Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3969/16 (E. R.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Kleveta
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Miješanje
  • Građanski postupak
  • Internet
  • Proporcionalnost
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3969/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3969/16, rješavajući apelaciju Edina Ražanice, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Ražanice podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 065483 16 Gž od 30. avgusta 2016. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 065483 13 P od 26. oktobra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Edin Ražanica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 11. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 065483 16 Gž od 30. avgusta 2016. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 065483 13 P od 26. oktobra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Jadranka Grčevića, tužioca u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužilac ili Jadranko Grčević), zatraženo je 11. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 23. maja do 7. juna 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 065483 13 P od 26. oktobra 2015. godine apelant je obavezan da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplati iznos od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav 1. izreke presude). Takođe, predmetnom presudom apelant je obavezan da tu presudu objavi u informativnom portalu ,,Otisak.ba“ (stav 2. izreke presude), dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca preko dosuđenog iznosa (stav 3. izreke presude).

6. U obrazloženju presude je konstatovano da je tužilac u tužbi koju je podnio protiv apelanta radi naknade nematerijalne štete, zbog povrede časti i ugleda, naveo da je apelant autor tekstova objavljenih u aprilu i maju 2013. godine u informativnom portalu ,,Otisak.ba“ pod naslovima: „Moralno posrnuli Predsednik suda Jadranko Grčević protiv 'Otiska'", „Presretnuti razgovori jurišnika Grčevića i bivšeg gradonačelnika Pajić“, „Možda ste i vi prisluškivani ali vas iz suda Jadranka Grčevića o tome nisu obavijestili", „Jurišnik Jadranko Grčević u demantiju prijetio 'Otisku'", „Jadranko Grčević laže da nije davao podršku bivšem gradonačelniku", „Krivična prijava protiv Jadranka Grčevića od poslušnika, kriminalaca u sudu, mobingu i bez OSCE-a“ u kojim se tužilac oslovljava sa „jurišnik", te navodi da tužilac „lupeta i laže“, kao i da, kao predsjednik Osnovnog suda, svoj posao ne obavlja u skladu sa Zakonom i da je moralno posrnuo. Takođe, konstatovano je da je tužilac u tužbi naveo da je sačinjavanjem i objavljivanjem pomenutih tekstova sa neistinitim sadržajima u kojima je tužioca prikazao u negativnom svjetlu, ne uvažavajući njegovo lično dostojanstvo i ugled, apelant povrijedio njegove čast i ugled u sredini u kojoj živi i radi, čime mu je prouzrokovao duševne bolove jakog intenziteta koji će trajati duži vremenski period, pa je predložio da sud usvoji tužbeni zahtjev.

7. Dalje, konstatovano je da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, a u podnesku kojim je dopunio navode iz odgovora na tužbu da su u tekstovima iz činjeničnih navoda tužbe izneseni samo vrijednosni sudovi autora teksta, da je tužitelj kao javna ličnost dužan da trpi dodatnu dozu kritike i da u činjeničnim navodima tužbe nema uvredljivih sadržaja. Ukazano je da je apelant u tom podnesku, takođe, naveo da se u spornom tekstu riječ „jurišnik“ može razumjeti kao „osoba koja juriša na vladavinu prava, nezavisnost sudstva i demokratiju“, a da riječi „lupeta i laže i moralno posrnuo“ predstavljaju iznošenje vrijednosnog suda, jer je apelant na taj način izražavao mišljenje o predsjedniku suda kao javnoj ličnosti.

8. Osnovni sud je ukazao da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi čitanjem tekstova objavljenih u informativnom portalu ,,Otisak.ba“ pod naslovima, kako je to precizirano u tužbi, „čitanjem transkripta prisluškivanog razgovora Predsjednika Osnovnog suda [...] Grčević Jadranka i Gradonačelnika Brčko distrikta [...] Pajić Dragana“, kao i čitanjem drugih materijalnih dokaza (bliže navedenih na strani 4. predmetne presude), te saslušanjem tužioca i apelanta u svojstvu parničnih stranaka, vještačenjem vještaka psihijatrijske struke, dr. Milana Purića i čitanjem pismenog nalaza i mišljenja tog vještaka. Takođe, ukazao je da je ocjenom provedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presude. Pri tome Osnovni sud je u obrazloženju presude (str. 5-7 presude) prezentovao i sadržaj apelantove i tužiteljeve izjave, te nalaza, mišljenja i izjave vještaka psihijatrijske struke, koji je prihvatio kao stručan i objektivan.

9. Osnovni sud je konstatovao da je apelant u toku predmetnog postupka predložio prekid tog postupka do okončanja postupka koji se vodi po tužbi tužioca protiv Brčko distrikta BiH, pod preciziranim brojem, smatrajući da se radi o prethodnom pitanju za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Međutim, Osnovni sud je odbio taj zahtjev sa obrazloženjem da tužilac u parnici koja se vodi pod navedenim preciziranim brojem tuži Brčko distrikt BiH radi naknade štete zbog povrede prava ličnosti do kojeg je došlo propustima organa Distrikta zbog objavljivanja telefonskih razgovora tužioca, te da odluka suda u toj parnici ne predstavlja prethodno pitanje zbog kojeg bi ovaj sud trebalo da odredi prekid konkretnog postupka, jer je zahtjev tužioca u predmetnoj parnici postavljen kao zahtjev usmjeren prema fizičkom licu zbog objavljenih uvredljivih tekstova na portalu ,,Otisak.ba“ a koji nisu u vezi sa predmetom tužbenog zahtjeva u toj drugoj parnici.

10. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 2. Zakona o zaštiti od klevete Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete) propisano da se utvrđivanjem građanske odgovornosti za štetu nanesenu klevetom žele obezbijediti: zaštita prava na slobodu izražavanja [...] koja predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa, zaštita sadržaja izražavanja, kao i način na koji je iznesen i koja se ne primjenjuje samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, a da sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Zatim, istakao je da je odredbom člana 5. stav 3. istog zakona propisano da javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete, kao radnje nanošenja štete ugledu tog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog lica trećem licu. Dalje, ukazao je da je odredbama člana 6. istog zakona propisano da je svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu odgovorno za klevetu, te kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Pored toga, ukazao je da je odredbom člana 7. istog zakona propisano da ne postoji odgovornost za klevetu: ako je izražavanjem izneseno mišljenje, ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka i ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

11. Osnovni sud je konstatovao da je među parničnim strankama nesporno, a što proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu, da je na Internet-portalu „Otisak.ba" iz Brčkog tokom aprila i maja 2013. godine objavljen niz tekstova o tužiocu čiji je autor apelant. Naveo je da su tekstovi na koje se tužilac poziva u tužbi objavljeni na portalu ,,Otisak.ba“, i to: 4. aprila 2013. godine tekst pod nazivom “Novi pritisci u Brčkom: Moralno posrnuli predsjednik suda Jadranko Grčević protiv 'Otiska'", 5. aprila 2013. godine tekst pod nazivom „Ekskluzivno: Presretnuti razgovori jurišnika Grčevića i bivšeg Gradonačelnika Pajića", 8. aprila 2013. godine tekst pod nazivom „Možda ste i vi prisluškivani ali vas iz suda Jadranka Grčevića o tome nisu obavijestili", 10. aprila 2013. godine tekst pod nazivom „Jurišnik Jadranko Grčević u demantiju prijetio 'Otisku'", 30. aprila 2013. godine tekst pod nazivom „Slučaj 'Ljubi te tvoj drug': Jadranko Grčević laže da nije davao podršku bivšem Gradonačelniku" i 7. maja 2013. godine tekst pod nazivom „Krivična prijava protiv Jadranka Grčevića od poslušnika, kriminalaca u sudu, mobingu i bez OSCE-a“. Osnovni sud je konstatovao da je u navedenim tekstovima, koji su objavljivani kontinuirano tokom aprila i početkom maja 2013. godine, tužiocu imputirano „da lupeta i laže“, da prijeti medijima, konkretno portalu „Otisak.ba", da nezakonito radi svoj posao. Osnovni sud je zaključio da naslovi tih tekstova i njihov sadržaj, koji su konkretizovani u činjeničnom opisu tužbe, predstavljaju kombinaciju vrijednosnih sudova i činjeničnih tvrdnji.

12. Po ocjeni Osnovnog suda, navodi „Jurišnik Jadranko Grčević u demantiju prijetio 'Otisku'" i "Možda ste i vi prisluškivani ali vas iz suda Jadranka Grčevića o tome nisu obavijestili", kao i navodi da tužilac kao „predsjednik Osnovnog suda Brčko distrikta BiH svoj posao ne obavlja u skladu sa zakonom" predstavljaju činjenične tvrdnje koje su kao takve podložne provjeri. Naime, Osnovni sud je ukazao da iz teksta koji je objavljen pod naslovom „Jurišnik Jadranko Grčević u demantiju prijetio 'Otisku'" proizlazi da je izvrgnut „ruglu i sa velikom dozom sarkazma predstavljen“ javnosti demanti koji je tužilac uputio ovom portalu („pa je [apelant] davao komentare na demanti tipa: 'moralno posrnuli predsjednik' na mail 'Otiska' jadan uputio demanti, jadan se zapetljao, iznosi nesuvisle informacije, moralista u krizi podsjeća“). Osnovni sud je dalje zaključio da iz sadržaja tekstova da tužilac prijeti „Otisku", jer će „anonimno dostavljeni snimci biti predmet istrage, kao i da će neutemeljeni, gnusni i prostački napadi biti predmet postupaka kako to zakon nalaže i dozvoljava", ne proizlazi da tužilac bilo kome prijeti stavljanjem u izgled nekog zla ili nevolje. Osnovni sud je zaključio da tekst pod naslovom „Možda ste i vi prisluškivani ali vas iz suda Jadranka Grčevića o tome nisu obavijestili" predstavlja javnosti tužioca kao osobu koja provodi samovolju u sudu, koja ima „svoj vlastiti Sud" u kojem se osobe prema kojima su preduzimane posebne istražne radnje (konkretno, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija ili, kako to tuženi naziva, „prisluškivanje") ne obavještavaju da su „prisluškivane". Osnovni sud je istakao da je apelant tokom postupka tvrdio da je tekstove objavljivao smatrajući da se radi o temi od prvorazrednog značaja za društvenu zajednicu, jer je iz objavljenih razgovora smatrao da je dovedena u pitanje nezavisnost pravosuđa, te da je u javnom interesu da se to objavi i da se javnost upozna sa dešavanjima vezanim za politička dešavanja u gradu. Osnovni sud je istakao da se u tekstu pod nazivom „Možda ste i vi prisluškivani ali vas iz suda Jadranka Grčevića o tome nisu obavijestili" nalazi i rečenica da je „prisluškivan" vlasnik firme „Energosistem“ Vojislav Nikolić, „da je sa Nikolićem obavio razgovor policijski službenik Omerović Mirsad, te da je tek tada Nikolić saznao da su njegovi telefonski razgovori prisluškivani“. Osnovni sud je istakao da se nadalje u tekstu nalazi rečenica: „Ovo je još jedan u nizu dokaza da Predsjednik Osnovnog suda u Brčkom Jadranko Grčević svoj posao ne obavlja u skladu sa zakonom.“ U vezi sa tim, Osnovni sud je istakao da odredbe Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) jasno propisuju uslove pod kojima se mogu preduzimati posebne istražne radnje, konkretno nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, te da takve naredbe izdaje sudija za prethodni postupak, a ne predsjednik suda, te da je sudija za prethodni postupak, a ne predsjednik suda, taj koji je nakon preduzimanja tih radnji dužan obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila preduzeta. Osnovni sud je istakao da iz tih odredaba ZKP, kojim je jasno propisano ko može izdavati naredbe za posebne istražne radnje i ko je dužan da obavijesti osobe prema kojima su posebne istražne radnje preduzimane, proizlazi da to nikako nije u nadležnosti predsjednika suda, što dalje ukazuje da su informacije o nezakonitom radu predsjednika suda potpuno neistinite, te da je apelant znao da je to izražavanje neistinito, a u krajnjem slučaju je nepažnjom zanemario neistinitost takvih činjeničnih tvrdnji.

13. Osnovni sud je zaključio da, nasuprot navedenim činjeničnim tvrdnjama, tekstovi „moralno posrnuli Predsjednik suda Jadranko Grčević“, tekstovi u kojima se navodi da tužilac „lupeta i laže" i tekstovi u kojima se tužilac naziva „jurišnikom" predstavljaju vrijednosne sudove, ali kao takve „uvredljive preko razumne mjere“, nepridržavanjem apelanta opšteprihvaćenih profesionalnih standarda, koji u kombinaciji sa iznesenim netačnim činjeničnim tvrdnjama imaju kao posljedicu povredu časti (svijest koju svako ima o sebi) i ugleda (objektivizirano mišljenje ostalih pripadnika jedne zajednice o konkretnom pojedincu) koje tužilac kao predsjednik Osnovnog suda od 2001. godine ima u sredini u kojoj radi i živi. Osnovni sud je istakao da se prilikom donošenja odluke rukovodio odredbama člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

14. Osnovni sud je istakao da je objavom navedenih tekstova tužilac trpio štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, a koji vid štete, u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), predstavlja osnov za naknadu štete. Osnovni sud je istakao da se, zbog objavljenih tekstova, kod tužioca pojavilo osjećanje nelagodnosti, neprijatnosti, uznemirenosti, da je došlo do povlačenja u sebe i ogorčenosti. Navedene neprijatnosti, odnosno psihičke patnje u početku su bile jakog intenziteta i trajale su tri do pet dana, potom srednjeg intenziteta oko 30 dana i lakog intenziteta oko šest mjeseci (kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatrijske struke). Prilikom određivanja visine naknade Osnovni sud je ocijenio status tužioca koji je kao javna ličnost dužan da trpi izvjesnu razumnu dozu kritike, ocijenio izložene karakteristike objavljenih tekstova koji predstavljaju kombinaciju vrijednosnih sudova i činjeničnih navoda usmjerenih na omalovažavanje tužioca u sredini u kojoj živi, te utvrdio da iznos od 7.000,00 KM, uz okolnost da će se presuda o apelantovom trošku objaviti na portalu ,,Otisak.ba“, predstavlja dovoljnu satisfakciju za tužioca. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca preko dosuđenog iznosa je odbijen.

15. Apelant je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda, koju je Apelacioni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 96 0 P 065483 16 Gž od 30. avgusta 2016. godine i potvrdio prvostepenu presudu.

16. Apelacioni sud je u obrazloženju presude, nasuprot apelantovim navodima, ocijenio da je prvostepeni sud temeljem provedenih dokaza pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti koje su relevantne za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu sa aspekta Zakona o zaštiti od klevete i ZOO. Pri tome konstatovao je da je prvostepeni sud omogućio svakom sudioniku u postupku da iznese sve činjenice i okolnosti, te predloži i izvede dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Takođe, ocijenio je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da odluka u parnici koja se vodi pod preciziranim poslovnim brojem po tužbi istog tužitelja protiv tuženog Brčko distrikta, radi naknade štete koju su uzrokovali nadležni organi tuženog (Tužilaštvo ili Policija Brčko distrikta) time što su učinili dostupnim portalu „Otisak.ba" snimak presretnutih privatnih razgovora između tužitelja i Dragana Pajića (bivšeg gradonačelnika Brčko distrikta) pribavljenih nadzorom i tehničkim snimanjem telekomunikacija kao posebnom istražnom radnjom provedenom u krivičnom postupku koji je vođen protiv Dragana Pajića, koji je pomenuti portal objavio, ne predstavlja prethodno pitanje zbog kojeg bi prvostepeni sud trebalo da odredi prekid postupka, jer je u konkretnoj parnici tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog klevete postavljen prema fizičkoj osobi zbog naslova i tekstova objavljenih na portalu „Otisak.ba", a u drugoj parnici tužena je pravna osoba za štetu uzrokovanu propustom njenih organa. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio izvedene dokaze (iskaze parničnih stranaka, vještačenje i sve materijalne dokaze) onako kako mu nalaže odredba člana 8. ZPP, te da je svakom od dokaza dao odgovarajući značaj u odnosu na relevantne odredbe čl. 2, 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete, člana 10. Evropske konvencije i čl. 199. i 200. ZOO. Konstatovao je da su temeljem provedenih dokaza u obrazloženju prvostepene presude utvrđene relevantne činjenice i okolnosti da je apelant sastavio tekstove i objavio ih u periodu od 4. aprila 2013. godine do 7. maja 2013. godine pod citiranim naslovima (šest naslova) na portalu ,,Otisak.ba“, a koje opravdavaju zaključak prvostepenog suda da je apelant u tekstovima „Jurišnik Jadranko Grčević u demantiju prijetio 'Otisku'“, „Možda ste i vi prisluškivani ali vas iz suda Jadranka Grčevića o tome nisu obavijestili" iznio netačne činjenične tvrdnje, a u naslovu „Moralno posrnuli predsjednik suda Jadranko Grčević..." i u tekstovima u kojim govori da tužitelj „lupeta i laže" i naziva ga „jurišnikom" u negativnom značenju iznio prekomjerno uvredljive vrijednosne sudove, što opravdava zaključak prvostepenog suda o utemeljenosti tužbenog zahtjeva.

17. Apelacioni sud je ukazao da je odredbom člana 4. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe nanošenjem ili pronošenjem trećoj osobi izražavanja nečeg neistinitog i identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi. Dalje, ukazao je da, prema odredbi člana 6. st. 2. i. 3. istog zakona, za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja i prouzročenu štetu odgovara autor ako je namjerno ili iz nepažnje iznio ili pronio izražavanje nečeg neistinitog. Apelacioni sud je istakao da to znači da u zahtjevu tužitelja za naknadu štete zbog klevete ima mjesta i protiv autora tekstova (ovdje apelanta) koje je objavio u sredstvu javnog informiranja (na informativnom portalu „Otisak.ba") u kojim je iznio neistinita izražavanja o tužitelju koja su uzrokovala štetu njegovom ugledu i časti ne samo kada je namjerno htio nanijeti štetu, ili je znao da će iz njegove radnje nastati šteta tužitelju, ili da šteta može nastati, već i kada je iz neažnje nanio štetu, jer se nije ponašao onako kako bi se ponašao čovjek prosječne pažnje (krajnja, gruba nepažnja), ili kada nije upotrijebio onu pažnju koja se očekuje od osobito pažljivog čovjeka (obična nepažnja). Apelacioni sud je ukazao da se isti standard odgovornosti za štetu zbog klevete primjenjuje kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od javnog interesa, kao i kada je oštećeni javni službenik ako prema općem shvaćanju javnosti vrši značajan utjecaj na pitanja od javnog interesa, shodno članu 6. st. 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete. Dakle, po mišljenju Apelacionog suda, da bi tužitelj imao pravo na naknadu nematerijalne štete zbog klevete, prvo je potrebno da su ispunjene pretpostavke iz odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, odnosno da je bilo neistinito ono što je apelant iznio u pomenutim naslovima i tekstovima o tužitelju i to objavio na informativnom portalu, a tek potom da se ispune pretpostavke iz odredbe člana 10. Zakona o zaštiti od klevete i iz odredbe člana 200. ZOO koje opravdavaju dosudu novčane naknade.

18. U vezi sa tim, Apelacioni sud je istakao da, jednako kao i prvostepeni sud, nalazi da na informativnom portalu „Otisak.ba" objavljeni naslovi „Jurišnik Jadranko Grčević u demantiju prijetio 'Otisku'" i „Možda ste i vi prisluškivani ali vas iz suda Jadranka Grčevića o tome nisu obavijestili" i objavljen tekst da tužitelj kao „predsjednik Osnovnog suda Brčko distrikta BiH svoj posao ne obavlja u skladu sa zakonom" sadrže neistinite tvrdnje kojima apelant u prvom naslovu tužitelju imputira da je u demantiju, time što je rekao da će „anonimno dostavljeni snimci biti predmet istrage ... i postupaka kako to zakon nalaže" prijetio portalu. Pri tome ukazao je da je prijetnja nedopušteno izazivanje straha, a stavljanjem u izgled da će se postupati sukladno zakonu ne može se kvalificirati kao prijetnja i ponašanje koje služi protupravnom cilju. Takođe, našao je da sadržaj tog, kao i drugog članka sadrži neistinite navode u pogledu tužiteljevog stručnog znanja i rada, odnosno da kao predsjednik suda provodi samovolju i nezakonito radi u vezi sa istražnom radnjom „prisluškivanja" iako naredbu za nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, odnosno „prisluškivanje", izdaje sudija za prethodni postupak i nakon poduzimanja tih radnji o tome obavještava osobu protiv koje je ta radnja bila poduzeta. Konstatovao je da je neprihvatljivo, pa i u kontekstu takozvane novinarske slobode, o tužitelju govoriti “jadan se zapetljao", „iznosi nesuvisle informacije", „moralista u krizi podsjeća", „moralno posrnuli predsjednik suda Jadranko Grčević", da „lupeta i laže" i u negativnom značenju nazivati ga „jurišnikom" bez obzira na to što je tužitelj po svojoj funkciji (kao predsjednik suda javna osoba) podvrgnut prozivanju i kritikama. Apelacioni sud je zaključio da sadržaj objavljenih naslova i tekstova o tužitelju, gledano u cjelini, sa spornim dijelovima predstavlja klevetu, odnosno uvredu. Prema tome, sporni naslovi i tekstovi objavljeni na informativnom portalu, i po mišljenju Apelacionog suda, predstavljaju paušalno i uvredljivo pisanje o tužitelju kao javnom djelatniku (predsjedniku suda) koje kao takvo nije dozvoljeno ni novinaru. Apelacioni sud je istakao da, kada je očigledno da apelant nije poduzeo mjere za provjeru istinitosti svojih navoda i dokazao njihovu istinitost, te kada je tužitelja omalovažavao i vrijeđao, on nije postupao u dobroj vjeri. S obzirom na to da je spornim naslovima i tekstovima o tužitelju prenesena neistinita informacija i u kojim se tužitelj vrijeđa „preko razumne mjere", kako to navodi prvostepeni sud, kojim se gledano u cjelini vrijeđaju njegova čast i dostojanstvo, Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti od klevete i odredbu člana 10. Evropske konvencije kada je obavezao apelanta da naknadi tužitelju štetu prouzrokovanu objavom spornih naslova i tekstova na portalu „Otisak.ba" i objavi presudu na istom portalu.

19. Apelacioni sud je istakao da je prilikom određivanja visine naknade nematerijalne štete, zbog povrede ugleda i časti, prvostepeni sud, prvenstveno uvažavajući da čast i ugled čovjeka spadaju u najveće vrijednosti zaštićene zakonom, vodio računa o značaju povrijeđenog dobra i jačini i dužini trajanja duševnih bolova, ali i uzimajući u obzir da su sporni članci (sporni naslovi zajedno sa spornim sadržajem) objavljeni na informativnom Internet-portalu, kao i o cilju kojem ta naknada služi, pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti od klevete o obeštećenju i odredbe ZOO o novčanoj naknadi nematerijalne štete kada je tužitelju za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda dosudio novčanu naknadu u iznosu od 7.000,00 KM.

20. Konstatujući da u situaciji kada je apelant uvrijedio i oklevetao tužitelja putem informativnog Internet-portala, učinivši uvrede i klevete dostupnim neograničenom broju osoba, kada je uporno vrijeđao i klevetao tužitelja konstantno od 4. aprila 2013. godine do 7. maja 2013. godine (u kom periodu je objavljivao članke) i kada je prosječni čitatelj informativnog Internet-portala doživio negativne informacije o tužitelju, zbog čega su mu bili kompromitirani čast i ugled u dužem vremenu, Apelacioni sud je zaključio da je dosuđenom naknadom uspostavljena ravnoteža između prava na slobodu izražavanja zajamčenu Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i prava pojedinca na zaštitu ugleda i časti u društvu zbog iznošenja neistina i vrijeđanja tužitelja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

22. Apelant, prije svega, smatra da je Osnovni sud morao prekinuti postupak u konkretnoj parničnoj stvari u smislu člana 171. stav 1. tačka 1. ZPP, jer „sam nije odlučio da rješava“ u parničnom postupku precizirani broj, a u kojem je tužitelj tužio Brčko distrikt za naknadu štete iz istog štetnog događaja. Apelant dalje smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili odredbe člana 8. ZPP. Naime, tvrdi da redovni sudovi uopšte nisu ocijenili transkripte prisluškivanih razgovora, smatrajući da je prvostepeni sud bio obavezan ocijeniti ih u vezi sa naknadnim tekstovima objavljenim na portalu ,,Otisak.ba“, što je, po njegovom mišljenju, pravno relevantno sa aspekta primjene člana 6. st. 1. i 4. Zakona o zaštiti od klevete. Apelant, takođe, navodi da je krajnje indikativno „da predsjednik suda pred svojim sudijama, koje kontroliše, vodi u sudu kao predsjednik suda, kao tužitelj, tuženi, predlagatelj, zainteresovana osoba i oštećena strana u postupku, 12 postupaka za 16 godina“. Apelant tvrdi da sama ta činjenica kod nepristrasnog posmatrača izaziva sumnju u objektivnost suđenja, a da su potvrda pristrasnosti suđenja u korist tužitelja presude na 20.000,00 KM i 7.000,00 KM „protiv aplikanta“ iz istog štetnog događaja.

23. Apelant ukazuje da su prisluškivani telefonski razgovori prethodili spornim tekstovima i da su bili povod za njih, a da ti razgovori obrađuju dvije teme od prvorazrednog značaja za demokratsko društvo. Apelant navodi da je prva tema koju obrađuju - nezavisnost sudova. Apelant smatra da iz prisluškivanih razgovora javnost može izvesti jasne zaključke da predsjednik suda (tužilac) može utjecati u predmetima u kojima ima svog sudiju, što je, kako navodi, drastično kršenje člana 3. stav 3. Zakona o sudovima Brčko distrikta. Apelant navodi da je druga tema od prvorazrednog značaja za demokratsko društvo - jasno miješanje predsjednika suda (tužioca) u politiku, a što je suprotno odredbi člana 41. Zakona o sudovima Brčko distrikta. Apelant tvrdi da je redovni sud proizvoljno ocijenio tekst „Jurišnik Jadranko Grčević u demantiju prijeti 'Otisku'“ kada je zaključio da se u tom tekstu navode činjenične tvrdnje. Naime, smatra da iz tog teksta očigledno proizlazi da tužilac navodi da će apelant svoje navode morati da dokazuje u institucijama sistema, a da je apelant te navode shvatio kao prijetnju, jer tužilac ima „svoje institucije“ i „svoje sudije“. Apelant navodi da je redovni sud proizvoljno ocijenio i natpis „Možda ste i vi prisluškivani ali vas iz suda Jadranka Grčevića o tome nisu obavijestili", smatrajući da u tom tekstu nije navedeno ništa uvredljivo, već da se radi o iznošenju mišljenja da neko „ne obavlja posao u skladu sa zakonom“, dakle, vrijednosnog suda. Apelant smatra da se u svim spornim tekstovima izražava mišljenje i vrijednosni sud, a da niti jedan tekst ne iznosi činjenične tvrdnje, a apelant ne može odgovarati za izneseno mišljenje. Ističe da je tužitelj javna ličnost u kojem svojstvu je i kritikovan, a kao takav je i dužan trpjeti dodatnu dozu kritike. Takođe, smatra da je, shodno odredbi člana 7. stav 1. tačka b. Zakona o zaštiti od klevete, izuzet odgovornosti za klevetu, jer je kao urednik portala „Otisak.ba“ obavezan iznositi ili pronositi izražavanje. Takođe, apelant ističe da je obaveza novinara i odgovornog urednika da prije objavljivanja informacije sa primjerenom pažnjom provjeri njeno porijeklo, istinitost i tačnost, a što je u konkretnom slučaju učinjeno, jer nesporno stoji autentičnost objavljenih prisluškivanih razgovora. Apelant smatra da je sporno izražavanje bilo u opštem interesu, jer je ukazivalo na kršenje zakona, i da postoji legitimni cilj za objavu tog izražavanja, te da je izvršena provjera izvora, odnosno da su preduzete sve mjere da se provjere izvori i navodi dati povodom izvora, da postoji mjera u izražavanju i da ne postoji lični animozitet prema tužitelju.

24. U odnosu na tvrdnje o diskriminaciji, apelant, prije svega, tvrdi da se radi o diskriminaciji po osnovu socijalnog porijekla, jer je tužitelju dosuđen iznos od 20.000,00 KM „za objavu istine i objavu prisluškivanih razgovora koji su istiniti i autentični“ koji nikome u Bosni i Hercegovini nije dosuđen po osnovu naknade štete zbog povrede ugleda, a Admiru Rizvanoviću „za objavu neistine“ odbijen je tužbeni zahtjev, jer to lice nije predsjednik suda. Dalje, navodi da postoji diskriminacija po osnovu nacionalnog porijekla, jer je tužitelj Hrvat po nacionalnosti. Apelant ističe da, u slučaju kada je predsjednik suda stranka u postupku, onda mu se može „za objavljenu istinu“ dosuditi iznos od 27.000,00 KM iz jednog štetnog događaja.

b) Odgovori na apelaciju

25. Apelacioni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji. Pri tome ukazuje da je u obrazloženju osporene presude tog suda odgovoreno zašto je pravilan zaključak prvostepenog suda da odluka u parnici koja se vodila pod preciziranim brojem nije predstavljala prethodno pitanje zbog kojeg bi trebalo odrediti prekid predmetnog postupka. Takođe, ukazuje da je u obrazloženju presude tog suda odgovoreno zbog čega su sa aspekta relevantnih a materijalnog prava ostvarene pretpostavke za obavezivanje apelanta da tužiocu isplati naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda. Osim toga, ukazuje da je u osporenoj presudi tog suda odgovoreno zašto je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti od klevete i odredbe ZOO o novčanoj naknadi nematerijalne štete kada je tužitelju za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda dosudio novčanu naknadu u iznosu od 7.000,00 KM. Apelacioni sud smatra da je dosuđenom naknadom uspostavljena ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prava pojedinca na zaštitu časti i ugleda u društvu zbog iznošenja neistina i vrijeđanja tužitelja.

26. Osnovni sud ističe da je na sve navode koje apelant iznosi u apelaciji, a koji se tiču odluke tog suda, odgovorio kroz obrazloženje odluke. Navodi da je apelant saslušan u toku postupka i da je izveo sve dokaze koje je predložio u toku postupka, a koje je sud ocijenio u svojoj odluci. Shodno tome, smatra da u sudskom postupku nije na apelantovu štetu došlo do povreda odredaba Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Tužilac navodi da se apelant u apelaciji pretežno bavi činjenicama koje su redovni sudovi utvrđivali u predmetnom parničnom postupku, a da Ustavni sud nije nadležan da preispituje pravilnost utvrđenih činjenica redovnih sudova. Tužitelj ističe da, baš kao i tekstovi koje je apelant tendenciozno pisao, i apelacija prema svom sadržaju predstavlja pamflet čiji je cilj, u prvom redu, vrijeđanje tužitelja. Tužitelj tvrdi da apelacijom nisu dovedena u pitanje odlučna činjenična utvrđenja koja je Apelacioni sud Brčko distrikta BiH sumirao na str. 10. i 11. presude i u pogledu kojih je zaključio „da sporni naslovi i tekstovi" predstavljaju netačno i uvredljivo pisanje o tužiocu, a koji zaključak se apelacijom ne dovodi u pitanje. Tužilac ukazuje da je Apelacioni sud jasno pobrojao sva netačna i krajnje uvredljiva pisanja, a apelant u apelaciji, kao ni tokom vođenja parničnog postupka, nije tvrdio da nije autor spornih tekstova objavljenih na Internet-portalu, niti je doveo u pitanje njihov sadržaj. Dalje, navodi da apelant u redovnom postupku nije dokazivao istinitost spornih činjeničnih tvrdnji koje je iznosio, niti je osporavao autorstvo uvredljivih činjenica u pogledu kojih je sud zaključio da su „prekomjerno uvredljivi vrijednosni sudovi", a ne kritička mišljenja, kako to apelant želi predstaviti u apelaciji. Tužitelj ističe da je Apelacioni sud Brčko distrikta, ispitujući pravilnost odluke prvostepenog suda, ispitivao i pravilnost primjene člana 10. Evropske konvencije i zaključio, baš kao i prvostepeni sud, da je apelant svojim tekstovima i naslovima prenosio neistinite informacije i uvrede koje su po svom karakteru „preko razumne mjere". Tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radilo o zloupotrebi prava na slobodu izražavanja čije granice je zakonodavac propisao Zakonom o zaštiti od klevete. Vezano za navodnu povredu člana 14. Evropske konvencije, tužilac ističe da apelant u maniru svojih tekstova akcenat stavlja na činjenicu da je oklevetani tužitelj po nacionalnosti Hrvat, insistirajući na diskriminaciji po nacionalnom porijeklu, te da je zaista nejasno šta je apelant ovime htio da ukaže. Tužitelj ističe da to važi i u pogledu činjenica koje se odnose na sasvim drugi postupak u kojem apelant nije učestvovao i koje odluke nisu predmet preispitivanja ovog postupka pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu prethodno navedeno, tužilac smatra da u konkretnom postupku u kojem su donesene osporene odluke nije došlo do povrede bilo kojih apelantovih prava, predviđenih odredbama Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.

V. Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 112. stav 3.

Stranka može tražiti izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.

Član 171. stav 1. točka 1.

1) Osim slučajeva posebno predviđenih u ovom zakonu prekid postupka sud će odrediti:

1)ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju;

29. Zakon o zaštiti od klevete Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ broj 14/03) u relevantnom dijelu glasi:

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi se postići:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( „Službeni glasnik BiH“ broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine, Statutom Brčko distrikta BiH i predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Okvir djelovanja zakona Član 5.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

(2) Javnom organu nije dozvoljeno da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete. (3) Javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog. (4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opštem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[…] Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga propisanih u tački c stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

- prirodu i stepen prouzrokovane štete,

- dobronamjernost i pridržavanje štetnika opšteprihvaćenih profesionalnih standarda,

- pristanak oštećenog,

- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obeštećenje Član 10.

(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja tete, kao to su:

- objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja nečeg neistinitog ili izvinjenje;

- činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i

- činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

30. U Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 065483 16 Gž od 30. avgusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 11. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant smatra da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 10. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

36. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode vezane za navodnu povredu prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

37. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

38. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

39. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti.

40. Kao što je propisano članom 10. Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi, Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome Ustavni sud naglašava da štampa ima suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna saopštavati - na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i obavezama - informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna saopštavati takve informacije i ideje već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti vršiti svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“ (vidi, Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59. i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR 2004-XI). Pravo javnosti da bude informisana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak i ako je neka osoba poznata javnosti - kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i kada imaju isključivo cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi, Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110). Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da je malo prostora u okviru člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi, Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]).

41. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle, javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, odnosno granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Dakle, član 10. Evropske konvencije ne jamči potpuno neograničenu slobodu izražavanja čak i kada je riječ o izvještavanju o sadržajima od ozbiljnog javnog interesa o osobama u politici. Prema uslovima iz stava 2. toga člana, ova sloboda nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“, koje vrijede i za štampane medije. Te „dužnosti i odgovornosti“ dobivaju na važnosti kada se napada ugled imenovanih pojedinaca i potkopavaju „prava drugih“ (vidi, Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, aplikacija br. 25333/06, stav 58). Zbog „dužnosti i odgovornosti“ inherentnih slobodi izražavanja, zaštita koja se temeljem člana 10. Evropske konvencije pruža novinarima s obzirom na izvještavanje o pitanjima od opšteg interesa podložna je uslovu da se njihovo djelovanje odvija u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi, mutatis mutandis, Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], br. 21980/93, § 65, ECHR 1999-III).

42. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je, stoga, utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

43. Naime, Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama konstantno su ukazivali na to da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, stav 38, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4801/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 42, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

44. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70, i Ustavni sud, Odluka broj AP 4801/13, stav 43, već citirana).

45. Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, te da je, stoga, miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su navedeni zakoni javno objavljeni u službenom glasilu, da je njihov tekst jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužitelj pokrenuo protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovoj časti i ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

46. Ustavni sud, nadalje, u smislu navedenih standarda koji proizlaze iz njegove i prakse Evropskog suda, mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10. Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.

47. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio određene kriterije, između ostalog, doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s osobom koja je u pitanju radi informacija, da li joj je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija osobe koja je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

48. Primjenjujući konkretne kriterije na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da su se sporni tekstovi o tužitelju, objavljeni tokom aprila i maja 2013. godine na Internet-portalu „Otisak.ba" iz Brčkog, a čiji je autor nesumnjivo apelant, bavili kritikom ponašanja tužioca kao nosioca javne funkcije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je tužitelj u vrijeme objavljivanja spornog izražavanja obavljao funkciju predsjednika Osnovnog suda. Ustavni sud prihvata da je pitanje ponašanja tužitelja u toku obavljanja javne funkcije predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da su sporni tekstovi koji su se bavili tim pitanjem, kao takvi, predstavljali doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopštavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo da ih dobiva, dok su javne ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druge osobe. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 840/06 od 25. januara 2008. godine, tačka 28).

49. U pogledu navoda iznesenih u spornim tekstovima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporno apelantovo izražavanje i utvrdili na osnovu provedenih dokaza. Među tim dokazima je, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, i transkript prisluškivanog razgovora između tužitelja i Dragana Pajića, da objavljeni naslovi i tekstovi na informativnom portalu „Otisak.ba" „Jurišnik Jadranko Grčević u demantiju prijetio 'Otisku'" i „Možda ste i vi prisluškivani ali vas iz suda Jadranka Grčevića o tome nisu obavijestili", te objavljen tekst da tužitelj kao „predsjednik Osnovnog suda Brčko distrikta BiH svoj posao ne obavlja u skladu sa zakonom". Redovni sudovi su, analizirajući sadržaj spornog izražavanja, zaključili da navedeni članci sadrže neistinite tvrdnje kojima apelant tužitelju imputira da je u demantiju prijetio portalu i neistinite navode u pogledu tužiteljevog stručnog znanja i rada, odnosno da kao predsjednik suda provodi samovolju i nezakonito radi u vezi sa istražnom radnjom „prisluškivanja", koja je , kako su to obrazložili redovni sudovi, u skladu sa relevantnim odredbama ZKP, u nadležnosti sudije za prethodni postupak, a ne predsjednika suda, dakle, da sadrže neistinite činjenice da je tužilac u demantiju prijetio portalu „Otisak“ i da kao predsjednik suda nezakonito radi u vezi sa radnjom „prisluškivanja", koja je pri tome, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, dovoljno konkretizovana. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi pri tome dali dovoljno jasna i logična obrazloženja za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama (a ne vrijednosnim sudovima, kako to smatra apelant). S druge strane, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključili da naslov „Moralno posrnuli predsjednik suda Jadranko Grčević..." i tekstovi u kojim govori da tužitelj „lupeta i laže" i naziva se „jurišnikom" u negativnom značenju predstavljaju vrijednosne sudove, ali „uvredljive preko razumne mjere“. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu funkciju koju je tužitelj obavljao u vrijeme objavljivanja spornih tekstova i funkciju koju ima štampa u demokratskom društvu, ali, isto tako, i činjenicu da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda. Ustavni sud zapaža da je, u vezi sa tim, Apelacioni sud dao jasno i logično obrazloženje da je neprihvatljivo, pa i u kontekstu takozvane novinarske slobode, o tužitelju (kao predsjedniku suda) govoriti “jadan se zapetljao", „iznosi nesuvisle informacije", „moralista u krizi podsjeća", „moralno posrnuli predsjednik suda Jadranko Grčević", da „lupeta i laže" i u negativnom značenju nazivati ga „jurišnikom", bez obzira na to što je tužitelj po svojoj funkciji (kao predsjednik suda - javna osoba) podvrgnut prozivanju i kritikama. Ustavni sud smatra da ovakvi navodi nisu imali, u smislu navedenih standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, cilj da doprinesu debati od opšteg interesa, već, kako su to zaključili redovni sudovi, isključivo da diskredituju dostojanstvo i autoritet tužitelja kao nosioca sudijske funkcije, odnosno da ga omalovažavaju i vrijeđaju, kako su to zaključili i redovni sudovi. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da apelant nije poduzeo potrebne mjere za provjeru istinitosti svojih činjeničnih navoda i dokazao njihovu istinitost, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant kontaktirao sa tužiteljem i drugim nadležnim organima radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda, odnosno da proizlazi da je bez ikakvog odobrenja objavio privatne prisluškivane telefonske razgovore između tužitelja i Dragana Pajića, a koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama u krivičnom postupku protiv Dragana Pajića. Takođe, proizlazi da je, u situaciji kada je tužitelj doznao za neke od spornih tekstova i dao demanti na njih, apelant tužitelju imputirao da je u demantiju prijetio portalu „Otisak.ba“, a za šta je nesumnjivo utvrđeno da je netačna činjenica. Sve navedeno ukazuje da apelant, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nije postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom.

50. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da je spornim izražavanjem tužilac trpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanta primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete i objavljivanja presude u informativnom portalu ,,Otisak.ba“.

51. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, već citirana, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, ipak, izveden i dokaz vještačenjem vještaka psihijatrijske struke u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.

52. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na šta apelant apelacijom neosnovano ukazuje, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Pri tome su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete tužitelju u iznosu od 7.000,00 KM i objave presude u informativnom portalu ,,Otisak.ba“ proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te da su osporene odluke donesene u skladu s članom 10. Evropske konvencije.

53. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira sa „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

54. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

55. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno prvo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

56. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

57. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

58. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužitelj od apelanta tražio naknadu nematerijalne štete, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

59. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom procesnog prava meritorno odlučili o tužbenom zahtjevu, pri čemu su proizvoljnom ocjenom dokaza, konkretno transkripta prisluškivanih razgovora, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev, kao i da su bili pristrasni.

60. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

61. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom i apelantovim apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka, nasuprot apelantovom mišljenju, dovoljno jasna i argumentovana i da u njima, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe na koje su se ti sudovi pozvali u obrazloženju svojih presuda, nema elemenata koji bi ukazivali da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka kada su odlučili da meritorno razmatraju tužiteljev tužbeni zahtjev, odnosno nema elemenata koji bi ukazivali da redovni sudovi izvedene dokaze, među kojima i transkript preslušanog razgovora tužitelja sa Draganom Pajićem, nisu ocijenili u skladu sa odredbom člana 8. ZPP. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je proizvoljnom ocjenom dokaza proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo kada je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev zbog toga što je utvrđeno da je apelant svojim neistinitim i prekomjerno uvredljivim izražavanjem tužitelju nanio nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti.

62. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant, osim svojih neargumentovanih navoda, nije dostavio relevantne dokaze o pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju, niti takva pristrasnost proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Pri tome Ustavni sud ukazuje da presuda Apelacionog suda, precizirani broj od 24. marta 2016. godine, koju je apelant dostavio uz apelaciju, a na koju se apelant poziva u vezi sa svojim navodima o pristrasnosti sudova, kojom je Brčko distrikt kao tuženi obavezan da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti u iznosu od 20.000,00 KM, sama po sebi ne ukazuje na pristrasnost redovnih sudova u postupku u kojem su donesene osporene odluke.

63. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Nediskriminacija

64. Ustavni sud, takođe, zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, iz dostavljene apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na slobodu izražavanja.

65. Apelant, prije svega, tvrdi da se radi o diskriminaciji po osnovu socijalnog porijekla, jer je tužitelju dosuđen iznos od 20.000,00 KM „za objavu istine i objavu prisluškivanih razgovora koji su istiniti i autentični“ a koji nikome u Bosni i Hercegovini nije dosuđen po osnovu naknade štete zbog povrede ugleda, a Admiru Rizvanoviću „za objavu neistine“ odbijen je tužbeni zahtjev, jer to lice nije predsjednik suda. Dalje, navodi da postoji diskriminacija po osnovu nacionalnog porijekla, jer je tužitelj Hrvat po nacionalnosti. Apelant ističe da, u slučaju kada je predsjednik suda stranka u postupku, onda mu se može „za objavljenu istinu“ dosuditi iznos od 27.000,00 KM iz jednog štetnog događaja.

66. Imajući u vidu razmatranja u vezi sa pravom na pravično suđenje, okolnost da je visina štete zbog povrede ugleda faktičko pitanje i da je uvijek determinirana okolnostima svakog konkretnog predmeta (u protivnom bi zakonodavac ovo pitanje drugačije regulirao), te s obzirom na to da apelant, osim tih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente i relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je, zbog socijalnog, odnosno nacionalnog porijekla, osporenim odlukama po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, te pravima iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

67. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama redovnih sudova naloženo apelantu da tužitelju isplati naknadu nematerijalne štete nanesene njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica i vrijednosnih sudova „uvredljivih preko razumne mjere“, jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između prava tužitelja na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja.

68. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali dovoljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene prava, niti u konkretnom slučaju ima elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi bili pristrasni u konkretnom postupku.

69. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije kada apelant, osim navoda o povredi ovog prava, nije ponudio argumente i relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

70. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3969/16 (E. R.) | Sudska praksa | Aktio