Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-851/18 (N. J.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-851/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-851/18, rješavajući apelaciju N. J., na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. J.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 184162 17 Rev od 9. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 184162 17 Rev od 9. novembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za utvrđenje da je ništav ugovor o besteretnom prenosu svojinskih prava na nekretninama, zaključen 18. maja 2012. godine između tuženih („Traserinženjering“ d.o.o. Banjaluka, „Terainženjering“ d.o.o. Banjaluka i T. S.), kao i njegov zahtjev za uspostavljanje ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na nekretninama koje su bile predmet tog ugovora.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, istakao da prema utvrđenju nižestepenih sudova proizlazi da je S. S., vlasnik odnosno osnivač tuženog „Traserinženjering“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi), 16. septembra 2009. godine digao kredit u iznosu od 50.000,00 KM kod MKD „Mikrofin“ d.o.o. Banjaluka i da je apelant u svojstvu jemca potpisao mjenicu kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja davaoca navedenog kredita. Također, ukazano je da prema utvrđenju nižestepenih sudova proizlazi da osnivač prvotuženog nije izvršavao obavezu plaćanja rata kredita, radi čega je davalac kredita podnio prijedlog za izvršenje protiv njega i jemaca. Isto tako, ukazano je da prema utvrđenju nižestepenih sudova proizlazi da je nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, ugovorom od 18. maja 2012. godine prvotuženi besplatno prenio na tuženog „Terainženjering“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), koji je takođe osnovan nakon podnošenja prijedloga za izvršenje, svoj suvlasnički dio u nekretninama preciziranim u obrazloženju presude. Najzad, ukazano je da shodno utvrđenju nižestepenih sudova slijedi da su osnivači drugotuženog supruga vlasnika prvotuženog i njegova kćerka tj. tužena T. S., da se na osnovu ovog ugovora drugotuženi upisao kao suvlasnik navedenih nekretnina u javnim knjigama. Takođe, da je rješenjem o izvršenju, između ostalog, određeno izvršenje na nekretninama apelanta i da je na osnovu njega izvršena zabilježba izvršenja na nekretninama apelanta. Vrhovni sud je naveo da su polazeći od ovakvog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da ugovor nije ništav samo iz razloga što je zaključen s namjerom da se spriječi provođenje izvršenja na predmetu ugovora, te da u takvoj situaciji povjerilac može samo pobijati dužnikove pravne radnje, ali da u konkretnom slučaju apelant nema svojstvo povjerioca u odnosu na tužene niti je njegovo potraživanje dospjelo. U vezi s tim, ukazano je da je apelant u ovoj parnici podnio tzv. paulijansku odnosno pobojnu tužbu (actio Pauliana). Nadalje, navedeno je da i pobijanje i paulijanska tužba ovlašćuju povjerioca da pod određenim uslovima može, radi naplate svog potraživanja, obarati imovinska raspolaganja i izvjesne druge postupke svojih insolventnih dužnika. Naime, istaknuto je da je pobijanje ustanova obligacionog prava putem koje povjerioci mogu u cilju namirenja svojih potraživanja otkloniti prema sebi posljedice izvjesnih, inače punovažnih, imovinsko - pravnih raspolaganja svog insolventnog dužnika, naplaćujući se iz nekih vrijednosti koje više ne pripadaju dužnikovoj imovini nego imovini trećih lica - dužnikovih pravnih sljedbenika na tim vrijednostima. Shodno tome, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. od 280. do 285. Zakona o obligacionim odnosima koje regulišu ustanovu pobijanja. Najzad, navedeno je da iz činjeničnog supstrata predmetne tužbe proizlazi da se pobija pravni posao lica kome je apelant bio jemac prilikom zaključenja ugovora o kreditu, a petitom tužbenog zahtjeva se traži utvrđenje ništavosti tog pravnog posla. Dakle, ukazano je da postoji nesaglasnost između tužbenog zahtjeva i činjenica na kojima se ovaj zahtjev temelji pa se takav zahtjev nije mogao usvojiti. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da i u slučaju da je tužbeni zahtjev formulisan u skladu sa citiranim odredbama, a naročito onima sadržanim u članu 284. Zakona o obligacionim odnosima, ne bi bilo mjesta usvajanju takvog zahtjeva jer, kako je to pravilno zapazio prvostepeni sud, nisu ispunjene sve potrebne pretpostavke za ovu vrstu tužbe (apelant nema svojstvo povjerioca u odnosu na tužene niti je njegovo potraživanje dospjelo). Naime, ukazano je da će apelant steći svojstvo povjerioca samo ukoliko kao jemac isplati potraživanje prvotuženog kao dužnika po ugovoru o kreditu. Prema stanju spisa, utvrđeno je da apelant nije ništa platio na ime spornog duga prvotuženog već je dio duga platilo njegovo preduzeće „Pegas“ d.o.o. Laktaši, koje je također bilo jemac. Međutim, Vrhovni sud je naveo da su apelant i njegovo preduzeće dva posebna pravna subjekta pa isplata dijela duga od strane preduzeća ne daje apelantu svojstvo povjerioca u odnosu na tužene već je preduzeće steklo svojstvo povjerioca jer je na njega prenesen dio potraživanja po osnovu ugovora o jemstvu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenog prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević