Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3414/18 (M. K.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3414/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3414/18, rješavajući apelaciju Mirsade Karić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirsada Karić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 I 060115 17 Gž od 23. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsada Karić (u daljem tekstu: apelantkinja) iz Puračića, koju zastupa Mirza Šabić, advokat iz Lukavca, podnijela je 20. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 I 060115 17 Gž od 23. aprila 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba kao tražioca izvršenja i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Lukavcu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 I 060115 12 I od 20. novembra 2017. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantkinjin prigovor od 6. marta 2017. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud donio Rješenje o izvršenju broj 32 0 I 060115 09 I od 12. januara 2009. godine kojim je odredio izvršenje protiv Z. K. (u daljem tekstu: izvršenik). Izvršenje je određeno na pokretnim stvarima izvršenika. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je sudski izvršilac izlaskom na lice mjesta konstatovao u zapisniku da izvršenik ne posjeduje pokretne niti nepokretne stvari koje bi mogle biti predmet izvršenja, kao i da je po ponovnom traženju da se izvrši popis, pljenidba i prodaja pokretnih stvari izvršenika sudski izvršilac 14. februara 2016. godine konstatovao u zapisnik da izvršenik nema ni novčanih primanja, gotovog novca, niti pokretnih i nepokretnih stvari, a da je kuća u kojoj je živjela porušena, te da živi u kući svoga sina. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključkom od 17. februara 2017. godine pozvao apelantkinju da u roku od 15 dana predloži drugi predmet i sredstvo izvršenja ističući da se izvršenje ne može provesti na pokretnim stvarima, uz upozorenje da će se izvršni postupak obustaviti ukoliko apelantkinja ne postupi po navedenom zaključku u ostavljenom roku. Takođe, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je apelantkinja 6. marta 2017. godine podnijela prigovor „radi otklanjanja nepravilnosti u provođenju izvršenja – zbog nepravilnosti rada sudskog izvršioca“, po kojem prigovoru je Općinski sud donio rješenje od 20. novembra 2017. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 12. stav 1. Zakona o izvršnom postupku propisano da su redovni pravni lijekovi u izvršnom postupku prigovor i žalba, osim ako ovim zakonom nisu isključeni, dok je stavom 6. istog člana Zakona o izvršnom postupku propisano da protiv zaključka nije dozvoljen pravni lijek, iz čega proizilazi da su prigovor i žalba protiv zaključka isključeni tj. nedozvoljeni. Dakle, Kantonalni sud je istakao da je o apelantkinjinom prigovoru trebala biti donesena odluka kojom se prigovor odbacuje kao nedozvoljen, ali da odluka prvostepenog suda nije od uticaja na zakonitost odluke da se prigovor ne usvoji, iz razloga što su pravne posljedice odbijanja prigovora iste kao da je odbačen. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja navodi da sudski izvršilac nije pokušao popisati bilo koju pokretnu stvar, odnosno da je sudski izvršilac proizvoljno utvrdio činjenično stanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji u suštini odnose na način na koji je u predmetnom izvršnom postupku utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju drugostepene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević