Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2658/18 (B. D. i V. J.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2658/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2658/18, rješavajući apelacije Branislava Despota i Vladimira Jankovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Branislav Despot protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 194229 17 Rev od 7. marta 2018. godine i Vladimir Janković protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 024803 17 Rev od 21. septembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2658/18

1. Branislav Despot (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banjaluke, podnio je 8. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 194229 17 Rev od 7. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju konačnom odlukom odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 194229 17 Gž od 20. aprila 2017. godine, kojom je odbijena apelantova žalba i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 194229 14 P od 30. septembra 2016. godine. Tom prvostepenom presudom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi „Triglav osiguranje“ a.d. Banjaluka obaveže da mu isplati na ime nematerijalne štete i to na ime umanjenja životne sposobnosti, na ime pretrpljenog bola, na ime pretrpljenog straha i na ime naruženosti, određene novčane iznose, kao i zahtjev da se tuženi obaveže na plaćanje mjesečne rente u određenom novčanom iznosu, te zahtjev da se tuženi obaveže da mu na ime troškova liječenja isplati određeni novčani iznos, sve pobliže navedeno u izreci presude.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da se 11. jula 2010. godine dogodila saobraćajna nezgoda na magistralnom putu Prijedor-Banjaluka u kojoj su učestvovali vozilo osigurano kod tuženog, te apelant kao vozač motocikla. Nadalje, ukazano je da je apelant u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi zadobio teške tjelesne povrede zbog kojih je liječen, te mu je kao posljedica tih povreda amputirana lijeva noga 22. novembra 2013. godine, a zbog nastalih komplikacija od povrede iz predmetne saobraćajne nezgode. Također, Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza koji su tokom postupka izvedeni utvrđeno da je apelant sa tuženim zaključio dva sporazuma o vansudskom poravnanju kojima se tuženi obavezao apelantu na ime naknade za pretrpljenu materijalnu i nematerijalnu štetu, nastalu u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, isplatiti određene novčane iznose, precizirane u obrazloženju presude. U vezi s tim, ukazano je da je iz dokaza tuženog vidljivo da je tuženi u cijelosti apelantu po oba sporazuma isplatio ukupno određeni novčani iznos preciziran u obrazloženju presude. Nadalje, istaknuto je da se u oba sporazuma apelant saglasio sa tim iznosima, te izjavio da mu je od strane tuženog u potpunosti izmirena obaveza, a za štetu iz spornog štetnog događaja, te da po istom štetnom događaju neće isticati nove zahtjeve prema tuženom. Odlučujući o predmetnom tužbenom zahtjevu, a imajući u vidu navedena činjenična utvrđenja, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužben zahtjev neosnovan. Naime, Osnovni sud je ukazao da navedeni sporazumi predstavljaju ugovor o poravnanju iz člana 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i taj ugovor obavezuje njegove ugovarače, tj. tužitelja i tuženog u pogledu onoga šta je predmet sporazuma. Dakle, ukazano je da je to u konkretnoj stvari obaveza tuženog da apelantu ispuni obavezu, odnosno nadoknadi štetu, a što je on i učinio, a apelant je navedenim sporazumima prihvatio da više neće tražiti naknadu štete iz spornog štetnog događaja, a što je navedeno u članu 2. samih sporazuma, gdje je unesena formulacija da se apelant smatra namirenim i da po istom štetnom događaju neće isticati bilo kakve zahtjeve prema tuženom. Osnovni sud je ukazao da ovakva izjava apelanta u pogledu budućih obaveza prema tuženom, za eventualnu štetu iz istog štetnog događaja predstavlja otpuštanje duga iz člana 344. stav 1. ZOO. Prema tome, istaknuto je da apelant ne može više u parničnom postupku da traži naknadu štete od tuženog za štetu koja mu je već nadoknađena, te eventualno pogoršanje zdravstvenog stanja, a što je evidentno da je kod apelanta i nastalo, ne može uticati na drugačiju odluku Osnovnog suda, niti može mijenjati obavezu tuženog da apelantu eventualno takvu štetu i nadoknadi. Najzad, Osnovni sud je ukazao da je tokom postupka (na pripremnom ročištu) apelant tražio od suda da mu se dozvoli da se u postupku odredi vještačenje po vještaku ekonomske struke, te je sud takav prijedlog i usvojio, te svojim rješenjem od 2. novembra 2015.god. odredio takvo vještačenje, uz poziv apelantu da u smislu odredaba člana

385. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) predujmi troškove potrebne za tako određeno vještačenje. Zatim, navedeno je da je apelant nakon toga tražio od suda da ga sud oslobodi od obaveza plaćanja troškova za medicinsko vještačenje dok je odustao od prijedloga za vještačenje po vještaku ekonomske struke, dok je u nastavku postupka apelant ponovo tražio da se odredi vještačenje po vještaku finansijske struke, navodeći da nije ranije mogao da plati isto. Međutim, istaknuto je da je sud ovakav zahtjev odbio svojim rješenjem od 6. jula 2016.godine, obzirom na sadržaj odredbi iz člana 102. stav 2. ZPP.

4. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da apelant u predmetnoj parnici nije ponudio ni izveo dokaze, a što je bio dužan u skladu sa članom 7. ZPP, na osnovu kojih bi se moglo utvrditi da mu je amputacija lijeve natkoljenice, koja je izvršena nakon zaključenja sporazuma o vansudskom poravnanju, uzrokovala novu štetu za koju mu nije isplaćena naknada. Naime, ukazano je da je tačno da je ova amputacija novonastala činjenica, ali je štetu prouzrokovanu amputacijom noge trebalo razgraničiti od ranije pretrpljene štete, za koju je apelantu isplaćena naknada u skladu sa zaključenim poravnanjima. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant izveo dokaz medicinskim vještačenjem na okolnost ukupnih pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova po osnovu umanjenja životne aktivnosti i naruženosti kao i pretrpljenog straha, što su posljedice zadobijenih povreda u saobraćajnog nezgodi, ali nalaz i mišljenje ljekara vještaka ne predstavlja pouzdan osnov za razgraničenje štete koju je apelant po navedenim osnovima pretrpio do zaključenja poravnanja od štete koja je nastala nakon zaključenja poravnanja. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelant nije iznio činjenice niti ponudio dokaze o osnovu i visini štete koju potražuje tužbenim zahtjevom. Naime, ukazano je da je on odustao od prijedloga da se provedu dokazi njegovim saslušanjem u svojstvu parnične stranke i vještačenjem po vještaku ekonomske struke, čime je sebe lišio mogućnosti da se izjasni o bitnim činjenicama (da li je u vrijeme štetnog događaja i u vrijeme zaključenja vansudskih poravnanja ostvarivao prihode i po kom osnovu), pa je vještačenje po vještaku ekonomske struke bilo bespotrebno obzirom da se vještak može izjašnjavati samo o visini štete, a ne i osnovanosti zahtjeva za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade.

AP-5656/18

5. Vladimir Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Filip Niškanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 10. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 024803 17 Rev od 21. septembra 2018. godine.

6. U konkretnom slučaju konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine) da mu isplati na ime naknade nematerijalne štete i to na ime umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova, na ime pretrpljenog straha, na ime duševnih bolova zbog naruženosti, te na ime troškova liječenja, određene novčane iznose, pobliže navedene u izreci prvostepene presude.

7. U obrazloženju drugostepene presude, drugostepeni sud je, pored ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza, te nespornih navoda stranaka, prvostepeni sud utvrdio da je apelant zaposlen kod tužene na osnovu Ugovora o produženju profesionalne vojne službe od 13. aprila 2015. godine, te da je mjesto prebivališta apelanta u Bijeljini, a da mu je mjesto rada u Banjaluci. Nadalje, ukazano je da iz provedenih dokaza proizlazi da se desila saobraćajna nesreća 25. januara 2017. godine, u mjestu Boškovići, u kojoj su učestvovali N. M., koji je upravljao sa teretnim vozilom i apelant koji je upravljao putničkim motornim vozilom, kojom prilikom je apelant zadobio povrede, pobliže precizirane u obrazloženju presude. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, koje nije dovedeno u sumnju ni žalbenim navodima apelanta, drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 70. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine i člana 154. ZOO kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta našavši da na strani tužene ne postoji odgovornost za štetu koju je pretrpio apelant. Nakon toga, drugostepeni sud je citirao odredbe čl. 154. i 178. stav 1. ZOO i istakao da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je apelant pretrpio nematerijalnu i materijalnu štetu kao žrtva saobraćajnog udesa. U vezi s tim, ukazano je da je do udesa došlo van radnog vremena i van radnog prostora tužene, na putu apelanta iz mjesta stanovanja do mjesta rada. Isto tako, istaknuto je da okolnost da je do udesa došlo na putu preduzetom radi stupanja apelanta na dužnost ima značaja samo kod ostvarivanja prava iz propisa o zdravstvenoj zaštiti i penzijskom ili invalidskom osiguranju, u kom slučaju se uzima da je povreda nastala na poslu. Najzad, drugostepeni sud je naveo da prema čl. 154. i 178. ZOO naknadu štete duguje samo onaj ko je štetu prouzrokovao, a to su u konkretnom slučaju imaoci vozila, te su oni kao takvi pasivno legitimisani u predmetnoj parnici. Dakle, shodno članu 154. ZOO, istaknuto je da onaj ko prouzrokuje štetu dužan ju je i nadoknaditi, pa tako imalac opasne stvari, u konkretnom slučaju, motornog vozila odgovara za štetu koja je proistekla iz takvog svojstva stvari po principu objektivne odgovornosti, ali ne i tuženi kao poslodavac.

8. Sud BiH je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da su revizijski navodi o neosnovanosti zaključka drugostepenog suda u smislu nepostojanja pasivne legitimacije tužene jer se apelant povrijedio van radnog vremena i prostora tužene, a kojima se ukazuje da nemaju pravni osnov u ZOO su, za taj sud, potpuno neosnovani. Naime, ukazano je da to zbog toga jer je drugostepeni sud pravilno utvrdio da je do saobraćajne nesreće došlo na putu preduzetom radi stupanja apelanta na dužnost, a što je od značaja samo kod ostvarivanja prava iz propisa o zdravstvenoj zaštiti i penzijskom ili invalidskom osiguranja, ali ne i kod tužbi za naknadu štete, jer se takav vid povrede uzrokovan saobraćajnom nesrećom van radnog vremena i radnog prostora, ne može cijeniti kao da je nastao na poslu. Također, Sud BiH je istakao da navodi da tužena treba odgovarati po osnovu pravila člana 154. stav 2. ZOO koji se odnose na obavljanje opasne djelatnosti su neutemeljeni.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2658/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

10. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant Branislav Despot se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanata u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO i ZPP na predmetne situacije, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2658/18 (B. D. i V. J.) | Sudska praksa | Aktio