Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2743/18 (F. T.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2743/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2743/18, rješavajući apelaciju Fatime Tufekčić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fatima Tufekčić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 107737 13 Gž od 11. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Tufekčić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijela je 11. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 107737 17 Rev od 20. marta 2018. godine kojim je odbačena revizija koju je izjavila apelantkinja protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 107737 13 Gž od 11. novembra 2016. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-28/15 od 11. januara 2017. godine u odnosu na predmet AP-4729/16 konstatuje se da je navedena presuda Kantonalnog suda od 11. novembra 2016. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 107737 11 P od 5. jula 2013. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi Jasenko Aganović (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj na ime naknade nematerijalne štete (duševni bolovi zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljeni fizički bolovi, pretrpljeni strah) isplati određene novčane iznose.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo, između ostalog, da nije sporno da je 6. oktobra 2010. godine apelantkinju napao pas vučjak kojeg je vodio Fehim Aganović i da je tom prilikom apelantkinja doživjela tešku tjelesnu povredu. Dalje, Općinski sud je naveo da je Presudom Općinskog suda od 10. februara 2011. godine Fehim Aganović oglašen krivim za počinjeno krivično djelo nesavjesnog čuvanja pasa i drugih opasnih životinja iz člana 372. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, te mu je izrečena uslovna osuda u trajanju od godinu dana. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da nije sporno da je u trenutku napada Fehim Aganović držao psa, dakle on je imalac opasne stvari, te je on i odgovoran za štetu, jer imalac i držalac ne pretpostavljaju sami po sebi neku pravnu vlast na stvari već fizičku vlast da njome raspolažu. Takođe, u obrazloženju prvostepene odluke navedeno je da je u toku postupka utvrđeno da tuženi nije vlasnik psa, prije svega na osnovu iskaza Fehima Aganovića kojeg je dao u PU Tuzla 6. oktobra 2010. godine (saslušan u svojstvu osumnjičenog), kao i iz presude kojom je oglašen krivim „što nije na adekvatan način obezbijedio svog psa pasmine njemački ovčar“. Osim toga, Općinski sud je ukazao da naprijed navedeno proizilazi i iz iskaza svjedoka N. T. (izjavio da je on poklonio psa Fehimu Aganoviću), svjedoka M. P. (iz iskaza proizilazi da je isti pas prethodno ujeo i dijete ovog svjedoka, pa je imao interes da sazna ko je vlasnik psa), te svjedoka J. A. i U. J. (viđali Fehima Aganovića da čuva i hrani psa na porodičnom imanju na Boriću, dok tuženog nisu viđali, niti su čuli da je on vlasnik psa). Općinski sud je naveo da nije prihvatljiva tvrdnja apelantkinje da je tuženi odgovoran za štetu u smislu odredaba člana 176. stav 1. ZOO, odnosno da je Fehim Aganović povjerio tuženom psa da mu čuva imovinu od krađe, iz razloga što apelantkinja to ničim nije dokazala, odnosno to ne proizilazi iz provedenih dokaza. Prema tome, Općinski sud je istakao da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnoj pravnoj stvari. Najzad, ukazano je da je odredbama člana 12. stav
3. Zakona o parničnom postupku propisano da je sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Općinski sud je naveo da se na taj način štiti autoritet osuđujuće presude (presudom Općinskog suda u Tuzli od 10. februara 2011. godine Fehim Aganović je oglašen krivim, a na osnovu te presude utvrđeno je da je apelantkinja imala mogućnost da se u krivičnom postupku izjasni, te da je saslušana u krivičnom postupku).
4. U obrazloženju drugostepene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da apelantkinja nepravilno tumači relevantne odredbe ZOO. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 174. ZOO propisano ko odgovara za štetu, kada se utvrđuje da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, dok je odredbama člana 176. istog zakona propisano da umjesto imaoca stvari, i isto kao on, odgovara lice kome je imalac stvari povjerio stvar da se njome služi. Kantonalni sud je ukazao da apelantkinja pogrešno tumači da istovremeno odgovaraju i imalac stvari i neko kome je stvar povjerena da se njome služi, iz razloga što određenje „i isto kao on“ ne znači istovremeno odgovornost nego odgovornost kao imalac – sopstvenik stvari. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku u vezi sa presudom koja je donesena u krivičnom postupku za Fehima Aganovića.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da su selektivno tumačeni dokazi koji idu u prilog tezi o nedostatku pasivne legitimacije, te da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi cijenili dokaze i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, o čemu se izjasnio i drugostepeni sud povodom apelantove žalbe protiv prvostepene presude, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević