Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2436/18 (M. Š.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2436/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2436/18, rješavajući apelaciju Mirsada Šečića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Šečić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 K 044430 16 Kž od 9. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Šečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, kojeg zastupa Faruk Abdulahović, advokat iz Gradačca, podnio je 23. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 K 044430 16 Kž od 9. februara 2018. godine.
2. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBIH) u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ako apelant za vrijeme od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci ne učini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud činjenične tvrdnje iz izreke prvostepene presude izveo na temelju savjesne i pažljive ocjene dokaza, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, u skladu sa odredbom člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud činjenično stanje utvrdio na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke, vještaka medicinske struke, iskaza svjedoka oštećenog i svjedoka, zatim iz izvještaja o izvršenom uviđaju prometne nezgode Policijske uprave Gradačac od 23. jula 2012. godine, skice lica mjesta MUP TK od 12. jula 2012. godine, te fotodokumentacije lica mjesta MUP TK od 25. jula 2012. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je vještak saobraćajne struke u svom iskazu naveo da je apelant, upravljajući putničkim motornim vozilom, imao mogućnosti da pravovremeno uoči nailazak drugog vozila, koje je dolazilo iz suprotnog pravca i odloži momenat preduzimanja radnje skretanja ulijevo, kao i da je presijecanje putanje od strane apelanta drugom vozilu, koje je zadržavalo pravac svog kretanja, jedan od elementarnih uzroka prometne nezgode. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je vještak medicinske struke u svom iskazu naveo da je oštećeni u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobio tešku tjelesnu ozljedu, te da je na vozilu oštećenog kao i teretnom vozilu marke Mercedes Sprinter nastupila šteta u određenim novčanim iznosima. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je i saslušani svjedok M.K. u svom iskazu naveo da je apelant presjekao putanju vozilu oštećenog. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant postupio suprotno saobraćajnim propisima i to odredbama člana 49. stav 2. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Naime, Kantonalni sud je naveo da je apelantovo postupanje suprotno navedenom blanketnom propisu uzrokovalo prometnu nezgodu u kojoj je jedno lice zadobilo teške tjelesne ozljede, te je nastupila šteta na vozilima dva vozila. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je ponašanje apelanta kada je preduzeo radnju skretanja ulijevo, a da se prethodno nije uvjerio da je može izvršiti bez opasnosti po druge učesnike u prometu, te oduzimanjem prava prvenstva prolaza vozilu oštećenog, uzrokovalo konkretnu prometnu nezgodu, usljed koje je kod jednog lica nastupila teška tjelesna povreda i imovinska šteta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Osim toga, apelant navodi da se osporena presuda Kantonalnog suda ne bavi žalbom i razlozima žalbe apelanta, te da su izostali odgovori na žalbene navode.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navod o povredi prava na pravično suđenje odnosi na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. U odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz žalbe podnesene protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio u obavezi da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te navede jasne i razumljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević