Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3284/16 (Bosna i Hercegovina – Ured za razmatranje žalbi)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3284/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3284/16, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine – Ureda za razmatranje žalbi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine – Ureda za razmatranje žalbi podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017617 16 Rev od 13. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bosna i Hercegovina - Ured za razmatranje žalbi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnio je 1. avgusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 017617 16 Rev od 13. juna 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ranka Krsmana, tužitelja u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 7. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju 25. maja 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 017617 14 P od 20. aprila 2015. godine usvojen je tužiteljev tužbeni zahtjev, pa je poništeno apelantovo rješenje, precizirani broj od 23. septembra 2014. godine, i naloženo je apelantu da tužitelju na ime naknade za vrijeme produženog radnopravnog statusa u periodu od 25. juna 2014. do 25. februara 2015. godine isplati precizirani novčani iznos sa kamatama (sve kako je to precizirano u izreci presude) i da za tužitelja nadležnim fondovima uplati doprinos za navedeni period, porez na dohodak i troškove postupka, sve u preciziranim novčanim iznosima, u roku od 15 dana od dana donošenja presude. Takođe, predmetnom presudom apelant je obavezan da isplaćuje tužitelju ubuduće, počev od 25. marta 2015. godine do 24. jula 2015. godine, precizirane novčane iznose mjesečno na ime naknade za produženje radnopravnog statusa, doprinosa na naknadu i poreza na naknadu.

6. Sud BiH je u obrazloženju presude konstatovao da je među parničnim strankama nesporno da je tužitelj Odlukom Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine bio imenovan za člana apelanta, odnosno Ureda za razmatranje žalbi iz oblasti izvođenja radova, javnih nabavki, transporta i strateško-poslovnog upravljanja BiH, te da je apelant nakon toga donio Odluku o imenovanju članova apelanta, precizirani broj od 6. juna 2014. godine, kojom je za člana apelanta iz Republike Srpske imenovan Dragan Vukajlović, pa je, shodno toj odluci, apelant donio rješenje, precizirani broj od 29. juna 2014. godine, kojim je tužitelju prestao radni odnos na mjestu člana apelanta - Ureda za razmatranje žalbi. Sud BiH je konstatovao da je nesporno i to da tužitelj narednu godinu dana nije našao drugo zaposlenje, niti je penzionisan, te da je 26. avgusta 2014. godine podnio zahtjev za naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa, tražeći da mu se produži radnopravni status, koji je odbijen apelantovim rješenjem, precizirani broj od 23. septembra 2014. godine.

7. Sud BiH je konstatovao da je među parničnim strankama sporno da li je rješenje, precizirani broj od 23. septembra 2014. godine, zakonito, odnosno da li se tužitelj smatra izabranim licem i imenovanim zvaničnikom u institucijama BiH i da li mu pripada pravo na naknadu za produženi radnopravni status za minuli rad u periodu od 25. juna 2014. do 24. jula 2015. godine. U vezi sa tim, Sud BiH je ukazao da je institut naknade za produženi radnopravni status izabranih lica i imenovanih zvaničnika regulisan odredbama člana 48. Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama). Sud BiH je istakao da je stavom 1. navedenog člana propisano da izabrani zvaničnici i nosioci dužnosti, nakon prestanka javne dužnosti, imaju pravo na naknadu za produženje radnopravnog statusa dok ne steknu radnopravni status kod drugog subjekta, ili ne ispune uvjete za penziju, a najduže godinu dana počevši od dana prestanka javne dužnosti. Takođe, istakao je da je stavom 2. navedenog člana regulisana naknada, koja obuhvata osnovnu neto-plaću s dodatkom za minuli rad i poreze i doprinose u skladu s propisima kojima se reguliše ova oblast. Sud BiH je, dalje, ukazao da je pravo na naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika propisano članom 30. stav 1. tačka s) istog zakona, a stavom 2. istog člana je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vijeće ministara) utvrđuje podzakonskim aktom način i postupak ostvarivanja prava po osnovu naknada iz navedenog stava ovog člana.

8. Sud BiH je ukazao da je Vijeće ministara na sjednici održanoj 17. juna 2009. godine donijelo Odluku o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 58/09, 31/10 i 6/12, u daljnjem tekstu: Odluka). Naveo je da je članom 1. te odluke propisano da se Odlukom uređuju način i postupak ostvarivanja prava izabranih lica i imenovanih zvaničnika u institucijama Bosne i Hercegovine na naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa, u skladu sa članom 48. Zakona o plaćama, a da je članom 2. regulisano da izabrani zvaničnici i nosioci dužnosti, nakon prestanka javne dužnosti, imaju pravo na naknadu za produženje radnopravnog statusa u visini osnovne plaće s dodatkom za minuli rad i poreze i doprinose u skladu sa propisima koji regulišu ovu oblast. Takođe, naveo je da je članom 3. stav 1. iste odluke propisano da izabrani zvaničnici i nosioci dužnosti, nakon prestanka javne dužnosti, imaju pravo na naknadu za produženje radnopravnog statusa ukoliko nisu stekli uslove za odlazak u penziju, odnosno radnopravni status kod drugog subjekta, a stavom 2. istog člana je propisano da izabrani zvaničnici i nosioci dužnosti pravo na naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa mogu koristiti najduže godinu dana počevši od dana prestanka javne dužnosti. Sud BiH je ukazao da je Vijeće ministara na sjednici održanoj 21. decembra 2011. godine donijelo Odluku o dopuni navedene odluke, kojom je dopunjen član 3. te odluke tako što je poslije stava 1. dodat novi stav 2. kojim je propisano da se izabranim zvaničnicima i nosiocima dužnosti smatraju članovi Predsjedništva BiH, predsjedavajući, ministri i zamjenici ministara Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, te direktor, zamjenik direktora i glavni inspektor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

9. U vezi sa navedenim, Sud BiH je ukazao da je članom 2. Zakona o Vijeću ministara propisano da je Vijeće ministara organ izvršne vlasti Bosne i Hercegovine, koji vrši svoja prava i dužnosti kao vladine funkcije, u skladu sa Ustavom BiH, zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine. Dalje, Sud BiH je istakao da je članom 4. stav 1. Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine regulisano načelo zakonitosti koje definiše da organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja, kada postupaju u upravnim stvarima, dužni su te stvari rješavati na osnovu zakona i drugih propisa, kao i općih akata institucija koje imaju javna ovlaštenja i koje one donose na osnovu javnih ovlaštenja. Takođe, Sud BiH je istakao da je stavom 2. istog člana propisano da u upravnim stvarima u kojima je organ, odnosno institucija koja ima javna ovlaštenja, zakonom ili na zakonu zasnovanom propisu, ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu s ciljem s kojim je ovlaštenje dato. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da, u skladu sa citiranim zakonskim odredbama, Vijeće ministara ima zakonsko ovlaštenje da podzakonskim aktom reguliše način i postupak ostvarivanja prava propisanih zakonom, ali ne i da aktom niže pravne snage izlazi van okvira, te mijenja odredbe zakona u smislu smanjenja kruga lica na koje se odnosi. Shodno tome, Sud BiH je zaključio da navedena Odluka o dopuni Odluke, kojom je sužen krug izabranih lica i imenovanih funkcionera koji prema zakonu imaju pravo na predmetnu naknadu, nije u skladu sa odredbom člana 48. Zakona o plaćama i ukazao je da je Vijeće ministara prilikom donošenja pomenute odluke bilo dužno poštovati hijerarhiju pravnih akata. Konstatujući da je apelant donio sporno rješenje na osnovu nezakonite odluke, Sud BiH je zaključio da je samo to rješenje nezakonito. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je zaključio da tužitelj ima status imenovanog zvaničnika i da mu pripada pravo na naknadu u smislu Zakona o plaćama, te da je osnovan njegov tužbeni zahtjev.

10. Odlučujući povodom žalbe koju je apelant podnio protiv navedene presude, Sud BiH je u drugostepenom građanskom vijeću donio Presudu broj S1 3 P 017617 15 Gž od 15. januara 2016. godine kojom je usvojio žalbu i preinačio osporenu presudu tako što je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev.

11. U obrazloženju presude je navedeno da je pobijana prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni člana 48. Zakona o plaćama. Prema shvatanju drugostepenog vijeća Suda BiH, tužitelj nije bio nosilac javne dužnosti, niti je obavljao javnu dužnost, već je bio imenovano lice, zbog čega se na njega ne može primijeniti odredba člana 48. navedenog zakona. Naime, ukazano je da, u smislu navedene zakonske odredbe, samo izabrani zvaničnici, koji su nosioci javne dužnosti, nakon prestanka javne dužnosti, imaju pravo na naknadu za produženje radnopravnog statusa dok ne steknu radnopravni status kod drugog subjekta, ili ne steknu uslove za penziju, a najduže godinu dana počevši od dana prestanka javne dužnosti. Navedeno je da je obavljanje poslova javne vlasti (dužnosti) posao od posebnog značaja i važnosti, a pravni osnov za njegovo obavljanje nalazi se u (neposredno ili posredno) iskazanoj volji birača (zajednice). Istaknuto je da se Odlukom Vijeća ministara nije mogao proširivati, niti suziti krug lica koja imaju pravo na produženje radnopravnog statusa i pravo na naknadu plaće i na druga imenovana lica pored izabranih zvaničnika koji su nosioci javne dužnosti, odnosno vlasti. Ukazano je da Zakon o plaćama to pravo daje samo izabranim zvaničnicima i nosiocima javne dužnosti, dok je navedenom odlukom to pravo nezakonito i neovlašteno prošireno (pored izabranih zvaničnika) i na imenovane zvaničnike (imenovana lica -funkcioneri). Konstatujući da je činjenično stanje pravilno utvrđeno, ali da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, donesena je odluka kao u izreci.

12. Tužitelj je izjavio reviziju protiv navedene presude. Sud BiH je u revizijskom vijeću donio Presudu broj S1 3 P 017617 16 Rev od 13. juna 2016. godine kojom je usvojio reviziju i preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

13. Sud BiH je u obrazloženju presude konstatovao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj bio imenovano lice, ali da je nepravilan zaključak tog suda da mu kao imenovanom licu ne pripada pravo na traženu naknadu, već da to pravo, prema odredbi člana 48. Zakona o plaćama, pripada samo izabranom nosiocu javne dužnosti. Sud BiH je istakao da je odredba člana 48. Zakona o plaćama sasvim jasna i da ne ostavlja prostor za ovakvu vrstu tumačenja koje izvodi drugostepeni sud, pri tome pogrešno interpretirajući sadržinu navedene odredbe, jer iz samog naslova norme („naknada za vrijeme produženog radnopravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika" ) i njenog sadržaja jasno proizlazi da pravo na naknadu za produženje radnopravno statusa pripada i izabranim zvaničnicima i imenovanim zvaničnicima nakon prestanka javne dužnosti, na što je revizija sasvim osnovano i argumentovano ukazivala, a da ni po shvatanju drugostepenog suda nije sporno da je tužitelj bio imenovani zvaničnik. Sud BiH je, dalje, ukazao da iz odredbe člana 30. stav

1. Zakona o plaćama proizlazi da je ovom odredbom tačno propisana vrsta naknada koje se isplaćuju po pojedinim osnovama, kao i vrijeme produženja radnopravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika (tačka s)), a da je stavom 2. istog člana dato ovlaštenje Vijeću ministara da utvrdi podzakonskim aktom način i postupak ostvarivanja prava po osnovu naknada iz stava 1. ovog člana. Sud BiH je ocijenio da su, tumačeći Odluku Vijeća ministara, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da Odluka o dopuni te odluke nije u skladu sa odredbom člana 48. Zakona o plaćama, i to zbog svih razloga koji su navedeni u obrazloženjima nižestepenih presuda, s tim što je taj sud dodatno ukazao da iz citirane odredbe člana 30. stav 2. Zakona o plaćama nedvosmisleno proizlazi da je Vijeće ministara bilo ovlašteno da utvrdi podzakonskim aktom, tj. u ovom slučaju Odlukom, samo način i postupak ostvarivanja prava po osnovu naknada iz stava 1. tog člana, a nikako da sužava krug izabranih lica i imenovanih funkcionera koji prema zakonu imaju pravo na naknadu, te na taj način da mijenja odredbu člana 48. Zakona o plaćama. Sud BiH je zaključio da je, dakle, Odluka Vijeća ministara nezakonita i da je prvostepeni sud pravilno presudio kada je utvrdio da je tužitelj imenovano lice koje ispunjava zakonske uslove za predmetno pravo, a da Vijeće ministara BiH nema ni ustavno, ni zakonsko pravo da sužava krug aktivno legitimisanih lica, jer bi suprotno tumačenje vodilo ka nezakonitom odlučivanju.

14. U vezi sa revizionim navodima tužitelja koji su ukazivali na povredu principa pravne sigurnosti, Sud BiH je, između ostalog, ukazao da je i apelant u podnesenoj žalbi ukazivao na različitu sudsku praksu u istim činjeničnim i pravnim situacijama s tim što je ukazivao i na Presudu revizijskog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 007945 14 Rev 2 od 9. juna 2014. godine kojom je, prema apelantovom mišljenju, takođe izražen pravni stav da samo izabrani zvaničnici (koji su izabrani voljom birača na izborima) koji su nosioci javne dužnosti imaju pravo na naknadu za produženje radnopravnog statusa, nakon prestanka javne dužnosti. Sud BiH je istakao da je nakon izvršenog uvida u navedenu presudu utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o licu čiji je status bio vezan za poziciju rukovodećeg državnog službenika na položaju sekretara sa posebnim zadatkom, čiji status nije uporediv sa tužiteljem, jer on podliježe sasvim drugom režimu i materijalnopravnim propisima u odnosu na tužitelja u ovom predmetu. Sud BiH je istakao da je na navedeno ukazano zbog toga što se u reviziji ukazuje na neprincipijelnost zauzetog sudskog stava i povredu principa pravne sigurnosti. Sud BiH je istakao da bi ovaj princip mogao biti povrijeđen ukoliko bi sudovi postupali različito u istim ili sličnim situacijama, ali u svakom slučaju, da bi se utvrdilo da je došlo do kršenja navedenog principa, moralo bi se prethodno utvrditi da li se zaista radi o činjenično i pravno uporednim predmetima, što u predmetu koji pominje apelant nije slučaj. Sud BiH je, pored toga, ukazao da je tužitelj, kako je već navedeno, u smislu člana 49. stav 7. Zakona o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine koji je bio na snazi u spornom periodu, imao status imenovanog lica, odnosno lica koje je imenovala Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine na mandat od pet godina, a ne status državnog službenika na koji se primjenjuju odredbe Zakona o državnoj službi u institucijama Bosne i Hercegovine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da je osporenom presudom, protivno Zakonu o plaćama i Odluci, poništeno rješenje od 23. septembra 2014. godine kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa, jer se uvidom u to rješenje može utvrditi da je apelant postupao u skladu sa članom 30. stav 1. tačka s) i stav 2, te članom 48. Zakona o plaćama, kao i članom 3. stav 3. Odluke o dopuni Odluke. Ukazuje da je tužitelj imenovan kao član apelanta na mandat od pet godina u skladu sa odredbom člana 49. stav 7. Zakona o javnim nabavkama, te da su istekom tog mandata ispunjene zakonske pretpostavke za raspisivanje javnog konkursa i provođenje procedure imenovanja članova apelanta, pa je donesena odluka o imenovanju članova apelanta koja je stupila na snagu 24. juna 2014. godine, od kada tužitelj nema status imenovanog lica - člana apelanta, čime je prestala i njegova funkcija. Apelant ističe da je postupio sasvim zakonito i pravilno kada je, u skladu sa odredbom člana 3. stav 2. Odluke o dopuni Odluke, odbio tužiteljev zahtjev, jer su tom odredbom jasno precizirana lica koja imaju pravo na naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa. Pored toga, apelant ukazuje da je sudska praksa Suda BiH u istim činjeničnim i pravnim situacijama potpuno drugačija i, u vezi sa tim, poziva se na presude Suda BiH br. S1 3 P 007945 14 Rev 2 od 9. juna 2014. godine, S1 3 P 007945 13 Gž 2 od 31. marta 2014. godine i S1 3 P 007945 11 P od 18. marta 2013. godine, koje je dostavio u prilogu apelacije.

b) Odgovori na apelaciju

16. Sud BiH smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije. Ističe da je apelant iscrpio sve pravne lijekove koji su mu bili dostupni i da je Sud ispoštovao sva njegova procesna prava, zbog čega je njegovo pozivanje na povredu prava na pravično suđenje bespredmetno. Sud BiH tvrdi da je u konkretnom slučaju potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, a da su apelantovi navodi paušalni.

17. Tužitelj smatra da je apelacija neosnovana, te traži da mu se naknade troškovi zastupanja po osnovu odgovora na apelaciju. Tužitelj tvrdi da je jedini apelantov argument za kršenje prava na pravično suđenje navodna nejednaka praksa Suda BiH, odnosno navodna povreda principa pravne sigurnosti. Međutim, tužitelj smatra da se apelant u tom smislu neosnovano poziva na Presudu Suda BiH broj S1 3 P 007945 14 Rev 2 od 9. juna 2014. godine, jer se ne radi o istim ili sličnim odlukama istog suda, kako je to obrazložio i Sud BiH u osporenoj odluci. Tužitelj, pored toga, ukazuje da je i Ustavni sud naglasio da različito postupanje sudova u istim ili sličnim predmetima nikada ne vodi povredi principa pravne sigurnosti ako sud intenciono i svjesno odstupi od ranije prakse sudova, smatrajući da je drugačiji način odlučivanja jedino zakonit. Tužitelj navodi da, sve i kada bi navedena presuda Suda BiH bila suprotna u svojim zaključcima sa osporenom odlukom, princip zaštite zakonitosti i sudijske autonomije ne može „natjerati“ postupajući sud da slijedi drugu praksu koju smatra nepravilnom i pri tome se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 653/03. Tužitelj tvrdi da apelant na nezakonit način tumači odredbe Zakona o plaćama u odnosu na Odluku, i to na način da ta odluka ima pravo prvenstva nad jasnim zakonskim odredbama. Tužitelj smatra da je Sud BiH u osporenoj odluci jasno obrazložio razloge za svoje pravno shvatanje i da je pravilno presudio kada je utvrdio da je pravilna prvostepena odluka, odnosno da je tužitelj imenovano lice koje ispunjava zakonske uslove za predmetno pravo, a da Vijeće ministara nema ni ustavno, ni zakonsko pravo da sužava krug aktivno legitimisanih lica.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o plaćama i naknadama u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17, 25/18), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 30.

(Vrste naknada) (1)Ovim zakonom utvrđuju se sljedeće naknade za:

[…]

s) vrijeme produženja radnopravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika. (2) Vijeće ministara utvrđuje podzakonskim aktom način i postupak ostvarivanja prava po osnovu naknada iz stava (1) ovog člana.

[…] Član 48.

(Naknada za vrijeme produženog radnopravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika) (1) Izabrani zvaničnici i nosioci dužnosti, nakon prestanka javne dužnosti, imaju pravo na naknadu za produženje radnopravnog statusa dok ne steknu radnopravni status kod drugog subjekta ili ne ispune uslove za penziju, a najduže godinu dana počevši od dana prestanka javne dužnosti.

(2) Naknada po osnovu navedenom u stavu (1) ovog člana obuhvata osnovnu neto plaću s dodatkom za minuli rad i poreze i doprinose u skladu s propisima kojima se regulira ova oblast.

19. Odluka o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 58/09 i 31/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

(Predmet Odluke) Ovom Odlukom uređuje se način i postupak ostvarivanja prava izabranih lica i imenovanih zvaničnika u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izabrani zvaničnici i nosioci dužnosti) na naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa, u skladu sa članom 48. Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine.

Član 2.

(Visina naknade) Izabrani zvaničnici i nosioci dužnosti, nakon prestanka javne dužnosti, imaju pravo na naknadu za produženje radnopravnog statusa u visini osnovne plaće s dodatkom za minuli rad i poreze i doprinose u skladu sa propisima koji regulišu ovu oblast.

Član 3.

(Ograničenje prava na naknadu) (1) izabrani zvaničnici i nosioci dužnosti, nakon prestanka javne dužnosti, imaju pravo na naknadu za produženje radnopravnog statusa ukoliko nisu stekli uslove za odlazak u penziju, odnosno radnopravni status kod drugog subjekta.

(2) izabrani zvaničnici i nosioci dužnosti pravo na naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa mogu koristiti najduže godinu dana počevši od dana prestanka javne dužnosti.

20. Odluka o dopuni Odluke o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 6/12) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

U Odluci o načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa izabranih lica i imenovanih zvaničnika u institucijama Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 58/09 i 31/10) u članu 3. iza stava (1) dodaje se novi stav (2) koji glasi:

"(2) Izabranim zvaničnicima i nosiocima dužnosti, u smislu stava (1) ovog člana, smatraju se članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, predsjedavajući, ministri i zamjenici ministara Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, te direktor, zamjenik direktora i glavni inspektor Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine." Dosadašnji stav (2) postaje stav (3).

21. Zakon o javnim nabavkama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 49/04, 19/05, 52/05, 94/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09, 60/10, i 87/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 49. stav 7.

(Ured za razmatranje žalbi) 7) Članove URŽ-a imenuje Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, na mandat od pet godina.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 017617 16 Rev od 13. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. avgusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Osim toga, u vezi s dopustivošću apelacije, Ustavni sud prvenstveno, u odnosu na apelanta - Bosnu i Hercegovinu - Ured za razmatranje žalbi, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, između ostalog, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3890/13 od 12. februara 2014. godine, tačka 28, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , i AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će, iako se apelant pozvao i na odredbe Evropske konvencije i Protokola broj 1, apelacione navode ispitati u odnosu na apelantova ustavna prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom povodom tužiteljeve tužbe protiv apelanta radi poništenja rješenja i isplate naknade za vrijeme produženog radnopravnog statusa, odnosno o predmetu građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv u konkretnom slučaju.

30. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno na taj način što je u osporenoj odluci Suda BiH proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te poništeno apelantovo rješenje, precizirani broj od 23. septembra 2014. godine, i naloženo apelantu da tužitelju isplati naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa. Pri tome apelant ukazuje da je praksa Suda BiH u istim činjeničnim i pravnim situacijama „potpuno drugačija“.

31. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sâm po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

32. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju osporene Odluke, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje da preinači presudu drugostepenog suda tako da odbije apelantovu žalbu i potvrdi prvostepenu presudu kojom je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev, te poništeno apelantovo rješenje, precizirani broj od 23. septembra 2014. godine, i naloženo apelantu da tužitelju isplati naknadu za vrijeme produženog radnopravnog statusa. Dovodeći u vezu obrazloženja osporene presude sa odredbama Zakona o plaćama, te odredbama Odluke i dopune Odluke i drugih propisa na koje se pozvao Sud BiH u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud, nasuprot apelantovom mišljenju, ne može zaključiti da je primjena tih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna kada je zaključeno da tužitelj, kao imenovano lice, ispunjava zakonske uslove za isplatu predmetne naknade, a da Vijeće ministara nije imalo ni ustavno, ni zakonsko pravo da dopunom Odluke sužava krug lica na koje se ta naknada odnosi. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji, zapravo, ponavlja navode koje je već iznosio u postupku pred redovnim sudovima, među kojima su i navodi o postojanju potpuno drugačije sudske prakse Suda BiH u istim činjeničnim i pravnim situacijama u vezi sa čim se, kao i u postupku pred redovnim sudovima, poziva na istu - revizionu Presudu Suda BiH broj S1 3 P 007945 14 Rev 2 od 9. juna 2014. godine (te nižestepene presude donesene u istom postupku kao i ta presuda, i to br. S1 3 P 007945 13 Gž 2 od 31. marta 2014. godine donesenu u drugostepenom postupku i S1 3 P 007945 11 P od 18. marta 2013. godine donesenu u prvostepenom postupku). Međutim, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene presude dao dovoljno jasne i argumentovane razloge zašto ti apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačije odluke u predmetnoj pravnoj stvari, a u kojima Ustavni sud, takođe, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, te konstatujući da apelant nije dokazao svoje tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnih propisa, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe materijalnih propisa na kojima je Sud BiH utemeljio osporenu odluku, obrazloženje koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda, a time ni osnov da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Suda BiH.

33. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da apelant nije posebno obrazložio u čemu se sastoji kršenje tog prava, odnosno da su njegovi navodi isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje i da se svode na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud, takođe, smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

35. U odnosu na apelantove navode iz kojih proizlazi da ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da je apelant nosilac javne vlasti i da se navedena ustavna prava ne mogu primijeniti u odnosu na državne organe. Slijedeći navedeni stav, ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj AP 4814/14 od 18. jula 2017. godine, tačka 36, dostupnu na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Sud BiH za osporenu odluku dao jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3284/16 (Bosna i Hercegovina – Ured za… | Sudska praksa | Aktio