Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3382/16 (D. T. K)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na pravnu sigurnost
- Troškovi i izdaci
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3382/16
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3382/16, rješavajući apelaciju D. T. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. T. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 010218 15 U od 25.
maja 2016. godine, Rješenja Zavoda zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona broj 02/3-37-2665-1/15 od 19. maja 2015. godine i Rješenja Zavoda zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona - Poslovnica zdravstvenog osiguranja Bosanska Krupa broj 04/245/15 od 1. aprila 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. T. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) podnijela je 8. augusta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 010218 15 U od 25. maja 2016. godine, Rješenja Zavoda zdravstvenog osiguranja Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 02/3-37-2665-1/15 od 19. maja 2015. godine i Rješenja Zavoda - Poslovnica zdravstvenog osiguranja Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Poslovnica) broj 04/245/15 od 1. aprila 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Zavoda i Poslovnice zatraženo je 10. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 19. septembra 2018. godine, a Zavod i Poslovnica nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Poslovnice broj 04/245/15 od 1. aprila 2015. godine odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova liječenja iza umrlog muža koji je liječen u zdravstvenoj ustanovi Opća bolnica Gradiška u ukupnom iznosu od 4.210,94 KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica zahtjev podnijela nakon proteka roka od 60 dana od završetka liječenja, koji je propisan članom 12. Odluke o uvjetima i postupku za upućivanje osiguranih lica Zavoda na liječenje-medicinsko ispitivanje van Kantona, odnosno medicinsku rehabilitaciju na teritoriji BiH.
6. Apelantica se žalila protiv navedenog rješenja Poslovnice. Rješenjem Zavoda broj 02/3-37- 2665-1/15 od 19. maja 2015. godine „poništava se prvostepeno rješenje od 1.4.2015. godine […] i predmetna stvar se rješava tako što se žalba odbija kao neosnovana“. U obrazloženju rješenja Zavod je naveo da je žalba neosnovana, jer u toku postupka nije ispoštovana procedura iz člana 11. Uputstva o načinu i postupku korištenja zdravstvene zaštite na teritoriji BiH na teret obaveznog zdravstvenog osiguranja koja je dozvoljena samo ukoliko je osigurano lice koristilo zaštitu kao hitan slučaj, ili je upućeno na liječenje u drugu zdravstvenu ustanovu van Kantona. Dalje je navedeno da je prvostepeni organ u svom obrazloženju naveo da apelantica zahtjev nije podnijela u roku od 60 dana od dana završetka liječenja, pa je, shodno tome, zahtjev trebalo odbaciti, a ne odbiti, kako je odlučio prvostepeni organ. U odnosu na navode žalbe da je prvostepeni organ bio dužan odrediti usmenu raspravu, Zavod je, imajući u vidu odredbu člana 147. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), zaključio da je prvostepeni organ postupao shodno navedenoj odredbi.
7. Apelantica je protiv navedenog rješenja tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o apelanticinoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 U 010218 15 U od 25. maja 2016. godine kojom je apelanticina tužba odbijena kao neosnovana. Istom presudom je odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka, na ime takse na tužbu i presudu.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelantica tužbom pobija rješenje tuženog Zavoda zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i povreda odredaba ZUP-a, jer u predmetu nije održana usmena rasprava da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje. Apelantica je navela da je 30. marta 2015. godine Poslovnici podnijela zahtjev za refundaciju plaćenih usluga zdravstvene zaštite u Općoj bolnici Gradiška za umrlog supruga, kojem nije pružena adekvatna zdravstvena zaštita na području Unsko-sanskog kantona, te je u Općoj bolnici Gradiška izvršen operativni zahvat za koji su uplatili 4.210,94 KM. Također je navedeno da je apelanticin suprug naknadno, po izlasku iz bolnice, preminuo. Rješenjem o nasljeđivanju koje je postalo pravosnažno 17. februara 2015. godine apelantica je proglašena za nasljednika usljed čega je podnijela zahtjev za refundaciju troškova. Apelantica je navela da je postupkom bolnice „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću, koja je odbila da izvrši operativni zahvat na njenom umrlom suprugu, uskraćeno pravo na zdravstvenu zaštitu njenom suprugu, te da se on morao finansirati vlastitim sredstvima, pa slijedom navedenog, apelantica potražuje refundaciju troškova.
9. Kantonalni sud je dalje istakao da je na apelanticin zahtjev zakazao javnu raspravu u kojoj su učestvovali opunomoćenik apelantice i opunomoćenik Zavoda. U provedenom dokaznom postupku Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica podnijela zahtjev za refundaciju određenog novčanog iznosa, jer je Kantonalna bolnica „Dr. Irfan Ljubijankić“ u Bihaću odbila da operativno liječi njenog muža, a odbila je da ga uputi u bilo koju drugu zdravstvenu ustanovu, jer je, prema nalazu ljekarske komisije i dr. E. N., operativni zahvat na sada umrlim apelanticinim mužom bio nemoguć. Dalje je utvrđeno da je nakon toga on operiran u Općoj bolnici Gradiška za šta je ispostavljen račun za predmetni iznos koji su apelantica i sada umrli suprug uplatili. Budući da je apelanticin muž umro, to je zahtjev za refundaciju podnijela njegova supruga-apelantica, koja je rješenjem o nasljeđivanju proglašena nasljednikom iza svog supruga. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je Zavod pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te da ne postoje zakonski uvjeti za isplatu utuženog iznosa zbog razloga predviđenih odredbom člana 7. Zakona o zdravstvenom osiguranju. Polazeći od toga da se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su neprenosiva, a kako je nesporno da su troškovi isplaćeni za apelanticinog supruga, Kantonalni sud je utvrdio da se radi o ličnom pravu, tako da apelantica, iako je nasljednica, ne može da naslijedi lična prava, u predmetnom slučaju troškove liječenja iza svoga umrlog supruga. Imajući u vidu navedenu činjenicu, Kantonalni sud je odbio apelanticin zahtjev za izvođenje dokaza, jer su sve činjenice koje su utvrđene u toku postupka pred upravnim organima i nesporne, ali zbog navedenih razloga, apelantica nema pravo na povrat uplaćenog iznosa, tako da bi se izvođenjem dokaza, po ocjeni Kantonalnog suda, samo nepotrebno odugovlačio konkretni postupak.
10. Kantonalni sud je, također, utvrdio da nije učinjena povreda postupka u toku donošenja pobijanog upravnog akta zbog čega je primjenom odredbe člana 36. stav 2. Zakona o upravnim sporovima odbio apelanticinu tužbu i donio navedenu odluku. U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka koji se odnose na sastavljanje žalbe, sastavljanje tužbe, sudsku taksu na tužbu, kao i pristup na ročište, upotrebu vlastitog automobila i sudsku taksu na presudu, a što ukupno iznosi 805,00 KM, Kantonalni sud je utvrdio da je zahtjev neosnovan, u smislu odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku, jer apelantica nije uspjela sa predmetnom tužbom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da je u provedenom upravnom postupku propušteno da se utvrdi da, iako je postojala potreba za operativnim zahvatom na njenom suprugu, on nije upućen ni u jednu ustanovu na daljnje liječenje, nego je otpušten kući. Također, navodi da je Kantonalni sud, iako je održao javnu raspravu, odbio apelanticin zahtjev za izvođenje dokaza, saslušanjem svjedoka i same apelantice. U odnosu na troškove postupka koje je apelantica potraživala istakla je da ni organi uprave, a niti Kantonalni sud nisu odlučili o svim troškovima koje je apelantica zahtijevala. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju Kantonalni sud i upravni organi djelovali izvan zakona, dakle, ne isključivo u skladu sa zakonom i u okviru ovlaštenja koja su im dodijeljena zakonom, pa su time prekršili princip pravne sigurnosti zagarantiran članom I/2. Ustava BiH, koji osigurava vladavinu prava, čiji je prvi kriterij princip pravne sigurnosti.
b) Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da pred tim sudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11 ) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Prava koja osiguranim licima pripadaju po ovom zakonu ne mogu se ugovorom mijenjati, ni prenostiti na druga lica, niti se mogu nasljeđivati.
Izuzetno od odredbe iz stava 1. ovog člana novčana primanja iz obaveznog zdravstvenog osiguranja koja su dospjela za isplatu, a ostala su neisplaćena uslijed smrti osiguranog lica, mogu se nasljeđivati.
14. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 147.
Usmena rasprava Službena osoba koja vodi postupak određuje, na svoju inicijativu ili na prijedlog stranke, usmenu raspravu u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari, a mora je odrediti:
1) u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima, ili 2) kad se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.
15. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Član 28. st. 1, 2. i 3.
O upravnim sporovima sud rješava nejavno, po sudiji pojedincu ili na sjednici.
Ako stranka u sporu zatraži da prisustvuje nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava, sud je dužan obavijestiti stranke i zainteresirana lica, ako ih ima, o datumu nejavnog rješavanja i njihovom pravu da tom rješavanju prisustvuju, odnosno održati usmenu raspravu javno (u daljnjem tekstu: rasprava).
Stranke u sporu mogu zatražiti da prisustvuju nejavnom rješavanju ili da se u predmetu održi javna rasprava samo u tužbi ili odgovoru na tužbu.
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
16. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 386.
(1)Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 010218 15 U od 25. maja 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 9. juna 2016. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer, ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelantica pobija osporene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana I/2. Ustava BiH.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je apelantica tražila naknadu troškova za liječenje njenog supruga, te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka, po samoj njegovoj prirodi, posmatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obaveza“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 29), pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. U vezi sa apelanticinim navodima da su organi uprave i redovni sud pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud u postupku upravnog spora odbili kao neosnovan apelanticin zahtjev za naknadu troškova za liječenje njenog sada umrlog supruga. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u konačnici, odlučujući o apelanticinoj tužbi u postupku upravnog spora, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja žalbenih i navoda u tužbi koje je u konačnici ispitao Kantonalni sud i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su organi uprave i Kantonalni sud neosnovano odbili njen zahtjev za naknadu troškova po osnovu zdravstvenog osiguranja za njenog supruga. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio zašto je zaključio da u konkretnom slučaju nije osnovan apelanticin zahtjev, temeljeći svoj zaključak na relevantnim odredbama člana
7. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje, zapravo, i nisu bile sporne među strankama u postupku, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. U odnosu na apelanticine navode da na održanoj javnoj raspravi Kantonalni sud nije prihvatio izvođenje dokaza koje je ona predložila (saslušanje svjedoka), Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao razloge zašto je odbio apelanticin zahtjev, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnog zakona. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu troškova postupka odlučio o tom zahtjevu pozivajući se na relevantne odredbe člana 386. stav 1. ZPP u vezi sa članom 55. Zakona o upravnim sporovima, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog predmeta u navedenim aspektima ne nalazi bilo kakav osnov koji bi mogao biti razlog da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni tumačenje Kantonalnog suda u njegovoj odluci kao konačnoj odluci u konkretnoj pravnoj stvari.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovog prava, u suštini, veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti navodi već su razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Ostali navodi
30. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje je apelantica dovela u vezu s principom pravne sigurnosti, jer su organi uprave i Kantonalni sud u konkretnom slučaju djelovali izvan zakona i svojih ovlaštenja, Ustavni sud zapaža da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije bilo arbitrarnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava Kantonalnog suda. Također, apelantica nije navela da je Kantonalni sud u drugim sličnim slučajevima postupao drugačije, čime bi bilo narušeno njeno pravo na pravnu sigurnost kao segmentu prava na pravično suđenje.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s principom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević