Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3810/16 („CROATIA-HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3810/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3810/16, rješavajući apelaciju „CROATIA-HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o. Mostar , na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. studenog 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija „CROATIA- HERCEGOVINA AUTO” d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 901141 16 Rev 3 od 2. kolovoza 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „CROATIA-HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Mostaru, koga zastupa Nevenka Oručević, odvjetnica iz Mostara, podnio je 21. rujna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 901141 16 Rev 3 od 2. kolovoza 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i punomoćnika tužitelja Union banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 23. svibnja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužitelj su odgovor na apelaciju dostavili 28. svibnja, odnosno 6. lipnja 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je tužitelj 29. rujna 2000. godine podnio tužbu protiv apelanta radi predaje u posjed i naknade štete. Odlučujući o toj tužbi, Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj 07 58 Ps 901141 00 Ps od 27. veljače 2009. godine, koju je Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u cijelosti potvrdio Presudom broj 58 0 Ps 901141 09 Pz od 13. svibnja 2010. godine, a njome je, između ostalog, (stavak 1. izreke presude) obvezao apelanta tužitelju predati u posjed, slobodan od osoba i stvari, poslovni prostor bliže označen u izreci te presude (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) u roku od 30 dana, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka (stavak 4. izreke presude), dok je (stavak 3. izreke presude) odbio kao neutemeljen tužbeni zahtjev za naknadu štete u visini od 370.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 901141 10 Rev od 23. kolovoza 2011. godine odbio kao neutemeljenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv navedene presude Kantonalnog suda, dok je uvažio reviziju tužitelja i ukinuo tu presudu u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u stavku 3. izreke (odbijajući dio tužbenog zahtjeva), kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Apelant je podnio apelaciju protiv naprijed navedenih presuda redovnih sudova (u dijelu koji je postao pravomoćan), smatrajući da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer su, prema njegovom mišljenju, ti sudovi pogrešno utvrdili da je tužitelj pravni sljednik kupca predmetnog poslovnog prostora, zbog čega su kao neutemeljen odbili njegov prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Apelacija je zavedena pod brojem AP 4388/11. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4388/11 odbio predmetnu apelaciju kao neutemeljenu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4388/11 od 7. listopada 2014. godine, st. 22.-28., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U međuvremenu je Kantonalni sud, postupajući po Presudi Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901141 10 Rev od 23. kolovoza 2011. godine, donio Rješenje broj 58 0 Ps 901141 11 Pž 2 od 18. listopada 2011. godine kojim je uvažio žalbu tužitelja i ukinuo Presudu Općinskog suda broj 07 58 Ps 901141 00 Ps od 27. veljače 2009. godine u st. 3. i 4. izreke i u tom dijelu predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Osporene odluke

9. Odlučujući u ponovnom postupku o preostalom (odbijajućem) dijelu tužbenog zahtjeva, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 901141 14 Ps 2 od 10. ožujka 2015. godine kojom je odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se apelant obveže isplatiti mu naknadu u visini od 427.825,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos od 2.725,00 KM, počev od 1. listopada 1997. pa zaključno do 1. studenog 2010. godine, a sve do konačne isplate i troškove parničnog postupka (stavak 1. izreke presude), dok je (stavak 2. izreke presude) apelant obvezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 503,35 KM.

10. Iz obrazloženja presude, između ostalog, proizlazi da je tužitelj tijekom ponovnog postupka pred tim sudom preinačio tužbeni zahtjev na način kako je opisano u izreci presude, a da je apelant ostao pri odgovoru na tužbu i navodima istaknutim tijekom postupka. Općinski sud je pojasnio kako je nesporno da je tužitelj tijekom postupka ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora, i to 1. studenog 2010. godine u izvršnom postupku povodom pravomoćne Presude tog suda broj 07 58 Ps 901141 00 Ps od 27. veljače 2009. godine. Potom je Općinski sud naglasio da je tužitelj visinu konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva utemeljio na osnovnom i dopunskom nalazu vještaka finacijske struke prema čijem obračunu mjesečna naknada za korištenje takvog poslovnog prostora iznosi 2.275,00 KM, odnosno da po osnovnom nalazu za razdoblje od 28. rujna 1997. do 1. veljače 2009. godine tužitelj potražuje naknadu u visini od 370.000,00 KM, a po dopunskom nalazu za razdoblje od 1. veljače 2009. do 1. studenog 2010. godine iznos od 57.225,00 KM. Općinski sud je zaključio da je apelantov prigovor u svezi sa zastarom potraživanja djelomično utemeljen, ali da nisu zastarjela potraživanja tužitelja za razdoblje od 1. listopada 1997. do 29. rujna 2000. godine, kao i za razdoblje od 12. siječnja 2002. do 1. studenog 2010. godine, i to u skladu sa člankom 388. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) uslijed prekida zastarijevanja podnošenjem tužbe i preinačenjem tužbenog zahtjeva od 11. veljače 2009. godine i podneskom od 18. ožujka 2012. godine. Međutim, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev i za ostalo utuženo razdoblje, konstatirajući da iz provedenih materijalnih dokaza kako u predmetnom tako i u prethodnom postupku, kao i iz iskaza apelantovog zakonskog zastupnika A. P. i utvrđenih činjenica od strane suda iz ranijeg postupka proizlazi da je apelant u spornom razdoblju na zakonit način bio upisan kao vlasnik spornog poslovnog prostora i da ga nije koristio za svoje potrebe, te da na taj način nije ni ostvario korist korištenjem tuđe stvari u smislu odredbi članka 219. ZOO.

11. Odlučujući o žalbi koju je tužitelj podnio protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Ps 901141 15 Pž 5 od 9. listopada 2015. godine kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je i taj sud zaključio da tužitelju ne pripada pravo na naknadu u konkretnom slučaju zbog razloga koji su navedeni u presudi prvostupanjskog suda, čije je činjenične i pravne zaključke prihvatio kao pravilne. U svezi s istaknutim prigovorom zastare potraživanja Okružni sud je prihvatio stajalište prvostupanjskog suda o djelomičnoj utemeljenosti tog prigovora, uzimajući u obzir ukupnu potraživanu naknadu u iznosu od 427.825,00 KM, te utuženo razdoblje od 1. listopada 1997. do 1. studenog 2010. godine. Kantonalni sud je u svezi s tim naveo da je s obzirom na to da je tužitelj tijekom postupka u dva navrata povećavao tužbeni zahtjev zastarjelo potraživanje tužitelja za razdoblje od 29. rujna 2000. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do 12. siječnja 2002. godine, kao roka unatrag pet godina od dana prvog povećanja i preinačenja tužbenog zahtjeva tužitelja podneskom. Još je navedeno da je, prema ocjeni tog suda, zastarjelo potraživanje tužitelja za ukupno 27 mjeseci i 12 dana, a da nisu zastarjela potraživanja za razdoblje od 1. listopada 1997. do 29. rujna 2000. godine i za razdoblje od 12. siječnja 2002. do 1. studenog 2010. godine, shodno članku 388. ZOO prekidima zastarijevanja potraživanja podnošenjem tužbe, te preinačavanjem tužbenog zahtjeva 11. veljače 2009. godine i podneskom od 18. ožujka 2012. godine.

12. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv drugostupanjske presude, donio Presudu broj 58 0 Ps 901141 16 Rev 3 od 2. kolovoza 2016. godine kojom je djelomično usvojio reviziju i preinačio nižestupanjske presude tako što je obvezao apelanta da tužitelju na ime naknade (za korištenje spornog poslovnog prostora) isplati ukupan iznos od 385.587,00 KM za razdoblja od 1. listopada 1997. do 29. rujna 2000. godine i od 13. siječnja 2002. do 1. studenog 2010. godine, u mjesečnim iznosima od po 2.725,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počev od svakog prvog u sljedećem mjesecu za prethodni mjesec do isplate i troškovima parničnog postupka u iznosu od 16.334,00 KM, dok je u ostalom dijelu reviziju odbio.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su pravni prednici parničnih stranaka 4. lipnja 1988. godine zaključili ugovor o prijenosu nekretnine u društveno vlasništvo i da je ugovor izvršen tako što je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu, a apelant predao tužitelju u posjed kupljeni poslovni prostor, koji je tužitelj koristio sve do izbijanja rata u BiH, nakon čijeg je okončanja apelant ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora odbijajući vratiti ga tužitelju, što je uvjetovalo podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari protiv apelanta 29. listopada 2000. godine za predaju u posjed i isplatu štete (vidi Uvodne napomene). Potom je Vrhovni sud naglasio da iz sadržaja zapisnika i izjava stranaka proizlazi da je apelant, nakon što je tražio odlaganje glavne rasprave radi mirnog rješenja spora, tijekom predmetnog parničnog postupka ishodio rješenje općinskog načelnika Općine Mostar – zapad od 29. prosinca 2000. godine kojim je utvrđeno apelantovo pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru, nakon čega je apelant izvršio i upis tog prava u zemljišne knjige. Uz to je Vrhovni sud naglasio da je navedeno rješenje poništeno rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Sarajevo od 18. veljače 2003. godine. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da iz spisa predmeta proizlazi da je apelant predmetni poslovni prostor predao tužitelju 1. studenog 2010. godine u postupku izvršenja pravomoćne presude prvostupanjskog suda od 27. veljače 2009. godine.

14. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je za mogućnost nastanka obligacijsko-pravnog odnosa, suprotno stajalištu nižestupanjskog suda, u konkretnoj pravnoj stvari irelevantno to što je apelant rješenjem o upisu prava vlasništva koje je donijela gradska Općina Mostar – zapad 28. studenog 2002. godine ishodio upis prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru s obzirom na to da je to učinio tako što je „prešutio“ činjenice postojanja spomenutog ugovora i spora tijekom kojega je navedeno rješenje poništio drugostupanjski upravni organ. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je apelant od početka tijeka predmetnog spora bio nesavjestan posjednik predmetnog poslovnog prostora. Shodno navedenoj okolnosti da apelantov posjed spornog poslovnog prostora nije imao valjanu pravnu osnovu, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti institut neutemeljenog obogaćenja, odnosno njegov podinstitut uporaba tuđe stvari u svoju korist iz članka 219. ZOO koji glasi: „Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu naknadi korist koju je imao od upotrebe.“

15. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da je tužitelj vlasnik predmetnog prostora, što mu je garantiralo pravo na izbor da koristi svoju stvar, da je ne koristi ili da je drugome da na uporabu. U svezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da nije bilo osnove za prihvaćanje u potpunosti istinitim iskaza zakonskog zastupnika apelanta A. P. zbog toga što je on u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima i navodima stranaka danim na ročištima za glavnu raspravu, ali i materijalnim dokazima. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da se, kod okolnosti da je tužitelj podnesenom tužbom iz 2000. godine tražio predaju u posjed predmetnog prostora, neprihvatljivom pokazuje tvrdnja te osobe „da oni nisu izdavali predmetni prostor od 1997. godine pa do 2002. godine ... već da je to činio tužitelj“. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant je čitavo sporno razdoblje do njegove predaje u posjed tužitelju (2010. godine) predmetni prostor neovlašteno držao u posjedu i jedno vrijeme ga izdavao pod zakup (što slijedi iz ugovora o zakupu zaključenog s Hypo bankom od 23. siječnja 2009. godine na koji način je apelant ubirao zakupninu u iznosu od 1.756,17 KM, i to od 1. lipnja 2009. do 31. kolovoza 2010. godine), a većinu vremena nekorištenjem istog. Vrhovni sud je pri tome istaknuo da se u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalazio tužitelj u predmetnom sporu, fizičko „čuvanje“ spornog prostora od strane Zaštitarske službe National Holdinga, ne može smatrati stvarnim posjedom predmetnog prostora, kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi, navodeći da je tužitelj sporni prostor koristio za svoje potrebe. Vrhovni sud je obrazložio da upravo pismena National Holdinga, koja predstavljaju dokaznu građu tužitelja, govore u prilog istinitosti tvrdnje tužitelja o iskazanoj namjeri izdavanja predmetnog prostora u zakup trećim osobama. Imajući u vidu i nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, Vrhovni sud je ocijenio da je tužitelj dokazao da bi predmetni poslovni prostor izdavao trećim osobama u zakup, pa je primjenom odredbe članka 250. stavak l. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) usvojio reviziju i obvezao apelanta da tužitelju za razdoblje koje nije obuhvaćeno zastarom isplati određeni novčani iznos, sve kako je pobliže opisano u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. U svezi s tim, apelant, između ostalog, tvrdi da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati naknadu za korištenje tuđe stvari. Tvrdi da je i u nastavku postupka, nakon pravomoćnosti presude o predaji u posjed poslovnog prostora, stavio prigovor nedostatka aktivne legitimacije i smatra da je prvostupanjski sud bio dužan odlučiti o tom prigovoru. Dalje, smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da apelant predmetni poslovni prostor nije koristio za svoje potrebe u spornom vremenskom razdoblju, odnosno da su njegovi korisnici bile treće osobe, koji zaključak je izveo iz određenih dokaza (pobliže navedenih u apelaciji). Apelant, također, tvrdi da je tužitelj zahtjev za isplatu naknade za korištenje tuđe stvari mogao postaviti tek nakon što je poništeno rješenje od 29. prosinca 2000. godine kojim je apelant upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora. Pored toga, apelant smatra da je tužiteljevo potraživanje zastarjelo jer naknada za korištenje tuđe stvari ne predstavlja pojedinačna davanja (koja inače zastarijevaju u roku od tri godine), već se radi o jednokratnom potraživanju.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima danim u svojoj odluci jer, suprotno apelacijskim prigovorima, tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji neutemeljeno pozvao.

18. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju naveo da su svi apelacijski prigovori neutemeljeni, te je u prilogu apelacije dostavio sporazum od 19. prosinca 2016. godine kojim su stranke u postupku postigle dogovor oko načina izvršenja osporene presude Vrhovnog suda.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu naknadi korist koju je imao od upotrebe.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 901141 16 Rev 3 od 2. kolovoza 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 22. kolovoza 2016. godine, a apelacija je podnesena 21. rujna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

27. U konkretnom slučaju postupak koji je tužitelj vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete, a apelant je obvezan na isplatu naknade štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

28. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

29. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant ukazao.

30. U svezi s apelantovim prigovorom da tužitelj ne posjeduje aktivnu legitimaciju u predmetnom postupku da potražuje naknadu na ime korištenja tuđe stvari, Ustavni sud zapaža da je pitanje aktivne legitimacije tužitelja riješeno u prethodnom postupu koji je pravomoćno okončan, u okviru koga je utvrđeno da apelant tijekom postupka nije isticao činjenice i dokaze kojima bi taj prigovor utemeljio (vidi, op. cit. AP 4388/11, st. 25. i 26.), pa shodno tome takvi prigovori u ovoj fazi postupka nisu relevantni.

31. Potom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, za razliku od nižestupanjskih sudova, utvrdio djelomičnu utemeljenost tužbenog zahtjeva obvezavši apelanta na isplatu naknade za razdoblje za koje su redovni sudovi utvrdili da nije obuhvaćeno zastarom. U svezi sa zastarom potraživanja na koju se apelant u apelaciji poziva, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud tim pitanjem eksplicitno nije ni bavio (Vrhovni sud je odlučivao o reviziji tužitelja), ali da su nižestupanjski sudovi razmotrili ovaj apelantov prigovor pojasnivši koje razdoblje nije obuhvaćeno zastarom i zašto, imajući u vidu odredbu članka 388. ZOO, te vrijeme preinačavanja tužbenog zahtjeva. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud dosudio naknadu upravo za razdoblje za koje su nižestupanjski sudovi utvrdili da nije obuhvaćeno zastarom. Kada se uzme u obzir predmet tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži novčano potraživanje po osnovi korištenja tuđe stvari, odnosno da se ne radi o potraživanju koje dospijeva povremeno, Ustavni sud u primjeni petogodišnjeg općeg zastarnog roka iz članka 371. ZOO i obrazloženju nižestupanjskih sudova u svezi s tim prigovorom ne uočava nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud iz obrazloženja Vrhovnog suda ne uočava proizvoljnost ni u dijelu kojim je taj sud apelanta obvezao na naknadu na ime korištenja tuđe stvari u smislu članka

219. ZOO, utvrdivši da je zapravo tužitelj vlasnik predmetnog poslovnog prostora koji je apelant koristio bez valjane pravne osnove, odnosno da je apelant od početka spora bio nesavjestan posjednik predmetnog poslovnog prostora, te da je tužitelj tijekom postupka dokazao taj vid štete, što je tužitelju omogućilo potraživati upravo traženu naknadu. Ustavni sud smatra da iz danog obrazloženja Vrhovnog suda ne proizlazi proizvoljnost koja bi posljedično dovela do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Stoga, nezadovoljstvo presudom Vrhovnog suda per se ne može pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje budući da se apelacijski navodi, u suštini, temelje na nezadovoljstvu i neslaganju sa stajalištima tog suda o djelomičnoj utemeljenosti tužbenog zahtjeva, pri čemu apelant nije ponudio relevantnu argumentaciju za suprotan zaključak.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u kontekstu osporene presude Vrhovnog suda iz čijeg obrazloženja ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost iznesenih prigovora o kršenju navedenog prava u segmentima na koje je apelant neutemeljeno ukazao.

34. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3810/16 („CROATIA-HERCEGOVINA AUTO“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio