Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4182/16 (M. B., I. B., H. B., H. B., R. B., M. B., E. B., R. Č., E. M. i M. M.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Ništavost
- Društveno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4182/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4182/16, rješavajući apelaciju Mehe Beširovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mehe Beširovića, Imšira Beširovića, Husejna Beširovića, Hasana Beširovića, Rasima Beširovića, Mehmeda Beširovića, Edhema Beširovića, Razije Čičkušić, Emina Mumića i Mehmeda Mumića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 033363 13 Gž od 8.
septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Meho Beširović, Imšir Beširović, Husejn Beširović, Hasan Beširović, Rasim Beširović, Mehmed Beširović, Edhem Beširović, Razija Čičkušić, Emin Mumić i Mehmed Mumić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Donjih Dubrava – Živinice, koje zastupa Edin Mukanović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 2. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 033363 13 Gž od 8. septembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Nusrete Kitić, Šahzije Salihović (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena ili tužene od 1 do 2 ) i DD „Spreča“ Kalesija
– Donje Vukovije (u daljnjem tekstu: trećetužena) zatraženo je 29. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. juna 2018. godine. Tužene nisu dostavile odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 033363 11 P od 8. septembra 2014. godine, donesenom po tužbi apelanata i još 10 tužilaca (stavom 1. izreke presude), utvrđeno je da je ništavo i bez pravnog značaja sudsko poravnanje „zaključeno 2. marta 2992. (ispravno: 1992.) godine“ pred Osnovnim sudom u Živinicama u predmetu broj P-1289/87, kojim je sa PD ,,Spreča“ Donje Vukovije preneseno na Jusufa Halilčevića pravo vlasništva na k. č. 1347/3 zv. ,Johovača njiva upisana u zk. ul. 2062 površine od 1.320 m², te je odlučeno (stav 2. izreke presude) da su tuženi dužni trpjeti da se izvrši brisanje upisa izvršenih po sudskom poravnanju od 2. marta 1992. godine i uspostavi ranije stanje u zemljišnoj knjizi i katastarskom operatu, uz obavezu tuženih da apelantima i ostalim tužiocima naknade troškove postupka u iznosu od 2.325,40 KM.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih radi poništenja sudskog poravnanja zaključenog 2. marta 1992. godine između Jusufa Halilčevića (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih od 1 do 2) i PD „Spreča“ Kalesija (u daljnjem tekstu: pravni prednik trećetužene) u predmetu Osnovnog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1289/87. Općinski sud je također naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, cijeneći dokaze u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je u parničnom postupku koji je vođen kod Osnovnog suda po tužbi pravnog prednika tuženih od 1 do 2 protiv pravnog prednika trećetužene, u predmetu broj P-1289/87, na ročištu od 2. marta 1992. godine zaključeno sudsko poravnanje na način da se s pravnog prednika trećetužene (PD „Spreča“ Kalesija) prenosi na pravnog prednika tuženih od 1 do 2 pravo vlasništva na nekretnini preciznije označenoj u obrazloženju presude po novom i starom premjeru (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) na ime naknade za nekretnine koje su vlasništvo pravnog prednika tuženih od 1 do 2, također preciznije označenih u obrazloženju presude, te da su se stranke usaglasile da se na osnovu ovog poravnanja predmetna nekretnina upiše u zemljišne knjige na ime pravnog prednika tuženih od 1 do 2 sa 1/1 dijela.
7. Također je utvrđeno da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Andrije Pastuhovića od 11. februara 2013. godine proizlazi da je predmetna nekretnina upisana u zk. ul. broj 3327 KO Dubrave Gornje s pravom vlasništva od ½ u korist tuženih od 1 do 2, a na osnovu Rješenja o nasljeđivanju broj O.397/01 od 13. oktobra 2001. godine iza ostavioca pravnog prednika tuženih od 1 do 2 (Jusuf Halilčević) koji je opet svoje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini sa 1/1 dijela upisao u zemljišne knjige na osnovu sudskog poravnanja Osnovnog suda broj P. 1289/87 od 2. marta 1992. godine. Nadalje, navedeno je da je na osnovu rješenja o arondaciji Skupštine općine Živinice, Odjeljenje za privredu i finansije, broj 6844/1003-118 od 15. oktobra 1963. godine, upisano pravo korištenja predmetne nekretnine u korist PD „Spreča“ Kalesija, i to nakon pravosnažnog rješenja Sreske komisije o eksproprijaciji broj 16/55.63. od 13. juna 1955. godine, kojim je na predmetnoj nekretnini upisano vlasništvo kao općenarodna imovina. Pored toga, Općinski sud je naveo da iz zk. ul. broj 933 KO Dubrave proizlazi da je „upis vlasništva na predmetnoj nekretnini na Ziju Hadžić-Beširović sa dijelom od 5/144 dijela izvršen na osnovu diobnog ugovora od 9. juna 1943. godine“.
8. Imajući u vidu navedeno, te da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je prema posjedovnom stanju i novom premjeru predmetna nekretnina bila upisana kao općenarodna imovina na posjedniku SFRJ Savezni sekretarijat za narodnu odbranu, te da je uz saglasnost VP Zemun na osnovu prijavnog lista broj OV. 12/2 i sudskog poravnanja od 2. marta 1992. godine mijenjan navedeni upis, tako da je predmetna nekretnina upisana na pravnog prednika tuženih od 1 do 2, a zatim je na osnovu rješenja o nasljeđivanju od 31. oktobra 2001. godine upisana na tužene od 1 do 2 sa dijelom od ½. Općinski sud je zaključio da u momentu zaključenja sudskog poravnanja od 2. marta 1992. godine pravni prednik trećetužene nije imao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, te da time nije ni mogao to pravo prenijeti na prednika tuženih od 1 do 2. Stoga, Općinski sud je, pozivajući se na odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan te je odlučio kao u izreci presude.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 P 033363 13 Gž od 8. septembra 2016. godine žalba tuženih od 1 do 2 je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženim od 1 do 2 nadoknade troškove postupka u iznosu od 2.630,00 KM, dok je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka. Nakon ispitivanja prvostepene presude u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti u smislu člana 221. ZPP, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju predmetno sudsko poravnanje zaključeno 2. marta 1992. godine, u vrijeme kada je na pravnoj snazi bio Zakon o prometu nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91), koji je kasnijim zakonom preuzet kao Zakon Federacije BiH, pa su u predmetnoj pravnoj stvari primjenjive odredbe ovog zakona, a ne Zakona o obligacionim odnosima, kako je pogrešno zaključio prvostepeni sud. Naime, Kantonalni sud je istakao da su Zakonom o prometu nekretnina uređeni uvjeti i postupak pod kojim se vrši promet nekretnina, a nekretnine u smislu ovog zakona su poljoprivredno i građevinsko zemljište, šume i šumsko zemljište, neplodno zemljište, zgrade, stanovi i poslovne prostorije, kao i posebni dijelovi zgrade (član 1. Zakona). Zatim, nakon što se pozvao na odredbe čl. 1, 2. i 5. i člana 11. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 11. stav 1. Zakona o prometu nekretnina propisano da društvena pravna lica mogu poljoprivredno zemljište van kompleksa poljoprivrednog zemljišta na kome imaju pravo raspolaganja nosiocu prava vlasništva dati u zamjenu za drugo zemljište, dok je stavom 2. propisano da organizacija udruženog rada i drugo pravno lice može uz naknadu otuđiti nosiocu prava vlasništva poljoprivredno zemljište u društvenom vlasništvu samo ako je takvo zemljište van kompleksa poljoprivrednog zemljišta.
