Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2994/16 („INA“ d.d. Industrija nafte Zagreb)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Državno vlasništvo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Uknjižba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2994/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2994/16, rješavajući apelaciju „INA“ d.d. Industrija nafte Zagreb, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “INA” d.d. Industrija nafte Zagreb podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Ps 018692 15 Rev od 12. maja 2016.

godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 018692 15 Pž 2 od 17. marta 2015. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 018692 14 Ps 2 od 29. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „INA“ d.d. Industrija nafte Zagreb (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banja Luke, podnijela je 14. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Ps 018692 15 Rev od 12. maja 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 018692 15 Pž 2 od 17. marta 2015. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 018692 14 Ps 2 od 29. oktobra 2014. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 Ps 018692 14 Ps 2 od 29. oktobra 2014. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 018692 15 Pž 2 od 17. marta 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je po osnovu građenja stekla pravo vlasništva na benzinskoj pumpi-privrednoj zgradi u Velikoj Kladuši (bliži podatci o benzinskoj pumpi navedeni u dispozitivu prvostepene presude), što su Agrokomerc d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Općina Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Grand-Benz“ d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: trećetuženi) dužni trpjeti i dozvoliti upis apelantice u javne evidencije, te da se trećetuženi obaveže da apelantici preda u posjed predmetnu nekretninu. Stavom II prvostepene presude apelantica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, a stavom III obavezana je da naknadi trećetuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 3.920,46 KM.

3. Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je drugotužena sa apelanticom 16. septembra 1968. godine zaključila ugovor o izgradnji benzinske pumpe, da je apelantica izgradila benzinsku pumpu-montažni objekt tipa kioska od metalne konstrukcije sa rezervoarima goriva koji su ukopani u zemlju, da je rješenjem drugotuženog od 8. jula 1975. godine apelantici odobreno da može proširiti postojeću benzinsku pumpu, da apelantica nikada nije izvršila odobreno proširenje i dogradnju i da je početkom ratnih dešavanja napustila spornu benzinsku pumpu. Pored navedenog je utvrđeno da apelantica nikada nije u katastru nekretnina bila upisana kao posjednik navedene benzinske pumpe niti je u zemljišnoj knjizi upisana sa pravom korištenja ili sa pravom raspolaganja zemljišta. Osim toga, prvostepeni sud je utvrdio da je zemljište na kojem se nalazila izgrađena benzinska pumpa upisano kao državna svojina, a da je rješenjem drugotuženog od 7. maja 1999. godine prvotuženom kao investitoru izdata urbanistička saglasnost nakon čega je prvotuženi sagradio potpuno novu benzinsku pumpu na način što je izvršio demontažu postojećeg montažnog objekta tipa kioska, a rezervoar goriva koji je bio ukopan u zemlju zamijenio sa novim. Dalje je utvrđeno da je prvenstveno prvotuženi u zemljišnoj knjizi bio upisan kao vlasnik izgrađene benzinske pumpe s pravom korištenja zemljišta na kojem je pumpa izgrađena (sve do 2013. godine), nakon čega je u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu izvršena promjena upisa na način da je pravo vlasništva na novo izgrađenoj benzinskoj pumpi i pravo korištenja zemljišta upisano u korist trećetuženog koji je navedenu benzinsku pumpu od prvotuženog kupio na javnoj prodaji u izvršnom postupku koji je proveo Općinski sud na osnovu pravosnažnog rješenja o dosudi od 22. jula 2013. godine i isti se nalazi u posjedu kupljene nekretnine.

4. Općinski sud je zaključio da apelantica izvedenim dokazima nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva tj. da je na zemljištu koje je državno vlasništvo izgradila spornu benzinsku pumpu. Iz provedenih dokaza, kako je dalje naveo Općinski sud u obrazloženju presude, utvrđeno je da je apelantica na navedenoj nekretnini ranije izgradila montažnu benzinsku pumpu tipa kioska, a da je prvotuženi, nakon izvršene demontaže ranije postojeće montažne benzinske pumpe, sagradio potpuno novu koja se nalazi na predmetnom zemljištu i da je trećetuženi po osnovu kupovine putem javne prodaje u izvršnom postupku postao vlasnik benzinske pumpe dok je na zemljištu na kome je sagrađena upisan sa pravom korištenja. Na kraju je naglašeno da apelantica u izvršnom postupku u kojem je izvršena prodaja benzinske pumpe trećetuženom, kao treće lice, nije ulagala prigovore i tražila da se proglasi nedozvoljenim izvršenje na navedenoj benzinskoj pumpi u obimu u kojem su njena eventualna prava bila zahvaćena izvršenjem.

5. Kantonalni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odlučio i za svoje odlučenje u obrazloženju presude dao jasne, argumentovane i valjane razloge koji se temelje na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza. I po ocjeni Kantonalnog suda apelantica u smislu odredbe čl. 7. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije izvedenim dokazima dokazala osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva te je pravilno prvostepeni sud uz primjenu procesnog prava tj. primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Dalje je Kantonalni sud obrazložio da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu sa članom 8. ZPP te dao jasne i prihvatljive razloge, pa nije mogao uvažiti žalbene tvrdnje apelantice koje nemaju uporišta u sadržaju dokaza i kojim prigovorima apelantica vrši vlastitu ocjenu i analizu izvedenih dokaza i uopšteno i neargumentovano ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka.

6. Odlučujući o reviziji apelantice, Vrhovni sud je presudom broj 17 0 Ps 018692 15 Rev od 12. maja 2016. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da apelantica izvedenim dokazima u toku postupka nije dokazala da je građenjem na zemljištu drugotuženog stekla pravo vlasništva na benzinskoj pumpi čiju predaju u posjed traži. Taj sud pojašnjava sadržaj odredbe čl. 7. stav 1., 102. stav 1. i 123. stav 1. ZPP iz kojih proizilazi dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda o istinitosti tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranaka. Kada sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza (član 8 ZPP), tada je dužan primjeniti pravila o teretu dokazivanja iz člana

126. ZPP, koja obavezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije pružila dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

7. Vrhovni sud dalje u obrazloženju presude ističe da je tačan navod da je apelantica na osnovu ugovora od 16. septembra 1968 godine, kao punovažnog pravnog osnova i uz saglasnost prvotužene, na zemljištu prvotužene izgradila benzinsku pumpu. Međutim, kako dalje navodi sud, apelantica zanemaruje utvrđenje suda da je izgradila benzinsku pumpu kao montažni objekat-kiosk, koji je napušten početkom rata, da je propustila da i pored saglasnosti drugotužene, istu poruši, dogradi i kao takvu upiše u javne knjige o nekretninama, da je nakon rata montažna benzinska pumpa demontirana i da je više nema i da je uz odobrenje vlasnika zemljišta (drugotuženog) i na osnovu odobrenja nadležnog organa izgrađena nova benzinska pumpa na istom zemljištu ali trajne namjene. Nadalje je navedeno da je trećetuženi na osnovu pravnog posla (kupovinom u izvršnom postupku) ušao u posjed novo sagrađene benzinske pumpe i upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik 1/1. Vrhovni sud smatra neosnovanim navode revizije da apelantica kao raniji vanknjižni sticalac ima jače pravo sticanja prava vlasništva u odnosu na kasnijeg nesavjesnog sticaoca upisanog u zemljišne knjige (prvotuženog i trećetuženog) jer nije dokazala da ima vanknjižno pravo vlasništva na benzinskoj pumpi koju traži u posjed, a niti da su prvotuženi i trećetuženi nesavjesni sticaoci prava vlasništva predmetne benzinske pumpe. Na kraju Vrhovni sud ističe da je irelevantno polemisanje revizije sa članom 2 Odluke o provođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Odluka) jer se radi o budućoj primjeni navedenog aneksa obzirom da se apelantica za predaju u posjed benzinske pumpe-vraćanje u prvobitno stanje, obratila nadležnom organu općine na čijem području se nalazi sporna nekretnina a taj postupak po zahtjevu apelantice je u toku.

8. Apelantica smatra da je presudama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelantica u suštini ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocjenu dokaza odnosno kako navodi „izostala je slobodna, savjesna i brižljiva ocjena dokaza te je usljed izostanka analize došlo do neodrživih zaključaka“. Navodi da su dokazi taksativno nabrojani bez podrobnijeg i detaljnijeg obrazloženja i navođenja ubjedljivih razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva. Apelantica opširno prepričava obrazloženja osporenih presuda te pojašnjava institut „vanknjižne svojine“ i naglašava „da za postojanje vanknjižnog vlasništva na spornom poslovnom prostoru ima kompletnu svojinsko-pravnu dokumentaciju počevši od ugovora od 16. septembra 1968. godine zaključenoga sa drugotuženim“. Navodi da je potpuno legalno stekla pravo vlasništva nad objektom i zemljištem ispod i oko objekta i to ne samo na osnovu ugovora nego i po sili zakona samim građenjem te smatra neispravnim zaključak redovnog sud da nije dokazala da je vlasnik odnosno nosilac prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru i zemljištu. Smatra da tuženi nisu imali valjan pravni osnov u odnosu na predmetni poslovni prostor niti je postojala savjesnost na njihovoj strani. Na kraju je apelantica ukazala i citirala određene odredbe Sporazuma o pitanjima sukcesije bivši država SFRJ i njegov Aneks „G“ te predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno postupanje. Relevantni propisi

9. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

10. U Odluci o provođenju Aneksa «G» Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04) relevantne odredbe glase: Član 1.

U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država slijednica bivše SFRJ, potpisnika sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine. Član 2.

Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa «G» Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH – Kantonu

- odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine gradonačelniku (u daljnjem tekstu: nadležni organi) .

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U odnosu na pravo na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i primijenili pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“, broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Naročito, Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio po tužbi apelantice za utvrđenje da je po osnovu građenja stekla pravo vlasništva na benzinskoj pumpi, da se dozvoli upis u javne evidencije i da se trećetuženi obaveže da joj preda u posjed predmetnu nekretninu. Međutim, Ustavni sud zapaža da svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava apelantica zasniva na istim tvrdnjama koje je iznijela i u parničnom postupku, a o čemu su sudovi u osporenim presudama (na tri sudske instance) zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Redovni sudovi su jasno naveli da apelantica izvedenim dokazima (Ugovor o izgradnji benzinske stanice iz 1968. godine i rješenje nadležne službe drugotuženog iz 1975. godine o proširenju benzinske pumpe), nije dokazala da je građenjem na zemljištu drugotuženog stekla pravo vlasništva na benzinskoj pumpi koja je predmet ove parnice i čiju predaju u posjed traži. Redovni sudovi su također obrazložili da apelantica nije dokazala da ima vanknjižno vlasništvo na benzinskoj pumpi koju u predmetnom postupku traži u posjed, niti da su prvo i trežetuženi nesavjesni sticaoci prava vlasništva predmetne pumpe. Naime redovni sudovi su se pozvali na odredbe ZPP iz kojih proizilazi dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva (član 7. stav 1. i 123. stav 1. ZPP), te zaključili (primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP) da apelantica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva. Pored navedenog Ustavni sud zapaža da je redovni sud ukazao i na odredbu člana 2. Odluke kao i na činjenicu da se apelantica za predaju u posjed benzinske pumpe-vračanje u prvobitno stanje, u smislu navedene Odluke obratila nadležnom općinskom organu uprave na čijem području se nalazila benzinska pumpa i da je taj postupak u toku.

15. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi bilo kakve relevantne argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Slijedom toga, imajući u vidu sve navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2994/16 („INA“ d.d. Industrija nafte Zagreb) | Sudska praksa | Aktio