Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3190/16 („Agroherc“ d.o.o. Bileća)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Proporcionalnost
  • Miješanje u imovinu
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Lišavanje imovine
  • Javni interes
  • Krivični postupak
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3190/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3190/16, rješavajući apelaciju „Agroherca“ d.o.o. Bileća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Agroherca“ d.o.o. Bileća podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 0 22087 16 Kv od 28. juna 2016. godine i S1 2 K 022087 16 Krn od 31.

maja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Agroherc“ d.o.o. Bileća (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 0 22087 16 Kv od 28. juna 2016. godine i S1 2 K 022087 16 Krn od 31. maja 2016. godine. Apelant je dopisom od 15. avgusta 2016. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažnog rješenja Suda BiH broj S1 2 K 022087 16 Krn od 31. maja 2016. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je, postupajući po podnesenoj apelaciji, donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 3190/16 od 2. septembra 2016. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 7. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 17. maja 2018. godine, a Tužilaštvo BiH 24. maja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Sud BiH (sudija za prethodni postupak), u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta, zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo pranje novca iz člana 209. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), donio je Rješenje broj S1 2 K 022087 16 Krn od 31. maja 2016. godine kojim je naloženo UniCredit banci a.d. Banjaluka da privremeno obustavi finansijsku transakciju na apelantovom precizno označenom deviznom računu u iznosu od 864.120,03 EUR, a koja je privremeno obustavljena 27. maja 2016. godine u 10.15 časova po nalogu Finansijskog obavještajnog odjeljenja Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: FOOSIPA). Određeno je da se finansijska sredstva zatečena na naznačenom računu u iznosu od 864.120,03 EUR privremeno oduzimaju, te se ona moraju pohraniti na poseban račun gdje će se čuvati do okončanja krivičnog postupka ili do drugačije odluke suda.

7. U obrazloženju se navodi da je Tužilaštvo BiH 31. maja 2016. godine podnijelo Sudu BiH prijedlog za izdavanje naredbe UniCredit banci a.d. Banjaluka o privremenom obustavljanju izvršenja finansijske transakcije i privremenom oduzimanju finansijskih sredstava do okončanja krivičnog postupka ili dok se ne steknu uslovi za njihovo vraćanje.

8. Istaknuto je da iz prijedloga Tužilaštva BiH, kao i priloga dostavljenih uz navedeni prijedlog, proizlazi da je apelant zaprimio na račun otvoren u UniCredit banci a.d. Banjaluka priliv s računa pravnog lica MFC „Commodities“ otvorenog u Austriji u iznosu od 864.120,03 EUR, te da je istog dana vlasnik računa izdao dva naloga za plaćanje, i to nalog za plaćanje 700.000 EUR na račun pravnog lica „Plants Global“ INC, Tortola, British Virgin Islands (Britanska Djevičanska Ostrva) i nalog za plaćanje u iznosu od 150.000 EUR na račun pravnog lica „Balkan Steel International“ iz Lihtenštajna. Ukazano je da je uvidom u prilog koji je dostavljen uz prijedlog Tužilaštva BiH, a koji se odnosi na djelatnost upisa apelanta, utvrđeno da je apelant kao pravni subjekt registrovan za trgovinu naveliko žitaricama, sirovim duvanom, sjemenjem itd. Dalje je navedeno da iz dostavljenih računa proizlazi da su navedena pravna lica apelantu prodala metalne cijevi u ukupnom iznosu od 850.000,00 EUR, te da je roba, sudeći po računima pravnog lica „Plants Global“ INC Tortola, British Virgin Islands (Britanska Djevičanska Ostrva), isporučena s Britanskih Djevičanskih Ostrva.

9. Pored navedenog, istaknuto je da iz prijedloga Tužilaštva BiH i dostavljenih priloga, prema mišljenju suda, proizlazi da je jedno od pomenutih inostranih pravnih lica prema kojima je nalog za plaćanje upućen „Balkan Steel International“ iz Lihtenštajna vlasnik pravnog lica „Unis – Fabrika cijevi“ a.d. Derventa s kojim je apelant na mjesečnom nivou zaključivao ugovore o asignaciji. Istaknuto je da je na osnovu navedenog UniCredit banka a.d. Banjaluka izrazila sumnju u zakonitost transakcija, s obzirom na to da je račun pravnog lica „Unis – Fabrika cijevi“ a.d. Derventa blokiran od 2013. godine, te da asignacije nisu dozvoljene ako je račun jednog od učesnika blokiran.

10. Na osnovu navedenog, Sud BiH je ocijenio da u tom trenutku postoje osnovi sumnje da predmetna novčana sredstva potiču od krivičnog djela pranje novca iz člana 209. KZBiH. Imajući u vidu prirodu predmetnog krivičnog djela te priložene dokaze, Sud BiH je utvrdio da postoji osnov sumnje da apelant kao osumnjičeno pravno lice koristi navedeni bankovni račun kako bi počinio krivično djelo, prikrio krivično djelo ili prikrio dobit ostvarenu počinjenjem inkriminisanih radnji.

11. Rješenjem Suda BiH (vijeće) broj S1 2 K 0 22087 16 Kv od 28. juna 2016. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kao neosnovana.

12. U obrazloženju drugostepenog rješenja se navodi da, nasuprot žalbenim navodima odbrane, dispozitiv i obrazloženje prvostepenog rješenja nisu kontradiktorni i nerazumljivi, već su u njemu citirana i primijenjena zakonska regulativa koja uređuje postupak privremenog oduzimanja predmeta i obustave finansijske transakcije kako je to zakonodavac propisao shodno odredbama čl. 65. i 72. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).

13. Ukazano je da je neosnovan žalbeni prigovor apelantove odbrane da prvostepeno rješenje ne sadrži sve potrebne elemente shodno odredbi člana 65. stav 3. ZKPBiH budući da je, prema mišljenju vijeća, u navedenom rješenju jasno navedeno da su predmet privremenog oduzimanja – obustave novčana sredstva u iznosu od 864.120,03 EUR koja se nalaze na apelantovom deviznom računu, a da je izvršilac mjere UniCredit banka a.d. Banjaluka, kojoj se nalaže da privremeno obustavi sredstva i pohrani ih na poseban račun. Stoga, prema mišljenju vijeća, nisu povrijeđene odredbe čl. 65, 68. i 70. ZKPBiH, budući da se ne radi o predmetima oduzetim neposredno od lica, već novčanim sredstvima koja se nalaze kod pravnog lica za koja je postupak obustave i čuvanja propisan odredbama člana 72. st. 4. i 5. ZKPBiH.

14. U pogledu postojanja osnova sumnje vijeće je našlo da su u prvostepenom rješenju ispravno ocijenjene sve odlučne činjenice na osnovu kojih je pravilnom primjenom odredbi člana 72. stav 4. ZKPBiH donesena zakonita odluka. Prema mišljenju vijeća, iz dokaza u spisu nesporno proizlazi postojanje dovoljnog stepena sumnje (osnova sumnje) da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu pranje novca.

15. Istaknuto je da je vijeće, razmatrajući osnove sumnje, u obzir uzelo obimnu dokumentaciju dostavljenu uz žalbu nalazeći pri tome ispravnim žalbeni prigovor da je apelant kao pravni subjekt registrovan ne samo za trgovinu naveliko žitaricama, sirovim duvanom, sjemenjem već i trgovinom naveliko robe od metala na osnovu čega je ovlašteno da se bavi prometom metalnih cijevi. Međutim, prema mišljenju vijeća, navedena činjenica, iako nepotpuno utvrđena, ne dovodi u pitanje zaključak o postojanju osnova sumnje prema kojima predmetne transakcije izvršene između apelanta, d.o.o., MFC „Commodities“ iz Austrije, „Plants Globala“ INC, Tortola, British Virgin Islands (Britanska Djevičanska Ostrva), „Balkan Steel Internationala“ iz Lihtenštajna, vlasnika pravnog lica „Unis – Fabrika cijevi“ a.d. Derventa, s kojim pravnim licem je apelant na mjesečnom nivou zaključivao ugovore o asignaciji, imaju obilježja krivičnog djela pranja novca iz člana 209.

KZBiH.

16. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju vijeća, u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji upućuju na postojanje osnova sumnje kao nižeg stepena sumnje da je počinjeno krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH, što ne znači da je krivično djelo zaista i izvršeno. Prema tome, imajući u vidu prirodu krivičnog djela pranja novca koje podrazumijeva finansijske malverzacije ubacivanja novca stečenog krivičnim djelom u regularne ekonomske tokove, obimnu materijalnu dokumentaciju koju je odbrana dostavila uz žalbu, a koja se odnosi na poslovanje apelanta kao pravnog lica čija su sredstva obustavljena, neophodno je da Tužilaštvo BiH u što kraćem periodu obavi ekonomska i finansijska vještačenja kako bi se što prije donijela tužilačka i sudska odluka po pitanju konkretnog krivičnog predmeta.

17. Pored navedenog, vijeće je ukazalo na hitnost postupanja svih subjekata u krivičnom postupku budući da su predmet obustave novčana sredstva koja služe poslovanju pravnog subjekta, te da se radi o privremenoj mjeri.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Ističe da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku u vezi s pravom na imovinu, te ukazuje da je ovaj predmet iznimno sličan predmetu broj AP 3914/13 u kojem je Ustavni sud usvojio apelaciju pravnog društva „Erovin“ d.o.o. Ljubuški.

20. Navodi da kao žrtva kršenja navedenih prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvenciju trpi štetu od 25. maja 2016. godine uslijed postupanja UniCredit banke a.d. Banjaluka, FOOSIPA i Tužilaštva BiH, koje je Sud BiH dozvolio i proglasio zakonitim. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju Tužilaštvo BiH je bilo dužno provjeriti navod koji su zaprimili od FOOSIPA, a Sud BiH detaljno provjeriti sve navode Tužilaštva BiH iz prijedloga. Istaknuto je da je šteta koju apelant trpi svakodnevno uslijed postupanja Suda BiH (odnosno nepostupanja) ogromna i dovodi u pitanje egzistenciju pravnog društva. Ukazano je da je navedena šteta mogla biti umanjena blagovremenim i hitnim postupanjem Suda BiH i Tužilaštva BiH u trenutku kada je apelant podnio žalbu na prvostepeno rješenje imajući u vidu da je uz žalbu dostavljena i kompletna dokumentacija koja se tiče transakcije koju Sud BiH i Tužilaštvo BiH smatraju spornom. Navodi da Sud BiH nije donio odluku po žalbi u konkretnom predmetu do podnošenja apelantove urgencije, te da trpi štetu već dva mjeseca, budući da državni organi predmetni postupak ne smatraju hitnim. Ukazuje na nedovoljno obrazloženje osporenih odluka, što je posljedica toga što Tužilaštvo BiH uz svoj prijedlog nije dostavilo niti jedan jedini dokument koji je podoban da postane dokaz u krivičnom postupku. Osim pojma pranje novca, nije navedena čak ni naznaka iz kojeg bi krivičnog djela taj navodno „oprani“ novac trebao poticati, odnosno koje krivično djelo predstavlja izvorno krivično djelo u konkretnom slučaju. Prema apelantovom mišljenju, „osnov sumnje“ u ovom slučaju kod državnih organa je u suštini činjenica poslovanja sa tzv. off-shore kompanijama.

21. U zahtjevu za donošenje privremene mjere i prioritetnom postupanju po apelaciji od 15. avgusta 2016. godine apelant navodi da osporenim odlukama trpi nenadoknadivu štetu koja dovodi u pitanje opstanak apelanta kao pravnog lica, kao i 300 radnih mjesta. Ukazuje da je apelantova odbrana stalnom sudskom vještaku izdala naredbu za vještačenje, te mu dostavila svu dokumentaciju koju je uz žalbu dostavila vijeću Suda BiH. Navedeni vještak je 27. jula 2016. godine odbrani dostavio svoj nalaz i mišljenje. Apelant navodi da je apelantova odbrana navedeni nalaz dostavila Sudu BiH i Tužilaštvu BiH 28. jula 2016. godine, ali da pomenuti državni organi nisu preduzeli nikakve aktivnosti povodom navedenog. Ukazuje da su privremeno oduzeta sredstva zbog postojanja osnova sumnje da se radi o krivičnom djelu iz člana 209. KZBiH (pranje novca), ali Tužilaštvo BiH nije navelo da postoji barem osnov sumnje iz kojeg krivičnog djela navodno potiču sredstva kojima je počinjeno krivično djelo pranje novca. Također, prema apelantovom mišljenju, nije poznato ni koji je to krug potencijalnih počinilaca izvornog krivičnog djela.

b) Odgovor na apelaciju

22. Tužilaštvo BiH je iznijelo hronologiju postupka, te je navelo da je, nakon donošenja osporenog drugostepenog rješenja, 4. jula 2016. godine, zatražilo od FOOSIPA prikupljanje i dostavljanje dokaza u vezi s privremeno obustavljenom transakcijom, te je 22. avgusta 2016. godine urgiralo za postupanje po naprijed navedenom zahtjevu. FOOSIPA je 29. avgusta 2016. dostavila Tužilaštvu BiH izvještaj o preduzetim mjerama i radnjama po zahtjevu za prikupljanje i dostavljanje dokaza, a nakon analize navedenog izvještaja, Tužilaštvo BiH je 16. septembra 2016. godine uputilo Sudu BiH prijedlog za ukidanje rješenja za privremenu obustavu izvršenja financijske transakcije. Sud BiH je 19. septembra 2016. godine donio Rješenje broj SI 2 K 022087 16 Krn 3 kojim je ukinuo privremenu mjeru obustave izvršenja financijske transakcije. Odmah nakon pravomoćnosti navedenog rješenja, ono je dostavljeno na izvršenje.

23. Dalje je navedeno da je Sud BiH svojim osporenim rješenjem o privremenoj obustavi finansijske transakcije, te rješenjem o odbijanju apelantovih žalbi pravilno i zakonito riješio po prijedlogu Tužiteljstva BiH, budući da je u to vrijeme postojao zakonom propisani osnov za donošenje tih odluka, a koje su na dostatan način u njima i obrazložene. S druge pak strane, iz hronologije događaja proizlazi da su organi koji su bili uključeni u postupak postupali izrazito hitno i konačnu odluku po privremenoj obustavi transakcije donijeli u roku od tri mjeseca i 23 dana nakon privremene obustave. Nadalje, sve vrijeme provođenja postupka apelantu je bila pružena mogućnost da se izjašnjava o prijedlozima Tužiteljstva BiH, te da stavlja svoje prijedloge u pogledu predmeta spora, a što je odbrana i iskoristila, budući da je podnosila Sudu BiH prijedloge za vraćanje privremeno oduzetih predmeta na koje se zatim Tužiteljstvo izjašnjavalo. Dakle, apelantu je bila pružena mogućnost da aktivno učestvuje u predmetu spora, te ničim nije bilo ograničeno ili onemogućeno njegovo pravo iz člana 6. Evropske konvencije. Također, istaknuto je da je ograničavanje apelantovog prava na imovinu bilo svedeno na najmanju razumnu mjeru, a da je pri tome postojao valjan i obrazložen razlog zbog postojanja osnova sumnje koji je proizlazio iz prikupljenih informacija. U vezi sa svim navedenim, predloženo je da Ustavni sud odbije apelaciju.

24. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je vijeće u Rješenju broj S1 2 K 022087 16 Kv od 28. juna 2016. godine navelo jasne i argumentovane razloge kojim se rukovodilo prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja o privremenom obustavljanju finansijske transakcije, pa tako u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja domaćih i međunarodnih pravnih standarda na koje se apelant pozvao. U odnosu na apelantove navode da je žalbu protiv prvostepenog rješenja sudije za prethodni postupak podnio 8. juna 2016. godine, a da je vijeće o žalbi odlučilo tek nakon tri sedmice, istaknuto je da su ti navodi netačni jer je apelantova žalba u Sud BiH zaprimljena 15. juna 2016. godine, te da je odmah po prijemu dostavljena Tužilaštvu BiH na izjašnjenje. Dalje je navedeno da je uz apelantovu žalbu dostavljena obimna dokumentacija i da se radilo o izuzetno kompleksnom predmetu s brojnim finansijskim transakcijama, čija je detaljna analiza bila neophodna za pravilno i zakonito donošenje odluke, te da je vijeće odluku o apelantovoj žalbi donijelo 28. juna 2016. godine, te rješenje odmah uputilo strankama u postupku. Nadalje, navedeno je da apelant predmetno rješenje nije zaprimio na adresi naznačenoj kao sjedište privrednog društva (u konkretnom slučaju dostava na adresi ,,Agroherc“ d.o.o. Bileća, Crnogorska 69, Bileća, bezuspješno pokušana dva puta – prvi put 4. jula 2016. godine, a drugi put 5. jula 2016. godine). Nakon što je rješenje vraćeno u Sud BiH kao neisporučeno, apelantu je izvršena nova dostava. Sud BiH je napomenuo da žalba protiv prvostepenog rješenja nije izjavljena posredstvom branioca, niti je apelantov branilac obavijestio Sud BiH da se odluka o žalbi dostavi i njemu, zbog čega je rješenje i dostavljano samo apelantu, a zbog netačnih podataka o apelantovom sjedištu rješenje nije odmah dostavljeno. Stoga, Sud BiH smatra da njegovo postupanje u konkretnom slučaju ni na koji način nije dovelo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku.

25. U vezi s apelantovim navodima da u konkretnom slučaju nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu postojanja osnova sumnje, Sud BiH je istakao da je iz dokaza u spisu predmeta u tom procesnom trenutku proizlazio zaključak o postojanju osnova sumnje prema kojima predmetne transakcije izvršene između pravnog lica ,,Agroherc“ d.o.o. (apelanta), MFC ,,Commodities“ iz Austrije, Plants Globala“ INC, Tortola, British Virgin Islands (Britanska Djevičanska Ostrva), „Balkan Steel Internationala“ iz Lihtenštajna, vlasnika pravnog lica „Unis – Fabrika cijevi“ a.d. Derventa, s kojim je apelant na mjesečnom nivou zaključivao ugovore o asignaciji, imaju obilježja krivičnog djela pranje novca iz člana 209. KZBiH.

26. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede apelantovog prava na imovinu jer sam krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi, pa je stoga shvatljivo da te restrikcije mogu predstavljati praktične poteškoće onome na koga se odnose. U konkretnom slučaju, privremena obustava finansijske transakcije predstavljala je restrikciju neophodnu za obezbjeđenje dokaza i omogućavanje daljnjeg toka istrage.

27. S obzirom na sve navedeno, predloženo je da Ustavni sud odbije apelaciju.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 32/07, 29/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 93/09, 16/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 65.

Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZ BiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.

Član 72. st. 4. i 5.

Naredba banci ili drugoj pravnoj osobi (4) Sud može rješenjem narediti pravnoj ili fizičkoj osobi da privremeno obustavi izvršenje finansijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja krivično djelo, ili da je namijenjena učinjenju krivičnog djela, da služi prikrivanju krivičnog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene krivičnim djelom.

(5) Rješenjem iz stava 4. ovoga člana Sud će odrediti da se finansijska sredstva namijenjena za transakciju iz stava 4. ovoga člana i gotovinski iznosi novca domaće i strane valute privremeno oduzmu prema članu 65. stav 1. ovog zakona, pohrane na poseban račun i čuvaju do okončanja postupka, odnosno dok se ne steknu uvjeti za njihovo vraćanje.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 0 22087 16 Kv od 28. juna 2016. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 27. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Suda BiH o privremenom obustavljanju izvršenja finansijske transakcije na apelantovom deviznom računu i privremenom oduzimanju finansijskih sredstava do okončanja krivičnog postupka.

35. Imajući u vidu suštinu apelantovih navoda kojima se navedena rješenja osporavaju, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantove navode neophodno prvenstveno razmotriti u kontekstu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

37. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine.

Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

38. Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, opće je prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uslovima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, da nadziru korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Ta tri pravila nisu različita u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo odnose se na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi, između ostalih, Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, James i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, str. 29˗30, stav 37).

39. Svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje ne može se nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij zakonitosti i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).

40. Ustavni sud prije daljnjeg razmatranja predmetne apelacije upućuje i na svoju praksu kao i praksu Evropskog suda u predmetima koji su pokretali slična pitanja – pitanja kontrole korištenja imovine, odnosno privremene mjere ograničavanja korištenja imovine zbog sumnje da je počinjeno krivično djelo. U tom smislu, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je i prema praksi Evropskog suda svaki predmet „slučaj za sebe“, te da okolnosti svakog konkretnog predmeta utiču na odluku.

41. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 20/12 od 26. februara 2015. godine, u kojoj je ispitao osporeno rješenje Suda BiH kojim je apelantima (fizičkom i pravnom licu) određena privremena mjera zabrane raspolaganja imovinom, utvrdio da nema povrede prava na imovinu. Ispitujući navode iz apelacije, kao i činjenice navedenog predmeta, Ustavni sud je utvrdio da je Sud BiH (prvostepeni sud) u navedenom predmetu ukazao na to da je Tužilaštvo u svom prijedlogu istaklo da su u toku istrage provedene određene istražne radnje i prikupljeni dokazi iz kojih proizlazi da se predmetna imovina nalazi u vlasništvu fizičkog i pravnog lica, te da postoji osnovana sumnja da je imovina pribavljena novčanim sredstvima koja potiču od radnji koje čine obilježja krivičnih djela koja su osumnjičenim apelantima u tom predmetu stavljena na teret. Budući da je apelant (fizičko lice) zatražio pristup notara u pritvorsku jedinicu zavoda u kojem je smješten, Sud BiH je naveo da Tužilaštvo smatra da postoji opasnost od namjere navedenog apelanta da otuđi predmetnu imovinu i na taj način tu imovinu, za koju se osnovano sumnja da bi mogla biti predmet imovinskopravnog zahtjeva ili predmet osiguranja (čl. 110, 110.a i 111. KZBiH), učini nedostupnom, te je stoga predložio da se tim apelantima odredi privremena mjera zabrane otuđenja predmetne imovine. Odluka prvostepenog suda potvrđena je i u žalbenom postupku, a Ustavni sud je utvrdio da je Sud BiH osporene odluke donio u okviru zakonskog ovlaštenja koje proizlazi iz odredbi čl. 73. i 202. ZKPBiH na način da je određena privremena mjera zabrane otuđenja predmetne imovine uz obrazloženje, kako je eksplicitno navedeno, kako bi se spriječilo otuđenje predmetne imovine do okončanja krivičnog postupka protiv apelanta i pravnog lica, i to prvenstveno radi osiguranja imovine koja bi eventualno mogla postati predmet oduzimanja u skladu s odredbama čl. 247. i 248. ZIPBiH, te predmet imovinskopravnog zahtjeva (član 202. ZKPBiH u vezi sa članom 110. KZBiH). Ustavni sud je naveo da je u osporenim rješenjima jasno navedeno da se osnovano sumnja da predmetna imovina potiče od nezakonitih radnji koje čine obilježja krivičnih djela koja su osumnjičenim apelantima stavljena na teret. Ustavni sud je zaključio da je miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo u skladu sa zakonom (procesnim i materijalnim) i u javnom interesu, te proporcionalno, budući da je postignuta pravična ravnoteža između prava apelanata i općeg interesa zajednice.

42. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Miroslaw Garlicki protiv Poljske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 36921/07, presuda od 14. septembra 2011. godine). Evropski sud je utvrdio da je aplikacija očigledno neosnovana u vezi s navodima o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u pogledu zapljene aplikantove imovine. Naime, protiv aplikanta je pokrenut krivični postupak zbog više krivičnih djela, između ostalog i zbog krivičnog djela izlaganje pacijenta životnoj opasnosti, krivotvorenje medicinske dokumentacije, zlostavljanje lica, primanje dara i drugo (što je u toku postupka mijenjano). U toku postupka aplikantu je određen pritvor, izvršen pretres stana i kancelarije, a glavni tužilac je donio naredbu o zapljeni imovine. Zatim je naredba o zapljeni imovine proširena i na pokretnu imovinu, na aplikantove bankovne račune i plaće, kao i na novac pronađen u stanu aplikanta i njegovih roditelja. Okružni sud u Varšavi donio je odluku kojom je odbio aplikantovu žalbu izjavljenu protiv naredbe o zapljeni imovine utvrdivši da je ona donijeta u skladu za Zakonom o krivičnom postupku i da se u tom trenutku ne može smatrati da je tužiočeva naredba proizvoljna, imajući u vidu dokaze koji su prikupljeni. Osim toga, sud je našao da je mjera zapljene nametnuta kako bi se osigurala mogućnost naplate predviđene novčane kazne aplikantu. U vrijeme odlučivanja pred Evropskim sudom postupak protiv aplikanta pred domaćim sudovima još je bio u toku. Evropski sud je utvrdio da zapljena imovine nesporno predstavlja miješanje u mirno uživanje imovine u skladu s „trećim pravilom“. Evropski sud je konstatovao da je mjera propisana Zakonom o krivičnom postupku, dakle, u skladu je s domaćim pravom, te je Okružni sud u Varšavi, koji je preispitao mjeru i utvrdio da je zakonita, odbacio aplikantove navode. Evropski sud je prihvatio navod Vlade da je donesena mjera u javnom interesu, a što ni aplikant nije osporio. U vezi s proporcionalnošću, Evropski sud je istakao da je široko polje procjene ostavljeno zemljama ugovornicama u polju zaštite od kriminala. Sud je naveo da je zapljena aplikantove imovine bila privremenog karaktera, a kazna koja se može izreći aplikantu bit će određena u krivičnom postupku koji je u toku. Sud je naveo da je naredbu o zapljeni koju je izdao tužilac ispitao sud i da u tom postupku aplikant nije uspio osporiti zakonitost i proporcionalnost naredbe o zapljeni. Evropski sud je posebno skrenuo pažnju na to da je domaći sud naveo da u tadašnjoj fazi postupka nema osnova za tvrdnju da je tužiočeva naredba arbitrarna, imajući u vidu prikupljene dokaze. Također, navedeno je da je naredba izdata kako bi se osiguralo plaćanje značajne novčane kazne koja se može izreći aplikantu. Prema mišljenju Evropskog suda, u okolnostima navedenog predmeta nema naznaka da je u postupku pred domaćim organima propušteno da se aplikantu osigura adekvatna mogućnost da podnese svoj predmet pred nadležnu vlast i da se žali na nezakonitost ili neosnovanost postupanja. Evropski sud je naveo i odluku Ustavnog suda Poljske, koji je ispitao zakonitost te odredbe, te je na osnovu svega zaključio da su aplikantovi navodi u vezi s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, vezano za zapljenu imovine, očigledno neosnovani.

43. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 72. st. 4. i 5. ZKPBiH propisano da sud može rješenjem narediti pravnom ili fizičkom licu da privremeno obustavi izvršenje finansijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja krivično djelo, ili da je namijenjena učinjenju krivičnog djela, da služi prikrivanju krivičnog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene krivičnim djelom, te da rješenjem iz stava 4. ovoga člana sud će odrediti da se finansijska sredstva namijenjena za transakciju iz stava 4. ovoga člana i gotovinski iznosi novca domaće i strane valute privremeno oduzmu prema članu 65. stav 1. ovog zakona, pohrane na poseban račun i čuvaju do okončanja postupka, odnosno dok se ne steknu uslovi za njihovo vraćanje.

44. U konkretnom slučaju osporenim rješenjima je naloženo banci da privremeno obustavi finansijsku transakciju na apelantovom precizno označenom deviznom računu u iznosu od 864.120,03 EUR, te da se finansijska sredstva zatečena na naznačenom računu u navedenom iznosu privremeno oduzmu i pohrane na poseban račun gdje će se čuvati do okončanja krivičnog postupka ili do drugačije odluke suda. Navedena rješenja su donesena u krivičnom predmetu protiv osumnjičenog apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinjeno krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH. Razmatrajući osnove sumnje, Sud BiH je u obzir uzeo dokumentaciju koju je Tužilaštvo BiH dostavilo uz prijedlog, kao i dokumentaciju koju je apelantova odbrana dostavila uz žalbu, te je zaključilo da u ovoj fazi postupka postoji dovoljno dokaza koji upućuju na postojanje osnova sumnje kao nižeg stepena sumnje da je počinjeno krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH, što ne znači da je krivično djelo zaista i izvršeno. Pri tome, u obrazloženju drugostepenog rješenja vijeće je, imajući u vidu prirodu krivičnog djela pranja novca koje podrazumijeva finansijske malverzacije ubacivanja novca stečenog krivičnim djelom u regularne ekonomske tokove, obimnu materijalnu dokumentaciju koju je odbrana dostavila uz žalbu, a koja se odnosi na poslovanje apelanta kao pravnog lica čija su sredstva obustavljena, ukazalo na neophodnost da Tužilaštvo BiH u što kraćem periodu obavi ekonomska i finansijska vještačenja kako bi se što prije donijela tužilačka i sudska odluka po pitanju konkretnog krivičnog predmeta.

45. Dakle, Ustavni sud primjećuje da se radi o apelantovoj imovini koja je obuhvaćena osporenim rješenjima (apelant je vlasnik računa na kojem su deponovana novčana sredstva koja su privremeno oduzeta osporenim rješenjima).

46. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu, s obzirom na to da je osporenim odlukama određena mjera privremene obustave finansijske transakcije i privremeno oduzimanje finansijskih sredstava. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina apelantu nije trajno oduzeta, već je apelant privremeno onemogućen da raspolaže finansijskim sredstvima, pa osporene odluke u svojoj suštini potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imovine u skladu s općim interesima (mutatis mutandis, Air Canada protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. maja 1995. godine, st. 32˗37, te Arkuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).

47. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, Ustavni sud primjećuje da su osporena rješenja donijeta u skladu s relevantnim odredbama ZKPBiH. Naime, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je Sud BiH osporene odluke donio u skladu sa zakonskim ovlaštenjem koje proizlazi iz odredbi člana 72. st. 4. i 5. ZKPBiH kojima je jasno propisano da sud može rješenjem narediti pravnom ili fizičkom licu da privremeno obustavi izvršenje finansijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja krivično djelo, ili da je namijenjena učinjenju krivičnog djela, da služi prikrivanju krivičnog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene krivičnim djelom, te odrediti da se finansijska sredstva namijenjena za transakciju iz stava 4. ovoga člana i gotovinski iznosi novca domaće i strane valute privremeno oduzmu prema članu 65. stav 1. ZKPBiH, pohrane na poseban račun i čuvaju do okončanja postupka, odnosno dok se ne steknu uslovi za njihovo vraćanje. Također, Sud BiH je naveo (član 65. ZKP) da se radi o predmetima koji se prema KZ imaju oduzeti ili mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu.

48. Odgovarajući na pitanje da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u apelantovu imovinu, proporcionalne cilju i svrsi, te da, stoga, na apelanta nije stavljen pretjeran teret, prvenstveno zbog toga što je Sud BiH konačnu odluku po privremenoj obustavi transakcije, kako to proizlazi iz odgovora Tužilaštva BiH, donio 19. septembra 2016. godine kada je ukinuo privremenu mjeru obustave izvršenja finansijske transakcije, pa su privremena obustava izvršenja predmetne finansijske transakcije i privremeno oduzimanje finansijskih sredstava trajali svega tri mjeseca i 23 dana. U tom kontekstu, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se navedenom privremenom mjerom ne stavlja pretjerani pojedinačni teret na apelanta u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (sprečavanje krivičnog djela pranje novca), čime je postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca, te je nesporno da je to miješanje u apelantovu imovinu u skladu s principom pravne sigurnosti. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da praksa iz predmeta broj AP 3914/13 (vidi odluku od 17. marta 2015. godine) nije primjenjiva u konkretnom slučaju budući da je Ustavni sud u tom predmetu utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog toga što je nadležno tužilaštvo provodilo istragu četiri godine i četiri mjeseca, a iz naprijed navedenog je nesporno da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji.

49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

50. Apelant se pozvao i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelant u suštini i navode o povredi prava na pravično suđenje zasniva na istim argumentima kao i navode o povredi prava na imovinu, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu zagarantovano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u to pravo bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, pri čemu na apelanta nije stavljen pretjeran teret.

52. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant kršenje tog prava vezuje za navode koji su ispitani u vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, koji su ocijenjeni neosnovanim.

53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3190/16 („Agroherc“ d.o.o. Bileća) | Sudska praksa | Aktio