Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5403/18 (Z. Š.)
Odluka donesena 06. 12. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5403/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 12. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-5403/18, rješavajući apelaciju Zaima Šute, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaim Šuta protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 009110 14 Uvp od 17. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaim Šuta (u daljem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnio je 21. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 009110 14 Uvp od 17. maja 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 009110 13 U od 21. februara 2014. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv Rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 3. jula 2013. godine. Rješenjem tuženog od 3. jula 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog Rješenja Službe za prava branitelja i socijalne skrbi Općine Čapljina od 8. juna 2009. godine, kojim je odlučeno da apelantu, kao priznatom ratnom vojnom invalidu V grupe sa 70% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja zadobivenog za vrijeme službe u OS BiH, prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida sa 31. junom 2009. godine iz razloga neispunjavanja uslova propisanih Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica za dalje ostvarivanje prava. Takođe, prvostepenim rješenjem ukinuto je rješenje Službe za prava branitelja i socijalne skrbi Općine Čapljina od 2. avgusta 2006. godine (kojim je apelantu apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta) kao i saglasnost Uprave za pitanja boraca/branitelja Mostar od 14. novembra 2006. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da iz nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za revizioni postupak od 18. maja 2009. godine proizilazi da je na osnovu pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju utvrđeno da vojni invaliditet kod apelanta po osnovu povređivanja iznosi ispod 20%, odnosno 0%. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da su nalaz i mišljenje od 18. maja 2009. godine poslužili kao razlog za obnovu postupka okončanog rješenjem od 2. avgusta 2006. godine, nakon čega je rješenjem od 8. juna 2009. godine ukinuto konačno rješenje od 2. avgusta 2006. godine i odlučeno da apelantu prestaje svojstvo ratnog vojnog invalida sa 31. junom 2009. godine. Takođe, u obrazloženju osporene odluke navedeno je da je apelant podnio žalbu protiv rješenja od 8. juna 2009. godine koju je drugostepeni organ rješenjem od 27. avgusta 2009. godine odbio i zaključio da su ispunjeni uslovi za obnovu postupka imajući u vidu da je ljekarska komisija za nadzor i medicinsko vještačenje donijela drugačiji nalaz i mišljenje u pogledu procenta vojnog invaliditeta u odnosu na nalaz i mišljenje prvostepene ljekarske komisije od 13. juna 2006. godine i revizione ljekarske komisije od 3. novembra 2006. godine. Nakon toga apelant je protiv rješenja od 27. avgusta 2009. godine pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Mostaru, koji je uvažio tužbu, osporeno rješenje poništio i predmet vratio na ponovno rješavanje, iz razloga što nije poznato da li je nalaz ljekarske komisije od 18. maja 2009. godine saopšten i dostavljen apelantu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je tuženi u ponovnom postupku pribavio nalaz i mišljenje komisije za nadzor i medicinsko vještačenje od 25. avgusta 2011. godine koji je istovjetan nalazu od 18. maja 2009. godine, utvrdivši da vojni invaliditet iznosi ispod 20%, odnosno ne postoji oštećenje organizma, jer po osnovu oboljenja ne postoji osnov za utvrđivanje procenta invaliditeta s obzirom da se radi o oboljenju koje niti je nastalo, niti se pogoršalo u Oružanim snagama, te je invaliditet 0%. S obzirom na to da apelantov invaliditet iznosi ispod 20%, Vrhovni sud je istakao da nisu ispunjeni uslovi iz odredaba člana 3. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević