Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4028/16 (L.R. iz Banja Luke)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4028/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-4028/16, rješavajući apelaciju L.R., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio L. R., protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 045799 16 Gž od 8. jula 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. L. R. iz Banjaluke, kojeg zastupa Branislav A. Rakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 045799 16 Gž od 8. jula 2016. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 045799 12 P od 19. februara 2016. godine obavezan je Vlajko Babić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime duga za izvršene advokatske usluge isplati iznos od 19.738,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. decembra 2012. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 4.595,50 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 30 dana od presuđenja pod prijetnjom izvršenja, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelant kao advokat bio opunomoćen od strane tuženog kao predlagača da ga zastupa u vanparničnom postupku radi određivanja naknade za eksproprisane nekretnine kao i u upravnom postupku pred Osnovnim sudom. Osnovni sud je utvrdio da je za preduzete pravne radnje apelant tuženom ispostavio predračun, a potom i račune u skladu sa Advokatskom tarifom Republike Srpske-Tarifom o naknadama i nagradi za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), iz kojih proizilazi da je tuženi ostao dužan apelantu na ime advokatskih usluga za zastupanje u navedenim postupcima ukupni iznos od 19.738,70 KM. Osnovni sud je zaključio da je apelant dokazao i osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, slijedom čega je odlučeno kao u izreci presude. Osnovni sud je naveo da o troškovima postupka odlučeno u smislu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te da troškovi apelanta koji se odnose na zastupanje po punomoćniku advokatu ukupno iznose 4.595,50 KM, a koji troškovi su utvrđeni u skladu sa Tarifom, tarifnog broja 2.,8., 9., 12. i članova 6. i 9.
4. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 045799 16 Gž od 8. jula 2016. godine, djelimično je uvažena žalba tuženog i presuda Osnovnog suda broj 77 0 P045799 12 P od 19. februara 2016. godine, preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantu na ime duga za izvršene advokatske usluge isplati iznos od 4.338,65,00 KM (umjesto dosuđenog iznosa od 19.738,70 KM), kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 998,52 KM (umjesto dosuđenog iznosa od 4.595,50 KM), dok je u ostalom dosuđujućem dijelu i u pogledu isplate zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno našao da je predmetni ugovor o zastupanju specifičan ugovor koji je vezan za ovlaštenje za zastupanje i izvršenje preuzete obaveze od strane apelanta kao izvršioca posla, te da, iako ZOO nije posebno uredio odnos između advokata i stranaka, na taj odnos se primjenjuju opšte odredbe o ugovorima, zatim odredbe o zastupanju iz člana 84. i člana 85. ZOO, kao i odredbe o punomoćju, te odredbe o nalogu (člana 751. stav 1.). Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud troškove za preduzete radnje od strane apelanta kao punomoćnika predlagača u postupku utvrđivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti obračunao prema važećoj Tarifi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 68/05), ali nije primijenio pravilno odgovarajući tarifni broj (stav) Tarife. Naime, prema stavu Okružnog suda, postupak određivanja nadoknade za eksproprisane nepokretnosti je vanparnični postupak koji je po prirodi sudski postupak bez spora koji se provodi po službenoj dužnosti, pa samim tim i nema vrijednosti predmeta spora potrebnog za primjenu tarifnog broja 2. na koji se neosnovano poziva apelant, a primjenio ga je prvostepeni sud. Prema stavu Okružnog suda, u konkrentom slučaju je trebalo obračunati nagradu iz tarifnog broja 3. jer se radi o postupku koji nije izričito imenovan i spada u kategoriju „drugi ovim tarifnim brojem neimenovani postupci“ (a koji stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Srpske u rješenju broj 71 0 V 016003 14 Rev od 23. marta 2015. godine). U vezi sa navedenim, Okružni sud je, primjenjujući tarifni broj 3. utvrdio da ukupna vrijednost troškova zastupanja tuženog u navedenim postupcima iznosi 4.338,65 KM (tj. 2.896,85 KM na ime zastupanja u vanparničnom postupku i 1.441,80 KM na ime zastupanja u upravnom postupku). Nadalje, Okružni sud je zaključio da apelantu u ovom parničnom postupku pripada pravo na nadoknadu troškova postupka za pravne radnje preduzete po punomoćniku-advokatu, shodno uspjehu u sporu, a na osnovu odredbe člana 386. stav 1. i 2. ZPP. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da, budući da se u ovom drugostepenom postupku cijeni da je u prvostepenom postupku apelant uspio u sporu sa 21,98%, (tj. od traženog iznosa od 19.738,70 KM konačno mu je priznat iznos od 4.338,65 KM) ukupno određena nadoknada troškova postupka priznata je srazmjerno uspjehu u sporu i ista nadoknada iznosi 998,52 KM.
6. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana
14. Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala po cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine iz člana I/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je Okružni sud u konkrentom slučaju pogrešno i arbitrarno primijenio materijalno pravo, odnosno da je zanemario primjenu relevantnih odredaba ZOO i Tarife. Apelant ukazuje da je odnos između advokata i klijenta obligaciono pravni odnos u kojem se advokat obavezao izvršiti usluge klijentu iz svoje djelatnosti, a da se klijent obavezao da će advokatu platiti naknadu za izvršene usluge, te da je on, u konkrentom slučaju, nakon izvršenih advokatskih usluga, primjenjujući Tarifu broj 2. tuženom ispostavio fakture na koje tuženi nije imao primjedbi. Apelant smatra da se, stoga, Okružni sud nije trebao upuštati u određivanje kolika je cijena izvršenih usluga. Osim toga, apelant u apelaciji ukazuje da je diskriminisan u odnosu na druga lica u sličnoj poziciju, jer sud u sporovima iz obligaciono pravnih odnosa nikada po službenoj dužnosti nije utvrđivao cijenu izvršenih advokatskih usluga. Pored toga, apelant smatra da je, usljed ovakvog odnosa suda, advokatima ograničeno pravo na slobodu prometa roba i usluga.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo, odnosno da se Okružni sud, budući se radi o obligaciono pravnom odnosu, nije trebao upuštati u određivanje kolika je cijena izvršenih usluga. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je prvostepenom presudom usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime duga za izvršene advokatske usluge, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Međutim, postupajući po žalbi tuženog, Okružni sud je preinačio presudu prvostepenog suda na način da je tuženog obavezao da apelantu isplati dug za izvršene advokatske usluge i troškove postupka u iznosima manjim od ranije dosuđenih. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao da je prvostepeni sud, prilikom obračuna naknade za izvršene advokatske usluge pogrešno primijenio odgovarajući tarifni broj, odnosno umjesto tarifnog broja 2.prvostepeni sud je trebao primijeniti tarifni broj 3., pa je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu, te je primjenom tarifnog broja 3. utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu za izvršene advokatske usluge u manjem iznosu nego što je to odredio prvostepeni sud. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u pogledu troškova predmetnog parničnog postupka zaključio da apelantu, kojeg je zastupao advokat, pripada pravo na naknadu troškova shodno uspjehu u sporu, pa kako je apelant uspio u predmetnom sporu sa 21,98% od traženog iznosa, Okružni sud je, shodno tome, utvrdio da apelantu pripada manji iznos troškova u odnosu na iznos koji je utvrdio prvostepeni sud.
11. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u svoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1701/18 od 6. juna 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge kojima se rukovodio pri donošenju svoje odluke kojom je preinačio prvostepenu presudu (u odnosu na dio duga i odluke o troškovima postupka), a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da iz osporene presude u predmetu AP-1701/18 proizilazi da je Okružni sud u postupku radi isplate duga za zastupanje po advokatu i troškova postupka, primjenjujući važeću Tarifu, preinačio prvostepenu presudu i utvrdio manji iznos naknade za zastupanje od onog koji je utvrđen prvostepenom presudom, kao i da je i iznos troškova postupka snizio, te ih utvrdio u skladu sa uspjehom tužiteljice u sporu.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević