Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2369/18 (S. T. i O. T.)

Odluka donesena 06. 12. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2369/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 12. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine, u predmetu broj AP-2369/18, rješavajući apelaciju Samira Torle i Omara Torle, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Samir Torlo i Omar Torlo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 010912 17 Rev od 20. februara 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Torlo i Omar Torlo (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 010912 17 Rev od 20. februara 2018. godine.

2. U konkretnom slučaju osporenom presudom odbijene su revizije apelanata izjavljene protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 010912 17 Gž 3 od 9. maja 2017. godine kojom je odbijena žalba prednika apelanata (M.T.) i potvrđena Presuda Osnovnog suda u Mostaru broj P.706/88 od 14. marta 1990. godine. Navedenom prvostepenom presudom smanjeno je raspolaganje M.T., izvršeno ugovorima o darovanju od 10. jula 1976. godine i 31. avgusta 1977. godine radi namirenja nužnog dijela tužitelja E.T. i D.T. koji zajedno iznosi 1/3 dijela na nekretninama u Mostaru, bliže navedenim u izreci presude.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet tužbenog zahtjeva nužni dio tužitelja iza umrlog M.T. (u daljnjem tekstu: ostavitelj). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su iza ostavitelja ostali nasljednici i to supruga ostavitelja tužiteljica E.T., usvojeni sin ostavitelja tužitelj D.T. i sin ostavitelja iz prvog braka tuženi M.T. (prednik apelanata). Takođe je utvrđeno da imovinu ostavitelja čine suvlasnički dijelovi na nekretninima upisanim u zk.ul. 1489 i zk.ul. 6020 k.o Mostar, a što je utvrđeno u ostavinskom postupku broj O. 55/81. Nadalje je utvrđeno da je ostavitelj darovao svome sinu M.T. tj. predniku apelanata ugovorima o darovanju od 10. jula 1976. godine i 31. avgusta 1977. godine svoje suvlasničke dijelove na navedenim nekretninama. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju sporno da li je takvim raspolaganjem ostavitelja, povrijeđen nužni dio tužitelja kao nužnih nasljednika. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je, prema utvrđenju nižestepenih sudova, koje obavezuje revizioni sud, ostalo nedokazano da je ostavitelj tužiteljici E.T. ostavio značajan novčani iznos i zlato, te da je na taj način namirena u nužnom dijelu, a nije dokazano ni da je drugotužitelj namiren u nužnom dijelu na predmetnim nekretninama. S obzirom na to, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja da se smanji raspolaganje ostavitelja, izvršeno navedenim ugovorima o darovanju. Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno cijenio činjenice da su u postupku ostali nedokazani navodi prednika apelanata da je ostavitelj imao dukate i da je tužiteljici E.T. za života ostavio značajan novčani iznos i zlato, kao i da je tužiteljima ostavio stan u društvenom vlasništvu, čime bi oni bili namireni u nužnom dijelu. Vrhovni sud je takođe istakao da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da se nužnim dijelom ne može smatrati dvosoban stan na kojem je umrli imao stanarsko pravo, a u kojem su živjeli tužitelji sa nositeljem stanarskog prava M.T. (ostavitelj), kao članovi zajedničkog domaćinstva, jer je taj stan u vrijeme ostaviteljeve smrti bio društveno vlasništvo. Naime, Vrhovni sud je istakao da u trenutku smrti ostavitelj nije bio vlasnik stana nego nositelj stanarskog prava, pa taj stan ne ulazi u ostavinsku masu iza umrlog. Vrhovni sud je naveo da stan na kojem postoji stanarsko pravo nije mogao biti predmet raspolaganja od strane M.T., te da u trenutku njegove smrti nije predstavljao zaostavštinu, odnosno nije se mogao nasljeđivati i preći na nasljednike. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je nedokazana činjenica od strane apelanata, što i tvrde u reviziji, da su tužitelji namireni u nužnom dijelu, te je pravilno određeno smanjenje predmetne imovine ostavitelja za nužni dio tužitelja. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se odluka može donijeti samo na osnovu činjenica koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepene presude, a ne prema činjenicama koje su nastale po proteku nekoliko godina od dana donošenja prvostepene presude i nakon ulaganja žalbe. Stoga, Vrhovni sud je dalje naveo da nove činjenice nastale od 1997. godine, a istaknute u postupku obnove spisa, ne mogu uticati na pravilnost i zakonitost odluke koja je donesena 1990. godine, pa i ostavinsko rješenje iz 1998. godine (ispravka 2006. godine) nema uticaja na ovu odluku donesenu na osnovu relevantnih činjenica utvrđenih u ovom postupku.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je pobijana odluka Vrhovnog suda rezultat kršenja odredaba Zakona o parničnom postupku, kao i da su u istoj data frazirana obrazloženja koja ne odgovaraju činjeničnom stanju. Takođe, apelanti ukazuju da je Vrhovni sud bio dužan izvršiti rekonstrukciju svih dokaza na kojima je zasnovana prvostepena presuda, kao i da je sud po načelu slobodne ocjene dokaza bio dužni ocijeniti postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na dom), ali te navode su zasnovali zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2369/18 (S. T. i O. T.) | Sudska praksa | Aktio