Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3976/16 (NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banjaluka, Almedin Šišić i G. M. iz Banjaluke)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Miješanje
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3976/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3976/16, rješavajući apelaciju NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banjaluka i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o., Almedina Šišića i Gordane Milinković podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 030502 16 Gž od 11. jula 2016.

godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 030502 14 P od 25. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banjaluka, Almedin Šišić i Gordana Milinković iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelantkinja ili apelanti), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 14. oktobra 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 030502 16 Gž od 11. jula 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu – Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 030502 14 P od 25. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Stefana Grkovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 22. maja 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 1, odnosno 11. juna 2018. godine, dok tužilac nije odgovorio.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlučujući u pravnoj stvari tužioca protiv apelanata radi naknade štete za duševne bolove prouzrokovane klevetom, Osnovni sud je donio Presudu broj 89 1 P 030502 14 P od 25. septembra 2015. godine kojom su obavezani apelanti da tužiocu na ime prouzrokovane nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti solidarno naknade novčani iznos od 4.500,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 25. septembra 2015. godine, kao dana donošenja presude, pa do isplate, kao i da solidarno nadoknade troškove sudskog postupka u iznosu od 1.640,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I izreke). Stavom II izreke iste presude prvoapelant je obavezan da na svoj trošak objavi izreku presude u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev tužioca kojim traži da se utvrdi da su apelanti u svojstvu izdavača odnosno novinara i glavnog urednika iznosili neistinite činjenice o tužiocu, čime su tužiocu prouzrokovali duševne bolove i nematerijalnu štetu.

7. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je tužilac u tužbi koju je podnio 22. oktobra 2014. godine naveo da je prvoapelant 19. aprila, 15. maja i 23. jula 2014. godine objavio novinske članke novinara – drugoapelanta koji sadrže neistinite, neprovjerene činjenice, uvrede i klevete na račun tužioca. U spomenutim novinskim člancima, kako je naveo, prvoapelant je plasirao u javnost laži o navodnim skandalima koje je tužilac izazvao prilikom obavljanja svojih radnih dužnosti u Generalnom konzulatu BiH u Minhenu, Savezna Republika Njemačka, navodeći kako je vrijeđao, maltretirao, fizički nasrtao na neposrednog rukovodioca, od stranaka uzimao novac, obrukao državu itd. Tužilac je takođe istakao da je u spornim člancima navedeno da je on od državljanke BiH Marice Radovanović naplatio 40,00 evra za konzularnu taksu iako je zakonima i pravilnicima strogo predviđeno da se ovaj vid uplate vrši na račun Generalnog konzulata. Tužilac je naveo da su negativni natpisi kod njega izazvali teško depresivno stanje, kao i da je u dva navrata tražio objavu demantija koji se odnosi na vođenje disciplinskog postupka, ali prvoapelant to nikada nije objavio. S obzirom na izneseno, tužilac je smatrao da mu je nanijeta teška duševna bol i patnja, strah, da je povrijeđen njegov ugled, čast, zdravlje i porodični život.

8. Nakon sprovedenog dokaznog postupka u kojem je Osnovni sud proveo brojne dokaze, navedene na str. 2, 3 i 4 obrazloženja presude, utvrđeno je da je predmet konkretnog spora tužba tužioca u smislu odredbi Zakona o zaštiti od klevete. Navedeno je da je shodno čl. 7 i 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ocjenom svakog dokaza pojedinačno, te dovodeći ih u međusobnu vezu, Osnovni sud donio navedenu odluku. U postupku je utvrđeno da među parničnim strankama nije sporno da je tužilac zaposlen u Ministarstvu inostranih poslova BiH (u daljnjem tekstu: MIPBiH), da je raspoređen na radno mjesto sekretara u Odjeljenju za posebne diplomatske aktivnosti, te da je interno raspoređen na radno mjesto konzularni radnik II u Generalnom konzulatu BiH u Minhenu. Takođe, među strankama nije sporno da je tužilac zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme po osnovu ugovora o radu od 30. decembra 2011. godine. U konkretnoj pravnoj stvari takođe nije sporno da je pokrenuta inicijativa za pokretanje disciplinskog postupka protiv tužioca radi utvrđivanja njegove disciplinske odgovornosti kao konzularnog radnika II. Navedenu prijavu je podnio vicekonzul Božo Dragičević. Dalje je utvrđeno, uvidom u rješenje Prvostepene disciplinske komisije MIPBiH od 6. marta 2015. godine da je odbijena kao neosnovana odluka o pokretanju disciplinskog postupka protiv tužioca zaposlenog u MIPBiH, a koji je raspoređen na radno mjesto referenta za nepokretnosti, te se tužilac oslobađa disciplinske odgovornosti za djelo koje mu je stavljeno na teret. Sud je takođe proveo dokaz uvidom i čitanjem kopija novinskih članaka koje je prvoapelant objavio u svojim izdanjima od 19. aprila, 15. maja i 23. jula 2014. godine, sve s komentarima apelanata. U navedenim člancima prvoapelant je kao izdavač objavio tekstove kojima se tužilac kvalifikovao kao nasilnik, izazivač međunarodnog skandala, te da je vođen disciplinski postupak protiv tužioca. Osnovni sud je utvrdio da je prvoapelant na tendeciozan način objavljivao vođenje disciplinskog postupka protiv tužioca, a u članku od 23. jula 2014. godine tužilac se spominje kao sin Ljube Grkovića, savjetnika Radovana Karadžića, čime se željelo, prema ocjeni suda, ukazati na saradnju s Radovanom Karadžićem optuženim za ratne zločine u BiH.

9. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je proveo dokaz uvidom u medicinsku dokumentaciju koju je dostavio tužilac, koja se odnosi na nalaze i mišljenja ljekara neuropsihijatara od 23. maja, 22. jula, 16. septembra i 10. oktobra 2014. godine. Iz spomenute medicinske dokumentacije evidentno je da je tužilac pretrpio duševne bolove karakterizirane anksioznim i depresivnim tegobama. Osnovni sud je proveo i dokaz saslušanjem tužioca u svojstvu parnične stranke koji je na decidiran način obrazložio svoje stanje nakon što su objavljivani sporni članci, kao i da je u periodu nakon pisanja i iznošenja neistinitih tvrdnji upućen na psihijatrijsko liječenje koje i dalje traje. Tužilac je takođe naveo da je nakon štetnog pisanja o njemu došlo do poremećenih porodičnih odnosa, pa je presudom Osnovnog suda od 21. jula 2014. godine brak tužioca razveden. U svom iskazu tužilac je takođe naveo da se prvoapelantu obraćao demantijima spornih članaka, ali da ti demantiji nisu objavljivani, osim jednog koji je objavljen samo u kontekstu izvučenog iz cjelokupnog demantija koji je uputio prvoapelantu. Osnovni sud je smatrao da je iskaz tužioca dat u svojstvu parnične stranke objektivan jer je evidentno da se u vrijeme pisanja spornih članaka obratio ljekaru neuropsihijatru radi medicinskog liječenja. Takođe je evidentno da su sporni članci imali štetnih posljedica u smislu porodičnog odnosa kod samog tužioca.

10. Imajući u vidu odredbe člana 5 Zakona o zaštiti od klevete, Osnovni sud je zaključio da je došlo do povrede časti i ugleda tužioca iznošenjem svih događaja koji su objavljivani u spornim člancima, a da pri tome, osim samo jednog kratko objavljenog demantija, nisu objavljivani ostali demantiji koje je tužilac upućivao apelantima. Odlučujući o visini štete sud je primijenio odredbe člana 11 Zakona o zaštiti od klevete, koji je u konkretnom slučaju lex specialis. Pored toga, istaknuto je da je visina štete odmjerena primjenom odredbi člana 127 ZPP, uzimajući u obzir sve okolnosti nastalog štetnog događaja. U smislu odredbi člana 199 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sud je obavezao prvoapelanta da o svome trošku objavi uvod i izreku presude jer je smatrao da u slučajevima, kao što je konkretni, prioritet pri naknadi nastale štete treba imati objavljivanje ispravke, demantija ili presude donesene zbog klevete, a nikako dosuđivanje većih novčanih iznosa na ime naknade. Prema ocjeni suda, odbrana povrijeđenog ugleda najefikasnije se postiže ovim objavljivanjem. Stoga, rukovodeći se prije svega svim materijalnim dokazima, kao i zakonskim odredbama sud je dosudio iznos od 4.500,00 KM, smatrajući ga adekvatnim za pričinjenu štetu koja se ogleda u povredi časti i ugleda tužioca.

11. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 030502 16 Gž od 11. jula 2016. godine žalba apelanata je odbijena i Presuda Osnovnog suda broj 89 1 P 030502 14 P od 25. septembra 2015. godine je potvrđena.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su apelanti, obrazlažući žalbu, između ostalog naveli da nije pravilno označen prvoapelant jer „Nezavisne novine“, kako je to označeno u uvodu presude, nemaju pravni subjektivitet, niti je proveden dokaz čitanjem impresuma spornog izdanja. Takođe prigovaraju pasivnoj legitimaciji trećeapelantkinje s obzirom na to da ima više glavnih i odgovornih urednika, a opreza radi prigovaraju i u odnosu na drugoapelanta. Pored toga, naveli su da ukoliko se pročita sporni tekst, vidi se da se radi o istinitim činjenicama, bez obzira što je disciplinski postupak okončan u korist tužioca, a što proizlazi iz dokaza. Dalje su istakli da sud nije cijenio dokaze i nije utvrđivao činjenice, već ih je okarakterisao na štetu apelanata.

13. Prema ocjeni Okružnog suda, u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, u kojem je tužbom tražena naknada štete za klevetu, utvrđeno je da su u dnevnom listu „Nezavisne novine“, čiji je izdavač prvoapelant, drugoapelant novinar, a trećeapelantkinja glavni urednik, objavljivani sporni članci, više njih, u kojima se o tužiocu govori u krajnje negativnom i uvredljivom kontekstu i tonu i iznose neistine.

14. Okružni sud je, polazeći od člana 5 Zakona o zaštiti od klevete koji određuje odgovornost za klevetu, istakao da je prvostepeni sud utvrdio da su apelanti namjerno ili iz nepažnje iznosili ili pronosili izražavanje neistinite činjenice, s tim da je nesporno da tužilac nije obavljao javnu funkciju u vrijeme objavljivanja spornog članka. Takođe je navedeno da Zakon o zaštiti od klevete uređuje prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkih ili pravnih lica iznošenjem ili pronošenjem neistinitog sadržaja, da se naknada dosuđuje ako je pričinjena šteta ugledu oštećenog lica i da ona mora biti proporcionalna šteti. Nadalje, Okružni sud se u obrazloženju odluke pozvao na član 200 ZOO. Takođe je istakao da je pravo na slobodu izražavanja garantovano Ustavom RS i članom 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i to naročito kad se radi o pitanjima od političkog javnog interesa. Međutim, kako je dalje navedeno, to pravo se ne smije zloupotrebljavati. Istaknuto je da je članom 26 st. 5 i 6 Ustava RS propisana obaveza sredstava javnog informisanja da istinito i objektivno informišu javnost, gdje se jemči pravo na ispravku neistinitog informisanja kojim se povređuje nečije pravo i na zakonu zasnovan interes, kao i pravo na naknadu štete nastale po tom osnovu.

15. Okružni sud je utvrdio da su neosnovani navodi žalbe da prvoapelant nema pasivnu legitimaciju s obzirom na to da je nesporna činjenica među parničnim strankama da su 19. aprila, 15. maja i 23. jula 2014. godine u dnevnom listu „Nezavisne novine“ objavljeni tekstovi s komentarima kojima se tužilac kvalifikuje kao nasilnik, izazivač međunarodnog skandala, objavljuje se vođenje disciplinskog postupka vođenog protiv tužioca na tendenciozan način, te se stavlja u kontekst saradnje njegovog oca s Radovanom Karadžićem optuženim za ratni zločin. Utvrđeno je da apelanti nisu osporavali svoju legitimaciju, niti su dokazivali da trećeapelantkinja nije glavni i odgovorni urednik, pa s obzirom na to, prvostepeni sud te činjenice nije ni utvrđivao. Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani žalbeni navodi koji se odnose na postupanje suprotno odredbi člana 8 ZPP jer je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepena presuda dala veoma iscrpno obrazloženje, a koje u cijelosti prihvata i taj sud.

16. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud, pravilno primjenjujući odredbe člana 199 ZOO, obavezao prvoapelanta da objavi izreku presude jer se na takav način najbolje postiže odbrana povrijeđene časti ako je u pitanju lice koje vrši javnu ili političku funkciju, a tužilac, kao zaposlenik MIPBiH, Konzulata, vrši takvu funkciju. Imajući u vidu navedene odredbe i cijeneći okolnosti slučaja, u smislu odredbi člana 11 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, pravična je naknada u dosuđenom iznosu i srazmjerna je nanesenoj šteti, odnosno predstavlja primjerenu satisfakciju za štetu koju su apelanti nanijeli tužiocu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Istakli su da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naveli su da u konkretnom slučaju prvoapelant nema pasivnu legitimaciju budući da je u tužbi i osporenim presudama kao tuženi označen naziv dnevnog lista „Nezavisne novine“ umjesto izdavač dnevnog lista. Takođe, u odnosu na trećeapelantkinju, tužilac nije dokazao njenu pasivnu legitimaciju jer je bilo više odgovornih urednika, a tužilac nije dokazao da je novinska izdanja u kojima su objavljena sporna saopštenja upravo uređivala trećeapelantkinja. Dalje je navedeno da sudovi nisu cijenili dokaze shodno čl. 8 i 123 ZPP. Takođe je u odnosu na novinara – drugoapelanta navedeno da je i prema tom tuženom pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno protumačen i primijenjen Zakon o zaštiti od klevete. Prema mišljenju apelanata, redovni sudovi nisu razjasnili da li su navodi u spornom saopštenju „suštinski istiniti“, na čemu je insistirala odbrana apelanata u postupku. Zatim navode da postojanje sukoba u kojem je učestvovao tužilac evidentno proizlazi iz dokaza koji su pročitani u prvostepenom postupku, kao i da je nesporno vođenje disciplinskog postupka protiv tužioca povodom njegovog sukobljavanja s njemu nadređenima. Smatraju da novinar ne može odgovarati za klevetu samo zato što je disciplinski postupak završen povoljno za tužioca. Pored toga, navode da sporna saopštavanja u pretežnom dijelu predstavljaju vrijednosne sudove koji se ne dokazuju jer predstavljaju esenciju slobode govora u smislu člana 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. Da je određeno ponašanje „nasilno“ u svjetlu dokaza s kojima je raspolagao novinar i koji su pročitani, te da su novine „objavile na tendenciozan način vođenje disciplinskog postupka protiv tužioca“ predstavlja mišljenje (vrijednosni sud), a ne tvrdnju o činjenici. Osim toga, tužilac obavlja javnu dužnost kao zaposlenik u Konzulatu BiH u Minhenu i saopštenje se tiče njegove javne djelatnosti na poslu gdje radi, a ne njegovog privatnog života. Predmet spornog izražavanja je potpuno legitimna tema za javnost koja se ne tiče privatnog života tužioca, već je predmet saopštavanja bila djelatnost tužioca kao javnog radnika. Smatraju da je novinar – drugoapelant u spornom periodu samo radio svoj posao i ne može se tvrditi da je imao neiskrenu namjeru prema javnosti, pa ni tužiocu. Na kraju zaključuju da su osporene presude povrijedile princip proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja slobode medija s jedne strane i ugleda javnog radnika (tužioca) s druge strane na štetu slobode medija, te nije postojala „hitna društvena potreba“ koja je nalagala ograničenje u slobodi izražavanja tako da se plati odšteta tužiocu.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u predmetnom parničnom postupku nije došlo do povrede prava na koja su se apelanti pozvali u apelaciji. Istaknuto je da su apelanti i u apelaciji ponovili razloge koje su već isticali u žalbi protiv prvostepene presude o kojima je taj sud odlučio u svojoj odluci, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u odluci tog suda u svemu primijenio materijalne propise za donošenje zakonite odluke. Kako je u toku postupka utvrđeno da je do povrede časti i ugleda tužioca došlo objavljivanjem tekstova koji u sebi sadrže elemente klevete, to je taj sud i odlučio da usvoji tužbeni zahtjev tužioca, a prije svega, imajući u vidu ustaljenu sudsku praksu u dijelu koji se odnosi na visinu nematerijalne štete koja je bila predmet konkretnog postupka. Tačnost ovih navoda potvrđuje i presuda Okružnog suda kojom je u cijelosti potvrđena presuda tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Granice djelovanja Zakona Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da: a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

Odgovornost za klevetu Član 5.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti , značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. (4) Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, nasljednik prvog reda te osobe može podnijeti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

Izuzeci od odgovornosti Član 6.

(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Naknada štete Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim Zakonom primjenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

22. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke. Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenljive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo sa nesrazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 1 P 030502 16 Gž od 11. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 22. avgusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova, ukazujući da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

Član 10 Evropske konvencije glasi:

(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

29. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2 člana 10 Evropske konvencije, ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti.

30. Kao što je propisano članom 10 Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome, Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna saopštavati – na način koji je u skladu s njenim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna saopštavati takve informacije i ideje, već i javnost ima pravo da ih prima. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti vršiti svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“ (vidi Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59 i 62, ECHR 1999-III i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR 2004-XI). Pravo javnosti da bude informisana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak i ako je neka osoba poznata javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i cilj im je isključivo zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109 i 110).

31. Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz principa i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

32. Naime, Evropski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, stav 38 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4801/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 42, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70 i Ustavni sud, Odluka broj AP 4801/13, stav 43, već citirana).

34. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su navedeni zakoni javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovoj časti i ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8 Evropske konvencije, odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.

35. Ustavni sud nadalje, u smislu naprijed navedenih standarda koji proizlaze iz njegove prakse i prakse Evropskog suda, mora utvrditi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10 Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.

36. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s licem koje je u pitanju radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da javnosti pruži tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica koje je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

37. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama predmetnog slučaja, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem je tužilac tražio naknadu nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda, što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njene ličnosti. Čast se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 40).

38. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornih izražavanja proizlazi da ih je prvoapelant kao izdavač objavio u izdanjima od 19. aprila, 15. maja i 23. jula 2014. godine sa komentarima u kojima se tužilac kvalifikovao kao nasilnik, izazivač međunarodnog skandala, te da je vođen disciplinski postupak protiv tužioca, što je stavljeno u kontekst saradnje tužiočevog oca s Radovanom Karadžićem optuženim za ratne zločine u BiH. Iz navedenog proizlazi da sporno izražavanje nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova – mišljenja koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu ukazivanja javnosti na neprimjereno ponašanje tužioca kao javnog službenika (konzularnog radnika II), pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati.

39. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili da se sadržajem spornih članaka (u kojima se tužilac kvalifikuje kao nasilnik, izazivač međunarodnog skandala, prikazivanje disciplinskog postupka protiv tužioca u kontekstu saradnje njegovog oca s Radovanom Karadžićem optuženim za ratni zločin), koje je objavio prvoapelant kao izdavač, zadire u privatni život i vrijeđa javni ugled i čast tužioca, koji je u vrijeme objavljivanja spornog izražavanja obavljao poslove konzularnog radnika II u Generalnom konzulatu BiH u Minhenu, dakle obavljao je dužnost javnog službenika. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova, sadržaj spornog izražavanja je bio takav da je imao uticaj na narušavanje ugleda tužioca i njegovih porodičnih odnosa (brak tužioca je u sporno vrijeme razveden presudom Osnovnog suda od 21. jula 2014. godine). Pri tome su redovni sudovi utvrdili da apelanti u predmetnom postupku ničim nisu dokazali istinitost sadržaja spornih članaka.

40. Naime, u konkretnom slučaju, opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima tužioca kao javnog službenika ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, niti su u postupku pred redovnim sudovima apelanti dokazali njihovu istinitost i time opravdali svoje izražavanje, a koje predstavlja napad na tužiočev ugled. Dakle, evidentno je da apelanti prilikom objavljivanja spornog izražavanja nisu, u smislu relevantnih kriterijuma Evropskog suda, postupali bona fide u nastojanju da javnosti pruže tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom. Štaviše, prema mišljenju Ustavnog suda, cilj spornih izražavanja nije bio da doprinesu debati od opšteg interesa, što je suštinska uloga štampe, već su isključivo poslužila da se zadovolji radoznalost određenog dijela publike i na taj način poveća tiraž novina. Iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju štampa nije vršila svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“.

41. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da je spornim izražavanjem došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužioca, čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševnog bola, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu naknade štete.

42. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužioca, pri čemu je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete u pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog.

43. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba ) već zauzeo stav da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“, već prilikom odmjeravanja odštete redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa.

44. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza od strane redovnih sudova nije izostala. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete imali u vidu nalaz vještaka neuropsihijatra, kao i odredbe člana 10 Zakona o zaštiti od klevete, člana 200 ZOO, koje su doveli u vezu sa članom 127 ZPP, te ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja prilikom odmjeravanja novčane naknade u iznosu od 4.500,00 KM, kao sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su postupali u skladu s diskrecionim ovlašćenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužioca, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 4.500,00 KM proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa članom 10 Evropske konvencije.

45. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo, u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije, „neophodno u demokratskom društvu“, te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.

46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

47. II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

48. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

49. U konkretnom slučaju radi se o postupku građanskopravne prirode, odnosno o postupku u kojem je tužilac tražio sudsku zaštitu zbog klevete iznesene u novinama prvoapelanta, pa stoga Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

50. Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

51. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

52. Ispitujući predmetni postupak, Ustavni sud u obrazloženju odluka redovnih sudova ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoj stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva dali jasna obrazloženje, pri čemu su primijenili relevantne zakonske odredbe Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, u čijoj primjeni Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost na štetu apelanata. U vezi s prigovorima apelanata kojima osporavaju pasivnu legitimaciju prvoapelanta i trećeapelantkinje, Ustavni sud zapaža da je navedene žalbene prigovore Okružni sud detaljno ispitao i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Imajući u vidu odredbu člana 5 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete koja predviđa lica odgovorna za klevetu, te obrazloženje koje je dao Okružni sud zašto je utvrdio da su istaknuti žalbeni navodi neosnovani, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava.

53. Na osnovu svega prethodno iznesenog, Ustavni sud zaključuje da su i apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama sudova apelantima naloženo da tužiocu solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete koja je nanesena ugledu i časti tužioca iznošenjem neistinitih činjenica jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.

55. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka ne postoji ništa što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa materijalnog i procesnog prava na štetu apelanata.

56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3976/16 (NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio