Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/18 (E. H.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1639/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1639/18, rješavajući apelaciju Emina Hormana, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emin Horman protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 224420 14 Gž od 31. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emin Horman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pazarića, kojeg zastupa Sejad Šabić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 224420 14 Gž od 31. oktobra 2017. godine.

2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv prvostepene presude kojom je, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da postoji pravo stvarne služnosti prelaza pješice i kolima preko poslužnog dobra parcela tuženog (H.Š.) (sve bliže opisano u izreci prvostepene odluke).

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je nakon provedenog dokaznog postupka i to uviđaja na licu mjesta i vještačenja po vještaku geodetske struke utvrdio da apelant pristup svojoj nekretnini može ostvariti preko nekretnina u vlasništvu trećih lica, u površini od 36 m2, uz ulaganje. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za ustanovljenje prava služnosti puta u smislu odredaba člana 59. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da je pristup apelantovim nekretninama moguć i sa drugih parcela, a ne samo preko parcele tuženog, te da apelant nije ni pokušao da ostvari pristup tim putem. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da se radi o površini od 36 m2, a na parceli tuženog o površini od 89 m2, te da stoga apelant neosnovano navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje zato što navedena parcela predstavlja pristupni put. Kantonalni sud je ukazao da je sud prilikom donošenja odluke o pravu stvarne služnosti, koje pravo je teretnog karaktera, dužan da, u skladu sa odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, to pravo utvrdi na način kojim se namanje opterećuje poslužna nekretnina. Kantonalni sud je ocijenio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima za sticanje stvarne služnosti dosjelošću jer je navedenim članom predviđeno da se dosjelošću služnost stiče korištenjem nekretnine duže od 20 godina ako se vlasnik poslužne nekretnine tome nije protivio, što nije dokazano jer saslušani svjedoci nisu to potvrdili. Naime, Kantonalni sud je naveo da je saslušani svjedoci izjavili da tuženi ne dozvoljava prolaz, tako da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zhatjev kao neosnovan. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da je 26. oktobra 2014. godine podnio Kantonalnom sudu dopunu žalbe i priložio dokaze koje nije mogao priložiti u prvostepenom postupku iz opravdanih razloga. S tim u vezi, apelant je naveo da iz dokumenata Općine Hadžići, koje sud nije uzeo u razmatranje kao činjenični osnov, jasno proizilazi da je pristupni put do nekretnina apelanta isključivo preko parcele tuženog i da je taj put oduvijek bio jedini pristupni put. Pri tome, apelant je naveo da je drugostepeni sud zanemario navode iz dopune žalbe i materijalne dokaze koje priložio uz žalbu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U pogledu apelantovih navoda da Kantonalni sud, prilikom donošenja osporene odluke, nije razmotrio navode iz dopune žalbe niti dokaze koje je priložio uz dopunu žalbu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije dostavio dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud ne nalazi da ovi navodi sami po sebi dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdao njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1639/18 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio