Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1925/18 (H. S.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1925/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1925/18, rješavajući apelaciju Hateme Stroil, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Hatema Stroil protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 020789 17 Uvp od 29. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hatema Stroil (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem: Kantonalni sud) broj 09 0 U 020789 17 Uvp od 29. januara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalog suda broj 09 0 U 020789 14 U od 16. oktobra 2017. godine kojom je odbijena apelantičina tužba podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo), kojim je odbijena kao neosnovana apelantičina žalba podnesena protiv prvostepenog upravnog akta, kojim je licu E.P. izdata naknadna urbanistička saglasnosti za izvedene radove izgradnje stambenog objekta na mjestu postojećeg objekta.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz obrazloženja odluke prvostepenog suda proizilazi da se u toku vođenja predmetnog postupka zahtjevom za uključenje u postupak obratila apelantica. Zatim, da proizlazi da je detaljnim grafičkim prikazom odnosa predmetnog objekta investitora i pristupnog puta u posjedu i vlasništvu apelantičine porodice, prvostepeni sud utvrdio da stambeni objekat koji je predmet legalizacije nema nikakvog fizičkog kontakta sa pristupnim putem apelantičine porodice, odnosno da se stepenište predmetnog objekta ne nalazi na pristupnom putu uključene stranke (apelantice). Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni organ izvršio pravilnu identifikaciju predmetnog zemljišta i objekta na istom i da predmetnom legalizacijskom stambenog objekta nije ugrožen pristup objektu apelantice, a sporno vanjsko stepenište se ne nalazi na pristupnom putu, slijedom čega je po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni organ pravilno postupio donošenjem predmetne naknade urbanističke saglasnosti za izvedene radove izgradnje stambenog objekta na mjestu postojećeg objekta. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da donošenjem prvostepene pobijane presude nije povrijeđen kantonalni zakon ili drugi kantonalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku, koja su mogla biti od uticaja za rješavanje ove upravne stvari, slijedom čega se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke ukazuje neosnovanim. Naime, Kantonalni sud je naveo da predmetni lokalitet (na kojem je data naknadna urbanistička saglasnost E.P. za izvedene radove izgradnje stambenog objekta na mjestu postojećeg objekta) ima usvojenu plansku dokumentaciju koja je propisana odredbom člana 80. Zakona o prostornom uređenju, odnosno da je planski osnov u rješavanju zahtjeva bio Regulacioni plan „Širokača“ prema kojem se objekt zadržava i ne odstupa od Plana. S obzirom na to, ispunjeni su uslovi za izdavanje urbanističke saglasnosti propisani pored navedene odredbe i odredbama člana 79. istog Zakona, te odredbema čl. 14 i 15. Odluke o legalizaciji građevina izgrađenih bez odobrenja za građenje i građevaina privremenog karaktera. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud imao u vidu i činjenicu da predmetnom legalizacijom stambenog objekta nije ugrožen pristup apelantice odnosno nije uzurpiran pristupni put koji se nalazi sa istočne strane predmetnog stepeništa a koje je sastavni dio stambenog objekta tj. stepenište se ne nalazi na pristupnom putu koje je u posjedu i vlasništvu apelantičine porodice kao ni na javnom nekontrolisanom putu koji vodi do navedenog pristupnog puta, a što je potvrđeno nalazom urbaniste od 4. decembra 2013. godine. S obzirom na to, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocjenio da je tuženi organ ispravno postupio kada je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu iz razloga jer iz spisa predmeta nesporno proizilazi da navedeni objekt odnosno stepenište ne ometa prilaz objektu apelantice. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević