Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3951/16 (D. K. i A. K.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Pravo na pravnu sigurnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3951/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3951/16, rješavajući apelacije Dobroslava Krešića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dobroslav Krešić i Ankica Kovačević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 049102 15 Rev od 7. jula 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 049102 15 Gž od 18. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 049102 14 P od 17. novembra 2014. godine;
Azemina Mujkanović i Nedim Bašić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 047583 16 Rev od 7.
jula 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 047583 15 Gž od 8. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 047583 14 P od 25. februara 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP 3951/16
1. Dobroslav Krešić i Ankica Kovačević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla – advokat Gordan Isabegović, podnijeli su 11. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 049102 15 Rev od 7. jula 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 049102 15 Gž od 18. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 32 0 P 049102 14 P od 17. novembra 2014. godine.
AP 3983/16
2. Azemina Mujkanović i Nedim Bašić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. Tuzla – advokat Lejla Brkić, podnijeli su 13. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 32 0 P 047583 16 Rev od 7. jula 2016. godine, Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 047583 15 Gž od 8. septembra 2015. godine i Presude Općinskog suda broj 32 0 P 047583 14 P od 25. februara 2015. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 16. juna 2017. godine.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3951/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
4. Presudama Općinskog suda br. 32 0 P 049102 14 P od 17. novembra 2014. godine i 32 0 P 047583 14 P od 25. februara 2015. godine apelanti su obavezani da solidarno tužitelju „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplate dug u određenim iznosima, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.
5. Općinski sud je u obrazloženju navedenih presuda istakao da su tužitelj, kao davalac kredita i R.Đ. i K.M. (u daljnjem tekstu: korisnici kredita) zaključili 21. septembra 2002. godine ugovore o kreditu na iznose od po 15.000,00 KM, uz obavezu korisnika kredita da odobrene kredite isplate u 120 jednakih mjesečnih rata. Nadalje, Općinski sud je naveo da su apelanti pomenute ugovore potpisali kao solidarni dužnici – jemci platci, a da su u svrhu osiguranja novčanog iznosa po ugovorenim kreditima izdate bjanko mjenice sa naznakom „bez protesta“, a koju su potpisali korisnici kredita kao glavni dužnici i apelanti kao jemci. Općinski sud je istakao da su novčani iznosi predviđeni ugovorenim kreditima preneseni na račune korisnika kredita, ali da korisnici kredita nisu izvršili ugovorne obaveze, odnosno nisu plaćali dospjele anuitete kredita, niti su svoju obavezu po navedenim ugovorima ispunili apelanti, kao solidarni dužnici, nakon čega su otkazani ugovori o kreditu 20. septembra 2007. godine (AP-3983/16), odnosno 25. septembra 2007. godine (AP-3951/16). U vezi sa navedenim, Općinski sud je ukazao da je tužitelj u svojstvu tražioca izvršenja protiv apelanata kao izvršenika podnio prijedloge za izvršenje na osnovu vjerodostojnih isprava –mjenica, a radi naplate duga u određenim novčanim iznosima. Općinski sud je, između ostalog, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključio da tužitelj ima pravo da od apelanata kao solidarnih dužnika traži vraćanje cjelokupnog preostalog duga po osnovu predmetnih kredita i mjeničnih obaveza apelanata dospjelih za plaćanje 10. i 21. septembra 2007. godine, te je odlučio kao u izreci presuda pozivajući se na odredbe čl.1004. i 1065. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, Općinski sud je istakao da su neosnovani prigovori apelanata u predmetu AP-3983/16, da je njihov poslodavac d.o.o. Hotel „Tuzla“ plaćao anuitete kredita i da je na taj način preuzeo dug, zaključujući da je u konkrentom slučaju d.o.o. Hotel „Tuzla“, kao treće lice, samo primalo uplate, što se ne može smatrati preuzimanjem duga, koje u smislu odredaba člana 1066. ZOO mora biti izvršeno u pismenoj formi, odnosno na osnovu ugovora.
6. Odlučujući o žalbi apelanata protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je Presudama br. broj 32 0 P 049102 15 Gž od 18. maja 2015. godine i 32 0 P 047583 15 Gž od 8. septembra 2015. godine odbio njihove žalbe i potvrdio prvostepene presude.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presuda, prihvatajući činjenično utvrđenje prvostepenog suda, konstatovao da se na sporni odnos u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja kao mjeničnog povjerioca na isplatu prema apelantima kao mjeničnim jemcima, trebaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici kao lex specialis koji u konkretnom slučaju isključuje primjenu ZOO. U vezi sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da su primjenom odredaba člana 48. Zakona o mjenici, kojim je propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice (stav 1.), a imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih lica bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali (stav 2.), tužbeni zahtjevi tužitelja osnovani.
8. Apelanti su izjavili revizije protiv Presuda Kantonalnog suda, koje je Vrhovni sud odbio Presudama br. 32 0 P 049102 15 Rev i 32 0 P 047583 16 Rev od 7. jula 2016. godine.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presuda istakao da je u konkretnom slučaju riječ o mjenično-pravnom sporu za isplatu mjeničnog novčanog iznosa po trasiranim mjenicama sačinjenim u smislu odredbe člana 3. Zakona o mjenici, koja propisuje sadržaj trasirane mjenice, a radi osiguranja potraživanja iz predmetnih ugovora o kreditu. Vrhovni sud je konstatovao da se radi o sporu u kojem se odlučuje o tužbenom zahtjevu tužitelja, kao mjeničnog povjerioca, na isplatu prema apelantima, kao mjeničnim jemcima, primjenom odredaba Zakona o mjenici, kao posebnog zakona (lex specialis), pri čemu se posebno pozvao na gore citirana odredbe iz člana 48. Zakona o mjenici. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da je neosnovan prigovor apelanata da je nastupila zastara mjenično-pravnog zahtjeva tužitelja. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je tužitelj kao imalac trasiranih mjenica iste ispunio 20. septembra 2007. godine, kao danom dospijeća mjenične obaveze i podnio prijedlog za izvršenje 4. oktobra 2007. godine (AP-3983/16), odnosno 13. februara 2008. godine (AP- 3951/16), koji se dan ima smatrati i danom podnošenja tužbi, s obzirom da je po prigovoru apelanata postupak nastavljen u parnici. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da prema odredbama člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti. Vrhovni sud je zaključio da se zbog navedenog u odnosu na apelante primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji s obzirom na dospijeće i datum podnošenja tužbi u konkretnim slučajevima nije protekao.
Apelacioni navodi
10. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti ukazuju na povredu principa pravne sigurnosti navodeći da je Vrhovni sud u predmetima sa identičnim činjeničnim i pravnim stanjem (tužbe Hypo Alpe Adria Bank d.d. Tuzla protiv bivših zaposlenika Hotel ,,Tuzla“ d.d. Tuzla po osnovu istovrsnih ugovora na kreditu i mjenica) donio različite presude sa potpuno oprečnim pravnim stanovištima. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud u njihovom slučaju proizvoljno primjenio pozitivno-pravne propise prilikom ocjene prigovora zastare potraživanja jer je zaključio da se na sporni odnos „imaju primijeniti odredbe Zakona o mjenici, pa se slijedom navedenog, na tužene primjenjuje trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici, koji s obzirom na dospijeće i datum podnošenja tužbe nije protekao“. Pored navedenog, u dopuni apelacije u predmetu AP-3983/16 apelanti su se pozvali na pravno shvatanje koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 5. decembra 2016. godine da „Mjenica, koja nije protestirana iako sadrži klauzulu „Bez protesta“ ne smatra se vjerodostojnom ispravom“. U predmetnim apelacijama, svi apelanti su tražili naknadu troškova sastava apelacija.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. U vezi sa apelacionim navodima Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluka osporenim predmetnim apelacijama, kao končanim odlukama u konkretnim slučajevima, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Dovodeći u vezu obrazloženje osporenih presuda sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženju, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već ranije u više svojih odluka razmatrao slična činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom slučaju, odnosno u kojima je razmatrao apelacije fizičkih lica podnesene protiv presuda Vrhovnog suda donesenih u parničnim postupcima po tužbama istog tužitelja kao u konkretnom slučaju, sa istim odlučenjima i sličnim obrazloženjima kao u konkretnim slučajevima, te da u vezi s tim nije našao nikakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2295/16 od 11. septembra 2018. godine, te Odluke o dopustivosti br. AP-4889/16 od 11. oktobra 2018. godine, AP-337/17 od 22. marta 2017. godine i AP-5078/16 od 15. februara 2017. godine; dostupne na Internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naročito ukazuje da je u Odluci broj AP-2295/16 od 11. septembra 2018. godine, Ustavni sud, između ostalog, zaključio da konkretna apelacija pokreće pitanje koji se zakon primjenjuje na dato činjenično stanje. Vrhovni sud je smatrao da se primjenjuje Zakon o mjenici, a Ustavni sud cijeni da u takvom pristupu nema arbitrarnosti, niti to može pokrenuti pitanje kršenja principa vladavine prava i pravne sigurnosti. Kada se primjenjuje Zakon o mjenici onda je faktičko pitanje u svakom predmetu da li je nastupila zastara, o čemu je Vrhovni sud dao odgovarajuće obrazloženje za svoj zaključak u pogledu zastare. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o mjenici na kojima je zasnovana osporena presuda Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.
16. Nadalje, u odnosu na pozivanje apelanata u predmetu AP-3983/16 na pravno shvatanje koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 5. decembra 2016. godine, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci o dopustivosti broj AP-4889/16 od 11. oktobra 2018. godine već razmatrao ovakve navode, te je zaključio sljedeće: Ustavni sud zapaža da se apelanti pozivaju na pravno shvatanje koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 5. decembra 2016. godine da „Mjenica, koja nije protestirana iako sadrži klauzulu „Bez protesta“ ne smatra se vjerodostojnom ispravom“, a da osporavaju odluku koju je Vrhovni sud donio 4. oktobra 2016. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvatanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja osporene odluke. Ustavni sud smatra da se ovakav zaključak može primijeniti i u konkrentom slučaju, budući da apelanti u predmetu AP-3983/16 osporavaju presudu Vrhovnog suda od 7. jula 2016. godine, koja je, dakle, donesena prije nego što je Građansko odjeljenje Vrhovnog suda zauzelo gore navedeno pravno shvatanje u presudi od 5. decembra 2016. godine.
17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavno pitanje na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U odnosu na zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastavljanje apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu troškova za sastavljanje apelacije, iz čega proizlazi da troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivao na teret apelanata.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević