Ustavni smatra da praksa iz predmeta AP- 69/09 u kojem je predmet analize Ustavnog suda bilo rješenje iz vanparničnog (ostavinskog) postupka kojim je pretendentu (apelantu) na nasljeđe uskraćeno to pravo usljed zastarjelosti i istovremeno to isto pravo (istim rješenjem) priznato ostalim nasljednicima, nije primjenjiva na konkretan slučaj, jer u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene procesnog i materijalnog prava.
16. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević