Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4226/16 (Z. A.)
Odluka donesena 29. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kamata
- Stanovi JNA
- Obligaciono- pravni odnosi
- Konverzija i denominacija
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4226/16
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4226/16, rješavajući apelaciju Zizke Alagić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 29. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zizke Alagić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 178625 16 Gž od 24. augusta 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zizka Alagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Đuro Ćopić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 4. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 178625 16 Gž od 24. augusta 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je u periodu od 14. februara do 6. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su u periodu od 23. februara do 24. augusta 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 178625 13 P od 15. januara 2016. godine obavezana je tužena da apelantici isplati iznos od 2.846,62 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. januara 2016. godine pa do isplate, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. Istom presudom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na obračun zakonske zatezne kamate u iznosu od 2.846,62 KM počev od dana donošenja presude pa do isplate.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelantica i njen suprug Mehmed Alagić (koji je u međuvremenu preminuo; u daljnjem tekstu: apelanticin suprug) 21. oktobra 1999. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi utvrđenja i zaključivanja ugovora o otkupu stana u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Osnovni sud je naveo da su apelantica i njen suprug u tužbi naveli hronologiju događanja oko uplate za otkup predmetnog stana, pojašnjavajući da je proceduru oko otkupa prekinuo rat u BiH, kada su morali napustiti stan, odnosno Banju Luku i privremeno odustati od započetog otkupa. Apelantica i njen suprug su tužbom tražili da Osnovni sud utvrdi da su oni nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, te da su stekli pravo na otkup predmetnog stana u skladu s kriterijima o otkupu državnih stanova prema zakonu i traže da sud obaveže tuženu na zaključivanje ugovora o otkupu s apelanticom, pri čemu se utvrđena otkupna cijena stana treba umanjiti za 7.266,12 KM koliko su već uplatili. Pored toga, apelantica i njen suprug su u tužbi istakli i eventualni tužbeni zahtjev i predložili da sud, za slučaj da ocijeni da nije osnovan primarni tužbeni zahtjev, donese presudu kojom će obavezati tuženu da apelantici isplati novčana sredstva u iznosu od 5.693,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
8. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je donio Presudu broj P-9112/99 od 28. aprila 2006. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev i utvrdio da su apelantica i njen suprug, kao nosioci stanarskog prava, uplatom novčanih sredstava u Stambeni fond bivše JNA za kupovinu – otkup predmetnog stana stekli pravo na zaključivanje pismenog ugovora o otkupu predmetnog stana iz Stambenog fonda bivše JNA na kojem pravo raspolaganja ima tužena kao pravna sljedbenica bivšeg SSNO – Vojnograđevinska direkcija Sarajevo, pa je tužena obavezana da sa apelanticom zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana, pri čemu se otkupna cijena stana koja bude utvrđena treba umanjiti za iznos od 7.266,12 KM, koliko iznosi ukupna vrijednost uplaćenog iznosa za otkup stana zajedno s kamatom. Istom presudom naloženo je tuženoj da apelantici i njenom suprugu naknadi troškove parničnog postupka.
9. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je Okružni sud Rješenjem broj 011-0-GŽ-06-001073 od 27. novembra 2006. godine ukinuo presudu Osnovnog suda od 28. aprila 2006. godine u odnosu na primarni tužbeni zahtjev i u odnosu na troškove postupka i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak o kojem će odlučiti nakon što donese odluku o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu.
10. Osnovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, istakao da je apelantica u nastavku postupka ostala pri činjeničnim navodima iz eventualnog tužbenog zahtjeva kojim traži da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će obavezati tuženu da joj isplati novčana sredstva u iznosu od 5.693,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
11. Osnovni sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka kao nesporno utvrdio da se predmetni stan nalazi u Banjoj Luci, da je apelanticin suprug nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da su apelantica i njen suprug bili u braku, da su podnijeli zahtjev za otkup predmetnog stana i da je apelanticin suprug 14. februara 1992. godine na ime Vojnog servisa kod Narodne banke Jugoslavije na ime otkupne cijene predmetnog stana uplatio iznos od 11.964,00 dinara.
12. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 210. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće onda da naknadi vrijednost postignutih koristi, dok je stavom 2. istog člana ZOO propisano da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je postupak otkupa predmetnog stana prekinuo rat u BiH, da nije došlo do zaključenja ugovora o otkupu, zbog čega je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev osnovan.
13. Osnovni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka ekonomske struke Miodraga Zeljkovića od 19. oktobra 2004. godine utvrdio da apelanticin uplaćeni iznos 14. februara 1992. godine vrijedi bez kamata 2.846,62 KM. Nadalje, da iz dopune nalaza i mišljenje vještaka od 13. oktobra 2014. godine slijedi da su se pri obračunu zakonske zatezne kamate na uplaćen iznos otkupne cijene stana za period od 30. novembra 2005. godine do izrade nalaza pojavile dvije pravne situacije: prva pravna situacija – obračun kamata nastavljanjem obračuna izvršenog do 30. novembra 2005. godine i druga pravna situacija – usklađivanje cijelog perioda obračuna od uplate sa dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate. Prema prvoj pravnoj situaciji ukupno obračunata zakonska zatezna kamata na uplaćen iznos za otkup stana, usklađena s iznosom na taj način utvrđenog glavnog duga, iznosila je 2.846,62 KM, dok je prema drugoj pravnoj situaciji ukupno obračunata zakonska zatezna kamata, saglasno dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate usvojenim 2006. godine usklađena sa zakonom, iznosila 99,70 KM. Osnovni sud je naveo da je vještak na ročištu za glavnu raspravu objasnio da je u dopuni nalaza obrazložena i prva i druga pravna situacija, pri čemu je prva pravna situacija nastavak kontinuiteta obračuna kamata od perioda ranijeg obračuna po prethodnoj dopuni nalaza do kraja perioda, a druga pravna situacija je dosljedna primjena Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini kamatne stope i kamate koji se u praksi primjenjuje uvijek u vrijeme obračuna kamata. Vještak je objasnio da je u drugoj varijanti iznos u dinarima preračunat u KM po definiranom kursu, što je bila osnovica za obračun zatezne kamate, kako je to u drugoj varijanti i prikazano. Osnovni sud je prilikom utvrđivanja visine apelanticinog tužbenog zahtjeva usvojio predmetni nalaz u dijelu koji se odnosi na drugu pravnu situaciju s obzirom na to da se obračun kamate vrši prema propisima koji važe u trenutku obračuna.
14. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena na utvrđeni iznos u smislu odredbe člana 277. stav 1. ZOO, u vezi s odredbom člana 214. ZOO. Naime, Osnovni sud je naveo da je vještak u nalazu i mišljenju naznačio da je zateznu kamatu obračunao dosljednom primjenom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini kamatne stope i kamate usvojenim 2006. godine, te da je iznos u dinarima preračunao u KM po definiranom kursu, što je bila osnovica za obračun zatezne kamate. Osnovni sud je naveo da „je dosudio zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 99,70 KM, koji iznos je utvrdio sudski vještak ekonomske struke“, a odbio apelanticin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate u visini glavnog duga, tj. iznosa od 2.846,62 KM.
15. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 178625 16 Gž od 24. augusta 2016. godine žalbe stranaka su uvažene i prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana da apelantici po osnovu otkupne cijene predmetnog stana isplati na ime glavnog duga iznos od 99,70 KM, te na ime zakonskih zateznih kamata na neisplaćeni dug iznos od 99,70 KM, kao i troškove postupka, dok je s preostalim dijelom zahtjeva apelantica odbijena.
16. Okružni sud je naveo da je apelantica u žalbi osporila prvostepenu presudu u pogledu dijela kojim je odbijena s tužbenim zahtjevom koji se odnosi na obračun zakonske zatezne kamate u iznosu od 2.846,62 KM od dana donošenja odluke do isplate, zahtijevajući da joj se dosude kamate na glavni dug u iznosu od 2.846,62 KM. Okružni sud je naveo da je apelantica u žalbi ukazala da je pobijana presuda zasnovana na nalazu vještaka koji je ukazao na dvije varijante obračuna kamata, istakavši da je sud prihvatio onu koja nije ispravna, te da je trebao cijeniti odredbu člana 210. ZOO u vezi sa čl. 70. i 104. ZOO, primjenjujući institut restitucije i osigurati uspostavljanje stanja kakvo je bilo u vrijeme ugovornog otkupa stana i uplate obračunate kupoprodajne cijene za otkup stana. S druge strane, tužena je žalbom osporila prvostepenu presudu ukazujući da je presuda zasnovana na povredama procesnog zakona i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
17. Imajući u vidu da je otpočet otkup predmetnog stana, a da nije došlo do zaključenja pismenog ugovora o otkupu stana, Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na konkretan odnos pravilno primijenio odredbu člana 210. ZOO. Budući da je apelantica kao korisnik stana zajedno sa svojim suprugom, koji je bio nosilac stanarskog prava, u postupku otkupa uplatila iznos od 11.964,00 dinara, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju bez osnova jer je došlo do smanjenja imovine na strani osiromašenog lica (ovdje apelantice i njenog supruga), a za taj prelazak imovine ne postoji punovažan pravni osnov ili da je kasnije otpao ili se nije ostvario.
18. Nadalje, Okružni sud je naveo da se vještak ekonomske struke Miodrag Zeljković u svom konačnom pismenom nalazu i mišljenju s dopunama od 12. oktobra 2014. godine izjasnio da je uplaćeni iznos od 11.964,00 dinara, a prema tržišnom kursu DEM za konvertiranje dinara u DEM na dan uplate 14. februara 1992. godine iznosio 120,00 dinara, tako da je konvertirani uplaćeni iznos dinara u DEM iznosio 99,70 DEM (11.964,00:120,00). Prilikom obračuna kamata vještak je primijenio Zakon o visini zatezne kamate, te Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini zatezne kamate, a naročito odredbu člana 4b. Zakona o dopunama Zakona o visini zatezne kamate kojom je propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, tako da se vještak izjasnio da je zakonska zatezna kamata iznosila 99,70 KM.
19. Okružni sud je također naveo da je istina da je vještak u svom nalazu izvršio valorizaciju i glavnice i kamata konformnom metodom, iskazujući da tom varijantom i glavnica i kamata iznose po 2.846,62 KM. Međutim, kako obračunavanje kamate konformnom metodom znači obračunavanje „kamate na kamatu“, što je suprotno načelu zabrane anatocizma i nije dozvoljeno, a nije u saglasnosti sa ZOO i Ustavom Bosne i Hercegovine, Okružni sud taj dio nalaza odnosno tu varijantu nije ni prihvatio. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je djelimično usvojio žalbe parničnih stranaka i preinačio prvostepenu presudu na način naveden u izreci presude, u smislu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
21. Kršenje navedenog prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelantica ističe da je izreka osporene presude suprotna sama sebi i razlozima presude budući da je u prvom stavu osporene presude Okružni sud uvažio žalbe stranaka i prvostepenu presudu preinačio, dok u drugom stavu osporene presude uopće nije uvažio nijedan apelanticin žalbeni razlog, već je, naprotiv, u cijelosti sudio na njenu štetu, pa je nejasno i apsurdno kako je sud uvažio i apelanticinu žalbu, a da pri tome nije u bilo kojem dijelu preinačio prvostepenu presudu u apelanticinu korist. Osim toga, apelantica smatra da osporenoj presudi nedostaje obrazloženje tako da su tom presudom povrijeđene odredbe ZPP budući da Okružni sud nije cijenio apelanticine žalbene navode koji su od odlučnog značaja u konkretnom predmetu. Nadalje, apelantica je navela da je Okružni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio pravo s obzirom na to da pri donošenju navedene presude nije odlučivao primjenom odredaba člana 210. ZOO (očiglednom greškom je naveden član 310. ZOO) u vezi sa članom 70, odnosno člana 104. ZOO, koje propisuju da restitucija znači uspostavljanje u imovini ugovornih strana onog stanja koje je bilo prije uplate novčanih sredstava na ime otkupne cijene stana. Apelantica, također, smatra da Okružni sud nije imao uporišta u pozitivnim zakonskim propisima da obračun zakonskih zateznih kamata vrši prema metodi koju je sud prihvatio, a ne prema drugoj metodi koju je iskazao vještak ekonomske struke u svom nalazu.
b)Odgovor na apelaciju
22. Okružni sud je naveo da je osporenom presudom preinačena prvostepena odluka koja je bila zasnovana na nalazu vještaka koji je visinu uplaćenog iznosa za otkup stana utvrdio konformnom metodom. Okružni sud je istakao da je navedena metoda neprimjenjiva na konkretnom području, te je prihvatio nalaz vještaka ekonomske struke Miodraga Zeljkovića koji se u svojoj dopuni nalaza i mišljenja izjasnio da je uplaćeni iznos na ime otkupa stana od 11.964,00 dinara, a prema tržišnom kursu u DEM za konvertiranje dinara u DEM na dan uplate 14. februara 1992. godine iznosio 120,00 dinara, tako da je konvertirani uplaćeni iznos dinara u DEM iznosio 99,70 DEM, a pri tome primjenjujući odredbu člana 4b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini zatezne kamate prema kojoj je propisano da zatezna kamata za plaćanje ne može biti veća od glavnog duga, pa se vještak izjasnio da je zakonska zatezna kamata iznosila 99,70 KM. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud nije prihvatio obračun kamate konformnom metodom, što bi značilo obračun kamate na kamatu, što je suprotno načelu zabrane anatocizma i nije u saglasnosti s odredbama Zakona o obligacionim odnosima i Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Tužena je navela da su neosnovani i ničim dokazani apelacioni navodi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, bez čvrste argumentacije i činjeničnog utvrđenja na koji način je došlo do kršenja tog prava, te osiguravanja adekvatnog dokaza koji te činjenice utvrđuje. Naime, apelacija je zasnovana samo na činjenici da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i u apelaciji se ne navode bilo kakvi argumenti koji bi opravdali apelanticinu tvrdnju na koji način je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, zbog čega je predložila da se apelacija odbaci kao nedopuštena.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o visini stope zatezne kamate („Službeni glasniku Republike Srpske“ br. 19/01, 52/06, 103/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve slučajeve u kojima zatezna kamata nije regulisana drugim zakonom.
Član 4.b.
Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Član 277. stav 1.
(1) Dužnik koji zadocni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj posebnim zakonom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 178625 16 Gž od 24. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 6. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 4. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelantica, između ostalog, od tužene tražila isplatu novčanih sredstava na ime otkupne cijene predmetnog stana i zakonskih zateznih kamata, pa proizlazi da se predmetni postupak ticao apelanticinih građanskih prava i obaveza, te da shodno tome apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Apelantica tvrdi da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno da je uvažio žalbe stranaka i prvostepenu presudu preinačio, a da nije uvažio nijedan žalbeni razlog apelantice. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
36. Ustavni sud, prije svega, nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da su apelantica i njen suprug podnijeli tužbu kojom su tražili da Osnovni sud utvrdi da su oni nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu, te da su stekli pravo na otkup predmetnog stana (primarni tužbeni zahtjev), kao i da su u tužbi istakli i eventualni tužbeni zahtjev kojim su tražili da sud donese presudu kojom će obavezati tuženu da joj isplati novčana sredstva u iznosu od 5.693,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je taj sud donio presudu od 28. aprila 2006. godine kojom je usvojio apelanticin tužbeni zahtjev, koja je u odnosu na primarni tužbeni zahtjev ukinuta rješenjem Okružnog suda od 27. novembra 2006. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak u kojem će odlučiti nakon što donese odluku o eventualno postavljenom tužbenom zahtjevu.
37. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je apelantica u nastavku postupka ostala pri činjeničnim navodima iz eventualnog tužbenog zahtjeva kojim traži da sud obaveže tuženu da joj isplati novčana sredstva u iznosu od 5.693,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
38. Nadalje, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud presudom obavezao tuženu da apelantici isplati iznos od 2.846,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. januara 2016. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
39. Istom presudom, Osnovni sud je odbio apelanticin tuženi zahtjev koji se odnosi na obračun zakonske zatezne kamate u iznosu od 2.846,62 KM počev od dana donošenja presude.
40. Ustavni sud dalje zapaža da je Okružni sud žalbe apelantice i tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužena obavezana da apelantici po osnovu otkupne cijene predmetnog stana isplati na ime glavnog duga iznos od 99,70 KM, te na ime zakonskih zateznih kamata na neisplaćeni dug iznos od 99,70 KM, kao i troškove postupka, dok je apelantica s preostalim dijelom zahtjeva odbijena.
41. Ustavni sud, prije svega, uočava da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da se vještak ekonomske struke Miodrag Zeljković u svom konačnom pismenom nalazu i mišljenju s dopunama od 12. oktobra 2014. godine izjasnio da je uplaćeni iznos od 11.964,00 dinara, a prema tržišnom kursu DEM za konvertiranje dinara u DEM na dan uplate 14. februara 1992. godine iznosio 120,00 dinara, tako da je konvertirani uplaćeni iznos dinara u DEM iznosio 99,70 DEM (11.964,00:120,00). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na predmete koji su pokretali slična činjenično-pravna pitanja, pa je tako u Odluci broj AP 2812/06 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2812/06 od 28. oktobra 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), istakao „da se u predmetima apelanata […], u kojima je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke i zaključeno da su dugovanja tuženog prema apelantima, koja su bila izražena u tadašnjim YU dinarima, nakon izvršene denominacije i konverzije u važeću valutu, obezvrijeđena i ne mogu se izraziti u najmanjoj novčanoj jedinici važeće valute, sudovi primjenjivali relevantne propise o denominaciji i konverziji koji se moraju primijeniti u svim potraživanjima izraženim u YU dinarima“. Nadalje, Ustavni sud je Odluci broj AP 1715/13 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1715/13 od 26. oktobra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) istakao: „U odnosu na prigovor o dosuđenoj visini iznosa, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi kako je obaveza iz ugovora imala za predmet iznose u YU dinarima, […] to je obaveza tuženog isključivo vraćanje istog broja novčanih jedinica, koji nakon izvršene denominacije u KM iznosi 6,11 KM.“
42. Pored toga, u Odluci broj AP 262/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 262/08 od 21. decembra 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je apelant osporavao presude Kantonalnog suda u Tuzli i Općinskog suda u Živinicama, Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na apelantovu štetu. U toj odluci u dijelu „Činjenično stanje“ navedeno je: „[…] U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je u situaciji kada su zbog promjene valute i denominacije glavni dug i zatezna kamata potpuno obezvrijeđeni neosnovana žalbena tvrdnja da je metodologija vještaka finansijske struke neprihvatljiva. […]“ Pored toga, u toj odluci Ustavni sud je podsjetio na načelo monetarnog nominalizma: „Kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.“ Slijedom navedenog načela, a imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 1989. godine, da bi se utvrdila visina apelantovog potraživanja bilo je neophodno uzeti u obzir sve promjene valute i njihove denominacije, iz čega proizlazi da je u konkretnom slučaju postojala obaveza preračunavanja novčanog iznosa izraženog u YU dinarima u iznos izražen u KM.
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi kako se vještak u svom konačnom pismenom nalazu i mišljenju s dopunama izjasnio da uplaćeni iznos odgovara iznosu od 99,70 DEM, a da u smislu odredbe člana 4b. Zakona o dopunama Zakona o visini zatezne kamate iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, to zakonska zatezna kamata iznosi 99,70 KM. Osim toga, iz obrazloženja presude Okružnog suda slijedi da je vještak u nalazu izvršio valorizaciju i glavnice i kamata konformnom metodom iskazujući da tom varijantom i glavnica i kamata iznose po 2.846,62 KM. Međutim, kako obračunavanje kamate konformnom metodom znači obračunavanje „kamate na kamatu“ to taj dio nalaza, odnosno tu varijantu Okružni sud nije ni prihvatio. Dakle, Ustavni sud uočava da je Okružni sud dosudio apelantici određene iznose na ime glavnog duga i na ime zakonskih zateznih kamata na neisplaćeni dug u smislu određene varijante iz nalaza i mišljenja vještaka s dopunama. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da nije u njegovoj nadležnosti da svojim zaključkom promijeni pravne zaključke redovnih sudova, u konkretnom slučaju Okružnog suda, pogotovo ako se takav zaključak ne doima arbitrarnim i nije razultat arbitrarnog postupka, a u konkretnom slučaju to, svakako, nije slučaj. Nadalje, Ustavni sud uočava da je prvostepeni sud presudom obavezao tuženu da apelantici isplati određeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za određeni novčani iznos koji se odnosi na obračun zakonske zatezne kamate. Nadalje, da je Okružni sud žalbe apelantice i tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužena obavezana da apelantici po osnovu otkupne cijene predmetnog stana isplati na ime glavnog duga određeni novčani iznos, te određeni novčani iznos na ime zateznih kamata na neisplaćeni dug. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim apelanticine navode da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno da je uvažio žalbe stranaka i prvostepenu presudu preinačio, a da nije uvažio nijedan apelanticin žalbeni razlog.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je redovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Na osnovu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević