Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3242/18 (S. O.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3242/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3242/18, rješavajući apelaciju Sulejmana Okanovića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka

a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sulejman Okanović protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 V 250058 17 Rev od 5. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sulejman Okanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Subhija Đuzić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 V 250058 17 Rev od 5. marta 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom određena je naknada, u određenom novčanom iznosu, za potpuno eksproprisane nekretnine, eksproprisane pravosnažnim djelimičnim rješenjem Službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Grada Tuzla od 29. maja 2015. godine, precizirane u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa je predlagač JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo obavezan da protivniku predlagača, tj. apelantu isplati tu naknadu u određenom novčanom iznosu.

3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je pravilno izveden zaključak da se apelant u postupku izjasnio da prihvata naknadu za eksproprisano zemljište po cijeni od 60,00 KM po metru kvadratnom, jer raspravni zapisnik sa glavne rasprave od 1. aprila 2016. godine potvrđuje to. Stoga je istaknuto da je visina naknade za eksproprisane nekretnine određena u skladu sa članom 64. Zakona o eksproprijaciji. Naime, ukazano je da je kod utvrđivanja visine naknade za eksproprisane nekretnine sud pošao od visine naknade date u nalazu vještaka arhitektonske struke od 60,00 KM po metru kvadratnom za predmetne parcele, te od visine utvrđene prilikom sporazumnog utvrđivanja naknade pred nadležnom službom uprave koju su prihvatili ostali suvlasnici predmetne nekretnine, a koju je prihvatio i sam apelant, pa prihvatanjem iste od strane suda a utvrđene na prednji način, nije povrijeđena odredba člana 64. st. 1. i 2. navedenog zakona. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je apelant na parcelama koje su predmet postupka eksproprijacije bespravno izgradio objekat, te vršio pripremne radove za gradnju daljnjih objekata po urbanističkoj saglasnosti, a da za isto nije imao građevinsku dozvolu, zbog čega i po stavu tog suda nema pravo na naknadu istih saglasno odredbi člana 45. stav 2. Zakona o eksproprijaciji (kojom je propisano da za bespravno izgrađene objekte graditelju ne pripada pravo na naknadu). Također, ukazano je da je i za pripremne radove za građenje građevinskog objekta bilo neophodno pribavljanje rješenja o građenju, saglasno odredbama člana 34. stav 2., a u vezi sa članom 47. Zakona o prostornom uređenju, prema kojim građenje građevine obuhvata i pripremne radove, opremanje zemljišta, kao i pribavljanje dokumentacije za gradnju, što ukazuje, da je i uređenje građevinskog zemljišta vezano za objekat i dobivanje građevinske dozvole, što se navodi i u samoj urbanističkoj saglasnosti. Budući da u konkretnom slučaju apelant nije dobio građevinsku dozvolu, Vrhovni sud je istakao da je i te radove pripremne izvodio bespravno, pa nema pravo na naknadu istih saglasno članu 45. stav 2. Zakonu o eksproprijaciji. Isto tako, navedeno je da prema Rješenju o odobrenju za građenje Službe za prostorno uređenje i zaštitu okoline Općine Tuzla od 8. aprila 2007. godine apelant je kod nadležnog organa ishodio odobrenje za izgradnju prve faze kompleksa za proizvodnju betona na dijelu zemljišta označenog kao k.č. 515/8, 445/8 i 445/10 k.o. Plane. Međutim kako je u postupku utvrđeno da se navedeno odobrenje ne odnosi na parcele koje su predmet ovog postupka, jer objekat za koji je odobrenje za građenje izdato, nije lociran na parcelama koje su eksproprisane što je potvrđeno nalazima građevinske i arhitektonske struke, ukazano je da se ne može određivati naknada za iste u ovom postupku kada nisu bile predmetom eksproprijacije, jer je određivanje naknade za eksproprisane nekretnine omeđeno rješenjem o eksproprijaciji, saglasno odredbama člana 62. i 63. Zakona o eksproprijaciji. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je pravilan i stav nižestepenih sudova da apelant nema pravo ni na naknadu za ulaganja u nekretnine u vidu bespravno izvedenih pripremnih radova, jer prema nalazu vještaka pripremnim radovima nije uvećana vrijednost zemljišta, a radovi su bili korisni samo za investitora obzirom na svrhu i namjeru izvođenja nakon pripremnih i daljnjih radova, pa kod utvrđenja da je apelant znao da su predmetne nekretnine eksproprisane, a ipak vršio radove, to i nema pravo na naknadu istih saglasno odredbi člana 48. Zakona o eksproprijaciji.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o eksproprijaciji, čime su propustili da pravično obeštete apelanta za njegove nekretnine u koje je uložio velika sredstva s namjerom da se bavi privatnim poslom. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o eksproprijaciji na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3242/18 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio