Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5588/18 (D. P.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5588/18

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5588/18, rješavajući apelaciju Dejana Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dejana Popovića podnesena protiv rješenjâ Okružnog suda u Doboju br. 13 0 K 00 5092 18 Kv 2 od 25. septembra 2018. godine i 13 0 K 00 5092 18 Kpp 5 od 20.

septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dejan Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Koprivne, koji se u trenutku podnošenja apelacije nalazi u pritvoru, kojeg zastupa Goran Nešković, advokat iz Doboja, podnio je 4. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 13 0 K 00 5092 18 Kv 2 od 25. septembra 2018. godine i 13 0 K 00 5092 18 Kpp 5 od 20. septembra 2018. godine. Apelant je postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se „pritvor ukinuo“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 10. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. oktobra 2018. godine. Okružno tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem broj 13 0 K 00 5092 18 Kpp 5 od 20. septembra 2018. godine Okružni sud (sudija za prethodni postupak) odredio je pritvor apelantu i N. N. (u daljnjem tekstu: saosumnjičeni N.N.) zbog postojanja pritvorskih razloga propisanih odredbama člana 197. stav 1. tačke v) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Određeno je da pritvor po tom rješenju može trajati najduže mjesec dana od lišenja slobode, i to u odnosu na apelanta od 18. septembra 2018. godine. Okružni sud je utvrdio da iz dokaza prikupljenih u toku istrage proizlazi osnovana sumnja da su apelant i saosumnjičeni N. N. počinili krivična djela razbojništvo iz člana 227. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krađa iz člana 224. stav 1. KZRS, a u vezi sa članom 39. istog zakona, te su ti dokazi sadržajno opisani u rješenju. Također, Okružni sud je zaključio da su ispunjeni i posebni uvjeti za određivanje pritvora propisani odredbama člana 197. stav 1. tačke v) i g), o čijem je postojanju u rješenju dato pojašnjenje. Konačno, Okružni sud je zaključio da se svrha koja se želi postići određivanjem pritvora po osnovu iz člana 197. stav 1. tačke v) i g) ZKP ne može ostvariti bilo kojom drugom zaštitnom mjerom.

6. Naime, Okružni sud je naveo da osnovana sumnja da su apelant i saosumnjičeni N. N. izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz izjava osumnjičenih Zorana Kuzmanovića i Vesne Stojanović, koji su svoje izjave dali pred postupajućim tužiocem i u prisustvu svojih branilaca, te iz materijalnih dokaza prikupljenih u dotadašnjem toku istrage. Dalje, Okružni sud je istakao da osnovana sumnja naročito proizlazi iz dokaza prikupljenih prilikom vršenja uviđaja kojima je prisustvovao osumnjičeni Zoran Kuzmanović sa svojim braniocem, koji je tom prilikom policijskim službenicima pokazao predmete koji se mogu dovesti u direktnu vezu s izvršenjima krivičnih djela za koja se terete osumnjičeni apelant i saosumnjičeni N. N. Također, Okružni sud je naveo da je naprijed navedene izjave ovih osumnjičenih, a naročito osumnjičenog Zorana Kuzmanovića, kao i ostale materijalne dokaze prikupljene u toku istrage doveo u vezu s izjavama imenovanih svjedoka i oštećenih koje su navedene i sadržajno opisane u prvostepenom rješenju, a saslušanih u dotadašnjem toku istrage. Okružni sud je ukazao da postojanje osnovane sumnje pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo izvršiti krivično djelo za koje se tereti. Također, u obrazloženju je sud naveo da iskazi saslušanih svjedoka u vezi s drugim dokazima dostavljenim uz prijedlog bez ikakve sumnje zadovoljavaju stepen osnovane sumnje da su osumnjičeni izvršili djelo za koje se terete, odnosno da bi svaki objektivni posmatrač mogao zaključiti da su osumnjičeni mogli izvršiti krivično djelo za koje se terete.

7. Dalje, Okružni sud se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, te je zaključio da je taj razlog ispunjen. Okružni sud je najprije utvrdio da je u konkretnom slučaju ispunjen objektivni uvjet tog pritvorskog osnova jer se osumnjičenima stavlja na teret da su počinili krivično djelo razbojništvo iz člana 227. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje je propisana kazna zatvora od pet do 15 godina, dakle radi se o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Potom je Okružni sud zaključio da postoje i naročite okolnosti koje se ogledaju u činjenici da je apelant osuđivan Presudom Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 K 042322 17 K na kaznu zatvora od šest mjeseci, uvjetno jedna godina, koja je pravosnažna 11. aprila 2017. godine, zbog krivičnog djela iz člana 399. stav 1. KZRS. Dakle, Okružni sud je ocijenio da je apelant osuđivan, iako ne za isto ili istovrsno krivično djelo, te da je nakon ranijeg počinjenog krivičnog djela iz člana 399. stav 1. KZRS osnovano sumnjiv da je za vrijeme provjeravanja počinio predmetno krivično djelo (vrijeme prestanka provjeravanja je 11. april 2019. godina – sudsko brisanje osude). Istaknuto je da se način počinjenja predmetnog krivičnog djela očituje u drskom i smionom načinu počinjenja. Takav način počinjenja krivičnog djela ukazuje na posebnu upornost počinilaca i njihovu bezobzirnost, a kada se ima u vidu da je apelant nezaposlen, prema stavu Okružnog suda, sve te okolnosti u svom totalitetu zasigurno ispunjavaju kriterij „naročitih okolnosti“' koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo.

8. Također, Okružni sud je zaključio da je osnovan prijedlog Okružnog tužilaštva za određivanje pritvora i iz razloga propisanih odredbama člana 197. stav 1. tačka g) ZKPRS, o čemu je dao razloge u tom rješenju.

9. Konačno, Okružni sud je zaključio da sve okolnosti koje je uzeo u obzir prilikom odlučivanja o mjeri pritvora u svojoj ukupnosti opravdavaju zaključak da se svrha koja se želi postići određivanjem pritvora po osnovu iz člana 197. stav 1. tačke v) i g) ZKPRS ne može ostvariti bilo kojom drugom „zaštitnom“ mjerom.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Okružni sud (Vijeće) donio je Rješenje broj 13 0 K 005092 18 Kv 2 od 25. septembra 2018. godine kojim je žalbu djelomično uvažio i Rješenje broj 13 0 K 005092 18 Kpp 5 od 20. septembra 2018. godine preinačio tako što se apelantu određuje pritvor samo po osnovu iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. U preostalom dijelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno.

11. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud apelantu odredio pritvor po osnovu iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP jer je smatrao da okolnost da je krivično djelo za koje je osnovano sumnjiv učinio za vrijeme provjeravanja po osudi zbog krivičnog djela iz člana 399. stav 1. KZRS (vrijeme prestanka provjeravanja je 11. april 2019. godina – sudsko brisanje osude), a upornost i bezobzirnost u izvršenju krivičnih djela za koja se sumnjiči i okolnost da je nezaposlen predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Okružni sud je ocijenio da prigovori žalbe ne dovode u pitanje postojanje tog pritvorskog osnova. U vezi s tim je ukazano da žalba s pravom ukazuje da predmetna djela nisu učinjena u vrijeme provjeravanja osude zbog ranije učinjenog krivičnog djela budući da je rok provjeravanja od jedne godine istekao 11. aprila 2018. godine i da se primjena zakonske rehabilitacije u vidu brisanja osude ne može dovesti u vezu s vremenom provjeravanja utvrđenim izrečenom uvjetnom osudom. Isto tako, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti stav tužioca da je pri izvršenju krivičnih djela apelant pokazao posebnu upornost i bezobzirnost jer tako nešto ne proizlazi iz činjeničnog opisa krivičnih djela navedenih u naredbi za provođenje istrage. Takvim prigovorom, međutim, prema stavu Okružnog suda, ne dovodi se u pitanje i postojanje pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP jer postoji osnovana sumnja da je apelant nekoliko mjeseci nakon isteka roka provjeravanja po ranijoj osudi u kratkom vremenskom periodu od svega tri dana učinio dva nova krivična djela, a ta okolnost dovedena u vezu sa činjenicom da nije zaposlen opravdava bojazan da će na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna.

12. Nasuprot tome, Okružni sud je zaključio da je osnovan apelantov prigovor kojim se osporava postojanje pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Okružni sud je istakao da podaci iz Službene zabilješke PS Doboj 2 broj 14-01/3-1-270/18 od 18. septembra 2018. godine ne daju osnov za zaključak da je uznemirenje građana zbog izvršenja predmetnih krivičnih djela doseglo takav stepen da postoji i realna opasnost za sigurnost ljudi ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, tim više što tužilac nije ni predložio određivanje pritvora za jednog od saizvršilaca ovog krivičnog djela (Zoran Kuzmanović) koji se nalazi na slobodi, iako živi u selu u kojem žive i oštećeni, niti je u prijedlogu naveo na koji način bi apelantovo puštanje na slobodu dovelo do narušavanja javnog reda. Stoga, i prema mišljenju vijeća, nisu ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora po osnovu iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, osporava postojanje posebnog razloga za određivanje pritvora propisanog odredbama člana 197. stav 1. tačka v) ZKP. U tom kontekstu, apelant ističe da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je redovni sud kao odlučnu činjenicu za određivanje pritvora istakao da je nekoliko mjeseci nakon isteka roka provjeravanja po ranijoj osudi u kratkom vremenskom periodu od svega tri dana učinio dva nova krivična djela, a ta okolnost dovedena u vezu sa činjenicom da nije zaposlen opravdava bojazan da će na slobodi ponoviti krivična djela za koja mu se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Apelant pojašnjava da je osuđivan Presudom Osnovnog suda u Modriči broj 86 o K 042322 17 k zbog izvršenja krivičnog djela nedopuštena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZRS jer je neovlašteno držao skraćenu lovačku pušku (kratež), pa je osuđen na krivičnu sankciju – uvjetnu osudu s kaznom zatvora od šest mjeseci i rokom provjere od jedne godine. To krivično djelo je izvršio 2016. godine kada je imao 20 godina, tj. bio je mlađe punoljetno lice. Za vrijeme provjere, koja je istekla 11. aprila 2018. godine, nije izvršio novo krivično djelo. Iz osporavanih rješenja sudova proizlazi da su apelantova ranija osuđivanost za to krivično djelo, kratak protek vremena od isteka provjere po uvjetnoj osudi i njegova nezaposlenost naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će on ponoviti krivično djelo. Međutim, apelant smatra da bi naročite okolnosti trebale biti posebne u odnosu na uobičajene okolnosti, tj. da budu izuzetne i od naročite važnosti da bi dobile karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant na slobodi ponoviti krivično djelo. Njegova ranija osuđivanost za jedno krivično djelo nedopuštenog držanja oružja, koje nije istovrsno s krivičnim djelima u konkretnom slučaju, ne ukazuje na bojazan da će on ponoviti djelo. Njegova ranija osuđivanost ne može se dovesti ni u vezu sa činjenicom koju sud uzima kao osnov za pritvor, a to je nezaposlenost, pa da bi se mogla opravdati bojazan da će ponoviti djelo zbog toga što nema od čega živjeti, što nema primanja, kada je u izjavi kod tužioca apelant jasno izjavio, pored toga da je nezaposlen, da ga izdržavaju roditelji, što znači da ima od čega živjeti i da ne mora radi izdržavanja da vrši krivična djela. Pored navedenog, u osporenom rješenju sud je u pogledu postojanja naročitih okolnosti da postoji bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo zaključio da je apelant nakon isteka provjere po ranijoj osudi u kratkom vremenskom periodu od svega tri dana učinio dva nova krivična djela pa, prema apelantovom stavu, proizlazi da mu je sud već presudio za ova nova konkretna krivična djela za koja je samo utvrđena osnovana sumnja. Tim činjenicama, kao jednim od odlučnih koje sud uzima kao osnov za pritvor, apelantu je povrijeđen princip presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pored toga, apelant je istakao da nadležni sud nije ni ispitivao mogućnost izricanja drugih blažih mjera koje su predviđene u zakonu. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud u smislu člana 77. Pravila Ustavnog suda donese privremenu mjeru kojom će se „pritvor ukinuti“.

b)Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je istakao da navodi iz apelacije nisu osnovani i da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva. Naime, Okružni sud je naveo da su u obrazloženju osporenog rješenja navedene okolnosti koje, prema njegovoj ocjeni, opravdavaju određivanje pritvora po osnovu iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP. Nije došlo ni do povrede presumpcije nevinosti jer je u obrazloženju jasno navedeno da „postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni nekoliko mjeseci nakon isteka roka provjeravanja po ranijoj osudi u kratkom vremenskom periodu od svega tri dana učinio dva nova krivična djela“, a ne da je (i) učinio ta krivična djela, kako se to pogrešno navodi u apelaciji. Konačno, iz obrazloženja rješenja o određivanju pritvora jasno se vidi da je sud prilikom određivanja pritvora ispitivao i mogućnost izricanja blažih mjera i da je naveo razloge zbog kojih se odlučio za pritvor, a u tom dijelu rješenje o određivanju pritvora apelant nije ni osporavao žalbom. V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) relevantne odredbe glase:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i (…).

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 3 0 K 00 5092 18 Kv 2 od 25. septembra 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 27. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 4. oktobra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 5. i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

22. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

23. U konkretnom slučaju, apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda, te lice koje se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi i obrazloženja za određivanje pritvora, pri čemu osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz 197. stav 1 tačka v) ZKP.

24. Ustavni sud najprije ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

25. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud na dvije instance utvrdio da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu, o čemu su u osporenim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi koje će Ustavni sud, s obzirom na pitanja pokrenuta apelacijom, ispitati. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u osporenom prvostepenom rješenju detaljno navedeno iz kojih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela za koja se tereti, te Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju na osnovu navedenih dokaza, kako su oni interpretirani u obrazloženju osporenih rješenja, može izvesti zaključak o osnovanoj sumnji. Stoga je, u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnog suda da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije.

27. Nadalje, u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant ponoviti krivično djelo, dok apelant navodi da a priori sudovi ne mogu raniju osuđivanost uzimati kao razlog da će apelant ako ostane na slobodi ponoviti krivično djelo. Također, apelant smatra da se njegova nezaposlenost ne može dovesti u vezu s tim okolnostima. U vezi s posebnim pritvorskim uvjetima iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući da li su prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedopuštenih aktivnosti u dužem vremenskom periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

28. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelant osuđivan pravosnažnom Presudom Osnovnog suda u Modriči broj 86 o K 042322 17 k zbog izvršenja krivičnog djela nedopuštena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav

1. KZRS. Dalje, Okružni sud je istakao da postoji osnovana sumnja da je apelant nekoliko mjeseci nakon isteka roka provjeravanja po ranijoj osudi u kratkom vremenskom periodu od svega tri dana učinio dva nova krivična djela, a ta okolnost dovedena u vezu sa činjenicom da nije zaposlen opravdava bojazan da će na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Dakle, sudovi nisu ocijenili samo apelantovu raniju osuđivanost, kako to u apelaciji želi da predstavi apelant, već i njegove lične prilike, posebno materijalne prilike i način na koji bi apelant mogao doći do sredstava za život, te su istakli da sve navedeno predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant ukoliko bi se našao na slobodi ponovio krivično djelo, čime je ostvaren uvjet iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz apelantovih navoda ne proizlazi ništa iz čega bi se moglo zaključiti da u okolnostima njegovog slučaja ne postoji istinska „opravdana bojazan“ da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu mogao počiniti krivično djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o naročitim okolnostima koji opravdavaju bojazan, koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu.

29. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da sud nije razmotrio mjere zabrane, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je redovni sud razmotrio mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto mjere pritvora, te da je zaključio da se u okolnostima konkretnog predmeta mjere zabrane ne mogu izreći, ali da to nije detaljno obrazložio. Međutim, imajući u vidu da je pritvor najteža mjera koja se treba primjenjivati u situaciji kada ne postoje druge mjere osiguranja prisustva osumnjičenog, te uzimajući u obzir činjenicu da je sud obavezan po službenoj dužnosti da ispita mogućnosti izricanja mjera zabrane i dâ obrazloženje u vezi s navedenim, u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je jasno navedeno šta opravdava određivanje mjere pritvora u odnosu na član 197. stav 1. tačka v) ZKP, propust da se dâ detaljno obrazloženje o tome nije takav da utječe na odluku u konkretnom slučaju jer razloge date za postojanje uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP Ustavni sud nalazi dovoljnim, odnosno nalazi da nisu utvrđeni uvjeti za izricanje mjera zabrane u konkretnom slučaju.

30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.

Pretpostavka nevinosti

31. Ustavni sud primjećuje da apelant u konkretnom predmetu ukazuje i na navodno kršenje pretpostavke nevinosti kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

32. Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

34. Ustavni sud zapaža da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kome je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, naprimjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tačke 41-45, vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante koje je označavao kao osumnjičene utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem ni na koji način nije prejudicirao krivnju apelanata (op. cit., AP 4309/14, stav 53).

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno precizirao u čemu se ogleda navedena povreda, izuzev što je istakao da je osporenim rješenjima „prejudicirana njegova krivnja“. Međutim, Ustavni sud, na osnovu uvida u osporena rješenja, zapaža da Okružni sud nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi s apelantom, a da prije nje nije postojala odrednica „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja da je (...)“ iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem redovni sud nije prejudicirao apelantovu krivnju na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje osnovana sumnja da je apelant kao osumnjičeni počinio krivično djelo, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi cijenili u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5588/18 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio