Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2161/18 (S. V.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2161/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2161/18, rješavajući apelaciju Sime Vulina, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Simo Vulin protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 039198 16 Gž od 20. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Simo Vulin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 12. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Mal 039198 16 Gž od 20. februara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom žalba tuženog Fonda PIO RS – Filijala Banjaluka je uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi na ime isplaćene penzije plati zakonsku zateznu kamatu po Zakonu o visini stope zatezne kamate, sve pobliže precizirano u izreci presude.
3. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant 26. decembra 2012. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju i da je njegov zahtjev odbijen rješenjem tuženog od 15. januara 2013. godine, iz razloga što poslodavac nije uplatio doprinose Fondu PIO za period od 1. januara 2005. godine do 8. oktobra 2007. godine. Nadalje, ukazano je da su za sporni period uplaćeni doprinosi Fondu PIO na osnovu rješenja Ministarstva finansija RS od 21. decembra 2011. godine tj. da su doprinosi uplaćeni nepunu godinu prije podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju. Također, istaknuto je da je apelant 5. aprila 2013. godine podnio zahtjev za ponavljanje postupka i da je postupak trajao do konačnog rješenja o priznanju prava na penziju od 9. februara 2015. godine, te da je apelant zaostale penzije primio sa zakašnjenjem i to 5. maja 2015. godine. Dakle, prvostepeni sud je naveo da je našao utvrđenim da je tuženi donio nezakonito rješenje o odbijanju zahtjeva za priznanje prava na starosnu penziju zbog neuplaćivanja doprinosa za apelanta od strane poslodavca iako je poslodavac obaveze i doprinose izmirio znatno ranije prije nego što je podnesen zahtjev za priznanje prava. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je zaključio da je tuženi osujetio pravo apelanta da blagovremeno ostvaruje pravo na penziju te time pao u docnju za svaku ratu penzije, pa je dužan za svaku ratu penzije da isplati zakonsku zateznu kamatu, zbog čega je pozivom na odredbe čl. 277. i 278. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci prvostepene presude.
4. Okružni sud je u obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, naveo da je odredbom člana
137. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da se penzija isplaćuje od dana priznavanja prava, a da se utvrđuje u mjesečnom iznosu i isplaćuje unazad, u tekućem mjesecu za prethodni mjesec. Nadalje, ukazano je da je rješenjem tuženog od 9. februara 2015. godine apelantu konstituirano pravo na penziju počev od 1. decembra 2012. godine u određenom mjesečnom iznosu, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude. Također, istaknuto je da je odredbom člana 324. ZOO propisano da dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje, a ako rok za ispunjenje nije određen, da dužnik dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čije je svrha da se postigne ispunjenje obaveze. Shodno navedenom, Okružni sud je naveo da predmetno rješenje tuženog ima dejstvo od pravosnažnosti tog rješenja. Naime, ukazano je da je nakon donošenja predmetnog rješenja tuženi ispunio obavezu konstituisanog prava isplate penzija prema sadržaju toga rješenja, koje su obračunate i isplaćene u određenom novčanom iznosu. Isto tako, Okružni sud je istakao da rok za ispunjenje obaveze po navedenom rješenju nije određen u tom rješenju, te da nakon donošenja predmetnog rješenja apelant nije pozvao tuženog da isplati ukupan iznos penzija po rješenju, već da je 23. februara 2015. godine tuženi po navedenom rješenju obračunao razliku pripadajućih penzija za period od 1. decembra 2012. do 31. januara 2015. godine u određenom novčanom iznosu i istu isplatio kada se isplaćivala penzija za februar 2015. godine. S obzirom na to, ukazano je da tuženi nije u docnji sa plaćanjem novčanog iznosa koji je utvrđen prema navedenom rješenju, pa apelantu u smislu člana 278. ZOO, u vezi sa čl. 277. ZOO i 324. ZOO, ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni iznos ukupnog iznosa penzija po predmetnom rješenju. Najzad, Okružni sud je istakao da sve i da su osnovani navodi apelanta da je pretrpio štetu zbog toga što mu je tuženi na nezakonit način osujetio pravo da blagovremeno ostvaruje pravo na penziju, apelant tužbeni zahtjev nije opredijelio kao zahtjev za naknadu štete (iznos zakonske zatezne kamate u kapitaliziranom iznosu), a time nije dokazao kako osnov tako ni visinu štete.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantse poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava apelanta odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević