Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4249/16 (R. M. i M. M.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4249/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4249/16, rješavajući apelaciju Remze Mujića i Melihe Mujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Remze Mujića i Melihe Mujić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 040793 12 Gž od 1. septembra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Remzo Mujić i Meliha Mujić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara, podnijeli su 7. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 040793 12 Gž od 1. septembra 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva, kao zakonskog zastupnika Ministarstva unutrašnjih poslova Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 23. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 27. augusta 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. U parničnom postupku koji su pokrenuli apelanti protiv tuženog radi naknade štete Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj 07 58 P 040793 08 P od 24. februara 2012. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev i tuženi obavezan da apelantima naknadi štetu, i to apelantu iznos od 1.162,70 KM, a apelantici iznos od 739,40 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. marta 2008. godine do isplate, uz troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude su, prije svega, istaknute činjenične tvrdnje tužbe iz kojih proizlazi da je tuženi 30. augusta 2008. godine prilikom registracije vozila apelantu oduzeo vozilo zbog sumnje da je bilo predmet potrage CNB IP Varšava. Aktom Kantonalnog tužilaštva iz februara 2008. godine vozilo je vraćeno apelantu u martu iste godine. Apelanti smatraju da im je vozilo oduzeto bez valjanog pravnog osnova, da su u periodu od augusta 2007. godine do marta 2008. godine bili uskraćeni da koriste predmetno vozilo, zbog čega su tražili da im tuženi naknadi štetu prema opredijeljenom tužbenom zahtjevu.

7. Tuženi je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva nakon čega je proveden dokazni postupak uvidom u pisanu dokumentaciju, vještačenjem vještaka finansijske i mašinske struke, te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke i saslušanjem svjedoka na okolnosti i tvrdnje iz tužbe. Analizom i ocjenom izvedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio sljedeće: da je tuženi na osnovu potrage Interpola zadržao vozilo čiji je vlasnik apelant, da tom prilikom tuženi nije imao nalog Kantonalnog tužilaštva, da je nakon izvršenih provjera vozila 29. oktobra 2007. godine Kantonalnom tužilaštvu dostavljen izvještaj o razlozima oduzimanja i zadržavanja vozila, da iz obavještenja tuženog upućenog Kantonalnom tužilaštvu 28. novembra 2007. godine proizlazi da na vozilu nisu pronađeni tragovi mehaničke obrade koji bi ukazivali na krivotvorenje, te da je odlukom Kantonalnog tužilaštva od 27. februara 2008. godine naloženo da se predmetno vozilo vrati apelantu. Imajući u vidu da iz izvedenih dokaza proizlazi da je sve radnje oduzimanja i zadržavanja vozila započeo i preduzeo tuženi, bez naloga i odobrenja Kantonalnog tužilaštva, Općinski sud je ocijenio da je tuženi odgovoran za štetu koja je nastala apelantima. Visina štete je utvrđena vještačenjem vještaka mašinske i finansijske struke, budući da je predmetno vozilo bilo parkirano duže od šest mjeseci, pa je bilo neophodno izvršiti servis kako bi se vozilo pustilo u saobraćaj. Također je za period nekorištenja vozila obračunata cijena mjesečnih karata za prijevoz apelanata od kuće do posla i natrag. U pogledu zaključka o visini tužbenog zahtjeva, Općinski sud je imao u vidu izvedene dokaze (finansijsko i mašinsko vještačenje) nalazeći da je tuženi dužan naknaditi apelantu štetu u iznosu od 1.162,70 KM, koji se sastoji od iznosa na ime štete na vozilu od 793,00 KM i troškova prijevoza od 369,70 KM, dok je apelantici na ime troškova prijevoza tuženi obavezan na isplatu iznosa od 739,40 KM, jer je od kuće do posla i natrag putovala na dužoj relaciji i pri tome koristila dva prijevozna sredstva.

8. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tuženog, donio Presudu broj 58 0 P 040793 12 Gž od 1. septembra 2016. godine kojom je žalba tuženog djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o visini naknade štete apelantu na način da mu ona pripada u iznosu od 793,00 KM, te je iznad dosuđenog iznosa njegov zahtjev odbijen, kao i u dijelu koji se tiče troškova postupka, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Apelantičin zahtjev je odbijen u cjelini. Kantonalni sud je, nakon ispitivanja prvostepene presude u granicama žalbenih razloga u smislu odredbe člana 221. ZPP, ponovio predmet spora i činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te je podsjetio da su u konkretnim okolnostima bili sporni osnov štete i njena visina. U tom kontekstu Kantonalni sud je naveo sadržaj relevantnih odredaba Zakona o krivičnom postupku kojima je propisan način oduzimanja predmeta koji se mogu upotrijebiti u krivičnom postupku kao dokaz, a zatim sadržaj odredbe člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisana odgovornost za štetu pravnog lica. U obrazloženju je, dalje, navedeno da iz utvrđenih činjenica proizlazi pravni osnov za naknadu štete, konkretno osnov za odgovornost tuženog u smislu člana 172. stav l. ZOO, te da je nastala šteta za apelanta u uzročnoj vezi sa neažurnim radom organa tuženog. Visina nastale štete apelantu, koja se sastoji od troškova dijelova za zamjenu na oduzetom vozilu, troškova rada na vozilu i troškova registracije, pravilno je, po ocjeni Kantonalnog suda, utvrđena temeljem nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke, te je ona pravilno dosuđena apelantu. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da odluka za štetu koju su apelanti potraživali na ime troškova prijevoza nije pravilna. U tom smislu u obrazloženju presude je istaknuto da bi apelant koristio vozilo na relaciji Vrapčići - Mostar u spornom periodu (za odlazak i povratak s posla) da mu vozilo nije oduzeo organ tuženog i da bi za taj put imao određen trošak za potrošnju goriva, pa bi se njegova eventualna štete zbog zadržavanja oduzetog vozila mogla ogledati u razlici troška za gorivo i cijene mjesečne karte prijevoza. Međutim, u konkretnom postupku, kako je zaključio Kantonalni sud, apelant nije ponudio dokaz u pogledu postojanja navedene razlike u cijeni goriva i cijeni mjesečne karte za prijevoz, pa je u tom dijelu njegov zahtjev odbijen kao neosnovan. Navedeni razlog se odnosi i na apelanticu, kako je obrazložio Kantonalni sud, koja potražuje štetu u iznosu cijene mjesečne karte na relaciji Vrapčići - Mostar i Mostar - Opine. Međutim, apelantica u postupku nije dokazala da joj poslodavac nije plaćao troškove prijevoza na posao i sa posla, a u utuženom periodu je bila zaposlena u P&M Company, pa je i njen zahtjev za naknadu ovog vida štete ocijenjen kao neosnovan i kao takav odbijen. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da im je, zbog oduzimanja predmetnog vozila, nastala šteta u visini mjesečnih karata prijevoza u utuženom periodu i na navedenim relacijama, pa je u tom dijelu njihovo potraživanje odbijeno kao neosnovano. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci primjenom odredaba člana 224. u vezi sa članom 229. tačka 4, članom 235. tačka 3. i članom 226. ZPP.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

9. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti obrazlažu nedostatkom obrazloženja u pogledu sudske ocjene dokaza, ukazujući da je visina tužbenog zahtjeva koja im je dosuđena prvostepenom presudom smanjena bez adekvatnog i jasnog obrazloženja. Osim toga, smatraju da su u prvostepenom postupku dokazali osnov i visinu štete, a tvrdnje koje je u žalbi iznio tuženi u pogledu visine troškova prijevoza u utuženom periodu trebalo je da dokaže tuženi, a ne apelanti. Stoga je predloženo da se apelacija usvoji, osporena presuda, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ukine i potvrdi odluka prvostepenog suda.

b) Odgovor na apelaciju

10. Kantonalni sud smatra da u postupku donošenja osporene presude nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano, te da u svemu ostaje kod činjeničnih utvrđenja i pravnih zaključaka datih u obrazloženju presude.

11. Tuženi smatra da je apelacija neosnovana, te da je, stoga, treba odbaciti kao nedopuštenu ili odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 224.

(1)Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave:

[...] 5) preinačiti prvostepenu presudu.

[...] Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

[...] ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

[...] Član 235.

Rješavajući o žalbi drugostepeni sud može:

[...] 3) uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, te po potrebi predmet vratiti na ponovni postupak.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 0407903 12 Gž od 1. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su posredstvom ovlaštenog punomoćnika primili 8. septembra 2016. godine a apelacija je podnesena 7. novembra 2016. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

17. Apelanti osporavaju presudu Kantonalnog suda ukazujući da im je navedenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem su apelanti u svojstvu tužitelja od tuženog zahtijevali isplatu novčanog iznosa na ime naknade štete iz čega proizlazi da se radi o građanskom pravu apelanata i da, shodno tome, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti suštinski ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza.

20. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

21. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

22. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud, osim toga, podsjeća da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu brižljive ocjene dokaza izvesti zaključak o ne/dokazanosti neke činjenice (član 8. ZPP). Pri tome, prema članu 123. ZPP, svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza.

24. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženje osporene presude Kantonalnog suda u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud ne može naći ništa što ukazuje na povredu ustavnog prava apelanata. Naime, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Kantonalni sud ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga, pazeći pri tome na povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, nakon čega je zaključio da je žalba tuženog djelomično osnovana i to u pogledu dosuđene naknade cijene mjesečnih karata za prijevoz u utuženom periodu. U konkretnoj apelaciji apelanti ukazuju na ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava u vezi s pogrešnim zaključkom Kantonalnog suda, koji je, za razliku od prvostepenog suda, usvojio drugačiji pravni zaključak, smatrajući da su apelanti kao stranke u postupku trebale dokazivati tvrdnje tuženog koji je osporio i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ustavni sud podsjeća da je predmet raspravljanja u konkretnoj parnici zahtjev apelanata da im tuženi naknadi štetu zbog oduzimanja vozila u određenom vremenskom periodu (od 30. augusta 2007. do 5. marta 2008. godine) u kom su, zbog nekorištenja vozila, pretrpjeli štetu. Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u pogledu pravnog osnova tužbenog zahtjeva (protivpravnost radnje, šteta i uzročna veza između radnje i štete kao posljedice) a time i odgovornosti za štetu tuženog, jasno ukazao na dokaze (ključne činjenice) iz kojih proizlazi osnovanost apelantovog zahtjeva za štetu koja je nastala na njegovom vozilu prouzrokovanu neažurnošću tuženog (protivpravnom radnjom). U tom smislu Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, ukazao na zaključke utvrđene temeljem nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke i pravilno dosuđene naknade za ukupnu štetu na vozilu. Međutim, pojašnjavajući osnovanost žalbenih navoda kojima je tuženi ukazao na dosuđeni iznos mjesečnih karata za prijevoz, Kantonalni sud je istakao da apelanti nisu dokazali ovaj vid štete, i to apelant eventualnu razliku koju bi imao za utrošak goriva (da mu vozilo nije oduzeto) i cijenu mjesečne karte, a apelantica, pored ovog razloga, nije dokazala da joj poslodavac nije plaćao troškove prijevoza, zbog čega je u ovom dijelu tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete (cijene mjesečne karte) odbijen kao neosnovan.

25. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, naveo jasne i iscrpne razloge iz kojih proizlazi da apelanti nisu dokazali (u ovom dijelu) da im je, zbog oduzimanja vozila, nastala šteta u visini cijene mjesečnih prijevoznih karata. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi o proizvoljnosti u ocjeni dokaza i primjeni prava. Dakle, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih materijalnih odredaba ZOO i procesnih odredaba ZPP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti nalazi argumente koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, bili osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda.

26. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude, u smislu odlučnih činjenica, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

VIII. Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZPP na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4249/16 (R. M. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio