Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4227/16 (D. Ž.)

Odluka donesena 06. 11. 2018.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Krivično djelo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
  • Oduzimanje imovine
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4227/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2018.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4227/16, rješavajući apelaciju Damira Živkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Damira Živkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 84 0 P 043990 16 Rev od 16. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 P 043990 15 Gž od 29. septembra 2015.

godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84 0 P 043990 14 P od 22. maja 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Damir Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Banje Luke, podnio je 5. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 P 043990 16 Rev od 16. juna 2016. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 84 0 P 043990 15 Gž od 29. septembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 P 043990 14 P od 22. maja 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Milovana Čereka i Bore Miloševića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 23. jula 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku, osim prvotuženog, dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 27. avgusta 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 13. juna 2014. godine tužbom kod Osnovnog suda pokrenuo parnični postupak protiv tuženih radi naknade štete. Opštinski sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu donio Presudu broj 84 0 P 043990 14 P od 22. maja 2015. godine, potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi naknade štetu, i to prvotuženi u ukupnom iznosu od 77.500,00 KM, a drugotuženi u ukupnom iznosu od 13.500,00 KM s kamatama i troškovima postupka.

6. U obrazloženju presude su navedene činjenične tvrdnje iz tužbe prema kojima je apelant bio vlasnik i direktor privrednog društva „2D Živković“ d.o.o. Derventa; da je u avgustu 2010. godine apelant s Opštinom Brod kao investitorom zaključio ugovor o izgradnji investicionog objekta; da je prvotuženi u vrijeme zaključenja ugovora bio načelnik opštine i ovlašćeno lice investitora, a drugotuženi v. d. direktora Direkcije za izgradnju i razvoj Opštine Brod; da su tuženi, koristeći svoj položaj, ucjenjivali apelanta i zahtijevali da im s ciljem realizacije ugovora dā imovinsku korist; da je apelant ucjenjivanje i iznudu novca od strane tuženih prijavio policiji koja je obilježila novčanice; da su tuženi navedene novčanice zadržali za sebe u iznosima koje apelant potražuje tužbenim zahtjevom i da su tuženi zbog navedenih radnji pravosnažnim presudama proglašeni krivim.

7. Tuženi su osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da od apelanta nikada nisu zahtijevali imovinsku korist i da im je određeni novčani iznos apelant dao u svrhu donacije Socijalističke partije RS. Osim toga, ukazali su da je iz krivičnih predmeta koji su se protiv njih vodili vidljivo da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela, te su stoga istakli prigovore nedostatka aktivne i pasivne legitimacije.

8. Nakon sprovedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je, cijeneći dokaze u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), prije svega ukazao na nesporne činjenice, i to da su prvotuženi i drugotuženi na osnovu pravosnažnih presuda iz krivičnog postupka proglašeni krivim i da im je na osnovu relevantnih odredbi Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela, i to od prvotuženog u iznosu od 122.500,00 KM, a od drugotuženog u iznosu od 23.500,00 KM. Spornim se postavilo pitanje odgovornosti tuženih za štetu, te pitanje aktivne i pasivne legitimacije. Imajući u vidu da se protiv tuženih vodio krivični postupak u kom je prvotuženi pravosnažno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora i jedinstvenu novčanu kaznu, te da mu je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 122.500,00 KM i da je drugotuženi pravosnažno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora i da mu je oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela na osnovu sporazuma o priznanju krivice, Osnovni sud je istakao sljedeće: da je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti u smislu odredbe člana 12 stav 3 ZPP vezan za odluke krivičnog suda kojim je optuženi proglašen krivim; da je krivica tuženih utvrđena u krivičnom postupku u kojem je prvotuženi proglašen krivim za krivično djelo primanje mita i protivzakonito posredovanje, a drugotuženi za krivično djelo primanje mita u pomaganju; da su tuženi počinili krivična djela čijim su izvršenjem stekli imovinsku korist na apelantovu štetu (u izrekama presuda sadržane radnje tuženih iz kojih proizlazi zaključak da su primili određene iznose novca i na taj način oštetili apelanta kao vlasnika ,,2D Živković” Derventa); da je u smislu odredbi čl. 154 i 158 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelant oštećen radnjama tuženih, te da su stoga tuženi odgovorni za štetu po principu odgovornosti na osnovu krivice. Međutim, cijeneći da je tužbeni zahtjev u okolnostima konkretnog slučaja neosnovan, Osnovni sud je imao u vidu da je tuženim u krivičnom postupku oduzeta imovinska korist stečena izvršenjem krivičnog djela koja je postala svojina države (jer su je tuženi dužni uplatiti na račun budžeta RS) i da se stoga tuženi ne mogu obavezati na isplatu traženih iznosa na ime naknade štete. Stoga je zaključeno da tuženi osnovano prigovaraju pasivnoj legitimaciji u smislu njihovog obavezivanja da tražene iznose isplate apelantu, te da bi u tom smislu bilo pravilno da je apelant podnio tužbu za utvrđenje njegovog prava na namirenje iz iznosa oduzete imovinske koristi. Osim toga, Osnovni sud je podsjetio da je apelant tužbu podnio po isteku roka od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke iz krivičnog postupka kojom je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu jer je presuda u odnosu na prvotuženog pravosnažna 19. septembra 2013. godine, a u odnosu na drugotuženog 23. marta 2013 godine, da je tužba podnesena 13. juna 2014. godine. Apelant nije izveo dokaze na okolnost vremena saznanja za presudu kojom je drugotuženi proglašen krivim. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neosnovan, te je kao takav u cjelini odbijen.

9. Okružni sud je Presudom broj 84 0 P 043990 15 Gž od 29. septembra 2015. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon ispitivanja prvostepene presude u dijelu u kojem se pobija žalbom i po službenoj dužnosti u smislu člana 221 ZPP, Okružni sud je prije svega ponovio predmet spora i činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku, te je u vezi s tim ukazao da je prvostepeni sud izveo sve dokaze koje su parnične stranke predložile i u presudi ih iscrpno analizirao i obrazložio. Imajući u vidu suštinski žalbeni prigovor kojim je apelant ukazao na pogrešnu primjenu odredbe člana 96 stav 1 KZRS, Okružni sud je podsjetio da je navedenom odredbom, između ostalog, (osim oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom) propisano pod kojim uslovima oštećeni koji je s imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti. U tom kontekstu je Okružni sud podsjetio na sadržaj stava 3 iste zakonske odredbe kojom su propisani uslovi pod kojim oštećeni koji u krivičnom postupku nije postavio imovinskopravni zahtjev može zahtijevati namirenje iz oduzete vrijednosti, među kojima su, između ostalih, i pokretanje parnice u propisanom roku, kao i dokazivanje štete. Iz utvrđenog činjeničnog stanja, kako je dalje obrazloženo, ne proizlazi da je apelant izveo dokaze na navedene okolnosti, te je u tom smislu potvrđen stav prvostepenog suda prema kojem se u konkretnom slučaju radi o šteti koja je nastala u vezi s izvršenjem krivičnih djela tuženih, te da bi u vezi s tim bilo pravilno da je apelant podnio tužbu za utvrđenje prava na namirenje iz iznosa oduzete imovinske koristi. U navedenom postupku, kako je dalje navedeno, cijenila bi se, između ostalog, i apelantova savjesnost, konkretno da li je apelant savjesna strana za vraćanje onog što je dao tuženim i da li se radi o posljedicama ništavosti zabranjenih dogovorenih radnji i u tom smislu da li oduzeta vrijednost i dalje pripada državi ili ne, sve na osnovu relevantnih odredbi ZOO. Tek nakon toga bi u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđeno pravo namirenja iz iznosa oduzete vrijednosti apelant stekao pravo da zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti. Apelant je, kako je dalje navedeno, bez dokaza da je u parnici izdejstvovao pravosnažnu presudu o pravu da se namiri iz oduzete imovinske koristi stečene krivičnim djelom, što je bilo neophodno za dokazivanje postojanja valjanog osnova za predmetnu tužbu, zatražio obavezivanje tuženih na naknadu štete. U vezi s tim, Okružni sud je podsjetio na relevantnu činjenicu koja proizlazi iz stanja spisa, i to da apelant nije izdejstvovao od suda u krivičnom postupku primjenu odredbe člana 96 stav 1 KZRS, zbog čega je u smislu st. 2 i 3 iste zakonske odredbe bilo neophodno da kao oštećeni u parnici prethodno izdejstvuje pravosnažnu presudu o pravu da se namiri iz oduzete imovinske koristi kao neophodnog uslova za dokazivanje postojanja valjanog osnova za predmetnu tužbu. Stoga, navodi žalbe, prema ocjeni Okružnog suda, nemaju uporište u stanju spisa s obzirom na to da je prvostepeni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126 u vezi sa članom 123 ZPP, pravilno zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 84 0 P 043990 16 Rev od 16. juna 2016. godine apelantovu reviziju odbio i drugostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio predmet spora i utvrđeno činjenično stanje iz nižestepenih presuda, te u vezi s tim podsjetio na stav i odlučenje iz prvostepene i drugostepene presude, kao i na sadržaj odredbe člana 104 ZOO iz koje, prema ocjeni drugostepenog suda, proizlazi da je apelant u parnici trebao dokazivati „da je savjesna strana“ za vraćanje onog što je dao tuženim i da je takva presuda „osnov prava na namirenje“. Drugostepena presuda je, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilna. U tom kontekstu je Vrhovni sud ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja zasnovanog prvenstveno na pravosnažnim presudama krivičnog suda proizlazi da su tuženi u materijalno-pravnom odnosu s apelantom jer su od apelanta tražili i primili sporne novčane iznose, pa prema opštim pravilima o odgovornosti (čl. 154, 155 i 158 ZOO), oni jesu pasivno legitimisani u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev. Zatim je naveden sadržaj odredbe člana 96 st. 2 i 3 KZRS prema kojem: „Oštećeni koji je u krivičnom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnicu može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti ako pokrene parnicu u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti odluke kojom je upućen na parnicu i ako u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti. Oštećeni koji u krivičnom postupku nije prijavio imovinskopravni zahtjev može zahtijevati namirenje iz oduzete vrijednosti ako je radi utvrđenja svog zahtjeva pokrenuo parnicu u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od pravosnažnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.“ Vrhovni sud je, potvrđujući pravilnost drugostepene presude u pogledu stava o blagovremenosti tužbe, jasno ukazao da je iz krivičnog postupka pravosnažna presuda Vrhovnog suda protiv prvotuženog dostavljena apelantu 28. aprila 2014. godine, a pravosnažna presuda Okružnog suda protiv drugotuženog 22. maja 2014. godine, iz čega proizlazi da je apelantova tužba protiv tuženih blagovremena jer je prvostepenom sudu podnesena 13. juna 2014. godine. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da pitanje blagovremenosti tužbe prema citiranoj odredbi KZRS nije od značaja u konkretnoj parnici zato što se tužbenim zahtjevom ne zahtijeva namirenje štete iz oduzete imovinske koristi, već neposredno od osuđenih lica kao štetnika. U tom smislu je u obrazloženju presude ponovljen predmet i način zaključenja obligacionopravnog ugovora između parničnih stranaka kojim je, između ostalog, ugovoreno da će izvođač naplatu izvedenih radova vršiti na osnovu ispostavljenih mjesečnih privremenih situacija, a ugovoreni su i kazneni penali ukoliko izvođač svojom krivicom ne izvede radove u ugovorenom roku ili na ugovoreni način. Nesporno je, kako je dalje navedeno, da su tuženi iz obligacionopravnog odnosa izvršenjem krivičnog djela „primanje mita“ iz člana 351 stav 2 KZRS pribavili novčane iznose koje apelant potražuje u konkretnoj parnici. U vezi s tim, Vrhovni sud je podsjetio da iz krivičnih presuda kojima su tuženi proglašeni krivim proizlazi da je apelant lično i zajedno sa V. Ž. davao novac tuženim u dužem vremenskom periodu (sve do 2012. godine) s ciljem da dobije isplatu za već izvedene radove po privremenim situacijama ili da mu prvotuženi, kao načelnik opštine, umanji dug po obračunatoj ugovorenoj kazni. S tog aspekta, Vrhovni sud je podsjetio da su u svakom obligacionopravnom odnosu učesnici dužni da se pridržavaju principa savjesnosti i poštenja (član 12 ZOO), te da je zabranjeno vršenje prava protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato (član 13 ZOO). Da bi došlo do odgovornosti za štetu, kako je dalje obrazloženo, potrebno je ne samo da je neko lice pretrpjelo štetu već i da se ostvare i druge pretpostavke: postojanje subjekta odgovornog za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između štetne radnje i štete, kao i krivica u nekim posebnim slučajevima odgovornosti za štetu. U tom smislu, Vrhovni sud je ponovio da su radnje tuženih protivpravne jer su predstavljale krivično djelo (zbog čega su pravosnažno osuđeni), ali da su istovremeno i apelantove radnje u vidu davanja novca kako bi ostvario određenu korist, iako zna da je to davanje protivno zakonu, takođe protivpravne. Pri tome je u obrazloženju napomenuto da je apelant znao da u slučaju neplaćanja izvedenih radova u skladu s ugovorom, svoje potraživanje ili pravo može ostvarivati vansudski, zaključenjem pravno valjanog sporazuma s investitorom, ili u sudskom postupku. Suprotno tome, on je svjesno kršio zakon davanjem novca tuženim koji nije bio dužan dati, u namjeri da na taj način za sebe (preduzeće) ostvari naplatu ili da umanji iznos ugovorne kazne koju mu je investitor obračunao. Pri tome se apelant obratio policiji tek poslije dužeg vremenskog perioda (oko dvije godine od zaključenja ugovora), dajući tuženim sve vrijeme novac, i to u znatnom iznosu (više od 100.000,00 KM). Imajući u vidu navedene okolnosti, Vrhovni sud je zaključio da su sve stranke iz konkretne parnice postupale protivpravno i svjesno su činile radnje koje su im zakonom zabranjene s ciljem ostvarenja određene koristi. Iz navedenih razloga, kako je zaključeno, protivpravnost nije postojala samo na strani tuženih već i na strani apelanta, pa time, u konkretnom slučaju, ne postoji pretpostavka koja se tiče protivpravnosti za obavezivanje tuženih za naknadu zahtijevane štete. Stoga je na osnovu odredbe člana 248 ZPP, Vrhovni sud apelantovu reviziju odbio i drugostepenu presudu potvrdio.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije je hronološki opisan tok postupaka, a zatim odlučenja osporenih presuda koje su, prema apelantovom mišljenju, proizvod očigledno proizvoljno i nepotpuno utvrđenih činjenica, te proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, apelant je ukazao na granice postupanja revizionog suda smatrajući da je u okolnostima konkretnog slučaja Vrhovni sud izašao van zakonskog okvira, kao i razloga istaknutih u reviziji. To obrazlaže, prije svega, različitošću stavova redovnih sudova na tri nivoa u pogledu obrazlaganja neosnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva, od kojih izdvaja konačan stav Vrhovnog suda koji se bavio protivpravnošću radnji kao jednog od elemenata za naknadu štete. U tom pravcu apelant je izrazio neslaganje sa stavom iz osporene presude iz kog proizlazi protivpravnost radnji koje je on preduzimao u obligacionopravnom odnosu s tuženim. Za takvu kvalifikaciju, konkretno protivpravnost radnje, prema apelantovom mišljenju bila je neophodna presuda iz krivičnog postupka jer Vrhovni sud nema ovlašćenje da se bavi njegovim ponašanjem, pogotovo ne protivpravnošću radnji koje je preduzimao. Smatra da je konačna presuda proizvoljna, kao i njeno obrazloženje, da joj nedostaju jasni i argumentovani razlozi, te da je navedena presuda neprihvatljiva i sa stanovišta prava na obrazloženu odluku. Apelant smatra da je osporena presuda proizvoljna i nedovoljno obrazložena, pa je predložio da se osporena presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je apelaciju ocijenio neosnovanom, te naglasio da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi koja je iscrpno i svestrano obrazložena, smatrajući da navodima apelacije nije dovedena u pitanje zakonitost osporene odluke. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da činjenica što apelant nije uspio u sporu, sama za sebe, ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Okružni sud je ostao pri razlozima datim u osporenoj drugostepenoj presudi smatrajući da nisu povrijeđena prava na koja apelant u apelaciji ukazuje, te je stoga predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Osnovni sud smatra da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu i da je apelacija stoga neosnovana.

15. Drugotuženi smatra da su redovni sudovi na bazi potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnom primjenom materijalnog prava donijeli zakonitu odluku, čija zakonitost navodima apelacije nije dovedena u pitanje.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

17. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) relevantne odredbe glase: Zaštita oštećenog Član 96.

(1) Ako je oštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud će izreći oduzimanje imovinske koristi ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog.

(2) Oštećeni koji je u krivičnom postupku u pogledu svog imovinskopravnog zahtjeva upućen na parnicu - može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete vrijednosti, ako pokrene parnicu u roku od šest mjeseci od dana pravnosnažnosti odluke kojom je upućen na parnicu i ako u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

(3) Oštećeni koji u krivičnom postupku nije prijavio imovinskopravni zahtjev može zahtijevati namirenje iz oduzete vrijednosti, ako je radi utvrđenja svog zahtjeva pokrenuo parnicu u roku od tri mjeseca od dana saznanja za presudu kojom se oduzima imovinska korist, a najdalje u roku od dvije godine od pravnosnažnosti odluke o oduzimanju imovinske koristi i ako u roku od tri mjeseca od dana pravnosnažnosti odluke kojom je utvrđen njegov zahtjev zatraži namirenje iz oduzete vrijednosti.

18. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) relevantne odredbe glase: Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Član 13.

(1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

(2) Isto tako, zabranjeno je vršenje prava iz obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono ustanovljeno samoupravnim sporazumom.

Član 104.

[...] (3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obiju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom. VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 84 0 P 043990 16 Rev od 16. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 5. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Suština navoda apelacije s aspekta prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnje da je u postupku iz kog su proizašle osporene presude pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, da je Vrhovni sud izašao van zakonskog okvira baveći se protivpravnošću apelantovih radnji u obligacionopravnom odnosu, te da je osporena presuda proizvoljna i nedovoljno obrazložena. Podržavajući praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 685/09 od 27. juna 2012. godine, stav 39, dostupna na www.ustavnisud.ba), nespornim proizlazi da se predmetni postupak ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje).

29. Ustavni sud, takođe, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05). Ustavni sud, osim toga, podsjeća da je redovni sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa da onda na osnovu brižljive ocjene dokaza izvede zaključak o (ne)dokazanosti neke činjenice (član 8 ZPP). Pri tome, prema članu 123 ZPP, svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u vezi s utvrđenim činjenicama, da li je Vrhovni sud pri odlučivanju o reviziji izašao van zakonskog ovlašćenja i da li obrazloženje osporene presude zadovoljava standard i kriterijume prava na pravično suđenje.

31. Analizirajući sprovedeni postupak odnosno obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari u smislu prethodno navedenih standarda i principa, Ustavni sud ne može naći ništa što ukazuje na povredu apelantovog ustavnog prava. Naime, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud ispitao osporenu presudu u granicama razloga revizije, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, nakon čega je zaključio da je apelantova revizija neosnovana i stoga drugostepena odluka pravilna i zakonita. Pri tome je Vrhovni sud u obrazloženju presude ponovio predmet spora i utvrđeno činjenično stanje iz nižestepenih presuda i podsjetio na stav i odlučenje iz prvostepene i drugostepene presude u vezi sa sadržajem relevantnih odredbi ZOO i KZ RS. U tom smislu, Vrhovni sud je, potvrđujući pravilnost i zakonitost drugostepene presude, jasno ukazao da je blagovremenost apelantove tužbe (o čemu je iscrpno obrazloženje dato u prvostepenoj presudi) trebalo dovesti u kontekst apelantovog opredijeljenog zahtjeva za naknadu štete, kao što je učinio drugostepeni sud, iz kog zahtjeva proizlazi da apelant neposredno od tuženih kao osuđenih lica zahtijeva naknadu štete, a ne iz oduzete imovinske koristi, zbog čega, prema mišljenju Vrhovnog suda, pitanje blagovremenosti tužbe u smislu relevantnih odredbi KZRS u okolnostima konkretnog slučaja nije od značaja. Međutim, Vrhovni sud je, potvrđujući pravilnost drugostepene presude u pogledu pravnog osnova tužbenog zahtjeva (protivpravnost radnje, šteta i uzročna veza između radnje i štete kao posljedice), a time i odgovornosti za štetu tuženih, jasno ukazao na nesporne činjenice iz kojih proizlazi da su tuženi protivpravnim radnjama (konkretno izvršenjem krivičnih djela za koja im je izrečena pravosnažna presuda) pribavili novčane iznose koje apelant potražuje u tužbenom zahtjevu. U tom kontekstu, imajući u vidu ključnu okolnost koja se tiče odgovornosti za štetu u smislu relevantnih odredbi ZOO, Vrhovni sud je podsjetio na osnovne principe prilikom zasnivanja obligacionopravnih odnosa (konkretno, ugovora o izgradnji), između ostalog, na princip savjesnosti i poštenja, te zabrane vršenja prava protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno, koja moraju poštovati obje strane u obligacionom odnosu. Imajući u vidu da su radnje tuženih nesporno protivpravne (predstavljale krivično djelo za koje su pravosnažno osuđeni), Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje iz nižestepenih presuda na osnovu kojeg je drugostepeni sud, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno ukazao na apelantove radnje s aspekta ocjene njegove savjesnosti u predmetnom obligacionopravnom odnosu kao uslovu za valjan pravni osnov tužbe za naknadu štete. U tom smislu, Vrhovni sud je, nasuprot navodima apelacije, u ovom dijelu imao u vidu granice ispitivanja drugostepene presude, pri čemu utvrđeno činjenično stanje ne može biti predmet pobijanja u revizionom postupku (član 240 stav 2 ZPP), te je u tom smislu ukazao na ključne činjenice iz prvostepene presude koje je kao pravilne i potpune potvrdio drugostepeni sud, iz kojih proizlazi da protivpravnost nije postojala samo na strani tuženih već i na strani apelanta, dakle obje parnične strane. S tog aspekta je ponovljeno obrazloženje drugostepene presude iz kog jasno proizlazi da je osim tuženih i apelant svjesno činio radnje koje su mu zakonom zabranjene u vidu davanja novca tuženim koji nije morao dati, i to u dužem vremenskom periodu, te da u okolnostima konkretnog slučaja, a u smislu relevantnih odredbi ZOO kojim je regulisana odgovornost za štetu, nedostaju zakonske pretpostavke za obavezivanje tuženih za naknadu tražene štete.

32. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo relevantne i dovoljne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. U datom obrazloženju, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti postupanje Vrhovnog suda van granica ovlašćenja iz člana 240 ZPP u vezi sa članom 248 ZPP, već upravo nasuprot navodima apelacije ovlašćenjem za pravilnu primjenu materijalnog prava na osnovu utvrđenih činjenica (u dvostepenom postupku) koje u konkretnom okolnostima predstavljaju relevantne odredbe ZOO za naknadu štete (između ostalog i protivpravnost radnji učesnika obligacionopravnog odnosa) i relevantne odredbe KZRS. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke naveo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti od strane redovnih sudova u primjeni materijalno-pravnih propisa, a koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude, u smislu odlučnih činjenica, primjene materijalnog i procesnog prava, u cijelosti zadovoljava kriterijume i standarde prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud primjećuje da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na identičnim navodima koji su istaknuti u okviru prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već detaljno obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije u pogledu navodnog kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO u vezi s odredbama KZRS i ZPP na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno kada je odluka donesena primjenom relevantnih materijalnih i procesnih odredbi.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4227/16 (D. Ž.) | Sudska praksa | Aktio