10. Kantonalni sud je također istakao da ni izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, koji je stupio na snagu 2. jula 1991. godine („Službeni list SRBiH“ broj 22/91), a koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, nije bio zabranjen promet predmetne nekretnine kao poljoprivrednog zemljišta u smislu odredbe člana 16.a, 16.b i 16.c, tog zakona, budući da je predmetna nekretnina izuzeta od zabrane prometa na osnovu odredbe člana 16.d. istog zakona jer se radilo o nekretnini u društvenom vlasništvu koju su društvena pravna lica, odnosno koju je prednik trećetuženika stekao arondacijom tokom 1963. godine, pri čemu je platio novčanu naknadu nosiocu prava vlasništva, odnosno vlasniku predmetne nekretnine od kojeg „rješenjem od 15. oktobra 1963. godine arondirano“. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da na pravnu valjanost otuđenja predmetne nekretnine iz tada društvenog vlasništva, odnosno zamjena ove nekretnine s nosiocem prava vlasništva, nije od utjecaja to što je na predmetnoj nekretnini u vrijeme zaključenja sudskog poravnanja prednik trećetuženika imao pravo korištenja jer je u to vrijeme bio organiziran kao društveni pravni subjekt, odnosno privredni subjekt i nije mu bilo ograničeno niti zabranjeno raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u skladu sa zakonom. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pravni prednik trećetužene bio nosilac prava korištenja kao jednog od oblika prava vlasništva na društvenim sredstvima, iz kojeg mu i proistječu prava na promet jer je u posjedu predmetne društvene nekretnine i njen je korisnik. Stoga, Kantonalni sud je istakao da je u takvim privrednim odnosima i u skladu sa zakonom određenim uvjetima pravni prednik trećetužene mogao zaključiti sudsko poravnanje od 2. marta 1992. godine u odnosu na predmetnu nekretninu, a posebno imajući u vidu da se prema stanju spisa i nalazu vještaka geodetske struke (skica lica mjesta) predmetna nekretnina može identificirati na terenu, a za koju ni apelanti ni tuženi nisu tvrdili da se nalazi u kompleksu poljoprivrednog zemljišta, nego se radi o manjoj površini. Kantonalni sud je zaključio da su u odnosu na predmetnu nekretninu ispunjeni zakonom propisani uvjeti i ona je mogla biti predmet zamjene, kao što je učinjeno sudskim poravnanjem od 2. marta 1992. godine. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije je hronološki opisan tok postupka koji je okončan osporenom presudom, te se iznose detalji vezano za odlučenje Kantonalnog suda s kojima se apelanti ne slažu tvrdeći da je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza pa time i na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, apelanti su istakli da su izvedenim dokazima dokazali da su vlasnici predmetne nekretnine još od 9. juna 1943. godine kada je izvršen upis vlasništva na njihovu prednicu Ziju Hadžić-Beširović, te da pravni prednik trećetužene u momentu zaključenja sudskog poravnanja nije bio vlasnik nekretnine koja je bila predmet sudskog poravnanja, pa time isto pravo nije ni mogao prenijeti na prednika tuženih od 1 do 2. Smatraju da se očigledno radi o pogrešnoj primjeni odredbi čl. 11. i 16. d. Zakona o prometu nekretnina na štetu apelanata.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je ostao pri razlozima datim u osporenoj drugostepenoj presudi smatrajući da nisu povrijeđena prava na koja apelanti u apelaciji ukazuju, te je stoga predloženo da se apelacija kao neosnovana odbije.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 4/89, 29/90, 22/91 i „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uslovi i postupak pod kojim se vrši promet nepokretnosti, a nepokretnosti u smislu ovog Zakona su poljoprivredno i građevinsko zemljište, šume i šumsko zemljište, neplodno zemljište, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao i posebni dijelovi zgrada.
Član 2.
(1) Pod prometom nepokretnosti podrazumijeva. Prenos nepokretnosti u društvenoj svojini sa jednog na drugo društveno pravno lice, pribavljanje nepokretnosti u društvenu svojinu od građana, udruženja građana i drugih građanskih pravnih lica (nosioci prava svojine), otuđivanje nepokretnosti iz društvene svojine, zamjena nepokretnosti u društvenoj svojini i drugi vidovi raspolaganja.
Član 11.
(1) Društvena pravna lica mogu poljoprivredno zemljište van kompleksa poljoprivrednog zemljišta na kome imaju pravo raspolaganja, nosiocu prava svojine dati u zamjenu za drugo zemljište.
(2) Organizacija udruženog rada i drugo pravno lice može uz naknadu otuđiti nosiocu prava svojine, poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini samo ako je takvo zemljište van kompleksa poljoprivrednog zemljišta.
14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 22/91) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16a.
(1) Poljoprivredna i šumska zemljišta, zgrade, stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenoj svojini ne mogu se prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njima raspolagati ako su pribavljena u društvenu svojinu na osnovu: [...]
14. Zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 43/59,) [...] Član 16b.
Odredbe prethodnog člana odnose se i na nepokretnosti koje su na osnovu odluke državnog organa, a bez pravnog osnova i naknade pribavljene u društvenu svojinu, kao i nepokretnosti koje su na osnovu ugovora o poklonu pribavljene u društvenu svojinu, a taj ugovor je zaključen prinudom.
Član 16c.
Odredbe ovog zakona odnose se i na nepokretnosti koje su pribavljene ili izgrađene sredstvima budžeta društveno-političkih zajednica, sredstvima za finansiranje zajedničkih potreba, ili sredstvima samodoprinosa.
Nepokretnosti čije pribavljanje ili izgradnja su finansirani sredstvima iz prethodnog stava, a dijelom iz drugih sredstava društveno-pravnih lica, mogu biti u prometu tek kad se utvrde suvlasnički dijelovi.
Član 16d.
Od zabrane iz čl. 16a, 16b, i 16c ovog zakona izuzimaju se nekretnine u društvenoj svojini koje su društveno pravna lica stekla kupovinom ili drugim teretnim pravnim poslom, građenjem odnosno koje su stečene eksproprijacijom ako je plaćena naknada na osnovu pravosnažne odluke o plaćanju naknade, bez obzira što je prednik ovog društveno pravnog lica stekao nekretnine na osnovu zakona na način i iz izvora finansiranja navedenih u članu 16a, 16b, i 16c. ovog zakona.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 P 033363 13 Gž od 8. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 3. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelanti pobijaju navedenu presude tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
22. U konkretnom slučaju apelanti su u predmetnom postupku vodili spor s ciljem zaštite svojih prava proisteklih iz pravnog odnosa s tuženim, pa se, dakle, radilo o postupku građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijevaju navedene odredbe.
23. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
25. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud koji je u predmetnom slučaju donio konačnu odluku svoj stav o osnovanosti žalbe tuženih dovoljno jasno i argumentirano obrazložio na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog prava. Naime, Kantonalni sud je na osnovu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, Zakona o prometu nekretnina i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, suprotno prvostepenom sudu, izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata. U tom kontekstu, Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio odlučne činjenice iz prvostepene presude i žalbene navode tuženih od 1 do 2, te je pozivajući se na odredbe čl. 1, 2, 5. i 11. stav 1. Zakona o prometu nekretnina, kao i relevantne odredbe čl. 16.a, 16.b, i 16.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, zaključio da je nekretnina koja je bila predmet zaključenog sudskog poravnanja od 2. marta 1992. godine izuzeta od zabrane prometa shodno odredbama člana 16.d. istog zakona. U vezi s tim je jasno obrazloženo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da se radilo o nekretnini u društvenom vlasništvu, koju su društveno-pravna lica, odnosno koju je prednik trećetužene stekao rješenjem o arondaciji tokom 1963. godine, pri čemu je platio novčanu naknadu vlasniku predmetne nekretnine.
26. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP, Zakona o prometu nekretnina i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud u obrazloženju osporene presude ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava i izvođenju zaključaka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva na osnovu činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda. Stoga, imajući u vidu da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, konkretno odredaba ZPP, Zakona o prometu nekretnina i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nekretnina, Ustavni sud smatra da te odredbe nisu proizvoljno primijenjene na štetu apelanata.
27. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
28. U pogledu navoda apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava u suštini zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u okviru prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi opravdalo prigovore apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te kada je Kantonalni sud svoj stav o neosnovanosti tužbenog zahtjeva obrazložio na način koji se ne čini proizvoljnim.
30. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava zasnivaju na identičnim navodima istaknutim u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević