Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-722/18 (S. T.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-722/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-722/18, rješavajući apelaciju Sadika Tatara, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sadik Tatar protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 019102 17 Gž od 8. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadik Tatar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 019102 17 Gž od 8. novembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, uvažena je žalba tuženog V. P., pa je presuda Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 019102 12 P od 26. maja 2017. godine preinačena u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev, tako da je tužbeni zahtjev odbijen. Naime, tim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se obaveže tuženi da sa apelantom zaključi kupoprodajni ugovor, čiji predmet je kupoprodaja dvosobnog stana u Sanskom Mostu, za ukupnu kupoprodajnu cijenu od 15.000,00 KM, na kojem stanu je upisan tuženi kao vlasnik, uz obavezu apelanta da tuženom isplati razliku cijene u iznosu od 2.600,00 KM, slijedom čega bi tuženi bio dužan dozvoliti da se apelant upiše kao vlasnik predmetnog stana, kod Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda, uz prezentovanje dokaza o uplati razlike cijene, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da se tužbeni zahtjev odnosi na ustanovljenje obaveze tuženog da sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana uz obavezu apelanta da tuženom isplati ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 2.600,00 KM i da dozvoli da se apelant upiše kao vlasnik stana u zemljišnim knjigama. Također, ukazano je da među strankama nije sporno da su 11. oktobra 2004. godine zaključile predugovor o kupoprodaji pomenutog stana i to za iznos od 15.000,00 KM, s tim što je odmah na ime kapare isplaćen iznos od 7.500,00 KM, a za razliku kupoprodajne cijene je ugovoreno da će se ona isplatiti prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora koji će biti zaključen najkasnije do 11. novembra 2004. godine kada će kupac stupiti u posjed stana i izvršiti sve pravne radnje u vezi otkupa stana i snositi troškove. Nadalje, istaknuto je da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da predmetni stan nije otkupljen u roku od mjesec dana kako je to ugovoreno, a ovo zbog toga što je Općina Sanski Most odbila zahtjev tuženog za otkup stana pa je on u sudskom postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda od 2. augusta 2010. godine stekao pravo na otkup stana i uknjižbu prava vlasništva koje je upisano na tuženog 15. decembra 2011. godine. Isto tako, navedeno je da nije sporno da je tuženi odbio zaključenje kupoprodajnog ugovora kada su se stekli uvjeti za njegovo zaključenje, a pri tome je tražio da apelant pored stana kupi i pomoćni objekat od 21 m2 i zemljište površine 125 m2 te je zahtijevao veću kupoprodajnu cijenu, što je apelant odbio. Zatim, Kantonalni sud je ukazao da je apelant u više navrata, nakon isplate iznosa od 7.500,00 KM odmah po zaključenju predugovora, isplaćivao tuženom na ime kupoprodajne cijene određene novčane iznose, ali nije isplatio kupoprodajnu cijenu u cijelosti. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o prometu nekretnina, Kantonalni sud je istakao da ugovor o prometu nekretnina, u smislu člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka događaja, mora biti sastavljen u pismenoj formi, a potpisi ugovarača moraju biti ovjereni kod suda, pa kako je izostala sudska ovjera potpisa ugovarača kod zaključenja predugovora o kupoprodaji stana, takav predugovor je ništav i pravno ne postoji pa ne može proizvoditi pravne posljedice. Naime, ukazano je da se u takvoj situaciji nisu stekli uvjeti za primjenu člana 45. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (kojima je propisano da će na zahtjev zainteresovane strane sud naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti), radi čega nije osnovan tužbeni zahtjev kojim bi se ustanovila obaveza tuženog da sa apelantom zaključi ugovor o kupoprodaji stana, pa je u tom dijelu zbog pogrešne primjene materijalnog prava uvažena žalba, prvostepena presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen primjenom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, tj. da je trebao primijeniti odredbu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti, umjesto odredbe člana 9. stav 2. tog zakona. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
Relevantni propisi
5. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91; te „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 9. st. (2) i (4) (2) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
(4) Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević