Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3715/16 (Z. T.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3715/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-3715/16, rješavajući apelaciju Zdravke Tošića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zdravko Tošić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 046228 14 Rev od 17. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 046228 14 Rsž od 17. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 046228 13 Rs od 26.
decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Tošić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 8. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 046228 14 Rev od 17. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 046228 14 Rsž od 17. marta 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 046228 13 Rs od 26. decembra 2013. godine. Apelant je 25. aprila 2017. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Rs 046228 13 Rs od 26. decembra 2013. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakoniti rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta i zaključak o raspoređivanju na radno mjesto koje je donio načelnik Opštine Lopare (u daljnjem tekstu: tužena), te je naloženo tuženoj da apelanta rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, kvalifikaciji i radnom iskustvu, dok je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati plate i ostala primanja po osnovu radnog odnosa koja mu pripadaju od dana prestanka radnog odnosa do povratka na radno mjesto.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u ovoj pravnoj stvari apelant tužbom zahtjevao utvrđenje da su nezakonita rješenja o prestanku radnog odnosa broj 03/6-126-6/12 od 30. novembra 2012. godine i zaključak o raspoređivanju na radno mjesto broj 03/6-127-1/11 od 22. marta 2011. godine na osnovu kojeg mu je prestao radni odnos kod tužene, te slijedom toga da se obaveže tužena da ga vrati na rad, da mu isplate plate i ostala primanja po osnovu radnog odnosa. Osnovni sud je istakao da je apelant u tužbi, između ostalog, naveo da je njegovo radno mjesto ustanovljeno zaključkom, a ne rješenjem, te da postoji potpuni nesklad u pogledu rješavanja njegovog ravnopravnog statusa. Osnovni sud je, također, naveo da je tužena u odgovoru na tužbi, u pogledu zaključka o raspoređivanju na radno mjesto, između ostalog, istakla da iz navedenog zaključka nesumnjivo proizilazi se da radi o pogrešnom nazivu akta jer akt ima sva obilježja rješenja, tj. iz dispozitiva je vidljivo da je apelant stekao određeno pravo koje se utvrđuje rješenjem, a ne zaključkom, a i donesen je primjenom člana 190. Zakona o opštem upravnom postupku, kojim je propisano da na osnovu odlučnih činjenica utvrđenih u postupku, organ nadležan za rješavanje donosi rešenje u upravnoj stvari koja je predmet postupka. Kad o upravnoj stvari rješava kolegijalni organ, rešenje donosi većinom glasova od ukupnog broja članova.
4. Osnovni sud je, dalje, naveo da je toku postupka utvrđeno da je apelant rješenjem iz 2000. godine bio raspoređen na radno mjesto Šef odsjeka za zajedničke poslove Opštinske uprave, a da je rješenjem od 10. februara 2010. godine raspoređen na radnom mjestu Višeg stručnog saradnika za boračku zaštitu civilne žrtve rata i kategorizaciju tužitelja. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da je presudom prvostepenog suda od 14. novembra 2011. godine utvrđeno da je rješenje tužene o rasporedu od 10. februara 2010. godine nezakonito slijedom čega je naloženo tuženoj da apelanta rasporedi na radno mjesto koje odgovora njegovoj stručnoj spremi i kvalifikacijama. Osnovni sud je naveo da je pobijanim rješenjem tužene od 30. novembra 2012. godine radni odnos apelanta prestao zbog organizacionih razloga, tj. s obzirom da je Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta opštinske administrativne službe („Službeni glasnik opštine Lopare"' broj 6/12) ukinuto radno mjesto Višeg stručnog saradnika za boračku zaštitu i civilne žrtve rata i kategorizaciju, a da nije bilo upražnjenog radnog mjesta na koje bi se apelant mogao rasporediti. Osnovni sud je, dalje, naveo da je vanrednim inspekcijskim nadzorom Upravne inspekcije Banjaluka od 17. januara 2013. godine utvrđeno da kod prestanka radnog odnosa apelanta nije bilo propusta od strane tužene rješenjem. Također je naveo, da je rješenjem Odbora za žalbe jedinica lokalne samouprave (dalje: Odbor za žalbe) od 12. marta 2013. godine odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja tužene o prestanku radnog odnosa.
5. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je u ovoj pravnoj stvari relevantno to da je apelant po tužbi uspio u sporu protiv tužene u predmetu broj 80 0 Rs 028706 11 Rs u kojem je utvrđeno da je nezakonito rješenje Načelnika tužene kojim je apelant raspoređen na radno mjesto Višeg stručnog saradnika za boračku zaštitu, civilne žrtve rata i kategorizaciji. Prema stavu Osnovnog suda, tužena nije postupila po navedenoj presudi jer je apelant ostao na istom radnom mjestu, a Načelnik tužene je u međuvremenu donio nove izmjene Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Opštinske Administrativne službe kojim je ukinuo apelantovo radno mjesto, te je donio rješenje shodno kojim je apelantu prestao radni odnos uz obavezu isplate otpremnine. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tužena postupala nezakonito i protivpravno, jer nepoštivanje sudske odluke i naknadno donošenje Pravilnika o sistematizaciji predstavlja očiglednu zloupotrebu prava apelanta.
6. U vezi sa isplatom plata i ostalih primanja iz radnog odnosa, Osnovni sud je ukazao da apelant tokom postupka nije predlagao izvođenje dokaza u pogledu ovog dijela tužbenog zahtjeva (tj. izvođenje pisanih dokaza ili vještačenje po vještaku odgovarajuće struke), a kako sud nema posebna stručna znanja iz ekonomsko finansijske oblasti za izračunavanje plata i ostalih primanja za utuženi period, tužbeni zahtjev je u ovom dijelu neosnovan. Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti tvrdnju apelanta iz tužbe da je njegova ugovorena plata iznosila 840,00 KM, jer apelant sudu na te okolnosti nije priložio nikakve pouzdane dokaze, odnosno nije predložio pisane dokaze.
7. Presudom Okružnog suda broj 80 0 Rs 046228 14 Rsž od 17. marta 2014. godine uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda je ukinuta u dosuđujućem dijelu te je apelantova tužba odbačena. Pored toga, odbijena je apelantova žalba te je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant u konkrentom slučaju tražio poništenje zaključka o raspoređivanju na radno mjesto od 22. marta 2011. godine, a kako je tužbu podnio 12. marta 2013. godine, protekli su rokovi iz člana 152. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik“ RS, br. 101/04, 42/05 i 118/05), pa proizilazi da je apelantova tužba u ovom dijelu neblagovremena zbog propuštanja prekluzivnog roka. U odnosu na osporeno rješenje od 30. novembra 2012. godine, Okružni sud je ukazao da se radi o prvostepenom rješenju protiv kojeg je apelant izjavljivao žalbu Odboru za žalbe, a koja je rješenjem tog organa odbijena kao neosnovana. Međutim, Okružni sud je istakao da apelant tužbom nije pobijao navedeno rješenje po žalbi, nego ga je predložio kao dokaz u spisu prvostepenog suda na pripremnom ročištu dana 18. septembra 2013. godine (a tokom postupka nije tvrdio da mu to rješenje nije uručeno), što znači da mu je do sada u svakom slučaju protekao rok od 30 dana od dana dostavljanja tog rješenja za podnošenje tužbe iz člana 152. stav 7. Zakona o lokalnoj samoupravi. Nadalje, u odnosu na apelantovu žalbu, Okružni sud je istakao da je žalba neosnovana budući je utvrđeno da je apelantova tužba neblagovremena za poništenje navedenog zaključka kao i da je odbačena tužba kojom je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, pa stoga apelant nema pravo ni da traži da se vrati na rad i da bude raspoređen na odgovarajuće radno mjesto, niti da traži isplatu plata na koje bi imao pravo samo u slučaju da se utvrdi da je navedeno rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito.
9. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju, koju je Vrhovni sud Presudom broj 80 0 Rs 046228 14 Rev od 17. juna 2016. godine u cjelosti odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 152. Zakona o lokalnoj samoupravi kojim je propisan postupak ostvarivanja i zaštitu prava službenika, a prema kojem službenik protiv rješenja ili drugog pojedinačnog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama ima pravo da podnese prigovor načelniku, odnosno gradonačelniku, u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, koji je dužan da o njemu odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora (stav 2. i 3.). Osim toga, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 148. stav 4. Zakona o lokalnoj samoupravi kojim je propisano da su odluke Odbora za žalbe konačne i mogu se preispitivati od strane nadležnog suda.
11. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je istakao da, kod činjenice da apelant protiv zaključka o raspoređivanju na radno mjesto od 22. marta 2011. godine nije podnosio ni prigovor načelniku tužene, niti žalbu Odboru za žalbe, proizlazi da je njegova tužba, u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je zaključak o rasporedu nezakonit, u smislu odredbi člana 152. Zakona o lokalnoj samoupravi nedozvoljena, a i neblagovremena, pa je stoga pravilno drugostepenom odlukom tužba u tom dijelu odbačena. Vrhovni sud je istakao da, kod ovakvog stanja stvari, bez značaja su tvrdnje apelanta da je predmetni zaključak ništav jer da se njime nije moglo odlučiti o njegovom radno-pravnom statusu, nego samo o procesnim pitanjima. Međutim, u odnosu na rješenje o prestanku radnog odnosa, prema stavu Vrhovnog suda, drugostepeni sud nije mogao tužbu odbaciti iz razloga navedenih u obrazloženju te presude. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, između ostalog, podnio tužbu tražeći da se utvrdi da mu je nezakonito prestao radni odnos, a što po logici stvari ima za cilj da se iz pravnog sistema uklone rješenja na temelju kojih mu je prestao radni odnos, te odluka Odbora za žalbe predstavlja konačnu odluku o prestanku radnog odnosa (član 148. stav 4. Zakona o lokalnoj samoupravi), koja može biti predmet preispitivanja u postupku pred nadležnim sudom. Vrhovni sud je istakao da prema stanju spisa proizlazi da je tužbu u ovoj pravnoj stvari apelant podnio sa zahtjevom da se utvrdi da je nezakonito rješenje načelnika tužene o prestanku radnog odnosa (prvostepeno rješenje). Prema stavu Vrhovnog suda, imajući u vidu da prvostepeno rješenje o prestanku radnog odnosa i rješenje po žalbi čine pravno jedinstvo, da su odluke Odbora za žalbe konačne i preispituju se od strane suda, apelant je nakon saznanja da je Odbor za žalbe donio rješenje, tužbom morao obuhvatiti i to rješenje i tražiti da se utvrdi da je i ono nezakonito, u kom slučaju bi se radilo o preciziranju tužbenog zahtjeva, a kako apelant to nije učinio, njegova je tužba nedozvoljena. Iz svega navedenog proizlazi da je kod ovakvog stanja stvari drugostepeni sud pogrešnim tumačenjem odredbi člana 152. Zakona o lokalnoj samoupravi našao da je tužba u ovom djelu neblagovremena. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da, imajući u vidu da nedozvoljenost kao i neblagovremenost tužbe dovode do njenog odbacivanja, to prednji zaključak drugostepenog suda nije od uticaja na drugačiju odluku po reviziji u odnosu na rješenje o prestanku radnog odnosa.
12. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, smatra da su sudovi u njegovom slučaju pogrešno primijenili procesne odredbe na koje su se pozvali. U vezi sa navedenim, apelant smatra da sudovi nisu riješili dva osnovna pitanja „materijalnopravne i procesnopravne prirode, a koja su važna za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“, tj. da li se o njegovom radno-pravnom statusu moglo odlučivati zaključkom, a ne rješenjem, te da li se tužba može podnijeti protiv prvostepenog rješenja o prestanku radnog odnosa ili se mora podnijeti i protiv drugostepenog rješenja, koje nije doneseno u propisanom roku i nije dostavljeno kao dokaz u spisu, a bez obzira na rokove iz člana
152. Zakona lokalnoj samoupravi.
13. Pored toga, apelant je u dopuni apelacije ukazao na presudu Okružnog suda koja je donesena u postupku po tužbi apelantovog radnog kolege Đ.V., koji je dobio otkaz po istom zakonskom osnovu, a kojom presudom Okružni sud nije preinačio presudu Osnovnog suda, kao u njegovom slučaju, nego je predmet vratio na ponovno suđenje, iz čega proizilazi da je postoji različit stav istog suda po istom pravnom pitanju.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u cjelosti odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude Okružnog suda, zaključujući da revizija nije osnovana. Ustavni sud, također, zapaža da je u osporenoj drugostepenoj presudi Okružni sud zaključio da, budući je utvrđeno da je apelantova tužba kojom je tražio poništenje zaključka o rasporedu i rješenja o prestanku radnog odnosa odbačena kao neblagovremena, odnosno nedozvoljena, apelant nema pravo ni da traži da se vrati na rad i da bude raspoređen na odgovarajuće radno mjesto, niti da traži isplatu plata na koja bi imao pravo samo u slučaju da se utvrdi da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito. Ustavni sud u ovakom zaključku redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreće ustavno pitanje na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije kojima ukazuje da je Okružni sud zauzeo različit stav po istom pravnom pitanju, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu vezanu za dopunu apelacije, odnosno na član 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije (član 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda), te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka (jer je osporenu Presudu Vrhovnog suda od 17. juna 2016. godine apelant primio 14. jula 2016. godine, a dopunu apelacije podnio 25. aprila 2017. godine), a ista se ne odnosi na nove pravne okolnosti, Ustavni sud smatra da nisu ispunjene proceduralne pretpostavke za razmatranje ovih apelacionih navoda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3854/15 od 6. decembra 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević