Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/18 (P. D.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Invalidnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2766/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2766/18, rješavajući apelaciju Pere Dakovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Pero Daković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002397 15 Uvp od 14. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Daković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, podnio je 11. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 002397 15 Uvp od 14. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 24. marta 2015. godine, kojom je odbijena apelantova tužba protiv Rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko invalidske zaštite RS, Odjeljenja za upravne poslove-Bileća od 17. decembra 2014. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Odjeljenja za opću upravu boračko invalidske zaštite Općine Bileća od 20. oktobra 2014. godine. Tim prvostepenim rješenjem odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na mjesečni borački dodatak kao mjesečno primanje.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je apelant 30. septembra 2014. godine podnio prvostepenom organu zahtjev za priznavanje prava na borački dodatak u vrijeme važenja Uredbe o boračkom dodatku iz 2013. godine (u daljnjem tekstu: Uredba iz 2013. godine), iznoseći da ima priznat status borca VRS I kategorije i da je korisnik prava na invalidsku penziju po osnovu psihičke bolesti koju je zadobio za vrijeme vršenja vojne dužnosti. Odlučujući o ovom zahtjevu, odnosno dijelu zahtjeva budući da je apelant isti proširio podneskom od 6. oktobra 2014. godine, prvostepeni organ i tuženi su zaključili da isti nije osnovan primjenjujući član 3. stav 1. Uredbe iz 2013. godine, koju odredbu su po stavu Okružnog suda, a i ovog suda pravilno tumačili. Naime, ukazano je da odredba člana 3. stav 1. Uredbe iz 2013. godine propisuje da pravo na borački dodatak po ovoj uredbi ne može ostvariti borac - korisnik prava na invalidsku penziju kod kojeg je uzrok invalidnosti povreda zadobijena za vrijeme vršenja vojne dužnosti u okolnostima oružanih sukoba, odnosno bolest koja se uzročno-posljedično odnosi na te sukobe. Dakle, navedeno je da kod ovakvog sadržaja citirane odredbe, a imajući u vidu nespornu činjenicu da apelant jest korisnik prava na invalidsku penziju kod kojeg je uzrok invalidnosti bolest uzročno-posljedično vezana za vršenje vojnih dužnosti, sasvim je jasno da on, suprotno svom stavu, nema pravo na borački dodatak. Također, Vrhovni sud je istakao da apelantova suštinska tvrdnja da je citirani član 3. stav 1. Uredbe iz 2013. godine diskriminatorski i da kao takav nije usklađen sa članom 31. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca) ne može biti predmet preispitivanja u okviru upravnog postupka i upravnog spora. U vezi s tim, istaknuto je da ustavnost, odnosno zakonitost određenog podzakonskog akta ispituje isključivo Ustavni sud Republike Srpske u zakonom propisanoj proceduri, a nikako sud u upravnom sporu ili organ u upravnom postupku.

4. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je apelant podneskom od 6. oktobra 2014. godine dopunio svoj zahtjev, na način da je zatražio da mu prvostepeni organ prizna pravo na borački dodatak počev od 1. juna 2012. godine, u skladu sa odredbama ranije važeće Uredbe o boračkom dodatku iz 2012. godine (u daljnjem tekstu: Uredba iz 2012. godine), uz tvrdnju da mu je to pravo organ trebao priznati po službenoj dužnosti, a kad to nije učinio, da je sada dužan da mu isplati razliku od navedenog datuma do podnošenja zahtjeva. Odlučujući o ovom dijelu zahtjeva, prvostepeni organ i tuženi su zaključili da isti također nije osnovan, dajući razloge koje je podržao Okružni sud, a koji su po stavu ovog suda pravilni. Naime, ukazano je da su organi uprave i Okružni sud pravilno tumačili odredbu člana 3. Uredbe iz 2012. godine, koja je propisivala da pravo na borački dodatak po ovoj uredbi ne može ostvariti borac koji je stekao pravo na invalidsku penziju po osnovu tjelesnog oštećenja po kome mu je priznat vojni invaliditet. Imajući u vidu činjenice koje proizlaze iz evidencija tuženog i Fonda PIO RS, a koje iznosi i sam apelant da je on stekao invalidsku penziju po osnovu istog tjelesnog oštećenja po kome mu je priznat vojni invaliditet, Vrhovni sud je naveo da je jasno da zbog navedenog nije imao pravo na borački dodatak po Uredbi iz 2012. godine u vrijeme njenog važenja, jer je član 3. te uredbe isključivao mogućnost ostvarivanja ovog prava u prethodnom periodu. Tvrdnje apelanta da on nije ostvario invalidsku penziju po osnovu tjelesnog oštećenja, nego po osnovu bolesti, nisu osnovane gledano sa aspekta odredbe člana 3. Uredbe iz 2012. godine. Naime, istaknuto je da se njenim pravilnim tumačenjem može jasno zaključiti da ona isključuje mogućnost ostvarivanja prava na borački dodatak licu kome je invalidska penzija priznata po osnovu tjelesnog oštećenja po kome je priznat vojni invaliditet, u koju kategoriju lica nesporno spada apelant, jer je on invalidsku penziju i status RVI stekao po osnovu istog tjelesnog oštećenja organizma. Dakle, navedeno je da je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju po osnovu psihičke bolesti, koje oštećenje organizma Uredba iz 2012. godine imenuje tjelesnim oštećenjem podrazumijevajući tu ranu, povredu i oboljenje iz rata po osnovu kojeg je licu priznat vojni invaliditet (kao kod apelanta), a što dalje isključuje mogućnost ostvarivanja prava na borački dodatak. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je jasno iz kojih razloga apelant nije mogao i nije ostvario pravo na borački dodatak po Uredbi iz 2012. godine u vrijeme njenog važenja. Isto tako, navedeno je da zbog istih tih razloga za slučaj apelanta nije bila relevantna odredba član 5. stav 1a. Uredbe iz 2012. godine, koja je to pravo, kao izuzetak, omogućavala licima mlađim od 60 godina ako su do 31. januara 2012. godine bili korisnici penzije od garantovanog penzijskog osnova, jer se ta odredba odnosila na druge korisnike lične penzije koja dakle nije ostvarena po osnovu tjelesnog oštećenja po kome je licu priznat vojni invaliditet, a u koju kategoriju nesporno nije spadao apelant.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantne odredbe Zakona o pravima boraca i navedenih Uredbi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenog prava apelanta odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Uredbi iz 2012. i 2013. godine na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2766/18 (P. D.) | Sudska praksa | Aktio