Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1242/18 (D. K. i I. Š.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1242/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1242/18, rješavajući apelaciju Denisa Kraljevića i Ivana Šistova, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Denis Kraljević i Ivan Šistov protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 388833 15 Gži od 9. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Denis Kraljević i Ivan Šistov (u daljem tekstu: apelanti) koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 24. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 388833 15 Gži od 9. januara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom odbijena je žalba apelanata podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 388833 13 I od 22. januara 2015. godine kojim je odbijen prigovor apelanata izjavljen protiv Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 65 0 I 388833 13 I od 8. decembra 2014. godine. Rješenjem o izvršenju od 8. decembra 2014. godine Općinski sud je odredio predloženo izvršenje, dok je prijedlog za određivanje troškova izvršnog postupka u iznosu od 386,10 KM odbijen.

3. U obrazloženju rješenja od 22. januara 2015. godine, Općinski sud je naveo da iz službene evidencije suda proizilazi da su apelanti 5. novembra 2013. godine protiv izvršenika (Federacija Bosne i Hercegovine, Sudska policija) podnijeli dva prijedloga za izvršenje na osnovu iste izvršne isprave (Presuda Općinskog suda broj 65 0 Rs 154844 10 Rs od 19. januara 2012. godine). Dalje, Općinski sud je naveo da je postupak u predmetu broj 65 0 I 388830 13 I pokrenut radi prinudne naplate glavnice i sporednih potraživanja dosuđenih izvršnom ispravom, dok u konkretnom izvršnom postupku apelanti traže prinudno namirenje troškova parničnog postupka. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je ovakvo postupanje nepotrebno prouzrokovanje troškova i zloupotreba prava od strane apelanata. Shodno tome, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 16. stav 4. Zakona o izvršnom postupku propisano da je izvršenik dužan nadoknaditi tražiocu izvršenja samo one troškove koji su bili potrebni za izvršenje, dok je odredbama člana 387. Zakona o parničnom postupku, u vezi sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku, propisano, između ostalog, da o tome koji su troškovi bili potrebni odlučuje sud brižljivo cijeneći sve okolnosti. S obzirom na to da su apelanti u oba prijedloga za izvršenje postavili zahtjeve za naknadu troškova pokrenutih izvršnih postupaka, a da je takvom zahtjevu udovoljeno u predmetu broj 65 0 I 388830 13 I, Općinski sud je zaključio da je zahtjev apelanata za naknadu troškova konkretnog izvršnog postupka neosnovan. Najzad, Općinski sud je istakao da je u skladu sa odredbama člana 10. Zakona o parničnom postupku sud dužan provesti postupa bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

4. U obrazloženju osporene konačne odluke, Kantonalni sud je naveo da tražilac izvršenja ima pravo da na osnovu jedne izvršne isprave podnese više prijedloga za izvršenje, odnosno da prema načelu dispozicije ima pravo zahtijevati prinudno izvršenje cijelog iznosa potraživanja utvrđenog u izvršnoj presudi ili samo pojedinih iznosa. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o troškovima postupka koji nisu bili potrebni za izvršenje, već o troškovima postupka koje su svojim ponašanjem prouzrokovali apelanti, tako da apelantima pripada pravo na naknadu troškova izvršnog postupka po jednom prijedlogu za izvršenje.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su u konkretnom izvršnom postupku proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, odnosno da nisu cijenjene sve okolnosti od kojih zavisi odluka o visini troškova postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se pozivaju apelanti odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično ili isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4620/17 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1242/18 (D. K. i I. Š.) | Sudska praksa | Aktio