Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1663/18 (M. A.)
Odluka donesena 06. 11. 2018.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1663/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine, u predmetu broj AP-1663/18, rješavajući apelaciju Mersada Alagića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mersad Alagić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 011500 17 Uvp od 5. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mersad Alagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Sead Javaragić, advokat iz Bihaća, podnio je 13. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 011500 17 Uvp od 5. januara 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 011500 16 U od 26. oktobra 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene (Kantonalna uprava za inpekcijske poslove, Bihać) od 6. maja 2016. godine, kojim je odbijena apelantova žalba podnesena protiv rješenja Službe za komunalne djelatnosti, vode, zaštitu okoline i inspekcijske poslove Grada Bihaća od 10. januara 2014. godine. Rješenjem od 10. januara 2014. godine naređuje se apelantu, kao investitoru, da ukloni privremeni montažni objekat (preciznije opisan u izreci rješenja), u roku od 90 dana od dana prijema rješenja, ukoliko u tom periodu ne pribavi odobrenje za postavljeni privremeni montažni objekat. Takođe, navedenim rješenjem je određeno da ukoliko apelant ne postupi po rješenju u navedenom roku, rješenje će se izvršiti putem pravne osobe registrovane za poslove građenja, a na apelantov trošak, te da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
3. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je 26. decembra 2013. godine urbanističko-građevinski inspektor Općine Bihać izvršio kontrolni inspekcijski nadzor na predmetnoj parceli, te je utvrđeno da je za predmetni objekat izdata urbanistička saglasnost od 30. aprila 2008. godine sa rokom važenja od pet godina od dana pravosnažnosti (od 2. juna 2008. godine) i da je izdato odobrenje za legalizaciju privremenog montažnog objekta od 16. jula 2008. godine sa rokom važenja od pet godina od dana pravosnažnosti urbanističke saglasnosti. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je rješenje od 10. januara 2014. godine doneseno jer je važnost odobrenja za građenje istekla, a apelant kao investitor nije pribavio odobrenje za građenje sa novim rokom važnosti. Takođe, u obrazloženju osporene odluke navedeno je da iz stanja u spisu proizilazi da je apelant na predmetnoj lokaciji bez važećeg odobrenja izgradio montažni objekat – kiosk, a da je nakon toga podnio zahtjev za legalizaciju privremeno postavljenog objekta. Kantonalni sud je ukazao da se bespravno izgrađeni objekat u momentu izdavanja potrebnih odobrenja nalazio u Planu lokaliteta privremenih objekata, pa je apelantu izdato odobrenje za legalizaciju privremeno postavljenog montažnog objekta na period od pet godina počev od dana pravosnažnosti izdatog rješenja o urbanističkoj saglasnosti. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je apelantu, u skladu sa njegovim zahtjevom, izdato odobrenje za legalizaciju privremenog montažnog objekta sa rokom važenja od pet godina (od 2. juna 2008. godine), slijedom čega su neosnovani apelantovi navodi u kojima ukazuje da je urbanističko-građevinski inspektor morao od nadležnog organa zatražiti oglašavanje ništavim spornog odobrenja za građenje. Kantonalni sud je ukazao da odobrenje za legalizaciju privremenog montažnog objekta ni u jednom momentu nije bilo sporno i da nije bilo zakonske mogućnosti da urbanističko-građevinski inspektor podnese zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja čija važnost je istekla. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke navedeno je da je apelant bio svjestan činjenice da je rješenje o legalizaciji privremenog montažnog objekta ograničeno s rokom važnosti (pet godina), jer je ponovo podnio zahtjev (pri isteku roka) za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za postavljeni privremeni montažni objekat, koji je odbijen rješenjem Službe urbanog uređenja i građenja od 24. aprila 2013. godine. Najzad, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi da su tokom upravnog postupka povrijeđene odredbe člana 242. Zakona o upravnom postupku FBiH i da je pogrešno primijenjena odredba člana 156. stav 4. Zakona o prostornom uređenju i građenju Unsko-sanskog kantona, a da je dispozitiv protivrječan sa obrazloženjem. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni organ u potpunosti utvrdio činjenično stanje i naveo razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na rješenje kako je dato u izreci, te da je naveo pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini smatra da je predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević