Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3172/16 („Mladost“ AD u stečaju Mrkonjić Grad)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stečaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Neovlašteno lice
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Privatizacija
- Upravni spor
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3172/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3172/16, rješavajući apelaciju "Mladost" AD u stečaju Mrkonjić Grad i Trgovinskog preduzeća “MG Mind“ Mrkonjić Grad, na osnovu člana 18. stav (1), stav (3) tačka d) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Luka Vulin u ime "Mladost" AD u stečaju Mrkonjić Grad protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017123 15 U od 26.
maja 2016. godine, jer ju je podnijelo neovlašteno lice.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Trgovinsko preduzeće “MG Mind“ Mrkonjić Grad protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 017123 15 U od 26. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Mladost“ AD u stečaju Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Trgovinsko preduzeće “MG Mind“ Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Banjaluke, koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnijeli su 25. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 017123 15 U od 26. maja 2016. godine
2. Rješenjem prvostepenog upravnog organa - Područne jedinice Mrkonjić Grad broj 21.31/475-11/12 od 12. februara 2015. godine, odbijen je zahtjev prvoapelanta za utvrđivanje prava vlasništva na parceli 259/2- poslovna zgrada zv. " Šolajina" (prodavnica broj 33), površine 46m2 upisana u k.o. Mrkonjić Grad 2.
3. Područna jedinica Mrkonjić Grad je u obrazloženju osporenog rješenja navela da je u predmetnom upravnom postupku, nakon identifikacije predmetne parcele od strane vještaka-geometra, utvrđeno da je po popisnom katastru iz 1953. godine, koji je stavljen van snage 2009. godine, predmetna parcela k.č.20/39 koja odgovara parceli broj 259/2 novog premjera, bila upisana na Opštini Mrkonjić Grad, tj. predmetna parcela nikada nije bila upisana na prvoapelanta niti na njegovog pravnog prednika, tj. da je po katastru nepokretnosti predmetna parcela upisana na prvoapelanta bez pravnog osnova. Područna jedinica Mrkonjić Grad je, također, navela da je prvoapelant u predmetnom upravnom postupku podnio zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva (26. novembra 2011. godine) u toku stečajnog postupka koji je otvoren na njegovoj imovini Rješenjem Okružnog suda od 12. septembra 2011. godine, te da je navedeni stečajni postupak u međuvremenu zaključen Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 23. decembra 2014. godine, kojim je naloženo sudskom registru da izvrši brisanje apelanta kao stečajnog dužnika iz registra. Nadalje, Područna jedinica Mrkonjić Grad je navela da iz Uvjerenja Investiciono razvojne banke Republike Srpske od 15. maja 2012. godine proizilazi da je prvoapelant predao program privatizacije državnog kapitala, koji je odobren Rješenjem Direkcije za privatizaciju, te da u navedenom programu privatizacije predmetna parcela nije uvrštena u program privatizacije, već stoji konstatacija da se ista nalazi pod zakupom na osnovu Ugovora o zakupu iz 1969. godine koji je zaključen između pravnog prednika prvoapelanta kao zakupoprimca i „Udarnika“ iz Mrkonjić Grad kao zakupodavca. U vezi sa navedenim, Područna jedinica Mrkonjić Grad je ukazala na odredbe člana 8a. stav 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima ("Službeni glasnik RS", broj 79/11) kojim je propisano da se na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima [...]po zahtjevu preduzeća, izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti, onako kako su u početnom bilansu (program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije. Područna jedinica Mrkonjić Grad, također je ukazala da je stavom 2. istog člana, propisano je da na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišnoknjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu preduzeća, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove sprovodi postupak i nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikovanja zemljišta ispod objekta i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tog objekta. Područna jedinica Mrkonjić Grad je zaključila da u konkrentom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu člana 8a. važećeg Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima jer predmetna nekretnina nije uvrštena u program privatizacije.
4. Rješavajući po žalbi prvoapelanta, Republička uprava je donijela Rješenje broj 21.05/475- 36/15 od 25. maja 2015. godine kojim je njegovu žalbu odbila kao neosnovanu.
5. Republička uprava je u obrazloženju rješenje navela da je prvostepeni upravni organ pravilno utvrdio da u konkrentom slučaju nisu ispunjeni uslovi za usvajanje predmetnog zahtjeva koji je prvoapelant podnio u skladu sa članom 8a. važećeg Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, jer prvoapelant nije dokazao da su predmetne nekretnine bile predmet izvršene privatizacije. Republička uprava je zaključila da je prvoapelant temelji osnovanost svog zahtjeva za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini s obzirom na postojanje Ugovora o zakupu koji je zaključen između preduzeća „Udarink“ i preduzeća za izradu konfekcije „Mladost“ Mrkonjić Grad kao zakupca, a što nije valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnom objektu. Nadalje, Republička uprava je istakla da je, s obzirom da je zaključen stečajni postupak na imovini prvoapelanta i naloženo sudskom registru da izvrši brisanje prvoapelanta kao stečajnog dužnika, došlo do gašenja tog pravnog lica a time i njegove aktivne legitimacije za utvrđivanja prava vlasništva u smislu materijalnog propisa.
6. Apelanti su protiv drugostepenog rješenja pokrenuli tužbom upravni spor, ali je Okružni sud Presudom broj 11 0 U 017123 15 U od 26. maja 2016. godine odbio kao neosnovanu tužbu drugoapelanta, dok je tužbu prvoapelanta odbacio. U obrazloženju tužbe prvoapelant i drugoapelant su naveli da je, suprotno zaključku upravnih organa, sporni poslovni prostor kao imovina preduzeća „Mladost“ a.d. (prednika prvoapelanta), unesen u program privatizacije, te da je prvoapelant vlasnik tog poslovnog prostora, zbog čega su postojali uslovi da se udovolji predmetnom zahtjevu, pri čemu je bez uticaja činjenica da je zaključen stečajni postupak na imovini prvoapelanta. Pored toga, apelanti su ukazali da je u stečajnom postupku drugoapelant kupio sporni poslovni prostor od prvoapelanta, ali da zbog pogrešnog pravnog stava tužene ugovor o kupoprodaji nije realizovan, te da zbog navedenog drugoapelant ima interes da u ovom postupku učestvuje kao stranka.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je nesporno Investiciono razvojna banka izdala uvjerenje od 15. maja 2012. godine u kojem je navedeno da je prvoapelant predao program privatizacije, koji je odobren rješenjem Direkcije za privatizaciju Republike Srpske, pri čemu je u obrazloženju tog rješenja navedeno da je za predmetnu nepokretnost, odnosno prodavnicu broj 33, dostavljen ugovor o zakupu iz 1969. godine, koja prodavnica u programu privatizacije je evidentirana kao objekat prvoapelanta „pod zakupom od 1969. godine“. Stoga su, prema stavu Okružnog suda, pravilno upravni organi zaključili da predmetna nekretnina nije uvrštena u program privatizacije, jer nisu navedeni podaci o nepokretnostima niti oznaka zemljišta, već je samo uopšteno u tabeli za objekte konstatovano da se objekat nalazi pod zakupom od 1969. godine, iz čega proizilazi da nije dokazano da se radi o imovini preduzeća "Mladost". U skladu sa navedenim, Okružni sud je zaključio da shodno tome nisu ispunjeni uslovi da se u smislu člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, udovolji podnesenom zahtjevu, a o čemu su u prvostepenom rješenju a i u osporenom aktu dati dovoljno jasni i argumentovani razlozi, koji se i ne dovode u sumnju navodima tužbe.
8. Okružni sud je u pogledu prigovora aktivne legitimacije drugoapelanta u ovom upravnom sporu, koji prigovor je istaklo Pravobranilaštvo Republike Srpske, kao zainteresovano lice, naveo da iz sudskog registra, zapisnika o prodaji drugoapelantu navedene prodavnice broj 33 od 30. jula 2012. godine, te uplatnica za taj poslovni prostor, proizilazi da je prvoapelant u toku stečajnog postupka prodao predmetni poslovni prostor drugoapelantu, zbog čega drugoapelant ima aktivnu legitimaciju za učešće u ovom upravnom sporu, jer je, dakle, lice koje je kupilo predmetni poslovni prostor i za njega isplatilo naknadu, pa je neosnovan prigovor Pravobranilaštva Republike Srpske u pogledu nedostatka aktivne legitimacije drugoapelanta za podnošenje predmetne tužbe.
9. Međutim, Okružni sud je istakao da je prvoapelant, nakon zatvaranja stečajnog postupka, brisan iz sudskog registra, rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 12. februara 2015. godine, tj. prije podnošenja predmetne tužbe (tužba podnesena 17. augusta 2015. godine), pa proizilazi da prvoapelant nije mogao ni podnijeti predmetnu tužbu u ovom upravnom sporu.
10. S obzirom na sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je predmetnu tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu u odnosu na drugoapelanta, shodno odredbama člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima, a u pogledu prvoapelanta tužbu je valjalo odbaciti jer je podnesena od strane neovlaštenog lica, u smislu člana 2. tačka 1. navedenog zakona.
11. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti smatraju da je Okružni sud, prihvatajući utvrđenje upravnih organa, pogrešno zaključio da predmetni poslovni prostor nije unesen u program privatizacije i da nije ni mogao biti predmet prodaje. Apelanti navode da Okružni sud nije trebao odbaciti tužbu prvoapelanta, jer prvoapelant ima interes da se okončaju svi sporovi pokrenuti u toku stečajnog postupka, dok iz prava prvoapelanta proizilazi pravo drugoapelanta koji je kupio sporni poslovni prostor u toku stečajnog postupka, iako „pogrešnim postupanjem Okružnog privrednog suda i stečajnog organa kupoprodajni ugovor nije proveden“.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost apelacije u odnosu na prvoapelanta
13. Ustavni sud zapaža da je apelaciju u ime prvoapelanta podnio advokat Luka Vulin. Ustavni sud, također, zapaža da iz predmetnog spisa i informacija predočenih Ustavnom sudu, proizilazi da je Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 12. februara 2015. godine, nakon zaključenog stečajnog postupka na imovini apelanta, apelant brisan iz sudskog registru. Obzirom da je predmetna apelacija od strane advokata Luke Vulina u ime prvoapelanta podnesena 25. jula 2016. godine, tj. nakon brisanja apelanta iz sudskog registra, kada je, dakle, prvoapelant kao pravni subjekt prestao postojati, Ustavni sud zaključuje da je apelaciju podnijelo lice koje nije ovlašteno da podnese apelaciju, kao ni advokat Luka Vulin kao njegov zastupnik. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-520/13 od 7. oktobra 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U navedenoj odluci AP-520/13 Ustavni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju apelacije protiv osporenih odluka podnijela su lica koja nisu ovlaštena da u svoje ime, odnosno u ime stranke koja je kao pravno lice prestala da postoji prije podnošenja apelacije, osporavaju predmetne odluke.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost apelacije u odnosu na drugoapelanta-Prima facie
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se drugoapelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je u konkrentom slučaju odbijena kao neosnovana tužba drugoapelanta, koji je kupio predmetni poslovni prostor od prvoapelanta, jer je Okružni sud zaključio da u konkrentom slučaju, nisu ispunjeni uslovi iz člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala da bi se udovoljilo zahtjevu, budući da tokom postupka, suprotno navodima u tužbi, nije dokazano da je navedena nekretnina bila predmet privatizacije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi drugoapelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da drugoapelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18.stav (3) tačka d) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević