Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-913/18 (A. G.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-913/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-913/18, rješavajući apelaciju Almira Gagule, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Almir Gagula protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 481504 15 Gži od 30. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Gagula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Halil Gagula, advokat iz Konjica, podnio je 15. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 481504 15 Gži od 30. novembra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen apelantov prijedlog od 15. januara 2015. godine, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka u iznosu od 280,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepenog rješenja, prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je apelant kao tražilac izvršenja 15. januara 2015. godine, putem punomoćnika, podnio prijedlog za izvršenje protiv izvršenika (Kanton Sarajevo, Vlada Kantona Sarajevo, Ministarstvo pravde i uprave) na osnovu Rješenja o naknadi troškova branitelju Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 273448 12 Pr od 30. decembra 2013. godine. Prvostepeni sud je naveo da je u prethodnom ispitivanju prijedloga utvrdio da u izvršnoj ispravi nije određeno ko je obavezan na isplatu, a da je u prijedlogu za izvršenje kao izvršenik označen Kanton Sarajevo. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je Zaključkom od 20. januara 2015. godine naložio apelantovom punomoćniku da u smislu odredbe člana 36. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) dostavi sudu izvršnu ispravu podobnu za izvršenje, odnosno da uskladi izvršenika iz izvršne isprave s izvršenikom u prijedlogu za izvršenje, pravilno označi zakonskog zastupnika izvršenika, te dostavi potvrdu izvršnosti. Prvostepeni sud je naveo da je apelantov punomoćnik 6. februara 2015. godine dostavio podnesak uz četiri uređena prijedloga za izvršenje, u kojem podnesku je naveo da nije u mogućnosti pribaviti potvrdu izvršnosti, te je ujedno dostavio dopis suda od 3. marta 2014. godine iz kojeg se vidi da je rješenje pravomoćno. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je prema ZIP-u izvršna isprava, između ostalog, i izvršna sudska odluka kojom je naloženo neko davanje ili činjenje, ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje, pa prozilazi da su za izvršenje podobne samo kondemnatorne presude ili rješenja koja su postala pravomoćna i u odnosu na koje je protekao u njima naznačeni paricioni rok. Osim toga, prvostepeni sud je ukazao da se izvršni postupak temelji na načelu formalnog legaliteta što znači da izvršni sud može postupati samo u okviru i na temelju valjane izvršne isprave, odnosno izvršenje se može odrediti samo radi ostvarenja upravo one tražbine koja je utvrđena u izvršnoj ispravi i u opsegu u kojem je određena. Prvostepeni sud je istakao da je prema odredbama člana 27. ZIP isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražitelj izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze, dok prijedlog za izvršenje u cijelosti mora biti u saglasnosti s izvršnom ispravom, i to kako u pogledu pravilnog označavanja izvršne isprave, izvršenika, tako i u smislu označavanja i drugih podataka koji su potrebni za izvršenje, a izvršni sud nije ovlašten da cijeni zakonitost donesene isprave, niti da da izvršnu ispravu mijenja, dopunjuje ili preinačava. Slijedom svega navedenog, prvostepeni sud je zaključio da Rješenje o naknadi troškova branitelju Općinskog suda u Sarajevu od 30. decembra 2013. godine, odnosno odluka na kojoj apelant temelji svoj prijedlog ne sadrži elemente propisane zakonom koji bi je činili podobnom za izvršenje, a koja je nužna pretpostavka za dopustivost izvršenja.

4. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja naveo, između ostalog, da je u predhodnom ispitivanju prijedloga utvrđeno da nije određeno ko ima izvršiti isplatu po rješenju kao i to da izvršenik nije označen u skladu sa izvršnom ispravom, kao i da ista nema klauzulu pravomoćnosti. Nadalje je utvrđeno da je apelant 6. februara 2015. godine dostavio četiri nova uređena prijedloga za izvršenje u kojim je naveo da nije u mogućnosti dostaviti potvrdu izvršnosti te je dostavio dopis sudu iz kojeg se vidi da je rješenje pravomoćno. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se u rješenju o naknadi troškova branitelju Općinskog suda u Sarajevu priznaje tražiocu izvršenja pravo na naknadu troškova okrivljenom pravnom licu u vidu nagrade njegovom branitelju (apelantu) u iznosu utvrđenom tim rješenjem. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da u ovoj izvršnoj ispravi nije navedeno ko ima izvršiti utvrđenu obavezu, niti je navedeno iz kojih sredstava se isplaćuje. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da se iz tog razloga ne može utvrditi ko je izvršenik po ovoj izvršnoj ispravi, te se ona ne može smatrati podobnom za izvršenje u smislu odredbe člana 27. stav 1. ZIP-u.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnosi isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZIP-a, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u predmetnom postupku. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-913/18 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio