Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3926/16 (S.T.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3926/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3926/16, rješavajući apelaciju S. T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 008945 16 Rev 2 od 28. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant S. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Faruk Ćupina, advokat iz Mostara, podnio je 7. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 008945 16 Rev 2 od 28. jula 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog Igora Zelenike (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. aprila 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 10. maja 2018. godine. Tuženi, odnosno njegov punomoćnik u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je Presudom broj 07 58 008945 14 P 2 od 26. februara 2015. godine tuženog obavezao da apelantu za period od 15. septembra 2003. godine do 27. novembra 2005. godine isplati mjesečno po 1.840,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesec, sve u roku od 30 dana, dok je apelantu odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata navedenog novčanog iznosa za period od 27. novembra 2000. godine do 15. septembra 2003. godine. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. Na osnovu provedenih dokaza koje je prvostepeni sud cijenio shodno članu 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je, između ostalog, utvrdio da je Vahid Halilhodžić bio vlasnik poslovnog prostora ukupne površine 92 m² koji se nalazi u sklopu stambene zgrade u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), da je predmetni poslovni prostor napušten nakon izbijanja ratnih sukoba u BiH, da je odlukom Općine Mostar – jugozapad od 7. oktobra 1996. godine predmetni poslovni prostor u površini od 30 m² dat na privremeno korištenje tuženom uz naknadu, zatim da je novim rješenjem navedene općine od 15. septembra 1998. godine predmetni poslovni prostor tuženom ponovo dat na privremeno korištenje na period od pet godina, zaključno sa 15. septembrom 2003. godine, zatim da je apelant 1. jula 1998. godine kupio predmetni poslovni prostor od vlasnika, da je Odlukom CRPC-a broj 104-215-1/1 od 18. juna 1998. godine nadležnim organima naloženo da predmetni poslovni prostor vrate vlasniku Vahidu Halilhodžiću koji je podnio zahtjev za povrat, da je zaključak o izvršenju navedene odluke CRPC-a donesen 5. februara 2003. godine, te da je predmetni poslovni prostor vlasniku vraćen u posjed 27. novembra 2005. godine.

7. Tuženi je tokom postupka istakao prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te prigovor zastare potraživanja, koje je Općinski sud odbio kao neosnovane.

8. Na osnovu utvrđenog činjeničkog stanja, Općinski sud je utvrdio da je tuženi u periodu od 15. septembra 2003. godine do 27. novembra 2005. godine bespravno koristio predmetni poslovni prostor tako da je na osnovu člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) obavezan da apelantu nadoknadi korist koju je imao upotrebom njegove stvari, pri čemu je naglašeno da je visina naknade izražena mjesečnom vrijednosti zakupnine koju bi tuženi plaćao da je prostor koristio na zakonit način.

9. U vezi s troškovima postupka, Općinski sud je naveo da je apelantu dosuđena naknada za 26 mjeseci, a odbijena je za 34 mjeseca, što znači da je s tužbom uspio 40%, pri čemu je još navedeno da je u prethodnom postupku apelantu pravosnažno odbijen zahtjev da mu tuženi isplati 50.000,00 KM, a tuženom protivtužbeni zahtjev, na osnovu čega je Općinski sud zaključio da je uspjeh parničnih stranaka u postupku podjednak, tako da je primjenom člana 386. stav 2. ZPP odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 008945 15 Gž 3 od 8. decembra 2015. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu uz odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije morao znati da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora iz razloga što je poslovni prostor koristio prema odluci Općine Mostar – jugozapad, koji je tuženom ustupljen na privremeno korištenje od 7. oktobra 1996. godine kao vlasništvo navedene općine, odnosno da je tuženi imao pravo privremenog korištenja sve do 15. septembra 2003. godine, budući da nema dokaza iz kojeg bi se moglo utvrditi kada je tuženi bio upoznat sa zaključkom o dozvoli izvršenja od 5. februara 2003. godine jer on nije mogao proizvesti pravno djelovanje prije nego je zaključak dostavljen tuženom. Potom se Kantonalni sud složio sa stavom prvostepenog suda da je tuženom predmetni poslovni prostor dodijeljen novim rješenjem općine od 15. septembra 1998. godine na period od pet godina, što znači da je tuženi po navedenom pravnom osnovu, a kod nepostojanja dokaza da je tuženom uručen zaključak nadležnog općinskog organa od 5. februara 2003. godine kojim je određeno da tuženom prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog poslovnog prostora, predmetni poslovni prostor koristio sve do 15. septembra 2003. godine, a da ga je od navedenog datuma koristio bez pravnog osnova, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud. Stoga je i apelantova žalba u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva neosnovana. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor da je podnošenjem tužbe tuženi postao nesavjestan posjednik predmetnog poslovnog prostora jer je tada saznao da upotrebljava tuđu stvar. U vezi s tim prigovorom, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 46. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH shodno kojoj savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe. Kantonalni sud je shodno tome zaključio da posjed postaje nesavjestan – nepošten od trenutka kada je posjednik primio tužbu samo ako je u tom sporu pravosnažno odlučeno da mu pravo na posjed ne pripada, a što u konkretnom primjeru nije slučaj.

11. Suprotno apelantovom žalbenom prigovoru, odluka o troškovima parničnog postupka je, prema ocjeni Kantonalnog suda, zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe člana 386. stav 2. ZPP prihvativši u cijelosti obrazloženje koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud.

12. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 008945 16 Rev 2 od 28. jula 2016. godine revizije odbio uz odbijanje apelantovog zahtjeva za naknadu troškova revizionog postupka.

13. Vrhovni sud je, suprotno apelantovom revizionom prigovoru da je drugostepeni sud prilikom donošenja pobijane odluke postupao suprotno članu 209. ZPP, zaključio da je drugostepeni sud odlučujući o žalbama parničnih stranaka ocijenio žalbene navode obje stranke koji su, prema mišljenju tog suda, od odlučnog značaja, u smislu čl. 8. i 231. ZPP, dajući o njima valjano i zakonito obrazloženje. To što se apelant ne slaže sa zaključcima drugostepenog suda o pravilnosti i zakonitosti drugostepene presude, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne čini presudu zbog toga nezakonitom. U vezi s tim je Vrhovni sud još naglasio da slobodnoj ocjeni dokaza koju je dao sud stranke ne mogu s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza, što apelant upravo čini dajući u reviziji svoju ocjenu izvedenih dokaza.

14. Vrhovni sud je nadalje pojasnio da je tuženom općinskim rješenjem od 15. septembra 1998. godine predmetni poslovni prostor dat na privremeno korištenje na period od pet godina, zaključno sa 15. septembrom 2003. godine, a to rješenje nije stavljeno van snage, pa je shodno tome tuženi za taj period imao valjan pravni osnov za korištenje predmetnog poslovnog prostora, iz čega slijedi da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su početak roka za obavezu tuženog na naknadu štete odredili vrijeme od isteka vremena određenog rješenjem o privremenom korištenju poslovnog prostora, pa je odbijen apelantov prigovor kojim osporava takav zaključak nižestepenih sudova.

15. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantov prigovor kojim osporava odluku o troškovima postupka jer je odluka nižestepenih sudova i u tom dijelu pravilna i zakonita. Navedeno shodno konačnom uspjehu parničnih stranaka u postupku, a zaključak nižestepenih sudova u vezi s tim nije doveden u pitanje ni apelantovim prigovorima, pri čemu je revizioni sud utvrdio da su se nižestepeni sudovi pravilno pozvali na odredbu člana 386. stav 2. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelacijom se ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, te se tvrdi da redovni sudovi nisu imali u vidu odredbu člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana iz 1998. godine jer se shodno citiranoj odredbi nisu mogli zaključivati novi ugovori niti produžavati postojeći. U vezi s tim, apelant problematizira stav redovnih sudova da mu pripada naknada tek od 15. septembra 2003. godine tvrdeći da su redovni sudovi u tom pravcu zanemarili da je zaključak o dozvoli izvršenja CRPC-a donesen u februaru 2003. godine, te su u vezi s tim pogrešno zaključili da se zbog nepostojanja dostavnice o uručenju zaključka tuženom tuženi smatra privremenim korisnikom do isteka važenja općinskog rješenja kojim mu je predmetni poslovni prostor dat na korištenje. Takav stav bi se možda i mogao prihvatiti i tuženi bi se mogao smatrati savjesnim posjednikom da apelant nije podnio tužbu sa zahtjevom za isplatu naknade za upotrebu tuđe stvari, u smislu člana 219. ZOO-a, koja je podnesena „27. novembra 2002. godine“ od kojeg momenta je tuženi postao nesavjestan posjednik predmetnog poslovnog prostora, što ukazuje da su nižestepeni sudovi donijeli nezakonite odluke, te pogrešno primijenili materijalno pravo, a revizioni sud je takve zaključke i stavove u cijelosti potvrdio, što je dovelo do bitne povrede odredaba parničnog postupka. Apelant osporava i dio odluke koji se odnosi na troškove postupka jer smatra da je taj dio odluke zasnovan na proizvoljnoj primjeni člana 386. stav 2. ZPP, te se u vezi s tim ne slaže s obrazloženjem i zaključcima redovnih sudova o podjednakom uspjehu u parnici parničnih stranaka. Apelant tvrdi da mu pored troškova postupka pripadaju i troškovi sastavljanja žalbe i revizije s taksama, sve prema troškovniku. Predloženo je da se apelacija usvoji i da se presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju osporene odluke odgovorio na sve ključne apelacione prigovore koje taj sud smatra neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu naknadi korist koju je imao od upotrebe.

21. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ broj 6/98), važeći u relevantnom periodu, bitne odredbe glase:

Član 46.

Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.

22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana („Službene novine FBiH“ broj 11/98) relevantne odredbe glase: Član 2.

Danom stupanja na snagu ovog zakona organi i vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji (u daljnjem tekstu: ovlašteni organi) prestaju s poduzimanjem novih radnji kojima se nekretnine u vlasništvu građana proglašavaju napuštenim ili se stavljaju pod upravu općine.

Član 3.

Nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremenom napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed sukladno sa odredbama ovog zakona.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 60. stav (1) (1) Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom.

Član 386. stav (2) (2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može sa obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 008945 16 Rev 2 od 28. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 2. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 7. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. U konkretnom slučaju, postupak koji je tužilac vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

34. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance bili saglasni da je apelantov tužbeni zahtjev djelimično osnovan dosudivši mu naknadu u smislu člana 219. ZOO-a za period za koji su utvrdili da tuženi nije imao pravni osnov za korištenje predmetnog poslovnog prostora, a iz obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi proizvoljnost koja bi ukazala na opravdanost iznesenih prigovora. U vezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud, također, zapaža da su oni bili predmet razmatranja redovnih sudova koji su prigovore ocijenili neosnovanim na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da je predmetni poslovni prostor bio pod upravom općine, u smislu člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, koji je općina tuženom dala na privremeno korištenje zaključno sa 15. septembrom 2003. godine, do kojeg datuma su redovni sudovi utvrdili da je tuženi imao valjan pravni osnov za njegovo korištenje, pri čemu apelant nije dostavio dokaze za suprotno. Ustavni sud, također, zapaža da rješenja kojima je tuženom predmetni poslovni prostor dat na korištenje nisu stavljena van snage niti su osporavana, pa se u takvim okolnostima apelantovo pozivanje na odredbu člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana čini neosnovanim, posebno kada se ima u vidu sadržaj odredbe člana 3. navedenog zakona koji glasi „nekretnine koje su proglašene napuštenim i stavljene pod upravu općine na osnovu Zakona o privremenom napuštenim nekretninama u vlasništvu građana ostaju pod upravom općine do vraćanja nekretnine vlasniku u posjed u skladu s odredbama ovog zakona“. U vezi s apelacionim prigovorom da je apelant zapravo postao nesavjestan posjednik predmetnog poslovnog prostora u momentu podnošenja tužbe, odnosno u momentu kada je tužba tuženom dostavljena na odgovor (član 60. stav 1. ZPP), Ustavni sud zapaža da je ovaj prigovor obrazložio Kantonalni sud povodom apelantovog identičnog žalbenog navoda. Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u vezi s ovim prigovorom pozvao na odredbu člana 46. Zakona o vlasničkopravnim odnosima obrazloživši da shodno citiranoj odredbi posjed postaje nesavjestan od momenta kad je tuženi primio tužbu samo u slučaju da je u tom postupku pravosnažno odlučeno da tuženom posjed ne pripada, a što u okolnostima konkretnog predmeta nije slučaj. Ustavni sud u vezi s datim obrazloženjem podsjeća da je u nadležnosti redovnih sudova da primjenjuju i tumače relevantne odredbe prava, a u primjeni i tumačenju citirane odredbe na način kako je to učinio Kantonalni sud Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost koja bi zahtijevala intervenciju Ustavnog suda.

35. Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ni apelacione prigovore o proizvoljnoj primjeni odredbe člana 386. stav 2. ZPP budući da u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u primjeni citirane odredbe, posebno u okolnostima kada je prvostepeni sud dao razloge zašto je u konkretnom slučaju primijenio citiranu odredbu, a takav stav su saglasno potvrdili i Kantonalni i Vrhovni sud. Budući da apelant u apelaciji ne nudi relevantnu argumentaciju za svoje tvrdnje, Ustavnom sudu ostaje malo prostora za zaključak suprotan od onoga do kojeg su redovni sudovi došli, jer su redovni sudovi dali relevantne razloge za odlučenje, koji se ne čine neusaglašenim s odredbama materijalnog i procesnog prava koje su primijenili.

36. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, podržao stav nižestepenih sudova o djelimičnoj osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva obrazloživši takav stav na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava, na što je apelant neosnovano ukazao predmetnom apelacijom.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3926/16 (S.T.) | Sudska praksa | Aktio