Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2556/18 (S. B.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2556/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2556/18, rješavajući apelaciju Srećka Borasa, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Srećko Boras protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 237673 13 Rsž od 21. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srećko Boras (u daljnjem tekstu: apelant) iz Radišića, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 3. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 237673 13 Rsž od 21. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda odbijene su žalbe apelanta i tuženog (Federacija BiH, Sudska policija Federacije BiH) i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 237673 12 Rs od 2. septembra 2013. godine kojom je naloženo tuženom da apelantu izvrši isplatu duga na ime jubilarne nagrade u iznosu od 751,97 KM, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 480,00 KM.

3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelant u žalbi osporio odluku o troškovima, navodeći da je prvostepeni sud neosnovano odbio zahtjev za isplatu naknade na ime odsustva iz kancelarije za vrijeme putovanja u trajanju od osam sati, kao i zahtjev za isplatu troškova korištenja vlastitog vozila na relaciji Sarajevo-Ljubuški-Sarajevo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je članom 387. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Kantonalni sud je naveo da se navedenom zakonskom odredbom daje diskreciono ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju sud cijeni koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Naime, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju troškovi zastupanja advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio ovaj postupak ne treba biti veći o troškova koje bi stranka imala da je bila zastupana od strane advokata sa područja nadležnog suda, jer slobodan izbor advokata na područja cijele BiH istovremeno ne podrazumijeva i obavezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko advokat dolazi van područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. U konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev je glasio na isplatu razlike neisplaćene jubilarne naknade u iznosu od 751,97 KM, a kako se radi o jednostavnom predmetu iz radnih odnosa sa malom vrijednosti spora angažovanje advokata čije je sjedište izvan područja suda se ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako ni troškovi nastali usljed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova prevoza i odsustva iz kancelarije njegovog punomoćnika. Naveo je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelantov punomoćnik nije dostavio dokaze da mu pripada pravo naknade na ime PDV-a, jer se ne može smatrati da je dokazao da je obveznik indirektnih poreza zato što je u memorandumu naveden PDV odnosno naveo je da je apelantov punomoćnik bio dužan dostaviti uvjerenje nadležne poreske uprave. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je do povrede navedenih prava došlo zbog toga što je sud odbio apelanta sa dijelom troškova parničnog postupka koji se odnose na naknadu troškova prevoza i odsustva iz kancelarije njegovog punomoćnika uvećan za iznos PDV-a, a koji troškovi su bili neophodni u predmetnom postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se u apelaciji pozvao apelant odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine i AP-2778/17 od 13. marta 2018. godine, godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2556/18 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio