Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2980/16 (B. R.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Legitiman cilj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2980/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2980/16, rješavajući apelaciju Blagoje Riđešića i Radenka Zeljkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Blagoje Riđešića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 016070 16 Kvlz od 9. decembra 2016. godine i 11 0 K 016070 16 Kž 3 od 21.
aprila 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 016070 15 K od 20. novembra 2015. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Radenka Zeljkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 016070 16 Kž 3 od 21. aprila 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 016070 15 K od 20. novembra 2015.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Blagoja Riđešić (u daljnjem tekstu: apelant Riđešić), kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. jula 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 016070 16 Kž 3 od 21. aprila 2016. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016070 15 K od 20. novembra 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2980/16.
2. Apelant je dopunio apelaciju 2. februara 2017. godine i osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 016070 16 Kvlz od 9. decembra 2016. godine.
3. Radenko Zeljković (u daljnjem tekstu: apelant Zeljković), kojeg zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2016. godine Ustavnom sudu apelaciju protiv istih presuda koje je osporio apelant Riđešić, dakle, protiv Presude Vrhovnog suda broj 11 0 K 016070 16 Kž 3 od 21. aprila 2016. godine i Presude Okružnog suda broj 11 0 K 016070 15 K od 20. novembra 2015. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 3218/16.
4. Apelant Zeljković je 18. avgusta 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
5. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3218/16 od 2. septembra 2016. godine odbio zahtjev apelanta Zeljkovića za donošenje privremene mjere.
6. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o dvije apelacije koje proizlaze iz istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 2980/16 i AP 3218/16 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti odluku pod brojem AP 2980/16.
7. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 16. i 27. februara 2018. godine da dostave odgovore na apelacije.
8. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore u periodu od 23. februara do 9. marta 2018. godine.
III. Činjenično stanje
9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
10. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 016070 15 K od 20. novembra 2015. godine apelante Riđešića i Zeljkovića, te optužene S.Z. i D.B. proglasio krivim da su počinili krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelant Zeljković je osuđen na kaznu zatvora od pet godina, a apelant Riđešić na kaznu zatvora od dvije godine.
11. Iz obrazloženja presuda, pored ostalog, proizlazi da je 11. novembra 2014. godine u službenim prostorijama CJB Banjaluka, na osnovu člana 128. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), izvršen pretres tada osumnjičenog A.B., da su tom prilikom pronađeni i od njega oduzeti, pored ostalog: zelena biljna materija koja izgledom i mirisom asocira na opojnu drogu marihuanu, upakovana u najlon, papirnu vreću smeđe boje sa natpisom „Egzotik“, ukupne bruto-mase jedan kilogram. O oduzetim predmetima izdata je potvrda o privremenom oduzimanju koju je potpisao A.B.
12. Nadalje, iz izvještaja o pretresu bez naredbe označenog broja od 11. novembra 2014. godine utvrđeno je da su navedenog dana na označenoj lokaciji policijski službenici Odjeljenja za suzbijanje organizovanog kriminala i zloupotrebe droga CJB Banjaluka, zbog osnovane sumnje da kod sebe posjeduju opojnu drogu, zaustavili i kontrolisali motor, označene marke i tablica, kojim je upravljao apelant Riđešić, a kao suvozač se nalazio A.B. Na temelju izvještaja je utvrđeno da su obojica na licu mjesta lišeni slobode i dovedeni u službene prostorije CJB Banjaluka, gdje je, na osnovu člana 128. ZKPRS, izvršen pretres i tom prilikom su pronađeni i oduzeti pobrojani predmeti. Pretres su izvršili označeni policijski službenici, uz izvještaj je predočena i detaljna fotodokumentacija pretresa, te je pretres sniman putem kamere i predočen je DVD pretresa, a koji je, na prijedlog odbrane, na glavnom pretresu u cijelosti prikazan.
13. Prigovor da zaustavljanje apelanta Riđešića i A.B. od policijskih službenika nije izvršeno na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak ili tužioca, tj. da je zaustavljanje nezakonito, ocijenjen je kao neosnovan. Okružni sud je istakao da je članom 226. stav 2. ZKPRS propisana situacija kada ovlaštena službena lica ne moraju obavijestiti tužioca odmah po saznanju o postajanju osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1. ovog člana, jer u slučaju opasnosti od odlaganja, imaju ovlaštenje i dužna su preduzeti neophodne radnje radi izvršenja zadatka iz stava 1. ovog člana, dakle, samo radnji koje ne trpe odlaganje, tj. kada se odloženom primjenom tih radnji ne bi mogao ispuniti zadatak iz stava 1. navedenog člana. Nadalje, Okružni sud je istakao da je na temelju provedenih subjektivnih i materijalnih dokaza utvrđeno da su ovlaštena službena lica imala dojavu da apelant Riđešić i A.B. prenose opojnu drogu marihuanu koju su preuzeli u Topoli i da se na motoru voze ka Banjaluci. Slijedom navedenog, zaključeno je da su ovlaštena službena lica prilikom zaustavljanja apelanta Riđešića i A.B. postupala u skladu sa zakonom u smislu citirane odredbe, te da su odmah nakon toga podnijela izvještaj tužiocu, odnosno sve oduzete predmete koji su mogli poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku predali na čuvanje sudu.
14. Kao neosnovan je ocijenjen i prigovor da je pretresanje apelanta Riđešića i A.B. izvršeno na nezakonit način. S tim u vezi je ukazano da je članom 128. stav 2. tačka b) ZKPRS propisano da pretresanje lica bez sudske naredbe i bez prisustva svjedoka mogu provoditi samo ovlaštena službena lica koja imaju odgovarajuća ovlaštenja u okviru državnih organa (član 20. tačka ž) ZKPRS), te je propisano da se ovakvom pretresu lica pristupa i prilikom lišavanja slobode u skladu sa članom 204. ZKPRS. Najzad, ukazano je da je na osnovu iskaza svjedoka B.G. utvrđeno da je pretres apelanta Riđešića i A.B. izvršen prilikom lišavanja slobode.
15. Kao neosnovani su ocijenjeni i prigovori da je otvaranje biljne materije oduzete od A.B., otvaranje njegovog, kao i svih telefona za koje je konstatovano da imaju SIM karticu izvršeno protivno članu 135. stav 2. ZKPRS, te da su dokazi pribavljeni na ovaj način nezakoniti dokazi. S tim u vezi je ukazano da se iz video-snimka pretresa A.B. (koji je i prikazan na glavnom pretresu) vidi da je kod njega prilikom pretresa pronađena papirna vreća smeđe boje, upakovana u najlonsku kesu, koja je nakon pronalaženja djelimično otvorena kako bi se utvrdio njen sadržaj. Pošto se u vreći nalazila zelena biljna materija koja asocira na opojnu drogu, na licu mjesta je izvršeno i vaganje, kako je i snimljeno kamerom. Nadalje, kod A.B. je pronađen i mobilni telefon, označene marke, a inspektor nije otvarao telefon kako bi utvrdio da li je unutra SIM kartica, već je telefon upalio i konstatovao da je u telefonu SIM kartica, što je, također, snimljeno kamerom. Na glavnom pretresu, saslušan u svojstvu svjedoka, A.B. je potvrdio da se navedeni telefon direktno otvara, tj. bez PIN koda. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su privremeno oduzeti predmeti bez odlaganja predati sudu, te da je u Okružnom sudu, u skladu sa članom 135. ZKPRS, proveden postupak otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta o čemu je sačinjen i zapisnik, te da su ovoj radnji prisustvovali optuženi i njihovi branioci, koji su i potpisali zapisnik. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da je otvaranje oduzete vreće od A.B. moglo biti izvršeno samo prilikom ročišta za otvaranje predmeta zbog toga što je održavanje ovog ročišta obavezno samo kad se radi o većem broju privremeno oduzetih predmeta ili dokumentacije, koji prilikom privremenog oduzimanja nisu popisani ili se ne mogu identifikovati.
16. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da su svjedoci optužbe A.V., D.Š., S.D., F.P., A.G., M.V., M.R., S.C., B.M., S.K., N.S., N.B., D.Đ. i N.Č. na glavnom pretresu promijenili svoje izjave u odnosu na izjave koje su dali u prethodnom postupku, odnosno da su izjavili da nisu dali izjave kako su navedene u zapisnicima iz prethodnog postupka. Na ovu okolnost saslušani su svjedoci M.V., S.V., P.K., B.G., D.J., V.S., G.R., D.R., D.G., V.Š. i V.J., svi zaposleni u MUP-u RS, koji su saslušali navedene svjedoke. Oni su u svojim iskazima potvrdili da su propisno upoznali svjedoke sa njihovim pravima, da nijedan od svjedoka nije izjavio da je pod uticajem opojne droge u vrijeme saslušanja, a u šta su se uvjerili u kontaktu s njima, da su u zapisnike unesene izjave onako kako su ih svjedoci dali, da su svi svjedoci lično potpisali zapisnike o saslušanju, te izjavili su da nije bilo primjene sile, prijetnje, niti prinude prema svjedocima.
17. Okružni sud je poklonio vjeru iskazima pobrojanih svjedoka - zaposlenika MUP-a RS, jer su dali identične izjave, bili su kategorični i uvjerljivi u svojim iskazima, te imajući u vidu i da se radi o ovlaštenim službenim licima.
18. Nadalje, iz zapisnika o saslušanju svjedoka A.V., D.Š., S.D., F.P., A.G., M.V., M.R., S.C., B.M., S.K., N.S., N.B., D.Đ. i N.Č. kod ovlaštenih službenih lica u prethodnom postupku utvrđeno je da su oni detaljno objasnili način na koji su i od koga nabavljali marihuanu u relevantnom periodu, te da su naveli brojeve telefona za koje je nesporno utvrđeno da su ih koristili svjedoci i optuženi, koje su svjedoci i spominjali.
19. Okružni sud je, ocjenjujući sve navedeno, te analizirajući iskaze svjedoka i svjedoka-ovlaštenih službenih lica pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, prihvatio iskaze svjedoka A.V., D.Š., S.D., F.P., A.G., M.V., M.R., S.C., B.M., S.K., N.S., N.B., D.Đ. i N.Č. koje su dali u istrazi, zaključivši da su njihovi iskazi na glavnom pretresu sračunati na dovođenje optuženih u povoljniji položaj. Tvrdnje ovih svjedoka da su iskaze pred ovlaštenim licima dali pod prisilom, prijetnjom, a neki i da je prema njima primjenjivana sila, Okružni sud nije prihvatio. S tim u vezi je ukazano da za ove tvrdnje sudu nije predočen niti jedan dokaz, da niko od pobrojanih svjedoka nije pokrenuo postupak pred nadležnim organom CJB Banjaluka, a što je trebao i mogao ako su tvrdnje tačne, odnosno da u vezi sa tvrdnjama o fizičkom zlostavljanju niko od svjedoka nije predočio ljekarsko uvjerenje ili dokaz da je to prijavio nadležnom organu CJB Banjaluka. U prilog ovom zaključku Okružni sud se pozvao na iskaze svjedoka-ovlaštenih službenih lica koja su saslušavala pobrojane svjedoke. Također, ukazano je i na iskaz sa glavnog pretresa svjedoka J.Č., koji je prisustvovao saslušanju u policiji maloljetnog sina N.Č. a koji je potvrdio da su ovlaštena službena lica u zapisnik unijela sadržaj izjave koju je dao njegov sin.
20. Nadalje, u prilog zaključku da pokloni vjeru iskazima svjedoka A.V., D.Š., S.D., F.P., A.G., M.V., M.R., S.C., B.M., S.K., N.S., N.B., D.Đ. i N.Č. koje su dali u istrazi Okružni sud je ukazao da su oni saglasni i sa zabilježenim transkriptima razgovora ovih svjedoka sa optuženim iz kojih je vidljivo da se odnose na kupovinu droge. S tim u vezi je ukazano da su svjedoke S.C., N.R. i A.Č. nakon telefonskih razgovora i preuzimanja droge zaustavila ovlaštena službena lica, da su ih pretresla, da je kod njih pronađena opojna droga koja je privremeno oduzeta, o čemu su sačinjene i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koje su ovi svjedoci bez primjedaba potpisali, poslije čega su i dali izjave koje su sadržane u zapisnicima. Također, ukazano je i da su zapisnici o ispitivanju u CJB Banjaluka sačinjeni u skladu sa odredbama ZKPRS, te da je u zapisnicima konstatovano da su prije davanja izjave propisno upozoreni, što su svojim potpisom i potvrdili, a nakon davanja izjave da je zapisnik pročitan, da je svjedok s njim saglasan, što je potvrđeno i potpisom svjedoka.
21. Okružni sud je u obrazloženju presude detaljno interpretirao iskaze iz istrage svih saslušanih svjedoka. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je svjedok A.G. saslušana dva puta 6. novembra 2014. godine. Prilikom prvog saslušanja je izjavila da konzumira, s prekidima, heroin šest godina, te marihuanu. Nadalje, izjavila je da je posljednjih godina do droge dolazila posredstvom A.V., s kojim je živjela u vanbračnoj zajednici, koji je nabavljao drogu novcem koji je ona obezbjeđivala pružanjem intimnih usluga. Također, potvrdila je da je u označenom periodu drogu kupovala od apelanta Zeljkovića sa kojim su ona i A.V. kontaktirali putem telefona koji pripadaju A.V., a ponekad i putem njenog. Izjavila je i da su apelanta Zeljkovića pozivali na različite brojeve telefona, ali da se jednog sjećala sa sigurnošću. Prilikom drugog saslušanja je izjavila da konzumira heroin šest godina, da je drogu nabavljala posredstvom A.V. s kojim je živjela u vanbračnoj zajednici, te da je ona obezbjeđivala novac.
22. Analizirajući iskaze pobrojanih svjedoka Okružni sud je, pored ostalog, utvrdio da je apelant Zeljković opojnu drogu marihuanu u više navrata prodao D.Š., S.D., te A.G., kojoj je marihuanu ponekad slao i posredstvom svog sina, optuženog S.Z., te osuđenog M.D. Okružni sud je ocijenio kao neosnovan prigovor da je iskaz malodobnog S.C. nezakonit dokaz, jer zapisnik nije potpisala njegova majka M.V., već samo otac koji je prisustvovao pretresu. S tim u vezi je ukazano da je M.V. odbila da svjedoči na okolnost da li je prisustvovala saslušanju malodobnog S.C. i da li je potpisala zapisnik, navodeći da joj je A.B. prijetio i da se boji za svoju i sigurnost svoje porodice. Nadalje, ukazano je da je uvidom u zapisnik o saslušanju malodobnog S.C. utvrđeno da ga je potpisala M.V. a svjedok V.S., koji je saslušavao malodobnog S.C., potvrdio je da su ispitivanju prisustvovali i otac i majka, da je zapisnik potpisala majka s obzirom na to da roditelji ne žive zajedno, i da S.C. živi sa majkom, kao i da je majka potpisala i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta.
23. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je Tužilaštvo primjenom posebnih istražnih radnji - nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija u odnosu na osumnjičene D.M., Da.M., A.V., Z.S., N.B. i S.B. (naredba označenog broja od 6. juna 2014. godine) došlo do informacija da su apelanti Zeljković i Riđešić, te optuženi u ovom predmetu S.Z. i osuđeni A.B. i D.M. osnovano sumnjivi izvršioci krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, pa su na osnovu naredbi ovog suda i prema njima određene posebne istražne radnje iz člana 234. stav 2. tačka a) ZKPRS.
24. Okružni sud je pobrojao naredbe izdate u periodu od 7. jula 2014. godine do 25. novembra 2014. godine koje su provedene kao dokazi na glavnom pretresu, ukazujući da proizlazi da su posebne istražne radnje određene ili produžene prema tada osumnjičenim apelantima Zeljkoviću i Riđešiću, te S.Z., A.B. i D.M. zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Nadalje, iz pobrojanih spisa Okružnog suda, koje su proveli kao dokaze apelanti Zeljković i Riđešić, utvrđeno je da su naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji donesene na osnovu obrazloženih prijedloga Tužilaštva uz koje su dostavljeni dokazi iz kojih proizlaze osnovi sumnje da su apelanti počinili krivično djelo za koje se, u smislu člana 235. ZKPRS, mogu odrediti posebne istražne radnje.
25. Okružni sud je, dalje, interpretirao sadržaj 20 naredbi o određivanju, odnosno produženju posebnih istražnih radnji. Nadalje, pobrojani su spisi Okružnog suda iz kojih se vidi da su posebne istražne radnje obustavljene, te je ukazano da je tužilac istakao da su posebne istražne radnje koje nisu obuhvaćene naredbama o obustavi prestale protekom vremena na koje su određene. U ovom dijelu je ukazano i da je Okružno tužilaštvo dostavilo sudiji za prethodni postupak izvještaj o preduzetim posebnim istražnim radnjama po pobrojanim naredbama 5. novembra 2015. godine.
26. Kao neosnovan je ocijenjen prigovor da su posebne istražne radnje izvedene na nezakonit način, jer izvještaj o njihovom preduzimanju nije dostavljen sudiji za prethodni postupak nakon što je prestala njihova primjena, već u fazi nakon podizanja optužnice. Po ocjeni Okružnog suda, sama činjenica da je izvještaj dostavljen sudiji za prethodno saslušanje po proteku skoro jedne godine od dana prestanka provođenja posebnih istražnih radnji ne dovodi u pitanje i samu zakonitost radnji. S tim u vezi je ukazano da član 237. stav 1. ZKPRS ne propisuje rok u kom je tužilac dužan dostaviti izvještaj, kao i da se zakonitost preduzimanja posebnih istražnih radnji mora ocijeniti u skladu sa članom 239. ZKPRS. S obzirom na to da je utvrđeno da su se posebne istražne radnje provodile na osnovu naredbi sudije za prethodni postupak o određivanju i produženju tih radnji, da one nisu preduzimane u suprotnosti sa izdatim naredbama, Okružni sud je zaključio da su podaci i dokazi koji su pribavljeni na osnovu posebnih istražnih radnji pribavljeni na zakonit način. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja da sudija za prethodni postupak, u skladu sa članom 237. stav 3. ZKPRS, nije bez odlaganja obavijestio lica protiv kojih su radnje preduzimane zbog toga što je svim optuženim omogućeno da sve prigovore koji se tiču zakonitosti naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji istaknu na glavnom pretresu.
27. Kao neosnovani su ocijenjeni i prigovori da naredbe nisu sadržavale obrazloženje osnova sumnje, kao i zbog čega se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način ili je njihovo pribavljanje skopčano s nesrazmjernim teškoćama. U vezi s tim je ukazano da oblast posebnih istražnih radnji u ZKPRS pokrivaju određena načela koja su zajednička za sve vrste ovih radnji. Opšte načelo koje predviđa član 234. stav 1. ZKPRS jeste postojanje osnova sumnje da je lice samo ili zajedno s drugim licima učestvovalo, ili da učestvuje u izvršenju krivičnih djela predviđenih u članu 235. ZKPRS. Nadalje, ukazano je da se osnovi sumnje moraju odnositi na konkretno lice kao pretpostavljenog izvršioca. Također, osnovi sumnje da je određeno lice samo ili sa drugim licima učestvovalo, ili učestvuje u izvršenju određenog krivičnog djela moraju postojati prije određivanja neke od posebnih istražnih radnji. Shodno navedenom, ukazano je da tužilac mora u obrazloženom prijedlogu iz člana 236. stav 1. ZKPRS jasno izraziti svoju sumnju da je lice počinilo krivično djelo. Tužilac utvrđuje postojanje osnova sumnje na osnovu već preduzetih provjera određenih činjenica o osumnjičenom licu kao izvršiocu određenog krivičnog djela, a prilikom produženja mjera osnovi sumnje se zasnivaju na već preduzetim radnjama.
28. Okružni sud je dalje istakao da je na temelju izvršenog uvida u naredbe suda o određivanju i produženju posebnih istražnih radnji utvrdio da je tužilac podnio obrazložen prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji u kom je obrazložio osnove sumnje da su apelanti i ostali optuženi i druga lica prema kojim su preduzimane posebne istražne radnje počinila krivično djelo, te je uz prijedlog dostavio i dokaze. Nakon ocjene navoda u prijedlogu i priloženih dokaza, sudija za prethodni postupak je izdao naredbe za preduzimanje posebnih istražnih radnji. Nadalje, ukazano je da iz svih navedenih naredbi u koje je izvršen uvid proizlazi da je sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca izdao naredbe, da je tužilac u prijedlogu obrazložio osnove sumnje da je djelo počinjeno, uz prijedloge su dostavljeni dokazi iz kojih proizlaze osnovi sumnje (prijedlozi CJB za određivanje ili produženje posebnih istražnih radnji i transkripti presretnutih razgovara između osumnjičenih međusobno i između njih i svjedoka) u koje je sudija za prethodni postupak izvršio uvid i na osnovu njih izveo zaključak da postoje osnovi sumnje kao opšti uslov za određivanje navedenih radnji, da su osumnjičeni počinili krivično djelo za koje se mogu odrediti posebne istražne radnje, pa je u cjelini prihvatio prijedlog tužioca u kom su detaljno obrazloženi osnovi sumnje, vodeći računa o tome da se pojam „osnovi sumnje“ koristi za početne aktivnosti u otkrivanju djela i preduzimanju radnji od ovlaštenih službenih lica. Nadalje, Okružni sud je istakao i da je imao u vidu da pri ocjeni postojanja osnova sumnje sudija za prethodni postupak nije imao ovlaštenje da ocijeni vjerodostojnost dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog tužioca, već je samo mogao, a kako je pravilno i uradio, utvrditi da li iz dostavljenih dokaza proizlaze osnovi sumnje s obzirom na to da je za ocjenu dokaza ovlašten samo sud nakon provedenog glavnog pretresa. Nadalje, Okružni sud je istakao da je u naredbama naveden način izvođenja radnji, te njihovo trajanje. Također, obrazloženo je i da se na drugi način ne mogu prikupiti dokazi radi utvrđivanja činjenica o načinu nabavke i preuzimanja droge, lokacijama na kojim se droga čuva i vrši njena primopredaja, da se ne mogu identifikovati i pronaći svjedoci koji kupuju drogu od navedenih lica, te kako bi se utvrdila uloga i preduzete radnje svakog od osumnjičenih. Pri tome Okružni sud je istakao i da apelanti, osporavajući zakonitost naredbi, nisu obrazložili na koji drugi način bi se mogli pribaviti dokazi koji su obezbijeđeni provođenjem posebnih istražnih radnji.
29. Okružni sud je kao neosnovane ocijenio i tvrdnje apelanata Zeljkovića i Riđešića da se posebne istražne radnje ne mogu odrediti prema N.N. licu. S tim u vezi je, pored ostalog, ukazano da je ispravno odrediti posebne istražne radnje samo prema poznatom licu ili licu koje je odredivo prema određenim utvrđenim karakteristikama, kao npr. prema licu koje ima nadimak, utvrđenom broju telefona ili već utvrđenom predmetu krivičnog djela (droga, oružje i sl.). Okružni sud je, u vezi sa tvrdnjama apelanta Zeljkovića, istakao da su naredbom od 14. jula 2014. godine određene posebne istražne radnje prema N.N. licu zvanom Rada, koje koristi označeni telefonski broj i telefonski aparat, te predmetu krivičnog djela (droga), a koji je u toku provođenja radnji identifikovan kao apelant Zeljković. U odnosu na navode apelanta Riđešića, ukazano je da su posebne istražne radnje određene naredbom suda od 28. oktobra 2014. godine prema N.N. licu zvanom Blažo, koje koristi označeni telefonski broj, a koji je u toku provođenja radnje identifikovan kao apelant Riđešić.
30. Okružni sud je u obrazloženju presude interpretirao relevantne dijelove presretnutih razgovora koje je ocijenio u odnosu na iskaze svjedoka iz istrage i njihove iskaze koje su dali na glavnom pretresu. Iz ovog dijela presude proizlazi, pored ostalog, da je svjedok A.G. tokom istrage tvrdila da je tokom 2014. godine od apelanta Zeljkovića u nekoliko navrata kupovala marihuanu. Na glavnom pretresu je izjavila da nikad nije konzumirala marihuanu, već samo heroin. Međutim, na temelju izvršenog uvida u izvještaj ljekara specijaliste od 8. oktobra 2014. godine utvrđeno je da je A.G. pozitivna, pored ostalog, i na THC, što ukazuje da je njen iskaz iz istrage istinit (da je konzumirala i marihuanu). Nadalje, A.G. je izjavila da je sa nevjenčanim suprugom A.V. nabavljala marihuanu od apelanta Zeljkovića i putem kojih brojeva telefona su komunicirali s njim. Iz listinga telefonskih razgovora za period od maja do septembra 2014. godine utvrđeno je da je ostvareno 38 komunikacija sa pobrojanih brojeva telefona koje su koristili A.G. i A.V. sa brojem telefona apelanta Zeljkovića. Nadalje, na temelju izvještaja iz oktobra 2014. godine utvrđeno je da se A.G. javila na pregled radi liječenja od ovisnosti, da je 15 godina na heroinu i da posljednjih 10 godina konzumira heroin bez prekida, da dnevno troši 5 gr, da nikad nije liječena, da je tri dana prije dolaska kod ljekara konzumirala heroin i da troši metadon „na crno“. Nadalje, pobrojani su navedeni simptomi koje ima, te na koje konkretno opijate je bila pozitivna. Uspostavljene su joj dijagnoze hepatitis C, tumor na mozgu i epi-napadi, te je stavljena na metadonsku terapiju. Analizirajući navedeni izvještaj i dovodeći ga u vezu sa iskazom svjedoka A.G., koja je na glavnom pretresu izjavila da ima dobroćudni tumor zbog kog ima i epi-napade, ali da se prilikom svjedočenja na sudu osjećala dobro i da je, s obzirom na svoje zdravstveno stanje, mogla dati iskaz, Okružni sud je zaključio da nema razloga zbog kojih bi njen iskaz kako u prethodnom postupku, tako i na glavnom pretresu bio nezakonit.
31. Nadalje, iz presretnute komunikacije od 11. novembra 2014. godine između apelanta Riđešića i N.N. lica proizlazi da ga apelant obavještava da se „snađe“, a kad se on vrati (iz Topole u koju je otišao sa A.B. po marihuanu), „da će mu donijeti, da će biti gratis“. Nadalje, apelant Riđešić je istog dana ostvario i komunikaciju sa M.J. od kog je pozajmio motor, a što je ovaj i potvrdio kada je saslušan u svojstvu svjedoka, „da bi ga odvezao (A.B.) dole (Topola)“. Okružni sud je istakao da je A.B., koji je zaključio sporazum o priznanju krivnje i koji se nalazio na izvršavanju kazne zatvora, dva puta saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu. Prvi put je izjavio da je apelanta Riđešića zamolio da ga odveze do Topole, gdje je trebalo da preuzme drogu od G.M. i da apelant Riđešić nije znao da on ide da preuzme drogu. I u drugom iskazu je potvrdio da apelant Riđešić nije znao da on ide u Topolu radi kupovine droge, ali je još izjavio i da je išao da bi drogu preuzeo od G.M. a za B.M., koji mu je dao 1.300 eura a da je njegovo bilo samo 200 eura. Ovaj svjedok je u izjavi sačinjenoj u Okružnom tužilaštvu, pored ostalog, izjavio da je apelant Riđešić znao da ga vozi da kupi drogu ali da od toga nije imao nikakve koristi. Dovodeći u vezu iskaze A.B. sa sadržajem presretnutih komunikacija, Okružni sud je utvrdio da je apelant Riđešić sa A.B. prenosio marihuanu.
32. Okružni sud je utvrdio da je A.B. u periodu kada je izvršeno krivično djelo, imao intenzivnu komunikaciju sa apelantima Zeljkovićem i Riđešićem, te optuženim S.Z. Nadalje, nakon što su A.B. i apelant Riđešić uhapšeni, apelant Zeljković i optuženi S.Z. su imali intenzivnu komunikaciju kako međusobno, tako i sa drugim licima u vezi sa lišavanjem slobode apelanta Riđešića i A.B., a koje su i detaljno interpretirane u obrazloženju presude. Nadalje, utvrđeno je da je intenzivna komunikacija između apelanta Zeljkovića i optuženog S.Z. ostvarena upravo u vrijeme kada su se apelant Riđešić i A.B. trebali vratiti iz Topole. U ovom periodu apelant Zeljković je kontaktirao i sa N.N. licem koje je kasnije identifikovano kao M.J. (osoba od koje je apelant Riđešić pozajmio motor da bi se odvezao do Topole), što, po ocjeni Okružnog suda, upućuje na zaključak da je apelant Zeljković bio upoznat sa detaljima nabavke marihuane i načinom njenog transporta iz Topole do Banjaluke, odnosno da je između njih postojao prethodni dogovor o nabavci jednog kilograma marihuane.
33. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjeni prigovori apelanata Zeljkovića i Riđešića da im je povrijeđeno pravo na odbranu, jer im prilikom saslušanja u CJB Banjaluka nije predočeno šta im se stavlja na teret. Okružni sud je istakao da činjenica da već prilikom prvog ispitivanja nisu upoznati sa svim činjenica i dokazima koji ih terete ne znači i da im je povrijeđeno pravo na odbranu. S tim u vezi je ukazano da je članom 6. stav 1. ZKPRS određeno da osumnjičeni prilikom prvog saslušanja mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje (apelanti nisu osporavali da su prilikom prvog ispitivanja sa ovim i upoznati), već su osporavali da nisu bili upoznati sa svim činjenicama i dokazima, ističući da nisu upoznati sa rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji, što je Okružni sud ocijenio neosnovanim, pozivajući se na stav 2. citiranog člana prema kom se obavještenja koja se daju osumnjičenom moraju posmatrati u kontekstu cijelog postupka. Nadalje, ukazano je da su apelanti sa svim činjenicama i dokazima koji ih terete upoznati tokom glavnog pretresa, neposrednim izvođenjem dokaza, da im je omogućeno da se izjasne o svim činjenicama i dokazima pa da zbog toga nije osnovana tvrdnja da im je povrijeđeno pravo na odbranu.
34. Okružni sud je detaljno interpretirao iskaz svjedoka M.B. na glavnom pretresu, kao i njegovu izjavu koju je dao u policiji a koja se razlikovala od iskaza sa glavnog pretresa. Također, na temelju provedenih dokaza utvrđeno je i da je protiv svjedoka M.B., te G.M. i S.K. Tužilaštvo naredbom iz 2015. godine obustavilo istragu zbog krivičnog djela iz člana 224. stav 1. KZRS. Okružni sud je dalje istakao da je iz iskaza svjedoka N.D., G.E., N.N., M.K. i M.B. utvrđeno da su marihuanu kupovali od svjedoka M.B. Nadalje, vještačenjem mobilnog aparata koji je oduzet od A.B. prilikom lišavanja slobode utvrđeno je da između njega i svjedoka M.B. nije bilo komunikacije. Okružni sud je, u vezi s tim da svjedok M.B. nije optužen za krivično djelo, istakao da sud ocjenjuje osnovanost optužbe prema konkretnim učiniocima u postupku koji se pred njim vodi, a ne prema licima koja su, prema stavu odbrane svih optuženih, mogući počinioci, te da je uloga gonjenja učinilaca krivičnih djela u nadležnosti tužioca.
35. Okružni sud je odbio prijedlog Tužilaštva da se izvrši uvid u izvještaj o izvršenoj operativno-tehničkoj analizi listinga telefona koje je dostavio operater, jer ih je sačinio tužilac. Odbijen je i prijedlog apelanata Riđešića i Zeljkovića da se pribavi i izvrši uvid u spis Okružnog tužilaštva broj T13 0 KT 0023984 14 povodom istrage protiv osumnjičenih S.K., G.M. i M.B., prijedlog da se izvrši uvid u pismeni akt Tužilaštva od 9. novembra 2015. godine i zahtjev koji su uputili branioci apelanta Zeljkovića za uvid u spis i dokumentaciju tužilačkog spisa od 6. novembra 2015. godine, te prijedlog i zahtjev za intervenciju pri zahtjevu za uvid, zaključivši da je provođenje navedenih dokaza nepotrebno.
36. Vrhovni sud je Presudom broj 11 OK 016070 16 KžZ od 21. aprila 2016. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i ostalih optuženih, te potvrdio presudu Okružnog suda.
37. Iz obrazloženja presude proizlazi da je kao neosnovana ocijenjena tvrdnja apelanta Riđešića i optuženog S.Z. da je optužnica Okružnog tužilaštva broj T 13 0 KT 0023984 14 od 24. februara 2015. godine podignuta suprotno članu 233. stav 1. ZKPRS, jer nikada nisu bili ispitani u skladu sa članom 6. ZKPRS, te da je time povrijeđeno pravo na odbranu. S tim u vezi je ukazano da iz zapisnika o ispitivanju u to vrijeme osumnjičenog S.Z. kako u policiji, tako i u Tužilaštvu proizlazi da je već na prvom ispitivanju obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje protiv njega, čime je postupljeno u skladu sa članom 6. stav 1. ZKPRS. Vrhovni sud je istakao i da to proizlazi i iz zapisnika o ispitivanju ostalih osumnjičenih, pa u kontekstu tog prava, shodno stavu 2. citirane zakonske odredbe, jeste i pravo, kako se to tvrdi u žalbi osumnjičenog, odnosno optuženog (zavisno od faze postupka), da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u prilog.
38. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su, u skladu sa ovlaštenjem iz člana 278. stav 2. ZKPRS, odbijeni određeni dokazni prijedlozi odbrane, te da je, u skladu sa obavezom iz člana 307. stav 7. ZKPRS, dato obrazloženje u vezi s tim. Po ocjeni Vrhovnog suda, način na koji su obrazloženi ti razlozi, te činjenica da su prihvaćeni brojni drugi dokazni prijedlozi, pojedinačno navedeni za svakog od optuženih (st. 8, 9. i 10), sadržaj analize tih dokaza i njihova ocjena, pojedinačno i u međusobnoj vezi sa drugim izvedenim dokazima u skladu sa članom 295. stav 2. ZKPRS ne daju osnova za žalbene tvrdnje da je favorizovana tužilačka strana i tako prekršen član 14. ZKPRS, te povrijeđeno pravo na odbranu.
39. Vrhovni sud je dalje istakao da nije mogao prihvatiti kkkao osnovane opširne tvrdnje kojim se dovodi u pitanje zakonitost dokaza na kojim je utvrđeno činjenično stanje.
40. Vrhovni sud je istakao da je pretres A.B. izvršen bez naredbe za pretresanje i bez prisustva svjedoka prilikom lišavanja slobode u skladu sa članom 128. stav 2. tačka b) ZKPRS. Zaustavljanje motora kojim je upravljao apelant Riđešić, lišavanje slobode, a zatim odvođenje, zajedno sa A.B., u prostorije stanice policije, gdje je sačinjena i fotodokumentacija o pretresu, po ocjeni Vrhovnog suda, moraju se posmatrati kao jedna radnja u kontinuitetu, a ne kao dvije odvojene radnje, kako to ističe apelant Riđešić tvrdeći da se radilo o pretresu lica u smislu člana 116. ZKPRS za koji je potrebna naredba suda iz člana 117. stav 2. ZKPRS.
41. Po ocjeni Vrhovnog suda, nije dovedena u pitanje ni vjerodostojnost dokaza-biljna materija koja asocira na drogu (paranjem papira u koji je bila zamotana) koju su oduzela ovlaštena službena lica, jer se žalbom ne ukazuje da je ovom radnjom izmijenjen sadržaj, niti taj postupak predstavlja otvaranje privremeno oduzetih predmeta u smislu člana 135. stav 1. ZKPRS, kako je isticano u žalbama. S tim u vezi je ukazano da su otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, prema zapisniku Okružnog tužilaštva Banjaluka broj T 13 0 KT 0023984 14 od 2. februara 2015. godine, izvršeni u skladu sa stavom 2. citirane zakonske odredbe. Dakle, o toj procesnoj radnji su obaviješteni i bili su prisutni sudija za prethodni postupak, osumnjičeni i njihovi branioci. Pošto citirana zakonska odredba ne sadrži obavezu zabrane prisustva i drugih lica (osim obaveze iz stava 3. da njihov sadržaj ne saznaju neovlašćena lica), prisustvo G.R., inspektora Odjeljenja kriminalističke policije, i A.P., inspektora kriminalističke tehnike MUP-a RS - CJB Banjaluka, ne čini tu radnju nezakonitom, kako se to naglašava u žalbama. Tako su ocijenjeni i prigovori o otvaranju i pregledu privremeno oduzetog mobilnog telefona od A.B., jer je ta procesna radnja, prema navedenom zapisniku, izvršena 2. februara 2015. godine na istom ročištu.
42. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju zakonom propisani postupak donošenja naredbe iz člana 236. stav 1. ZKPRS u svemu poštovan, što je i detaljno obrazloženo u prvostepenoj presudi. Iz naredbi kojima su određene posebne istražne radnje je utvrđeno da je tužilac, u smislu člana 236. stav 1. ZKPRS, podnio obrazloženi prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji iz člana 234. stav 2. tačka a) ZKPRS u kome je obrazložio osnove sumnje da su optuženi i druga lica prema kojima su preduzimane posebne istražne radnje počinili krivično djelo, uz prijedlog je dostavio dokaze i nakon ocjene navoda u prijedlogu, dovodeći te navode u vezu sa priloženim dokazima, sudija za prethodni postupak je izdao naredbe o preduzimanju posebnih istražnih radnji. Vrhovni sud je dalje istakao da je iz navedenih naredbi, u koje je prvostepeni sud izvršio uvid i u obrazloženju pobijane presude svaku od tih naredbi pojedinačno naveo, utvrđeno da je sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca izdao naredbe, da je tužilac u prijedlogu obrazložio osnove sumnje da je djelo počinjeno, te je uz prijedlog dostavio dokaze iz kojih osnovi sumnje proizlaze. U naredbama je naveden način izvođenja radnji, te njihovo trajanje, navedeno je da se dokazi ne mogu obezbijediti na drugi način, te da je njihovo pribavljanje povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
43. Vrhovni sud je kao neosnovane ocijenio i tvrdnje apelanta Zeljkovića da su pri donošenju prvostepene presude korišteni kao nezakoniti dokazi pribavljani po naredbi od 12. septembra 2014. godine i onda kad je ona istekla s obzirom na to da je produžena naredbom od 13. oktobra 2014. godine. S tim u vezi je ukazano da je trajanje naredbe od 12. septembra 2014. godine, u skladu sa članom 236. stav 3. ZKPRS, određeno najduže do mjesec dana, a da se početak novog jednomjesečnog perioda određuju od prvog sljedećeg dana.
44. Kao osnovan je ocijenjen apelantov navod da tužilac nije podnio sudu izvještaj o provođenju posebnih istražnih radnji u skladu sa članom 237. stav 1. ZKPRS, te da ih nikad nije provjerio sudija za prethodni postupak. Međutim, kao pogrešan je ocijenjen navod iz žalbe da se zbog toga radi o radnjama koje nisu određene u skladu sa zakonom i da se radi o nezakonitim dokazima. S tim u vezi je ukazano da član 237. stav 1. ZKPRS ne propisuje rok (niti formu) u kome se izvještaj mora podnijeti sudiji za prethodni postupak, a propust tužioca da dostavi izvještaj sudiji za prethodni postupak ne znači da su preduzete radnje i dokazi pribavljeni njihovim provođenjem nezakoniti. Vrhovni sud je zaključio da se zakonitost preduzetih radnji mora ocijeniti u smislu člana
239. ZKPRS, a što je prvostepeni sud ocijenio u toku glavnog pretresa i o tome dao valjane razloge u pobijanoj presudi (strana 32) sa obrazloženjem da je optuženim i braniocima omogućeno da se upoznaju s tim radnjama, iznesu svoje primjedbe i prijedloge, čime je obezbijeđen potreban stepen zaštite njihovih prava u ispitivanju zakonitosti naredbi.
45. Kao neosnovane su ocijenjene i tvrdnje apelanta Riđešića i optuženog S.Z. da je prvostepena presuda zasnovana na iskazima svjedoka iz istrage, a ne na njihovim iskazima na glavnom pretresu, kao i da su svjedoci u istrazi bili prisiljeni i fizički maltretirani, pa da se radi o nezakonitom dokazu. S tim u vezi je ukazano da su ovlaštena službena lica postupala po ovlaštenju i pod nadzorom tužioca, u skladu s čl. 226. i 227. ZKPRS. To što je prvostepeni sud pri ocjeni dokaza poklonio vjeru iskazima svjedoka iz istrage, a ne sa glavnog pretresa, po ocjeni Vrhovnog suda, ne vrijeđa član 295. stav 1. ZKPRS. U prilog navedenom istaknuto je da su zapisnici o saslušanju svjedoka iz istrage korišteni na glavnom pretresu, tako da su apelant Riđešić i optuženi S.Z. imali mogućnost da ih ispitaju direktno i unakrsno, čime je ispoštovano načelo neposrednosti.
46. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je iznesena samo tvrdnja o primjeni prinude prema svjedocima, bez argumenata i dokaza, pa kad se ima u vidu da su zapisnike o davanju izjava u istrazi svjedoci potpisali bez primjedaba, te iskazi svjedoka, inspektora M.V., B.G., G.R. i D.R. o načinu i postupanju prilikom ispitivanja, zaključeno je da nije dovedena u pitanje zakonitost ni ovih dokaza.
47. Vrhovni sud je kao neosnovanu ocijenio i tvrdnju apelanta Zeljkovića da su izostali razlozi i obrazloženja u pogledu procjene sposobnosti svjedoka A.G. S tim u vezi, Vrhovni sud se, referirajući se na relevantni dio obrazloženja iz prvostepene presude, s tim saglasio u cijelosti.
48. Vrhovni sud je Presudom broj 11 O K 016070 16 Kvlz od 9. decembra 2016. godine odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti koji je podnio apelant Riđešić.
49. Iz obrazloženja presude proizlazi da je kao neosnovana ocijenjena tvrdnja apelanta Riđešića da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, jer je optužnica protiv njega podignuta iako u istrazi nije ispitan u skladu sa članom 6. st. 1. i 2. ZKPRS. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika o ispitivanju apelanta Riđešića u CJB Banjaluka, te u Okružnom tužilaštvu proizlazi da je već na prvom ispitivanju obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovima sumnje protiv njega, čime je postupljeno u skladu sa članom 6. stav 1. ZKPRS. Nadalje, ukazano je da član 6. stav 2. ZKPRS, za razliku od stava 1, ne pominje prvo ispitivanje osumnjičenog, pa se obavještenja navedena u stavu 2. koja se moraju dati osumnjičenom, odnosno optuženom, treba da posmatraju u kontekstu cijelog postupka, do donošenja presude. Vrhovni sud je dalje istakao da je nesporno da je apelant Riđešić sa svim činjenicama i dokazima koji ga terete upoznat tokom glavnog pretresa, izvođenjem svih dokaza, te da mu je omogućeno da se izjasni o svim tim činjenicama i dokazima, pa da se ne može govoriti o povredi njegovog prava na odbranu.
50. Kao neosnovana je ocijenjena i tvrdnja apelanta Riđešića da mu je pravo na odbranu povrijeđeno, jer sud nije primijenio čl. 13. i 14. ZKPRS zato što je odbijen njegov prijedlog za provođenje određenih dokaza. S tim u vezi je ukazano da su ovlaštena službena lica čije je saslušanje apelant Riđešić predlagao, a što je prvostepeni sud odbio, već bila saslušana na pretresu pred prvostepenim sudom, kao dokazi optužbe, i da je odbrana imala mogućnost da ih ispita. Također, ukazano je da je i svjedok D.J. ispitan i na okolnosti zbog kojih je apelant ponovo predlagao njegovo saslušanje. Nadalje, ukazano je da su na pretresu pred prvostepenim sudom prihvaćeni brojni drugi dokazni prijedlozi apelanta Riđešića (taksativno pobrojani na strani 9), a i ostalih osuđenih, a zatim je prvostepena presuda analizirala i ocijenila te dokaze, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa svim drugim izvedenim dokazima. S obzirom na to, kao neosnovane su ocijenjene i apelantove tvrdnje da sud nije bio nepristrasan i nezavisan i da je narušeno načelo ravnopravnosti stranaka.
51. Vrhovni sud je zaključio i da su neosnovani navodi iz zahtjeva u kojim je apelant tvrdio da mu je pravo na odbranu povrijeđeno, jer se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima. S tim u vezi je ukazano da je povreda odredaba krivičnog postupka u obliku zasnivanja presude na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati predviđena u članu 311. stav 1. tačka z) ZKPRS i da on ne predstavlja zakonski osnov za podnošenje ovog vanrednog pravnog lijeka, niti se ovakva manjkavost presude (i u slučaju da je presuda zahvaćena takvom povredom postupka) može podvesti pod povredu prava na odbranu s obzirom na to da se povreda prava na odbranu manifestuje u posebnom obliku bitne povrede odredaba krivičnog postupka predviđene u članu 311. stav 1. tačka g) ZKPRS.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
52. Apelant Riđešić tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6. i 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
53. Apelant Zeljković tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
54. Opširni navodi oba apelanta mogu se sumirani na način kako slijedi.
Obavještenje o osnovama optužbe
55. Oba apelanta tvrde da već prilikom njihovog prvog ispitivanja kao osumnjičenih nisu obaviješteni o osnovama optužbi protiv njih. Apelant Zeljković smatra da je pravo na informisanje o svim detaljima (činjenicama i pravnoj osnovi, uključujući i dokaze) krivičnog djela koje se nekoj osobi stavlja na teret u uskoj vezi i sa pravom na odbranu. Propust organa gonjenja, koji su „tolerisali" postupajući sudovi, doveo je do potpune negacije apelantovog prava na pravično suđenje, uključujući informacije o onome za šta se tereti i pravo na odbranu. Apelant Riđešić smatra da je neprihvatljiv stav redovnih sudova koji su ovaj njegov prigovor odbili kao neosnovan uz obrazloženje da obavještenja koja se moraju dati osumnjičenima, odnosno optuženima, treba da se posmatraju u kontekstu cijelog prvostepenog postupka do donošenja presude. Činjenica da je optuženom omogućeno da se na glavnom pretresu izjasni o dokazima i da bude upoznat sa optužnicom ne znači da nije povrijeđeno njegovo pravo koje mu je garantovano odredbom člana 6. stav 1. ZKPRS.
Nezakoniti dokazi a)Posebne istražne radnje
56. Oba apelanta tvrde da su posebne istražne radnje - mjere tajnog nadzora nezakonite, jer se temelje na naredbama sudije za prethodni postupak koje su izdane u suprotnosti s mjerodavnim domaćim pravom i sudskom praksom domaćih sudova, kao i Evropskog suda. Apelant Zeljković smatra da su mu zbog toga prekršena prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije, a apelant Riđešić da mu je prekršeno pravo iz člana 6. Evropske konvencije.
57. U suštini, oba apelanta tvrde da naredbe o određivanju, odnosno produženju posebnih istražnih radnji ne sadrže: obrazložene osnove sumnje za svakog osumnjičenog pojedinačno za izvršenje određenog krivičnog djela, obrazloženje zbog čega se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, odnosno da je njihovo pribavljanje povezano sa nesrazmjernim teškoćama, da niti jedna naredba nije identična prijedlogu tužioca, da se sud nije pozvao niti na jedan dokaz, niti je naveo konkretne činjenice i posebne okolnosti koje ukazuju da postoji osnov sumnje da je krivično djelo počinjeno i da istraga ne bi mogla biti provedena drugim mjerama.
58. Nadalje, oba apelanta su istakla da tužilac nije podnio pisani izvještaj sudiji za prethodni postupak o preduzetim radnjama. Stoga, smatraju neprihvatljivim stav iz osporenih presuda da član 237. stav 1. ZKPRS ne propisuje rok u kom to mora biti učinjeno, jer je u konkretnom slučaju ovaj izvještaj sačinjen i predat sudiji za prethodni postupak nakon podizanja optužnice, tj. nakon gotovo godinu dana od preduzimanja posebnih istražnih radnji. Apelant Riđešić smatra da je učinak ovoga bio da posebne istražne radnje nisu bile predmet provjere sudije za prethodni postupak, pa da su dokazi pribavljeni na ovaj način nezakoniti dokazi.
59. Oba apelanta su istakla i da nisu bili obaviješteni da su bili predmet posebnih istražnih radnji, pa da je prekršena i zakonska obaveza sudije za prethodni postupak iz člana 237. stav 3.
ZKPRS.
60. U ovom dijelu apelant Riđešić je istakao i da tužilac nije stavio prijedlog za obustavu posebnih istražnih radnji po svim naredbama. S tim u vezi, smatra neprihvatljivim obrazloženje da su posebne istražne radnje koje nisu obuhvaćene naredbama o obustavi prestale protekom vremena na koje su određene.
61. Apelant Zeljković je istakao da se osporene presude zasnivaju i na nezakonito snimljenim razgovorima njega i njegove nevjenčane supruge N.K., koju je Tužilaštvo pozivalo kao svjedoka, ali je ona odbila svjedočiti.
62. U prilog svojim tvrdnjama oba apelanta su se pozvala na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Dragojević protiv Hrvatske, a apelant Riđešić i na Odluku Ustavnog suda broj AP 2400/11, a apelant Zeljković i na presudu Iordachi i dr. protiv Moldavije i praksu Suda BiH (predmet broj SI 2 K 002641 14 KŽ 4 od 6. februara 2015. godine).
b) Svjedoci
63. Oba apelanta tvrde i da su osporene presude zasnovane na iskazima svjedoka iz istrage koji su nezakonito pribavljeni.
64. Apelant Zeljković tvrdi da se njegova osuda zasniva isključivo na iskazima 19 svjedoka iz istrage koji su promijenili svoje iskaze na glavnom pretresu u odnosu na iskaze koje su dali u prethodnom postupku. Nadalje, ističe da su ovi svjedoci na glavnom pretresu, uglavnom, svjedočili da nisu dali izjave kakve su navedene u zapisnicima iz prethodnog postupka, te da to nisu njihove izjave. Redovni sudovi su poklonili vjeru iskazima iz istrage, jer su, kako navodi, navodno potkrijepljeni rezultatima posebnih istražnih radnji koje su, također, nezakonite. On tvrdi da se radi o izjavama koje su date pod prinudom i, s tim u vezi, ukazuje na obavezu države da po službenoj dužnosti provjeri ove navode u odnosu na sve pobrojane svjedoke. Po njegovom mišljenju, okolnosti u kojim su sačinjavani zapisnici o saslušanju svjedoka tokom istrage nisu se mogle utvrđivati saslušanjem 11 zaposlenika MUP-a RS koji su saslušavali svjedoke i koji bi, u slučaju da su izjavili suprotno (da je postupano u skladu sa zakonom, da su svjedoci propisno obaviješteni, da nije bilo primjene sile i da su zapisnici precizno sačinjeni), sami sebe izložili krivičnom progonu i gubitku zaposlenja. Neprihvatljivim smatra i argument da niko od pobrojanih svjedoka nije prijavio postupak ovlaštenih službenih lica nadležnom organu CJB Banjaluka s obzirom na činjenicu da su gotovo svi pobrojani svjedoci dugogodišnji narkomani, koji su gotovo uvijek u sukobu sa zakonom, a postupak ovlaštenih službenih lica su trebali prijaviti njihovim kolegama. U prilog svojim tvrdnjama apelant Zeljković se opširno referirao na Komentar broj 7 o mučenju ili okrutnim, neljudskim ili degradirajućim postupcima ili kaznama Komiteta za ljudska prava, te doktrinu „plod otrovne voćke“ i, s tim u vezi, praksu Vrhovnog suda SAD. Po njegovom mišljenju, zbog činjenice da su saslušani svjedoci bili izloženi prijetnjama i ucjenama, i ono što je proizašlo iz njihovih iskaza predstavlja „plod otrovne voćke“.
65. Apelant Riđešić je istakao da su redovni sudovi propustili ocijeniti da su iskazi svjedoka dati kod ovlaštenih službenih lica uzeti i sačinjeni u skladu sa članom 63. stav 2. i članom 151. tač. 7, 8. i 9. ZKPRS, što upućuje na zaključak da ovi iskazi nisu sačinjeni i uzeti u skladu sa zakonom, tj. da su nezakonit dokaz bez obzira na izjave ovlaštenih službenih lica da prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka nije bilo prisile, prinude, ni iznude. Slijedom navedenog, a pošto su svjedoci tek na glavnom pretresu saslušani pod zakletvom, te unakrsno ispitani, apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da poklone vjeru njihovim iskazima iz istrage, jer su iskazi na glavnom pretresu izmijenjeni kako bi se pomoglo optuženim. U prilog ovim tvrdnjama apelant najprije ukazuje na iskaz svjedoka A.B., koji je u istrazi saslušan u svojstvu osumnjičenog, te koji je bio lišen slobode, koji je poučen da se može braniti ćutnjom, a nije poučen da mora govoriti istinu i da ne mora odgovarati na postavljena pitanja. Na glavnom pretresu, kada je saslušan u svojstvu svjedoka, ovaj svjedok je položio zakletvu da će govoriti istinu o svemu što bude pitan i poučen je o posljedicama lažnog svjedočenja, te da ne mora odgovarati na pitanja koja ga mogu izložiti krivičnom gonjenju. Apelant tvrdi da je potpuno izostalo obrazloženje zbog čega je poklonjena vjera iskazu ovog svjedoka iz istrage (kad je tvrdio da je apelant znao da ga vozi radi preuzimanja droge), a ne njegovoj izjavi sa glavnog pretresa (kad je tvrdio da apelant to nije znao). Nadalje, apelant je ukazao i na iskaz svjedoka M.B. u odnosu na kog je, kako tvrdi, dokazao da je osoba koja je zajedno sa A.B. nabavljala i prodavala opojnu drogu, a redovni sudovi nisu ocijenili da M.B., radi izbjegavanja krivičnog gonjenja i činjenice da nije optužen u istom predmetu, ima interes da lažno svjedoči. Također, ukazao je i na iskaz svjedoka, malodobnog S.C. i da je ostalo sporno ko je od njegovih roditelja u prethodnom postupku prisustvovao njegovom saslušanju, a ko je od roditelja potpisao zapisnik. Pošto ova činjenica nije rasvijetljena, jer nije bilo moguće saslušati roditelje, apelant smatra da su redovni sudovi trebali primijeniti princip in dubio pro reo i ocijeniti izjavu ovog svjedoka sa glavnog pretresa koju je dao u prisustvu majke.
66. Oba apelanta su ukazala i na iskaz svjedoka A.G., koji je u toku postupka više puta mijenjan, a sudovi su potpuno zanemarili dokaz o teškoj bolesti (tumor na mozgu), te činjenicu da je u istom postupku bio osumnjičen i njen vanbračni suprug A.V. Apelant Zeljković tvrdi i da se njegova osuda zasniva na iskazu ovog svjedoka u kojem je navela brojeve njegovih telefona kojih na glavnom pretresu nije mogla da se sjeti, te koja je na glavnom pretresu izjavila da joj je prijećeno oduzimanjem djece, te da mora potpisati izjave. Pri tome apelant Zeljković tvrdi i da je iskaz ovog svjedoka potkrijepljen nezakonito snimanim razgovorima koji nisu bili puštani u sudnici. a)Pretresanje, oduzimanje predmeta i otvaranje predmeta
67. Apelant Riđešić tvrdi da se osporene presude zasnivaju na dokazima koji su nezakonito pribavljeni: fotodokumentaciji CJB Banjaluka o pretresu osumnjičenog A.B. sa pregledom CD videozapisa o pretresanju A.B. i njega, izvještaj CJB Banjaluka o izvršenom pretresu bez naredbe broj Ku-1287/14 od 11. novembra 2014. godine, a koji se odnosi na pretres A.B. i njega, zapisniku o pretresu lica A.B. CJB Banjaluka od 11. novembra 2014. godine, potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta CJB Banjaluka od 11. novembra 2014. od A.B., na jednom oduzetom pakovanju marihuane ukupne bruto-mase 1 kg. Po njegovom mišljenju, i nalaz i mišljenje vještaka V.M. i izjava vještaka V.M. data prilikom saslušanja na glavnom pretresu, kao dokazi proistekli iz navedenih, predstavljaju „plod otrovne voćke“.
68. Apelant Riđešić ističe da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je zaustavljanje motora, a zatim pretresanje A.B. i njega obavljeno bez naredbe suda, da su prije pretresanja i on i A.B. bili u Centru javne bezbjednosti, da su na rukama imali lisice kojima su bili zavezani za kase koje se nalaze u prostorijama Centra, da su lišeni slobode. Stoga, smatra da nije bio ispunjen uslov iz člana 128. stav 1. ZKPRS, jer su već bili uhvaćeni - lišeni slobode.
69. Apelant Riđešić tvrdi i da se osporene presude nisu mogle zasnovati ni na zapisniku o otvaranju predmeta, koje je učinjeno na osnovu člana 135. ZKPRS, kao ni na predmetima koji su pregledani na tom ročištu, jer su svi oduzeti predmeti od A.B. nezakonito pribavljeni dokazi. Pored navedenog, otvaranju predmeta su prisustvovala ovlaštena službena lica, a članom 135. ZKPRS je propisano da otvaranje predmeta vrši tužilac. Pri tome ističe da su otvaranju predmeta pristupili inspektor Odjeljenja kriminalističke policije G.R., koji je potpisao potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. Stoga, smatra neprihvatljivom tvrdnju suda da je neosnovan prigovor da su papirnu vreću koja je pronađena kod A.B. prilikom pretresa bez naredbe mogla otvoriti ovlaštena službena lica i prilikom njenog oduzimanja, jer otvaranje predmeta, tj. održavanje ročišta za otvaranje predmeta je obavezno samo kada se radi o većem broju privremeno oduzetih predmeta ili dokumentacije, koji prilikom privremenog oduzimanja nisu popisani, ili se ne mogu identifikovati. S tim u vezi, ističe i da se sa snimka na CD vidi da je oduzeta vreća od A.B. otvarana i pregledana i u vrijeme oduzimanja od ovlaštenih službenih lica, te da se ne vidi kako je nakon toga zatvorena.
70. Najzad, apelant Riđešić u opširnim navodima tvrdi da je Vrhovni sud sve njegove žalbene prigovore u vezi sa zakonitošću dokaza odbio kao neosnovane primjenjujući relevantne odredbe ZKPRS proizvoljno, što za učinak ima povredu principa vladavine prava i pravne sigurnosti. Po njegovom mišljenju, oba suda su, dajući proizvoljno obrazloženje u pogledu primjene zakonskih propisa, pri tome ih i sami primjenjujući proizvoljno, postupili nezakonito i omogućili tužiocu da ne postupi po izričitim i imperativnim normama ZKPRS.
Prijedlog dokaza od apelanata
71. Oba apelanta tvrde da su redovni sudovi odbili da provedu dokaze koje su oni predlagali. Apelant Zeljković smatra da mu je zbog toga prekršeno pravo na obrazloženu presudu u vezi sa kršenjem prava na kontradiktoran postupak.
72. Apelant Riđešić smatra da mu je zbog toga prekršeno pravo na odbranu koje se ogleda u pravu na jednak pristup sudu i na jednakost stranaka u postupku, kao i na njegovo pravo da mu sudi nepristrasan sud.
73. Apelant Zeljković je u prilog svojim tvrdnjama istakao da su u postupku pred redovnim sudovima predlagali da se kao dokaz provede pribavljanje i uvid u tužilački spis broj T 13 0 KT 0028387 15 od 9. novembra 2015. godine, koji se odnosi na istragu protiv osumnjičenih S.K., G.M. i M.B. On tvrdi da je prvostepeni sud ovaj prijedlog odbio bez obrazloženja („sud nalazi nepotrebnim izvođenje ovog dokaza"). Po njegovom mišljenju, ovo je bio izuzetno relevantan prijedlog, imajući u vidu da iz dokaza odbrane - vještačenja T. proizlazi da nema telefonske komunikacije između njega i pobrojanih lica prije odlaska u Novu Topolu, a prvostepeni sud je u većem dijelu presude obrazlagao da je on unaprijed imao saznanja o ovom događaju, implicirajući time i da je upleten.
74. Apelant Riđešić je u prilog svojim tvrdnjama istakao da je odbijen njegov prijedlog da se kao dokaz provede čitanje potvrđene optužnice broj T 13 0 KT 0023990 14 od 30. decembra 2014. godine kojom je optužen zbog krivičnog djela sprečavanje službenog lica u vršenju službene radnje iz člana 387. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS, učinjenog 11. novembra 2014. godine, te da se saslušaju ovlaštena službena lica M.V., B.G., D.G., D.J. i D.J. Apelant tvrdi da je provođenjem ovih dokaza htio dokazati da su ovlaštena službena lica vršila službenu radnju na nezakonit način, jer su zaustavljanje, lišavanje slobode i pretresanje njega i A.B. učinili bez naloga sudije za prethodni postupak, čime su svi dokazi pribavljeni bez naloga suda, a provedenim radnjama ovlaštenih službenih lica nezakonito pribavljeni dokazi. Apelant Riđešić tvrdi da je odbijanjem da se provedu pobrojani dokazi bez ikakvog obrazloženja redovni sud postupao pristrasno i tako povrijedio čl. 13. i 14. ZKPRS, te njegovo pravo na odbranu koje se ogleda u pravu na jednak pristup sudu i na jednakost stranaka u postupku, kao i na njegovo pravo da mu sudi nepristrasan sud. Apelant posebno ističe i da se Okružni sud u obrazloženju referirao na pogrešnu optužnicu, te da ga je Tužilaštvo obavijestilo da u svojstvu svjedoka nije saslušan G.M. Nasuprot tome, apelant tvrdi da, kad je okružni tužilac kao dodatni dokaz, nakon što je odbrana provela dokaze iz kojih proizlazi da je optuženi A.B. nabavio jedan kilogram marihuane od lica G.M. a za lice M.B., predložio da se čita naredba Okružnog tužilaštva Banjaluka broj T 13 0 KT 0028387 15 od 22. oktobra 2015. godine o obustavi istrage protiv osumnjičenih S.K., G.M. i M.B., sud je prihvatio ovaj dokaz tužioca i izvršio uvid i pročitao naredbu o obustavi istrage. Međutim, kada je on predložio da sud pribavi sve dokaze i cjelokupni spis Okružnog tužilaštva Banjaluka broj T 13 0 KT 0028387 15, jer je dokazao predajom dopisa Tužilaštva da mu nije dozvoljeno da izvrši ni uvid, ni kopiranje predmetnog spisa, sud je provođenje ovog dokaza odbio kao nepotrebno, bez bilo kakvog obrazloženja. Apelant tvrdi da bi provođenjem ovog dokaza, tj. uvidom u spis, došao do dokaza koji vjerovatno postoji - snimka razgovora između A.B. i M.B., čime bi dokazao da nije znao, niti je mogao znati za bilo kakav dogovor između M.B., G.M. i A.B. Najzad, ističe i da je njegove žalbene navode u ovom dijelu Vrhovni sud odbio bez valjanog obrazloženja.
Apelant Riđešić - dopuna apelacije
75. Apelant Riđešić je u dopuni apelacije osporio i presudu Vrhovnog suda kojom je odbijen njegov zahtjev za zaštitu zakonitosti. Apelant je ponovo istakao da je neosnovano odbijen njegov prigovor u pogledu obavještavanja o optužbama protiv njega, te da je ponuđeno obrazloženje u odnosu na ostale istaknute povrede i prigovore proizvoljno i da ne zadovoljava standard obrazložene odluke. Sve ovo je, po njegovom mišljenju, dovelo do povrede njegovog prava na pristup sudu, na pravično suđenje i prava na odbranu.
b) Odgovor na apelaciju
76. Vrhovni sud je u odgovoru na apelacije istakao da su apelanti identične navode iznijeli i u žalbama na prvostepenu presudu, odnosno apelant Riđešić i u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, te da je ovaj sud, s tim u vezi, u svojim odlukama dao relevantne razloge i obrazloženja.
77. Okružni sud je u odgovoru na apelacije istakao da su u krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelanata koja im garantuju Ustav BiH i Evropska konvencija , te da nije došlo do kršenja prava apelanata na koja se u apelacijama ukazuje.
78. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelacije istaklo da su neosnovane tvrdnje apelanata da nisu upoznati šta im se stavlja na teret, odnosno da prije podizanja optužnice nisu saslušani. Nadalje, ukazano je da su sudovi dali relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku o neosnovanim tvrdnjama o nezakonitom zaustavljanju i pretresanju u to vrijeme osumnjičenih, nezakonitim dokazima, te iskazima saslušanih svjedoka. Prema mišljenju Tužilaštva, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja su se apelanti u apelaciji pozvali.
V. Relevantni propisi
79. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13), koji se primjenjivao u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi: Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
(…)
80. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.
(...)
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(...)
Pravo na odbranu Član 7.
(1)Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2)Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.
(3)Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Zakonitost dokaza Član 10.
(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Jednakost u postupanju Član 14.
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Osnovni pojmovi Član 20.
Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
(...)
ž) ovlašćeno službeno lice je lice koje ima odgovarajuća ovlašćenja unutar policijskih organa Republike Srpske, policijskih organa Bosne i Hercegovine, uključujući i Državnu agenciju za istrage i zaštitu i Graničnu policiju Bosne i Hercegovine, sudske policije, carinskih organa i poreskih organa. Ovlašćena službena lica su i stručni saradnici, odnosno istražioci tužilaštva koji rade po ovlašćenjima tužioca, (...)
j) istraga obuhvata aktivnosti preduzete od tužioca ili ovlašćenog službenog lica u skladu sa ovim zakonom, uključujući prikupljanje i čuvanje obavještenja i dokaza, (...)
lj) osnovana sumnja je veći stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo, (...)
Pretresanje lica Član 116.
(1)Pretresanje lica može se preduzeti kada je vjerovatno da je to lice učinilo krivično djelo ili da će se pretresanjem pronaći predmeti ili tragovi važni za krivični postupak.
(2)Pretresanje lica obavlja lice istog pola.
Pretresanje bez naredbe Član 128.
(...)
(2) Ovlašćeno službeno lice može pretresti lice bez naredbe za pretresanje i bez prisustva svjedoka:
a) prilikom izvršenja naredbe za dovođenje,
b) prilikom lišenja slobode,
v) ako postoji sumnja da to lice posjeduje vatreno ili hladno oružje,
g) ako postoji opasnost da će sakriti, uništiti ili odbaciti predmete koji treba od njega da se oduzmu i upotrijebe kao dokaz u krivičnom postupku.
(3) Nakon izvršenja pretresanja, bez naredbe za pretresanje i bez svjedoka, ovlašćeno službeno lice mora odmah podnijeti izvještaj tužiocu, koji o tome obavještava sudiju za prethodni postupak Naredba za oduzimanje predmeta Član 129.
(1)Predmeti koji se po Krivičnom zakonu treba da oduzmu ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.
(2)Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje sudija na prijedlog tužioca ili ovlašćenog službenog lica koje je dobilo odobrenje od tužioca.
(...)
(8) Pri oduzimanju predmeta naznačiće se gdje su pronađeni i opisaće se, a po potrebi i na drugi način obezbijediće utvrđivanje njihove istovjetnosti. Za oduzete predmete izdaće se potvrda.
(…) Privremeno oduzimanje predmeta bez naredbe Član 130.
(1) Predmeti iz člana 129. stav 1. ovog zakona mogu se privremeno oduzeti i bez naredbe suda, ukoliko postoji opasnost od odgađanja. Ukoliko se lice koje se pretresa izričito usprotivi oduzimanju predmeta, tužilac će u roku od 72 časa od izvršenog pretresa podnijeti zahtjev sudiji za prethodni postupak za naknadno odobrenje oduzimanja predmeta.
(...)
Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 134.
Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija deponuju se u sudu ili sud na drugi način obezbjeđuje njihovo čuvanje.
Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Član 135.
(1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši tužilac. (2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije tužilac je dužan da obavijestiti lice ili preduzeće od kojeg su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branioca.
(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se brinuti da njihov sadržaj ne saznaju neovlašćena lica.
Tok saslušanja svjedoka Član 151.
(...)
(2) Svjedok će se prethodno biti opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prećutati, a zatim će biti upozoren da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Svjedok će biti upozoren i da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članu 149. stav 1. ovog zakona i ovo upozorenje će se unijeti u zapisnik.
(...)
Zakletva, odnosno izjava svjedoka Član 153.
(1)Ako su ispunjeni uslovi za saslušanje, sud može zahtijevati od svjedoka da prije svjedočenja položi zakletvu, odnosno da izjavu.
(...)
Nadzor tužioca nad radom ovlašćenih službenih lica Član 226.
(1)Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora veća od pet godina, ovlašćeno službeno lice dužno je da odmah obavijesti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzme potrebne mjere da se pronađe izvršilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi i da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.
(2)Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1. ovog člana, ovlašćeno službeno lice dužno je da u slučaju opasnosti od odgađanja preduzme neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stava 1. ovog člana. Prilikom preduzimanja ovih radnji, ovlašćeno službeno lice dužno je da postupi po ovom zakonu. O svemu što je preduzeto, ovlašćeno službeno lice dužno je da odmah obavijesti tužioca i dostavi prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz. (3) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora do pet godina, ovlašćeno službeno lice dužno je da obavijesti tužioca o svim raspoloživim informacijama i istražnim radnjama koje je preduzelo najkasnije sedam dana od dana saznanja o postojanju osnova sumnje da je krivično djelo učinjeno.
Uzimanje izjava i prikupljanje dokaza Član 227.
(1) Radi izvršenja zadataka iz člana 226. ovog zakona, ovlašćeno službeno lice može: prikupljati potrebne izjave od lica; izvršiti potreban pregled prevoznih sredstava, putnika i prtljaga; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja; preduzeti potrebne mjere u vezi sa utvrđivanjem identiteta lica i predmeta; raspisati potragu za licem i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovornog lica pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova; obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti, sastaviće se zapisnik ili službena zabilješka.
(...)
(3) Prilikom prikupljanja izjava od lica, ovlašćeno službeno lice će postupiti u skladu sa članom 143. ovog zakona, odnosno u skladu sa članom 151. ovog zakona. U tom slučaju se zapisnici o prikupljenim obavještenjima mogu upotrijebiti kao dokazi u krivičnom postupku.
(4) Lice prema kome je primijenjena neka od radnji ili mjera iz ovog člana ima pravo da podnese pritužbu tužiocu u roku od tri dana. Tužilac će provjeriti osnovanost pritužbe i ako utvrdi da su se u preduzetim radnjama ili mjerama stekla obilježja krivičnog djela ili povreda radne obaveze, postupiće prema pritužbi u skladu sa zakonom.
(...)
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234.
(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a)nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, (...)
g) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima, (...)
(3) Istražne radnje iz stava 2. ovog člana mogu se odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.
(...)
Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.
Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
a)protiv Republike Srpske,
b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
v) terorizma i
g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236.
(1) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
(...)
(3) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. t. a), b), v), g) i e) ovog zakona mogu trajati najduže do mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se, na obrazloženi prijedlog tužioca, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz t. a), b) i v) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci (...)
(...)
(5) Sudija za prethodni postupak mora pisanim nalogom, bez odgađanja, obustaviti izvršenje preduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje bile određene. Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama Član 237.
(1)Nakon prestanka primjene radnji iz člana 234. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene preduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati tužiocu. Tužilac je dužan da dostavi sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi. (2)Ako tužilac odustane od krivičnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni primjenom naređenih radnji nisu potrebni za krivični postupak, uništiće se pod nadzorom sudije za prethodni postupak, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik. O preduzimanju radnji, razlozima za njihovo preduzimanje, informaciji da dobijeni materijal nije bio osnov za krivično gonjenje i da je uništen, pisano se obavještava lice protiv koga je neka od radnji iz člana 234. stav 2. ovog zakona bila preduzeta.
(3)Sudija za prethodni postupak će, bez odgađanja, a nakon preduzimanja radnji iz člana 234. ovog zakona, obavijestiti lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta. Lice protiv kojeg je radnja bila preduzeta može od suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je sprovedena radnja.
(4) Podaci i informacije dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 234. stav 2. ovog zakona čuvaju se dok se čuva sudski spis.
Slučajni nalazi Član 238.
Ne mogu se koristiti kao dokaz informacije i podaci dobijeni preduzimanjem radnji iz člana 234. ovog zakona ako se ne odnose na krivično djelo navedeno u članu 235.
ovog zakona.
Postupanje bez sudskog naloga ili izvan njenog okvira Član 239.
Ako su radnje iz člana 235. ovog zakona preduzete bez naloga sudije za prethodni postupak ili u suprotnosti sa njom, sud na pribavljenim podacima ili dokazima ne može zasnivati svoju odluku.
Korišćenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Član 240.
Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uslovima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku.(...)
Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278.
(1)Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.
(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
(...)
g) je povrijeđeno pravo na odbranu, (...)
z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
Uslovi za podnošenje zahtjeva Član 350.
(1) Protiv pravosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:
a) zbog povrede Krivičnog zakona i
b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.
VI. Dopustivost
81. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
82. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
83. U konkretnom slučaju apelant Riđešić je u apelaciji podnesenoj 12. jula 2016. godine osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 016070 16 Kž 3 od 21. aprila 2016. godine, koja mu je uručena 7. juna 2016. godine. U dopuni apelacije koju je podnio 2. februara 2017. godine apelant Riđešić je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 016070 16 Kvlz od 9. decembra 2016. godine, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, koja mu je uručena 30. decembra 2016. godine.
84. Apelant Zeljković je u apelaciji podnesenoj 28. jula 2016. godine osporio Presudu Vrhovnog suda broj 11 0 K 016070 16 Kž 3 od 21. aprila 2016. godine, koja mu je uručena 6. juna 2016. godine.
85. Slijedom navedenog, proizlazi da su obje apelacije, odnosno dopuna apelacije, podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
86. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
87. Apelant Riđešić tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6. i 12. Evropske konvencije.
88. Apelant Zeljković tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i
f) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
89. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku; .
90. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
91. Ustavni sud zapaža da iz navoda oba apelanta proizlazi da su posebne istražne radnje - tajni nadzor i tehničko snimanje komunikacija nezakonito određene, produžavane i provedene. Apelant Zeljković smatra da su mu na ovaj način prekršena prava iz čl. 6. i 8. Evropske konvencije, a apelant Riđešić da su mu prekršena prava iz člana 6. Evropske konvencije.
92. U prilog ovim tvrdnjama oba apelanta su istakla da su naredbe o određivanju tajnog nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija izdate u suprotnosti sa domaćim pravom, jer ne sadrže obrazloženja osnova sumnje, kao i razloga zbog kojih na drugi način nije moguće obezbijediti dokaze, ili bi to bilo skopčano sa nesrazmjernim teškoćama, da je tužilac propustio da podnese sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama, odnosno da je to učinio tek nakon nešto više od jedne godine od njihovog preduzimanja, da ih sudija za prethodni postupak nije obavijestio da su protiv njih provođene posebne istražne radnje nakon što su one okončane. Apelant Riđešić je istakao da je tužilac propustio da stavi prijedlog za obustavljanje posebnih istražnih radnji po svim naredbama kojim su određene, odnosno da je to učinio samo u pogledu pojedinih, a apelant Zeljković da se osporene presude zasnivaju i na nezakonito snimljenim razgovorima njegove nevjenčane supruge, koja je odbila da svjedoči, i njega.
93. Slijedom navedenog, tvrdnje oba apelanta, iako se apelant Riđešić izričito nije pozvao na to, Ustavni sud će ispitati u odnosu na garancije iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
94. Ustavni sud, najprije, podsjeća da je u svojoj praksi pri ispitivanju apelantovih navoda u vezi sa povredom prava iz člana 8. Evropske konvencije u povodu provođenja mjera tajnog nadzora u kontekstu krivičnog postupka slijedio osnovne principe koje je Evropski sud definisao u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3236/18 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 56) kojim će se rukovoditi i u ispitivanju tvrdnji apelanata i u ovom predmetu.
a) Da li je došlo do miješanja?
95. Nesporno je da je određivanjem posebne istražne radnje - tajni nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija prema apelantima, odnosno posebne istražne radnje - tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi s njima došlo do miješanja u pravo apelanata na poštivanje privatnog života i prepiske garantovano članom 8. Evropske konvencije.
b) Da li je miješanje bilo opravdano?
96. U odgovoru na ovo pitanje Evropski sud je u predmetu Dragojević istakao (vidi stav 86): „Sud primjećuje da u ovom predmetu podnosilac nije uopšteno prigovorio postojanju propisa koji dozvoljavaju mjere tajnog nadzora. Osnova njegovog prigovora bio je specifičan slučaj takvog nadzora koji je proveden u sklopu krivičnog postupka protiv njega. S obzirom na to da Sud mora prvo utvrditi je li sporno miješanje bilo 'u skladu sa zakonom', neizbježno mora ocijeniti mjerodavno domaće pravo koje je bilo na snazi u to vrijeme u odnosu na pretpostavke osnovnog načela vladavine prava. Takav pregled nužno podrazumijeva određeni stepen apstrakcije (vidi, Kruslin, citirano gore, stav 32). Ipak, u slučajevima koji proizlaze iz pojedinačnih zahtjeva Sud se, u pravilu, mora usredsrijediti ne na zakon kao takav, već na način na koji je primijenjen na podnosioca u određenim okolnostima (vidi, Goranova-Karaeneva protiv Bugarske, br. 12739/05, stav 48, 8. marta 2011. god.).“
97. Ustavni sud zapaža da je posebna istražna radnja - tajni nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija obojici apelanata određena na osnovu člana 234. stav 2. tačka a) ZKPRS, odnosno apelantu Zeljkoviću posebna istražna radnja tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta u vezi s njima na osnovu člana 234. stav 2. tačka g) ZKPRS. Stoga, proizlazi da je nadzor bio zasnovan na mjerodavnom domaćem pravu čija dostupnost nije problem u konkretnom slučaju.
98. Nadalje, kao što je već ukazano u ovoj odluci, apelanti i ne dovode u pitanje pravni osnov za određivanje posebnih istražnih radnji, već tvrde da sudija za prethodni postupak nije postupao u skladu sa procedurom određenom zakonom, jer su u naredbama kojim su određene i produžavane posebne istražne radnje izostali valjani razlozi u pogledu postojanja osnova sumnje i u pogledu procjene da na drugi način nije bilo moguće osigurati dokaze, odnosno da bi to bilo skopčano s nesrazmjernim teškoćama.
99. Slijedom navedenog, proizlazi da je osnovno pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori (vidi, Dragojević, stav 89) „ (…) je li mjerodavno domaće pravo, uključujući način na koji su ga tumačili domaći sudovi, dovoljno jasno navelo opseg i način ostvarivanja diskrecije dodijeljene tijelima javne vlasti, te posebno je li domaći sistem tajnog nadzora, na način na koji ga primjenjuju domaće vlasti, omogućio odgovarajuće mjere zaštite od mogućih različitih načina zloupotrebe (uporedi, Malone, citirano gore, stav 70, Kruslin, citirano gore, st. 35-36, Huvig, citirano gore, st. 34-35, i Kopp protiv Švajcarske, 25. marta 1998, st. 66-75, Izvještaji o presudama i odlukama 1998- II). Budući da je postojanje odgovarajućih mjera zaštite protiv zloupotrebe pitanje koje je usko vezano s pitanjem je li u ovom predmetu poštovan test 'nužnosti', Sud će ispitati i uslov da miješanje mora biti 'u skladu sa zakonom' i uslov da mora biti 'nužno' (vidi, Kvasnica, citirano gore, st. 83-84)“.
100. Ustavni sud zapaža da, u skladu sa članom 234. ZKPRS, posebne istražne radnje mogu biti određene protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da samo ili zajedno sa drugim licima učestvuje u izvršenju krivičnog djela određenog članom 235. ZKPRS, kada se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, ili kada bi njihovo pribavljanje bilo skopčano sa nesrazmjernim teškoćama. U skladu sa članom 236. ZKPRS, posebne istražne radnje određuje sudija za prethodni postupak na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži: podatke o licu protiv kog se radnja preduzima, osnove sumnje, razloge za preduzimanje i druge bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, radnju koja se zahtjeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnji.
101. Shodno navedenom, proizlazi da ZKPRS zahtijeva da mjere tajnog nadzora odobri sud. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Dragojević ukazano (vidi stav 94): „(…) [Evropski] sud je, također, naglasio da provjera od tijela ovlaštenih za odobravanje provođenja tajnog nadzora, inter alia, da je upotreba takvih mjera ograničena na predmete u kojima postoji činjenična osnova za sumnju da osoba planira, čini ili je počinila određena teška krivična djela i da je mjere moguće naložiti samo ako nema izgleda da se činjenice uspješno ustanove drugim metodama, ili bi to bilo izrazito teško, predstavlja jamstvo odgovarajućeg postupka osmišljenog kako bi se osiguralo da mjere nisu naložene nemarno, neregularno ili bez potrebnog razmatranja (vidi, Klass i drugi, citirano gore, stav 51). Stoga je važno da odgovorne vlasti - u ovom predmetu istražni sudija - odrede postoje li opravdani razlozi za odobravanje mjera tajnog nadzora (uporedi Iordachi i drugi protiv Moldavije, br. 25198/02, stav 51, 10. februara 2009. godine).“
102. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je na temelju uvida u naredbe (koje su i interpretirane u obrazloženju presude) kojim su određene, odnosno produžene posebne istražne radnje utvrđeno da je tužilac podnio obrazloženi prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji u kom je obrazložio osnove sumnje da su apelanti i druga lica prema kojim su preduzimane posebne istražne radnje počinili krivično djelo u odnosu na koje, u skladu sa ZKPRS, mogu biti određene posebne istražne radnje, da je uz prijedlog dostavio i dokaze (prijedlozi CJB za određivanje ili produženje posebnih istražnih radnji, transkripte presretnutih telefonskih razgovora između, u to vrijeme, osumnjičenih međusobno, kao i sa svjedocima), da je sudija za prethodni postupak izvršio uvid u predočene dokaze i na osnovu toga izveo zaključak da postoje osnovi sumnje, kao prvi opšti uslov za primjenu posebnih istražnih radnji. Nadalje, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je u naredbama obrazloženo da se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi radi utvrđivanja činjenica o načinu nabavke i preuzimanja droge, lokacijama na kojim se opojna droga čuva i vrši njena primopredaja, da se ne mogu identifikovati i pronaći svjedoci koji kupuju opojnu drogu, te kako bi se utvrdila uloga i bile preduzete radnje svakog od osumnjičenih u to vrijeme.
103. Slijedom navedenog, a suprotno tvrdnjama apelanata, ne može se zaključiti da je konkretna situacija kod izdavanja naredbi o određivanju, odnosno produženju posebnih istražnih radnji identična onoj koja je bila predmet razmatranja u predmetu Dragojević (vidi stav 95), tj. da su izostali „stvarni detalji koji se temelje na specifičnim činjenicama predmeta i naročitim okolnostima koje ukazuju na osnovanu sumnju da su krivična djela počinjena, te da istragu nije moguće provesti na drugačiji manje intruzivan način“.
104. Nadalje, oba apelanta osporavaju zakonitost posebnih istražnih radnji, jer je tužilac pisani izvještaj o njihovom provođenju predao sudiji za prethodni postupak nakon podizanja optužnice (tj. nakon gotovo godinu dana od njihovog preduzimanja). Apelant Riđešić smatra i da zbog toga posebne istražne radnje nisu bile predmet provjere sudije za prethodni postupak.
105. Ustavni sud zapaža da je članom 237. ZKPRS određeno da, nakon prestanka primjene posebnih istražnih radnji, policijski organ mora sve informacije, podatke i predmete dobijene njihovim preduzimanjem, kao i izvještaj o tome predati tužiocu. Istim članom je određeno i da je tužilac dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama, te da na osnovu njega sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.
106. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su identični navodi apelanata u postupku pred redovnim sudovima ocijenjeni kao neosnovani. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene drugostepene presude istakao da se u žalbama pogrešno zaključuje da posebne istražne radnje nisu određene u skladu sa zakonom zbog činjenice da je tužilac izvještaj o njihovom provođenju podnio tek nakon gotovo jedne godine od potvrđivanja optužnice. U vezi s tim je ukazano da član 237. ZKPRS ne propisuje rok u kom izvještaj treba da bude podnesen (kao ni njegovu formu), te da se zakonitost preduzetih posebnih istražnih radnji mora ocijeniti u smislu člana 239. ZKPRS, a što je prvostepeni sud ocijenio u toku glavnog pretresa i, u vezi s tim, dao valjane razloge. Naime, u obrazloženju osporene prvostepene presude je ukazano da se sud uvjerio da su posebne istražne radnje preduzimane i provođene na osnovu naredbi sudije za prethodni postupak, te da nisu preduzimane u suprotnosti sa izdatim naredbama.
107. Imajući u vidu član 237. ZKPRS, te da je u ovoj odluci već zaključeno da su neosnovane tvrdnje apelanata da naredbe o određivanju, odnosno produženju posebnih istražnih radnji nisu sadržavale relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnova sumnje, te da se dokazi ne mogu pribaviti na drugi način, ili bi to bilo skopčano sa nesrazmjernim teškoćama, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim navedeni stav Vrhovnog suda, odnosno ne može se zaključiti da je u okolnostima konkretnog slučaja propust tužioca da dostavi izvještaj o preduzetim radnjama i prije podizanja optužnice rezultirao nezakonitim miješanjem u pravo apelanata iz člana 8. Evropske konvencije.
108. Nadalje, apelant Riđešić je istakao i da je tužilac propustio da stavi prijedlog za obustavljanje posebnih istražnih radnji po svim naredbama kojim su određene, odnosno da je to učinio samo u pogledu pojedinih, a apelant Zeljković da se osporene presude zasnivaju i na nezakonito snimljenim razgovorima njega i njegove nevjenčane supruge, koja je odbila da svjedoči.
109. Ustavni sud, najprije, zapaža da je članom 236. stav 3. ZKPRS određeno, konkretno, da istražne radnje iz člana 234. stav 2. tač. a) i g) ZKPRS mogu trajati najduže do mjesec dana, da na obrazloženi prijedlog tužioca mogu biti produžene za još jedan mjesec, odnosno maksimalno mogu trajati šest mjeseci. Također, stavom 5. istog člana je određeno da sudija za prethodni postupak mora pisanim nalogom, bez odgađanja, obustaviti izvršenje preduzetih radnji ako su prestali razlozi zbog kojih su radnje bile određene.
110. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene prvostepene presude pobrojane konkretne naredbe po kojim su bile određene posebne istražne radnje koje su obustavljene, te da je tužilac istakao da su posebne istražne radnje koje nisu obuhvaćene naredbama o obustavi prestale protekom vremena na koje su bile određene. Imajući u vidu član 234. ZKPRS prema kom je trajanje konkretnih posebnih istražnih radnji ograničeno na jedan mjesec, te da se izuzetno mogu produžiti za još jedan mjesec, da apelant Riđešić ne tvrdi da su posebne istražne radnje i trajale mimo roka od mjesec dana određenog zakonom, kao i da sudija za prethodni postupak bez odlaganja nalaže obustavu kad su prestali razlozi zbog kojih su određene, suprotno tvrdnjama apelanta Riđešića, ne može se zaključiti ni da je navedeni stav redovnog suda proizvoljan i da dovodi u pitanje zakonitost miješanja u njegovo pravo iz člana 8. Evropske konvencije.
111. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 234. stav 3. ZKPRS određeno da se posebne istražne radnje mogu odrediti i prema licu za koje postoje osnovi sumnje da učiniocu, odnosno od učinioca krivičnog djela prenosi informacije u vezi sa krivičnim djelom, odnosno da učinilac koristi njegovo sredstvo telekomunikacije.
112. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, da je posebna istražna radnja nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija određena prema apelantu Zeljkoviću na osnovu naredbe suda, kao i sadržaj presretnutog razgovora između apelanta Zeljkovića i N.K., koju on označava kao svoju nevjenčanu suprugu, ne može se prihvatiti kao osnovana ni tvrdnja apelanta Zeljkovića da se radi o nezakonitom dokazu (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1958/09 od 13. novembra 2012. godine, tač. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
113. Najzad, oba apelanta tvrde da nisu bili obaviješteni da su prema njima preduzimane posebne istražne radnje i da je sudija za prethodni postupak propustio da postupi u skladu sa članom 237. stav 3. ZKPRS.
114. Ustavni sud zapaža da je članom 237. stav 3. ZKPRS, pored ostalog, propisano da će sudija za prethodni postupak bez odgađanja, a nakon preduzimanja posebnih istražnih radnji, obavijestiti lice protiv kog je radnja bila preduzeta. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi identične tvrdnje apelanata ocijenili neosnovanim zbog toga što im je omogućeno da sve prigovore koji su se ticali zakonitosti naredbi o posebnim istražnim radnjama istaknu na glavnom pretresu.
115. U konkretnom slučaju posebne istražne radnje prema apelantima preduzete su u kontekstu krivičnog postupka i u službi ostvarivanja legitimnog cilja - otkrivanja krivičnog djela. Iz obrazloženja osporenih odluka, kao ni iz navoda apelanata nije moguće zaključiti da su javne vlasti u preduzimanju posebnih istražnih radnji prekršile ovlaštenja koja su im dodijeljena ZKPRS, ili da posebne istražne radnje nisu preduzimane u svrhu krivičnog postupka. Nadalje, apelanti ne tvrde, a to ne proizlazi ni iz osporenih odluka, da na glavnom pretresu nisu u potpunosti upoznati sa materijalom pribavljenim provođenjem posebnih istražnih radnji, te da im je bila uskraćena mogućnost da ga osporavaju. Najzad, redovni sudovi su detaljno ispitali tvrdnje apelanata kojim su dovodili u pitanje zakonitost posebnih istražnih radnji, koje su ponovili i u svojim apelacijama, a za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovane. Slijedom navedenog, propust sudije za prethodni postupak da bez odlaganja obavijesti apelante da su protiv njih preduzimane posebne istražne radnje odmah nakon što su i okončane, u okolnostima konkretnog slučaja, ne dovodi u pitanje zakonitost miješanja u pravo apelanata iz člana 8. Evropske konvencije.
c) Legitimni cilj i proporcionalnost
116. Ustavni sud zapaža da su posebne istražne radnje nesporno bile u službi legitimnog cilja, tj. materijal pribavljen posebnim istražnim radnjama korišten je u svrhu istrage i na suđenju apelantima za označeno krivično djelo.
117. Najzad, u okolnostima konkretnog slučaja ne dovodi se u pitanje ni proporcionalnost, tj. posebne istražne radnje su bile opravdane kao „neophodne u demokratskom društvu“ u svrhu istrage i procesuiranja apelanata.
118. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanata da im je prekršeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
119. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama prekršeno i pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
120. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
121. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] (...)
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da odmah na jeziku koji razumije, bude podrobno obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
(...)
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;
(...)
122. Oba apelanta tvrde da već prilikom prvog ispitivanja nisu obaviješteni o osnovama optužbi protiv njih.
123. Nadalje, oba apelanta tvrde da se presude zasnivaju na nezakonitim dokazima. S tim u vezi su ukazali na dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama, te iskaze svjedoka iz istrage. Apelant Riđešić je u ovom dijelu još ukazao i da su nezakoniti: fotodokumentacija o pretresanju osumnjičenog A.B., izvještaj CJB Banjaluka o pretresanju bez naredbe njega i osumnjičenog A.B., potvrda o oduzimanju predmeta, oduzeto pakovanje marihuane, nalaz i mišljenje vještaka koji su proistekli iz navedenih, kako tvrdi, nezakonitih dokaza, te zapisnik o otvaranju privremeno oduzetih predmeta.
124. Oba apelanta tvrde i da su redovni sudovi odbili da provedu dokaze koje su predlagali. Apelant Zeljković smatra da mu je zbog toga uskraćeno pravo na obrazloženu odluku u vezi s pravom na kontradiktoran postupak. Apelant Riđešić smatra da mu je zbog toga prekršeno pravo na odbranu.
125. Najzad, oba apelanta tvrde da su redovni sudovi propustili da se izjasne o njihovim tvrdnjama odlučujući o žalbi, odnosno, u slučaju apelanta Riđešića, o zahtjevu za zaštitu zakonitosti.
126. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
127. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelanti smatraju da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštivanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će navode apelanata ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tj. opštih garancija „pravičnog suđenja“.
Obavještenje o osnovama optužbi
128. U konkretnom slučaju oba apelanta tvrde da već prilikom prvog ispitivanja nisu obaviješteni o osnovama optužbi protiv njih.
129. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret, detalji o krivičnom djelu imaju krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i optuženi se smatra obaviještenim od trenutka kada su mu prezentovani činjenični i pravni osnovi optužbe protiv njega. Nadalje, optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe, tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduslov za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60).
130. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi identične navode apelanata ocijenili neosnovanim. Redovni sudovi su istakli da je članom 6. stav 1. ZKPRS određeno da osumnjičeni prilikom prvog saslušanja mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje, a da apelanti nisu osporavali da su prilikom prvog ispitivanja sa ovim i upoznati, već su osporavali da nisu bili upoznati sa svim činjenicama i dokazima, ističući da pri prvom ispitivanju nisu bili upoznati sa rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji. Nadalje, redovni sudovi su ukazali na stav 2. citiranog člana prema kom se obavještenja koja se daju osumnjičenom moraju posmatrati u kontekstu cijelog postupka, a da su apelanti o svim činjenicama i dokazima koji ih terete upoznati tokom glavnog pretresa, neposrednim izvođenjem dokaza, da im je omogućeno da se izjasne o njima, te da iznesu sve činjenice i dokaze koji im idu u prilog.
131. Imajući u vidu navedeni stav Evropskog suda, te razloge i obrazloženja iz osporenih odluka, kao i da apelanti ne tvrde da prilikom prvog ispitivanja nisu bili obaviješteni o djelu za koje se terete i osnovama sumnje protiv njih (u smislu člana 6. stav 1. ZKPRS, kojim su propisana prava osumnjičenog, odnosno optuženog), odnosno da im je u toku postupka uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju o činjenicama i dokazima protiv njih, kao i da predlažu dokaze koji im idu u prilog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje apelanata u ovom dijelu.
Nezakoniti dokazi
132. Prema tvrdnjama oba apelanta, osporene presude se zasnivaju na nezakonitim dokazima, što, po njihovom mišljenju, kao rezultat ima da krivični postupak protiv njih nije bio pravičan.
133. U vezi sa ovim tvrdnjama, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju, i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jul 2009. godine).
134. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan, također, mora imati u vidu jesu li poštivana prava odbrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembra 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući ukazuju li okolnosti u kojima je pribavljen na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
135. Oba apelanta, najprije, tvrde da su nezakoniti dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantima bila pružena mogućnost da se usprotive korištenju dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama i da osporavaju njihovu vjerodostojnost. Naime, apelanti su i u prvostepenom i u drugostepenom postupku imali takvu mogućnost, te su je i koristili, a redovni sudovi su meritorno ispitali njihove navode koje su uz valjane razloge i obrazloženja odbili. Činjenica da su apelanti bili u tome i neuspješni ne utiče na zaključak da su imali priliku da ospore dokaze i da se suprotstave njihovoj upotrebi. Nadalje, apelanti ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji nisu dovodili u pitanje pouzdanost i vjerodostojnost dokaza pribavljenih na ovaj način. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su ovo bili i jedini dokazi protiv apelanata.
136. Nadalje, oba apelanta tvrde da su osporene presude zasnovane na iskazima svjedoka iz istrage koji su nezakonito pribavljeni, mada iz suštine njihovih navoda, u stvari, proizlazi da osporavaju način na koji su redovni sudovi ocijenili provedene dokaze. Naime, apelanti su u ovom dijelu istakli da su svjedoci u istrazi iskaze davali pod prinudom i prijetnjom, a da je obaveza države da to i provjeri, da iskazima iz istrage nije mogla biti poklonjena vjera na temelju rezultata posebnih istražnih radnji, jer su i one nezakonite, da zaključak o nepostojanju prinude i prijetnje nije mogao biti zasnovan na iskazima ovlaštenih službenih lica koja su to i negirala. Oba apelanta su u prilog svojim tvrdnjama posebno ukazali na iskaz svjedoka A.G., koji je u toku postupka više puta mijenjan, a apelant Riđešić i na iskaze svjedoka A.B. i M.B. Po njihovom mišljenju, iz obrazloženja osporenih odluka nije moguće zaključiti zašto je poklonjena vjera iskazima svjedoka iz istrage, a ne sa glavnog pretresa, kada su poučeni da moraju govoriti istinu i da ne moraju odgovarati na postavljena pitanja, te nakon toga unakrsno ispitani.
137. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
138. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene presude Okružnog suda detaljno interpretirani iskazi svih saslušanih svjedoka iz istrage, kao i sa glavnog pretresa, da su ovi iskazi ocijenjeni u vezi sa saznanjima do kojih se došlo provođenjem posebnih istražnih radnji, čiji sadržaj apelanti nisu osporavali, te u vezi sa iskazima ovlaštenih službenih lica koja su od svjedoka i uzimala izjave. Stoga, proizlazi da u konkretnom slučaju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svakog dokaza pojedinačno koji je, zatim, doveden u vezu sa ostalim provedenim dokazima a na osnovu čega se prvostepeni sud u konkretnom slučaju i odlučio da pokloni vjeru iskazima svjedoka iz istrage, a ne njihovim izmijenjenim iskazima na glavnom pretresu. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi i da su redovni sudovi imali u vidu i tvrdnju apelanata da su iskazi svjedoka u istrazi dati pod prijetnjom ili prinudom, odnosno iznuđeni upotrebom sile, ali da ove tvrdnje nisu bile ničim potkrijepljene (nisu predočeni dokazi o obraćanju svjedoka nadležnom tijelu CJB ili tužiocu, medicinska dokumentacija o nanesenim povredama i sl.). Pri tome Ustavni sud zapaža da je posebna pažnja poklonjena iskazu svjedoka A.G., suprotno tvrdnjama apelanata, upravo s obzirom na njeno zdravstveno stanje, te da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak zbog čega su prihvatili i iskaz ovog svjedoka. Nadalje, u vezi sa tvrdnjom da iskazi svjedoka iz istrage nisu mogli biti potkrijepljeni iskazima ovlaštenih službenih lica, Ustavni sud zapaža da je među svjedocima bilo i maloljetnih lica, koja su saslušana u prisustvu roditelja, a koji su potvrdili da je u zapisnicima o njihovom saslušanju iz istrage navedeno ono što su tom prilikom izjavili. Najzad, iz obrazloženja osporenih odluka, a ni apelanti ne tvrde suprotno, proizlazi da im u toku postupka nije bila uskraćena mogućnost da sve svjedoke ispitaju i da osporavaju njihove iskaze.
139. Ustavni sud podsjeća da korištenje iskaza svjedoka iz istrage kao dokaza samo po sebi nije u suprotnosti sa članom 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije uz uslov da je poštovano pravo na odbranu, tj. da je optuženom bila dana adekvatna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke protiv njega u bilo kojoj fazi postupka (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Lucà protiv Italije, aplikacija broj 33354/96, st. 40-43, ECHR 2001-II). Rukovodeći se navedenim stavom, te imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane tvrdnje apelanata u ovom dijelu.
140. Najzad, apelant Riđešić je iznio i tvrdnje da su nezakoniti dokazi: fotodokumentacija o pretresanju osumnjičenog A.B., izvještaj CJB Banjaluka o pretresanju bez naredbe njega i osumnjičenog A.B., potvrda o oduzimanju predmeta, oduzeto pakovanju marihuane, nalaz i mišljenje vještaka koji je proistekao iz navedenih, kako tvrdi, nezakonitih dokaza, te zapisnik o otvaranju privremeno oduzetih predmeta. Ustavni sud zapaža da apelantu Riđešiću nije bila uskraćena mogućnost da pred redovnim sudovima iznese identične tvrdnje, da su ih redovni sudovi meritorno ispitali, te dali opširne razloge i obrazloženja zbog čega ih smatraju neosnovanim, koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.
Odbijanje dokaza koje su predlagali apelanti
141. Oba apelanta tvrde i da su redovni sudovi odbili da provedu dokaze koje su predlagali. Apelant Zeljković smatra da mu je zbog toga uskraćeno pravo na obrazloženu odluku u vezi s pravom na kontradiktoran postupak. Apelant Riđešić smatra da mu je zbog toga prekršeno pravo na odbranu.
142. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, član 6. Evropske konvencije ne garantuje neograničeno pravo optuženom da poziva svjedoke, te da je na nacionalnim sudovima da procijene da li je neophodno ili korisno da pozovu svjedoke, „u autonomnom“ smislu koji je dat izrazu svjedok u Evropskoj konvenciji (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Popov protiv Rusije, presuda od 13. jula 2006. godine, stav 176). Također, nije dovoljno da se aplikant samo žali da je odbijeno provođenje dokaza koje je predlagao već je potrebno da objasni zbog čega su ti dokazi bili neophodni za utvrđivanje istine (vidi, Evropski sud, mutatis mutandis, Bocos-Cuesta protiv Holandije, presuda od 10. februara 2006. godine, stav 67).
143. U konkretnom slučaju apelant Zeljković tvrdi da je odbijen njegov prijedlog da se izvrši uvid u označeni spis Okružnog tužilaštva protiv osumnjičenih S.K., G.M. i M.B. koji je, po apelantovom mišljenju, bio relevantan, jer iz dokaza odbrane - vještačenja T. proizlazi da nema telefonske komunikacije između njega i označenih lica, te da on unaprijed nije imao saznanja o odlasku u Novu Topolu po drogu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je ova okolnost utvrđena na temelju presretnutih razgovora između apelanta Zeljkovića i optuženog S.Z., čiji sadržaj je interpretiran u obrazloženju osporene drugostepene presude, a koji su ostvareni upravo u vrijeme kada su apelant Riđešić i A.B. trebali da se vrate iz Topole, pa do saznanja da su lišeni slobode, kao i nakon toga. Stoga, zaključak redovnog suda da je provođenje ovog dokaza koji je apelant Zeljković predlagao (uvid u označeni spis Okružnog tužilaštva) nepotrebno, te da, suprotno tvrdnji apelanta Zeljkovića, ne dovodi u pitanje njegovo pravo na obrazloženu odluku i, s tim u vezi, pravo na kontradiktorni postupak. Pri tome Ustavni sud zapaža i da su po njegovom prijedlogu prihvaćeni i provedeni konkretno pobrojani dokazi na str. 8. i 9. osporene prvostepene presude a koji su ocijenjeni u vezi sa ostalim provedenim dokazima.
144. Nadalje, apelant Riđešić tvrdi da je odbijen njegov prijedlog da se izvrši uvid u potvrđenu optužnicu od 14. decembra 2014. godine kojom je optužen za krivično djelo iz člana 387. stav 1. KZRS i saslušanje označenih ovlaštenih službenih lica kojim bi dokazao da je njegovo zaustavljanje, lišavanje slobode njega i A.B., odnosno njihovo pretresanje bilo nezakonito. Također, ističe i da je sud prihvatio prijedlog tužioca da pročita naredbu o obustavi istrage protiv osumnjičenih S.K., G.M. i M.B., ali da je odbio njegov prijedlog da se pribavi i izvrši uvid u cjelokupni spis u kojem, kako tvrdi, vjerovatno postoji snimak razgovora između A.B. i M.B., čime bi dokazao da on nije znao za postojanje dogovora o nabavci droge.
145. Ustavni sud zapaža da je u ovoj odluci već ukazano na to da je o navodima apelanta Riđešića da je njegovo zaustavljanje, lišavanje slobode njega i A.B., te da je njihovo pretresanje bilo nezakonito detaljno raspravljeno pred redovnim sudovima, te da su dati valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o njihovoj neosnovanosti. Nadalje, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je na temelju presretnutog razgovora između apelanta Riđešića i N.N. osobe, iskaza A.B., te presretnutih razgovora između apelanta Zeljkovića i optuženog S.Z. utvrđeno da je prethodno znao za dogovor o nabavci droge. Također, na temelju vještačenja mobilnog telefona oduzetog od A.B. prilikom lišavanja slobode utvrđeno je da između njega i svjedoka M.B. nije bilo komunikacije. Najzad, iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da su prihvaćeni i provedeni konkretno pobrojani dokazi na str. 9. i 10. osporene prvostepene presude koje je on predložio i koji su ocijenjeni u vezi sa ostalim provedenim dokazima. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da mu je prekršeno pravo na odbranu, jer je sud odbio da provede dokaze koje je predlagao. Odlučivanje o žalbi, odnosno zahtjevu za zaštitu zakonitosti
146. Oba apelanta tvrde da je Vrhovni sud, odlučujući o njihovim žalbama, propustio da se izjasni o njihovim žalbenim navodima. Apelant Riđešić tvrdi i da ponuđeno obrazloženje u osporenoj presudi Vrhovnog suda kojom je odlučeno o njegovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti ne zadovoljava standard obrazložene odluke.
147. Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i da su koristili mogućnost da protiv prvostepene presude izjave žalbe, te da je apelant Riđešić iskoristio i mogućnost u pogledu zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Iz obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog suda proizlazi da su navodi oba apelanta detaljno ispitani, da se Vrhovni sud, s tim u vezi, referirao na razloge i obrazloženja iz osporene prvostepene presude s kojim se saglasio, te dao razloge i obrazloženja zbog čega ih prihvata.
148. Nadalje, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji je koristio apelant Riđešić, Vrhovni sud je ispitao i dao valjane razloge i obrazloženja zbog čega je ocijenio neosnovanim njegove tvrdnje: da je optužnica podignuta iako u istrazi nije ispitan u skladu sa članom 6. st. 1. i 2. ZKPRS, da je odbijen njegov prijedlog za saslušanje ovlaštenih službenih lica, te D.J. (jer su već bili saslušani pred prvostepenim sudom, odnosno D.J. je već svjedočio na okolnosti za koje je apelant ponovo predlagao njegovo saslušanje), da povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. ZKPRS (presuda se zasniva na nezakonitim dokazima) ne predstavlja zakonski osnov za podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
149. Stoga, ne mogu se prihvatiti osnovanim ni tvrdnje apelanata da je Vrhovni sud, odlučujući o njihovom žalbama, odnosno po zahtjevu za zaštitu zakonitosti apelanta Riđešića, propustio da ispita istaknute navode apelanata, te da, s tim u vezi, ponudi valjane razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
150. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanata, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
151. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane tvrdnje apelanata da im je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
152. Apelant Riđešić tvrdi i da su mu osporenim presudama prekršena prava iz čl. 5. i 12. Evropske konvencije, ali ove tvrdnje ničim nije potkrijepio ili obrazložio. Stoga se Ustavni sud nije ni mogao upuštati u njihovo ispitivanje.
VIII. Zaključak
153. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su posebne istražne radnje prema apelantima određene na način koji zadovoljava zahtjev zakonitosti, te kada su u službi legitimnog cilja - istraživanja i procesuiranja teškog krivičnog djela, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi dovelo u pitanje proporcionalnost, tj. da su posebne istražne radnje bile opravdane kao „neophodne u demokratskom društvu“ u svrhu istrage i procesuiranja apelanata.
154. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak protiv apelanata, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
155. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
156. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević